Portugalci su svijet otkrivali da bi ga razumjeli, a Španci da bi ga pokorili: kad ovu putničku motivacijsku distinkciju iščupamo iz konteksta suparništva dvije stare pomorske super-sile, zaboravimo, dakle, i na Špance i na Portugalce – dobijamo najuniverzalniji trop života kao putovanja i temeljnih izbora koje kao putnici kroz prostor/život možemo da napravimo. Možemo biti putnici-istraživači ili putnici-osvajači, a kada se jednom svrstamo na jednu ili drugu stranu, ostajemo tamo ne samo kao moreplovci i putnici, već i kao prijatelji, ljubavnici, roditelji, umjetnici, ljudi u svakom obliku. Sve što jesmo i možemo biti na kraju može da stane u taj putnički ili-ili trop.
Da li su muškarci i žene svojom rodnom pripadnošću “predodređeni” da se svrstaju u jednu od te dvije kategorija putnika kroz prostor/život? Mogu li žene za sebe i muškarce da ustvrde nešto slično onome što su Portugalci zaključili o sebi i Špancima: da one žele da istraže i razumiju svijet koji muškarci samo žele da ga kolonizuju i posjeduju?
ŽENSKI POGLED
Ovo pitanje zaokuplja autorku dokumentarnog filma “Terra Femme” (SAD, 2021) Courtney Stephens, koji smo nedavno mogli da vidimo na programu Underhill Fest-a, u okviru programa “U fokusu” (Underhill Fest u saradnji sa Centrom za ženska prava). Tragove tih potencijalno različitih ženskih putničkih apetita autorka prati u sopstvenom, filmskom mediju, i to u žanru za koji putovanje nije samo metafora – filmskom putopisu. Prikazaće nam više od šezdeset minuta dokumentarnog materijala (koliko traje i sam film), arhivskih i amaterskih ženskih filmskih putopisa iz prve polovine 20. vijeka, i od početka do kraja ispratiti taj materijal uzbudljivom esejističkom naracijom, oslanjajući se na feministički fundirane teorijsko-umjetničke ideje o ženskom pogledu (female gaze) kao mediju jednog ne-patrijarhalnog konstituisanja objekta posmatranja i na nadu da ta ženska perspektiva ima kapacitet da ospori muškocentrični kolonizatorski pogled sa svim njegovim hijarahijama i simboličkim nanosima u koje su upisani patrijarhalni odnosi moći.
Detalj iz filma
Ženski pogled nije nov teorijsko-umjetnički koncept: poststrukturalističko i feminističko nasljeđe 20. vijeka dalo je zamah njegovim brojnim teoretizacijama (u različitim umjetničkim medijima) koje traju do danas. Nije nov ni empirijski i analitički pristup koji u svom filmu praktikuje i Courtney Stephens: ispratili smo brojne pokušaje da se ženska tačka gledišta upiše u različite konkretne umjetničke tekstove i kontekste. Kako je onda moguće da, dok gledamo film “Terra Femme”, imamo utisak da su to stvari za koje prvi put čujemo? Kako to Courtney Stephens uspijeva da napravi tako uzbudljiv film posežući za tim starim teorijskim idejama i jednostavnim postupcima njihove naratorske artikulacije i demonstracije na umjetničkom materijalu?
BEZ ZAKLJUČKA
Ulog je veliki – “ženski pogled” nije samo umjetničko-teorijska, već i politička i epistemološka kategorija. Autorka filma uspijeva sugerisati taj bezgranični kapacitet teme muških i ženskih putovanja da u sebe primi totalitet ljudskog iskustva ne napuštajući ni za trenutak svoj glavni fokus – ženski filmski putopisni žanr.
Sve vrijeme mi ipak razumijemo da ovdje nije riječ samo o feminizaciji ovog žanra i filmskog jezika, kao što nije riječ ni samo o putovanjima, muškim ili ženskim. Autorka nas poziva da zajedno sa njom istražimo da li se i u kojoj mjeri ženski putopisni filmski zapisi koje nam podastire razlikuju od muškocentričnih kolonijalističkih i imperijalističkih filmskih reprezentacija? U igri je, dakle, i politika.
U igri bi moglo biti nešto još sveobuhvatnije što jedva možemo da sagledamo: možda bi ženski pogled u nekoj perspektivi mogao revolucionisati ne samo filmski jezik, već i ukupan patrijarhalni način gledanja svijeta i transformisati svaki aspekt ljudskog iskustva.
“Terra Femme” je više film koji pita nego film koji daje odgovore. On se strukturiše oko koncepta ženskog pogleda, njegove feminističke premise su očigledne, ali u njemu nema volje da se zaključi bilo šta o “održivosti” ženskog pogleda u bilo kom od sektora ljudskog iskustva koje bi on mogao da transformiše, i toj nedogmatičnosti možemo da zahvalimo za umjetničko zadovoljstvo koje u ovom filmu izvjesno nalazimo.
ŠANSA SADA I OVDJE?
Ženski pogled i sve ono što on sa sobom nosi kao potencijal za promjenu ovdje se prije svega postulira kao otvorena mogućnost: možemo je opipati, pomirisati, naslutiti njene obrise, i to je sve. Tako se ovaj film završava pred samim horizontom događaja: s one strane, kao još nemislivi, ostaju odgovori, singularitet od kojeg zastaje dah, mogućnost zbijanja svih naših pogleda u taj potencijalni ženski pogled koji svoj objekat ne posmatra kao plijen, koji ništa ne želi da kolonizuje, koji samo želi da razumije.
Možemo li se zaista odreći realnog feminističkog i političkog interesa, potrebe da znamo kakve su šanse da ženski pogled, čije tragove Courtney Stephens prati u starim ženskim filmskim putopisima, zagospodari ne samo filmskim jezikom već i našim životima? Da li možemo da pristanemo na spekulativnosti koncepta ženske drugosti čija se objektivizacija odgađa na neodređeno vrijeme?
Zar ne bi bilo pametnije, i pored svih pređašnjih razočarenja, potražiti neke realne političke opcije, kontekste koji bi ženskom pogledu i feminističkoj politici kao zavičaju tog pogleda možda dali neku šansu sada i ovdje? Sve su to pitanja koja nećemo moći da zanemarimo nakon gledanja filma “Terra Femme”.
Istovremeno, sve su to pitanja od million dolara – zašto se onda u međuvremenu ne prepustiti imaginaciji i podsjetiti se na ljepotu feminističkih politika?