Misao na webu
CRNA GORA,
ŽENSKA SIGNALIZACIJA

Princeza na drumu

Ksenija Petrović Njegoš
Promocija princeze Ksenije u osnovi je klasičan monarhistički kič. Princeza za volanom je slika bez sadržine. Znak na drumu koji ne upućuje ni na šta

Da je princeza Ksenija Petrović znala da upravlja motornim vozilom manje-više smo znali i prije nego što je auto-put nazvan po njoj. Ovaj podatak iz njenog privatnog života, koji se provlačio po marginama storija o dinastiji Petrović, nedavno je poguran u sami centar javnog interesa. To što je princeza Ksenija vozila auto postala je činjenica od prvorazrednog značaja za crnogorsko društvo i njegovu samoidentifikaciju.

Prvo smo mjesecima po Podgorici nalijetali na bilborde sa njenim velikim portretom i malim autom u pozadini (kampanja “Ženstvo i junaštvo”). A onda su se na to prislonili kolašinski odbornici DPS-a i predložili da se po njoj, a u slavu te činjenice, nazove auto-put. Svi su to pofermali: od premijera i partija do građana koje su novinari salijetali po ulicama da bi upoznali javnost sa mišljenjem “običnog naroda”. Dakle, svi su, od vrha do dna, bili za. Niko nije bio protiv. Ako je i bio, živ se nije čuo.

RECEPT ZA KAŠU

Predlog je dobio blagoslov svih regija, nacija, partija, rodova, seksualnih orjentacija, manjina i većina. Za crnogorske prilike takva unisonost jedinstvena je, čak spektakularna. A to samo po sebi vrijedi truda da se o tome promisli – jedva čekamo da vidimo što je to što ćemo svi voljeti i priznati za svoje.

Moglo se, recimo, očekivati da će Sjever podići glavu – ipak ovaj put prelazi preko njihove teritorije, ne može biti da oni nisu mogli predložiti nekog svog kandidata za eponima. Mogli su da se usprotive svi oni koji se mršte na sve što ima veze sa dinastičkom porodicom Petrović iz svojih razloga, uglavnom nacionalnih. Predstavnici partija koje vole da se samopromovišu kao baštinici “lijevog”, antifašističkog i socijalističkog nasljeđa, poput DPS-a, na primjer, i te kako su mogli naći razlog za nezadovoljstvo – nije valjda da se iz toga (lijevog) nasljeđa ne može izvući neko žensko ime (ako je već trebalo da bude žensko) koje je značajnije za istorijski razvitak Crne Gore od jedne princeze čiji je politički doprinos vezan isključivo za neuspjele bočne pokušaje očuvanja dinastije. Mogle su i feministkinje da izađu sa predlozima ženskih imena daleko značajnijih za istoriju emancipacije žena u Crnoj Gori (ako je ovdje uopšte o tome riječ).

Ali, ne – niko se nije pobunio. Svi su bili srećni. Princeza Ksenija sa šeširom na glavi u svom oldtajmeru uspjela je da amortizuje sve te razlike i usreći svakoga.

Možemo da lupamo glavu i tumačimo razloge ovako širokog konsenzusa ovako ili onako, ali to je gubljenje vremena: u pitanju je najprostija jednačina. Treba samo slušati što nam ljudi kažu: princeza je zaslužila da se po njoj nazove auto-put jer je “prva na Balkanu vozila auto”, ali isto tako i zato “što je to zaslužila” (zbog svog dinastičkog porijeka).

Poster kampanje EU info centra

To je to. Radi se, dakle, o najjednostavnijem receptu za papazjaniju koju će svi rado pokusati: malo pijeteta prema monarhističkom nasljeđu plus malo respekta prema emancipaciji žena. Samo dva dopadljiva sastojka, u najlakše svarljivom izdanju, samljevena u kašu, tako da nikoga ne zaboli stomak.

TRAKTORISTKINJA ILI PRINCEZA?

Od emancipacije žena ovdje nema ni e. Niti je to što je princeza Ksenija vozila auto činjenica od značaja za istoriju emancipacije žena u Crnoj Gori, niti je onima koji to navode kao razlog do emancipacije uopšte stalo.

Među muškarcima koji su glatko podigli ruku ili iskazali (u anketama) bezrezervno oduševljenje ovom idejom sigurno nije mali broj onih koji su svojim ženama zagorčali život kada su poželjele da kupe mašinu za suđe (istina je, postoje muškarci koji, pod raznim izgovorima, traže način da svoje žene zadrže ropski vezane za kućne poslove) i koji se stresu svaki put kad sjednu kraj žene koja vozi. Ali, ipak su spremni da kao papagaji ponavljaju da je princeza Ksenija zaslužila da se po njoj nazove auto-put samo zato što je “prva žena na Balkanu koja je sjela za volan”.

