Svi smo vidjeli osmijeh Verice Maraš, bivše direktorice „Plantaža“, prilikom privođenja kod Specijalnog državnog tužioca. Neprikladan, toliko bizarno neumjesan osmijeh da je mogao da zbuni naciju naviknutu na svaku nepristojnost. I ženski osmijeh, takođe. Što bi moglo da čini razliku. Ako nismo preumorni za traženje rodnih nijansi u blatu koje je stiglo do grla.
Verica Maraš imala je status ikone nepristojne nezasitosti elita okupljenih oko DPS-a i prije toga osmijeha. Ima većih proždrljivaca od nje, ali njoj je palo u dio da u jednom trenutku privuče na sebe etičku, nekad i metafizičku (Boje li se Boga?) odvratnost prema nepristojnoj nezasitosti elita u koju se, nakon tri decenije nemoćnih pokušaja da im se političkim sredstvima smanji apetit, preobratio naš otpor.
Istina je, sama je tome kumovala. Zaboravila je da konsultuje Partiju, ili je htjela svoju solo dionicu, tek odlučila se za neku vrstu drske iskrenosti kad je dovedena pred lice javnosti – da, njena mjesečna plata veća je od godišnje zarade mnogih građana i građanki, njena ekipica joj je to dala, ona njima, oni njoj, čega ima da se stidi? Ispostavilo se da je to autogol. Ne samo za nju već i za njenu Partiju. Drska iskrenost ponekad može da upali, ali ovo nije bio taj slučaj: ojađeni ljudi više vole kada ih lažu, nalaze u tome zericu pristojnosti, to im čuva dostojanstvo – slaži me, čovječe, pokaži da me poštuješ.
A onda se sve to ponovilo prilikom privođenja: drski osmijeh, čudovišna nepristojnost, a onda lavina mržnje usmjerena na nju. Zato što je nevješta i ne poštuje pravila igre? Ili ipak i zato što je žena?
NASILJE NAD SOPSTVENIM POLOM
Razumljivo je odbijanje građanstva da troše ionako istanjene nerve na osmijeh Verice Maraš: Verica ko Verica, šta tu ima da se priča. Ali, meni se dogodilo da sam njen osmijeh prvi put vidjela u okolnostima koje mi nisu dopuštale da preko njega samo pretrčim. Njeno privođenje zateklo me je na jednoj regionalnoj konferenciji o ženama i socijaldemokratiji. Dakle, i o Verici koja je i žena i članica DPS-a, koji je članica Socijalističke internacionale. Da stvar bude gora po Vericu, na konferenciji na kojoj su se mogli čuti i glasovi nekoliko pravih regionalnih socijaldemokratkinja (dakle ne onih koje šminkaju emancipacijom svoje koruptivne i pljačkaške partijske oligarhije, koje besramno provlače pridjev „socijalistički“ kroz svoje nazive).
Čovjeku je u nekim trenucima čak mogla pasti na pamet luda misao da nije sve tako crno i da će na kraju žene u lijevim partijama možda biti te koje će nas spasiti od pošasti prežderavanja: nekako se povremeno lijepo mogla vidjeti srodnička linija koja povezuje ženski rod i ljevicu.
A onda sam, u nekoj pauzi, bacila pogled na telefon da vidim šta se u mom odsustvu dešava u zavičaju i tada se pojavio osmijeh crnogorske socijalistkinje Verice Maraš. I nije ga u takvim okolnostima bilo moguće doživjeti drugačije nego kao brutalno nasilje jedne žene nad sopstvenim polom.
PO PRSTIMA
Imamo ozbiljnih, ne idealističkih i ne esencijalističkih razloga da se nadamo da će žena biti te koje će nas čuvati od prežderavanja svake vrste i držati nas na ljudskoj mjeri. Čak i ako nisu socijalistkinje. Ili „socijalistkinje“. Mogu ti razlozi nekad djelovati spekulativno, ali se oni u osnovi tiču jednostavnih i empirijskih stvari: ženskog iskustva, tjelesnog, materinskog, porodičnog, socijalnog, iskustva različitih oblika udaljenosti od centara moći.
