Malo-malo pa neko utrči na teren sa nekakvim svojim novim spiskom biranih, pamćenja dostojnih crnogorskih ženskih glava. A onda nas još neko vrijeme na svakom ćošku sačekuju njihova imena, lica, njihovi komprimovani životopisi. I tako sve do nekog novog spiska, manje-više sličnog prethodnima.
Praksa popisivanja izuzetnih Crnogorki započela je još početkom 2000-tih na talasu zapadnjačkog feminizma koji je tada zapljusnuo post-socijalističku i post-jugoslovensku Crnu Goru zajedno sa svim njegovim medijskim, zbunjujućim, komercijalizovanim, pop-kulturnim post-feminističkim preradama, među kojima zbirke priča/leksikoni „izuzetnih žena“ imaju zapaženo mjesto. Od tada pa sve do danas ta praksa mapiranja crème de la crème crnogorskog ženstva ne jenjava. I nema izgleda da će to ludilo uskoro prestati.
POLITIČKA PAPAZJANIJA
Stalno nas iznova zaprepašćuje odsustvo razumljivih kriterijuma po kojima se biraju „izuzetne Crnogorke“, a onda i bilo kakve razumljive svrhe ovakvih poduhvata (ako isključimo lukrativnu svrhu, naravno, koja evidentno postoji: za ovakve ženoljubive projekte uvijek se može zakučiti koja parica od donatora ili sponzora). „Razumljive“ – to ovdje znači „političke“: čini nam se da je nemoguće umaći nekakvoj političkoj koherentnosti u ovom slučaju i napraviti bilo kakvu selekciju „izuzetnih“ žena bez ideje o tome koja su to postignuća ženskih života dostojna kolektivnog sjećanja, a tu smo već na terenu politike.
Ali, ovi leksikoni na to se ne osvrću. Uglavnom liče na spektakularne političke papazjanije. Šta uopšte može da poveže, ili čak ugura u isti leksikon/kampanju/projekat tako različite žene kao što su Jelena Balšić, kraljica Jelena, Kana Radević, kojekakve savremene menadžerke i heroine DPS-a koje su već nestale sa javne scene (ako nisu završile po zatvorima), antifašistkinje i borkinje u Drugom svjetskom ratu? Šta jedna komunistkinja poput Jelene Ćetković, na primjer, ima zajedničko sa kraljicom Jelenom, ženom koju nije mrzjelo da u svom domu pravi plezir jednom Musoliniju? Naravno, ništa. Barem ništa što može biti razumljivo u svijetlu tradicionalnih političkih paradigmi.
Ali, da li se više uopšte nalazimo na terenu tako shvaćene političke koherentnosti?
Može nam se učiniti da su ovi leksikoni samo još jedan proizvod lokalne neartikulisanosti na koji treba samo odmahnuti glavom, ali to ne bi bila cijela istina – ima tu, doduše, i toga tača lokalne, endemske ignorancije, ali sam fenomen je daleko od lokalnog. Zbirke priča o izuzetnim ženama, uglavnom namijenjene adolescentkinama koje treba okuražiti da zgrabe sve što se zgrabiti može, globalno su identifikovane kao jedan od najpopularnijih žanrova postfeminističke masovne medijske kulture. Nismo, dakle, usamljeni u ovim ludostima: Srbi imaju svoje „prkosne Srpkinje“, Hrvati svoje „nepokorne Hrvatice“, Amerikanci svoje „buntovnice“ i ko zna koliko je još naroda koji se u ovom trenutku muče da sastave sopstvene spiskove „izuzetnih žena“ za preporučiti djevojčicama kao paradigmu ženskosti.
Foto: B. Mandić
Moguće je da u tim izvanjskim selekcijama ponekad ima mrvu više suvislosti nego u ovim našim, ali to je u osnovi uvijek ista priča – ženska „pobuna“, oprana od bilo kakvog društvenog konteksta i sadržaja, ostaje da visi u vazduhu kao ženski individualni podvig koji sam po sebi, nazavisno od društvene svrhe, treba da izazove divljenje.
NIKO NE MOŽE DA UMAKNE
Trenutak je da ukopčamo (ako već nismo) da leksikoni „izuzetnih žena“ nisu tako ideološki blentavi kako nam se možda čini. Nalazimo se, dakle, na terenu postfeminističke medijske masovne kulture koja ima svoju inherentnu logiku i kojoj polazi za rukom da istovremeno apropriiše i dezavuiše nasljeđe feminističkih borbi, upravo onako kako su „leksikoni izuzetnih žena“ kooptirali i poništili postignuća istorije žena kao feminističke discipline, i koja poslušno udovoljava neoliberalnoj agendi. U prvom redu onoj neoliberalnoj paradigmi koja se odnosi na ideju da je svaki čovjek sam odgovoran za sebe i da njegov život može imati vrijednost jedino kao individualno postignuće, lični samorazvoj, proizvodnja sopstva koje se može valorizovati jedino na tržištu.
Kada je o ženskom sopstvu riječ, putevi te potrage jasno su trasirani: žena će imati samo jedan zadatak – da po svaku cijenu, nezavisno od svih materijalnih uslovnosti svoga života (ili čak uprkos njima), napravi prodor u muški svijet karijerizma, meritornosti i individualizma i popne se na što višu lestvicu u muškim hijerarhijama. Sve ostalo je luzerska priča koju djevojčice nikad ne bi trebalo ni da čuju (regionalne polemike oko izbacivanja „Djevojčice sa šibicama“ iz lektire upravo pokazuju tu postfeminističju pop-kulturnu odbojnost prema uzimanju u obzir društvenih uslovnosti, pa čak i bioloških okolosti ljudskog života, uključujući i smrt).
Kroz neoliberalno sito zgnječene su i progurane sve te crnogorske „izuzetne žene“, čija lica i imena viđamo na svim tim bilbordima, televizijskim ekranima, na stranicama kojekakvih leksikona. Sve su se našle tamo, zgurane jedna uz drugu, odvojene od sopstvenih života i od bilo kakvog oblika društvenosti samo zato da bi mogle da budu ono što se od njih traži – neoliberalne ikone crnogorske ženskosti koju zanima samo što veći komad muške dominacije. Socijalistkinje i antifašistkinje? Da, čak i one. Niko tome ne može da umakne.