Kvaka je u tome što oni princezu za volanom ne shvataju ozbiljno. Ne dovode tu sliku u vezu sa stvarnom emancipacijom, stvanim ženama i stvarnim životom. I potpuno su u pravu kada tako misle: princeza Ksenija za volanom je monarhistička bajka koja sa “stvarnom emancipacijom žena” nema ništa.

Trenutak kada je prva žena sjela za volan slavlja je dostojan događaj u istoriji emanipacije žena. U simboličkom smislu, to je bio klasičan nokaut. Zavisnost muške dominacije od pristupa volanu (upravljaču!) ne treba posebno dokazivati: gorljivost sa kojom su pristojno inteligentni muškarci i danas spremni da tvrde da žene imaju motoričke deficite koji ograničavaju njihove vozačke sposobnosti valjda je doviljno je ubjedljiv argument.

Ali, nija svaka ženska vožnja ista. Nije svaka vozačica jednako značajna za druge žene i za zajednicu. A to znači da nije jednako emancipatorska. I da nije jednako vrijedna da zapremi javni diskurs.

Kada su se emancipovane žene poznog socijalizma dograbile volana, uradile su to zarad sopstvene emancipacije. Ako ih revolucija nije oslobodila kućne eksploatacije (kako im je obećano) i ako nisu mogle da se ratosiljaju nevidljivog kućnog rada, mogle su barem da uskoče u auto, pođu do pijace ili supermarketa, sačuvaju kičme od preteških tereta i prištede malo vemena. Prije toga, imali smo još “emancipatorskije” slučajeve ženskog ovladavanja vještinom upravljanja motornim vozilima. U arhivi digitalnog muzeja žena čuva se fotografija mlade traktoristkinje iz 1947: cura je položila vozački kurs, fino sjela u traktor i otišla u polje da poveća prinose žitarica i doprinese smanjenju poslijeratne gladi.

Takvih žena, koje su više zaslužile da njihovo ime nosi novi auto-put (ako su vožnja i emancipacija žena bile ključne riječi prilikom izbora imena) bilo je još mnogo.
Od toga što je princeza Ksenija uzela volan u ruke koristi nije imao niko sem nje i dinastije koja je mogla da pokaže drugim dinastijama da nije onako zaostala kako izgleda. Barem nema podataka da je ona koristila automobil da bi obilazila sela i obrazovala djecu; da je svoju vještinu koristila u bilo kakvom javnom interesu, da je ijednu ženu pokušala da nauči da vozi, da je ijednoj ženi poslužila kao uzor.

Na stranu što nije sama zaradila pare za automobil, po čemu liči na savremene tajkunske kćeri koje nas, u prizemlju, osorno gledaju sa prvih spratova svojih “džipova”. Pa ni to što je bila “prva na Balkanu” (ako je uopšte bila) nije podatak koji zaslužuje pažnju i koji se može dovesti u vezu sa (ženskim) junaštvom, kako se to sugeriše kampanjom “Ženstvo i junaštvo”. Ženi je prosto moglo biti da među prvima sjedne u auto. I ona je sjela i onda se vozikala naokolo radi svog zadovoljstva i radi prestiža dinastičke porodice. I tu je kraj priče.

MONARHISTIČKI KIČ

O čemu se, dakle, radi u ikonizaciji princeze – vozačice?

Zapravo, radi se o kiču. Emancipatprski momenat u ovoj priči jednako je lišen sadržine kao i onaj monarhističkički. Princeza za volanom nema kapaciteta da uozbilji ni emancipatorsku ni monarhističku poruku. Budući da je princeza, dakle selebriti, njena emancipatorska poruka ne prelazi granice monarhističke bajke. Zato je princeza za volanom i simpatična muškarcima kojima je do emacipacije žena stalo koliko do lanjskog snijega. Budući da nije muškarac, princeza Ksenija nema ni kapaciteta da politički uozbilji monarhističku ideju (lijepo bi bilo znati šta bi se dogodilo da je auto-put nazvan po nekom muškom članu dinastije) i tako naljuti bilo koga.

Promocija princeze Ksenije u osnovi je, dakle, klasičan monarhistički kič. Princeza za volanom je slika bez sadržine. Drugim riječima – nije ništa. Znak na drumu koji ne upućuje na šta. Sama sladunjava površnost za zasjeniti prostotu, pučku imaginaciju koja se vjekovima vrti oko zaslađenih monarhističkih bajki. Eto zašto nikome nije zasmetalo što je po njoj nazvan auto-put. Takav je kič – svima se sviđa.

I eto gdje smo se svi našli: u kompleksu, želji da svijetu pokažemo da je naša stara dinastija, sa kojom više nemamo ništa, koju čak uopšte i ne pomišljamo da rekonstruišemo, do koje više nikome u svijetu nije stalo, imala ženu koja je znala da vozi i da nekada davno nismo bili zadnja rupa na svirali. Vau!