Spomenik ženama borcima u Tetovu
Iako vidimo da očigledno nisu (Verica Maraš je krunski svjedok), te stvari nam se ponekad, kad čujemo neke pametne i odvažne žene, učine tako jednostavne: kao da je prosto dovoljno da žena zna da je žena, konsultuje svoja iskustva i iskustva drugih žena i da se odmah nađe na drugoj političkoj obali, daleko od svih oblika političkog nasilja i prežderavanja.
Ali, da li bi rodni razlozi tipa otvorenosti ženskog tijela i ženskog iskustva za drugo mogli da ubijede ženu poput Verice Maraš i armije njoj sličnih žena da treba da se drže dalje od trpeza na kojima se žderu zajednički resursi i izgladnjuju drugi ljudi? I ako ne bi ti, koji bi argumenti možda ipak mogli da ih poljuljaju?
Žene znaju da budu osjetljive na majke, na pretkinje. Doduše, osjetljivije su na očeve, na identitetska pitanja, porijeklo i naciju, barjake i krstove, ali znaju ponekad da puste sažaljivu suzu i zbog pretkinja mučenica. Možda bi na to mogle da odreaguju i sve te omoćale žene, uključujući Vericu Maraš?
Mislim na te žene koje su iz generacije u generaciju učile svoju djecu da se ne prežderavaju, da ostave za sjutra, da daju dio bratu, sestri, drugome. Takva im je dužnost pripala: da vode svoje male kućne ekonomije i podižu djecu. Prežderavanje nije dolazilo u obzir. Iz kojekakvih razloga. Morale su da sastavljaju kraj sa krajem: nešto se uvijek moralo imati u šteku. Možda su bile religiozne, ili samo sujevjerne, svakako su bile ispunjenje strahom od pretjerivanja u bilo čemu: kuc-kuc, da zlo ne čuje.
Nekako su uspele da nauče da je odlaganje ispunjenja želje način da od svoje djece naprave dobre ljude. Udarale su vjekovima po prstima halapljivu djecu, držale ih stanju kontrolisane želje, balanisirale između gladi i sitosti, učile djecu da ne otimaju, da daju nešto svoje, da se mora ostaviti mjesta za još gladi, za još želje, za tuđu želju i glad.
Spomenik demonstrantkinjama u zatvoru u Ljubljani
Da li je Verica Maraš imala takve pretkinje? I sve njoj slične proždrvljive žene crnogorske političke tranzicije? Ili su rođene iz „Zevsove glave“? Kada su i kako odlučile da fotografije svojih pretkinja poskidaju sa zidova i stave tamo fotografiju vrhovnog muškog božanstva prežderavanja i da čuvaju njegovo svetilište do zadnje kapi krvi? Kada su i kako prestale da budu žene, odbace znanja i iskustva svoga roda, svojih sopstvenih ženskih tijela?
VOJNICI ILI ŽENE
Ne, ne može biti nikakvog prkosa u osmjehu Verice Maraš. Nemoguće je zamisliti da taj osmijeh pretenduje na bilo kakvu vrstu digniteta i samopoštovanja. Teško je povjerovati da bilo ko, pa i ljudi koji su na jaslama DPS za trideset godina postepeno gubili ljudska obličja, može biti ponosan i prkosan povodom jedne tako banalne stvari kao što je sopstvena guzica. Niko se radi toga ipak ne bi popeo na Golgotu. Ni Verica Maraš ne može misliti da je to ideal vrijedan mučeništva.
Mora biti još nečega u tom osmijehu. Nečega ženskog. Nečega što bi moglo prerasti u neko znanje kada bi Verica bila žena, a ne korumpirani vojnik Partije koja joj je oduzela svaku kap ženskosti. Mogla bi to biti neka zbunjenost. Možda joj je neka pomisao u tom času okrznula površinu svijesti – Otkud ja ovdje? Možda je izronilo neko mutno sjećanje na neku babu koja joj je uzimala kašiku iz ruku kada god ne bi sama znala da se zaustavi. Možda je njoj upućen taj osmijeh.