Koga je mogla da sablazni Džasinda Ardern, bivša premijerka Novog Zelanda, kad je nedavno odlučila da podnese ostavku da bi se odmorila od karijere i posvetila se porodici? Feministkinje? Naravno, ali samo feministkinje neoliberalnog kova koje svu žensku snagu stavljaju na jednu kocku – na meritornost i karijerizam.
DOGMA I ŠOK
Ne bi se nad nekom sličnom odlukom svakako sablaznila jedna Ema Goldman početkom prošlog vijeka. Svaka žena treba da ima priliku da ispolji ono što u njoj žudi da se iskaže – pisala je E. Goldman u „Tragediji ženske emancipacije“. Naravno, to uključuje i majčinstvo, ako je to ono što „u ženi želi da se iskaže“.
U međuvremenu, ta vrsta lijevog, „inkluzivnog“, solidarnog, humanog feminizma, koji je ženama dopuštao da se iskažu onako kako im to tijelo, um i duša ištu i koji je izvore ženske snage i samopouzdanja tražio na različitim mjestima, uključujući, materinstvo, seksualnost, sposobnost za brižnost – polako je nestala sa scene. Savez feminizma i neoliberalizma, uprkos svim pokušajima feministkinja da uvaže „različite ženske perspektive“ (intersekcionalnost), urodio je trijumfom ideje da su karijerizam i meritornost isključivo polje na kojem žena može da potvrdi svoju emancipaciju i iz koga može da crpi svoju „žensku snagu“.
Govoreći o subverzivnom majčinstvu, Silvija Federiči kaže da sloboda žene uključuje i njenu slobodu da ima djecu, ako to želi. Kritikujući anti-majčinski stav neoliberalnog feminizma (bijelih i bogatih žena), ona nas podsjeća da je mnogim ženama širom svijeta upravo sloboda da imaju djecu bila uskraćivana kroz prisilnu sterilizaciju ili oduzimanje djece (crnim ženama) tokom ropstva. Ali, glasovi poput glasa Slivije Federiči i drugih lijevih feministkinja koje traže tu široku feminističku platformu danas su ipak manjinski. Neoliberalna dogma o karijerizmu i meritornosti kao isključivom polju ženske emancipacije danas je bez konkurencije. Otuda i taj šok zbog odluke bivše premijerke Novog Zelanda.
ONE TO MOGU
Gdje smo mi u Crnoj Gori u cijeloj toj priči? Na kojem mjestu mi, koji smo na „liberalnoj“ polovini crnogorskog političkog terena, tražimo izvore ženske snage?
Čini se da su ženska meritornost i karijerizam u Crnoj Gori zapanjujućom brzinom pogurali u drugi plan tradicionalističke, patrijarhalne, ali i socijalističke koncepte ženske snage, od kojih su oba, iako u različitim ideološkim okvirima, ipak uključivali brigu o drugome i isključivali beskompromisni egoizam i individualizam.
Sve osim karijere i individualizma postalo je sablažnjavo. Drugi izvori ženske snage su isušeni
Sjećamo se (mi stariji) kako je to počelo sa različitim projektima „osnaživanja žena“ krajem 90-tih godina prošlog vijeka, kad smo se, nakon raspada Jugoslavije i nestanka socijalizma, našli na brisanom, tranzicijskom prostoru, spremni da preuzmemo iskustva zapadnih demokratija, uključujući i njihove politike rodne ravnopravnosti u kojima se pitanje klase nije spominjalo.
Još osamdesetih godina prošlog vijeka ženama „trećeg svijeta“ međunarodne organizacije počele su da prodaju meritokratsku priču o tome da „žena može“, da sve zavisi od njenog izbora. Riječ „skupa“ nije ovdje radi stila: na projekte „osnaživanja“ žena trošio se ogroman novac. Uglavnom su ga trošile međunarodne organizacije i njihova administracija, a onda su mrvice stizale do lokalnih nevladinih organizacije, inostranih i domaćih eksperata/kinja. Do samih žena nije stizalo ništa. Crnu Goru je zadesila ista sudbina krajem 90-tih godina prošlog vijeka, kad su i naše žene dobile priliku da čuju da „žena to može“, u biznisu, u medijima, u politici, svuda i na svakom mjestu.
Annegret Soltau, “Selbst” (1975)
Liberalno-individualistički koncept ženskih prava prišunjao nam se tada iza leđa dok smo mu radosno aplaudirali. Odlučili smo da zažmurimo (zbog honorara, ideološke zaslijepljenosti, površnosti, neznanja...) i da ne vidimo da to prosto nije istina, da ima mnogo žena koje nemaju izbor, da o njima moramo da mislimo kao zajednica, da nas ta priča o „ženskom slobodnom izboru“ zapravo depolitizuje, da se njome podriva ideja socijalne države, da nas ona lišava prava na solidarnost i svodi na karike u kapitalističkoj mašini.
Gdje su danas sve te decenijama osnaživane crnogorske žene, koje su pohađale kurseve za vještine pisanja biznis projekata, kojima nikad nisu ovladale, radionice na kojima su ih uvjeravali da sve mogu same, da im pomoć države uopšte nije potrebna, zasjenjivali ih pričama o ženama koje su se same podigle iz pepela? Je li neko pratio „rezultate“ tih projekata? Da li iko više zna koliko je novca na to potrošeno i u čije džepove je završio? Kad su završile svoju projektnu misiju, te žene su se uglavnom vratile tamo gdje su bile i prije „osnaživanja“ – u svoj zapećak.
NEOLIBERALNA IKONA
Ono što nam je, međutim, ostalo u nasljeđe je neoliberalna ikona „snažne žene“, koju samo rijetke crnogorske feministkinje dovode u pitanje. Crnogorske zagovornice ženskih prava danas, kao rezultat svega toga, tu priču najčešće promiču bez pardona. Viđamo te imućne i privilegovane žene u Parlamentu, u biznisu, slušamo kako su uvijek spremne da dijele naučene lekcije o feminizmu, uvjerene da imaju apsolutno pravo da zastupaju interese svih žena (razdijeljenih po klasnim i još ko zna kakvim šavovima), spremne da na toj mrvici znanja o feminizmu grade svoju karijeru i zarađuju novac, nudeći im sebe i svoje karijere kao uzor, pokazujući im sebe kao dokaz da žena može sve ako želi.
Sablaznila nas je odluka premijerke Novog Zelanda da napusti karijeru. Jednako bi nas, ili čak mnogo više, sablaznila odluka neke „snažne žene“ da, na primjer, svoje vrijeme posveti brizi o drugima koji pri tom nisu članovi njene porodice. Sve osim karijere i individualizma postalo je sablažnjavo. Drugi izvori ženske snage su isušeni.