Da su pravde jače nego sile! – ovu željnu rečenicu Teodora Nikčević preuzela je iz jedne narodno-oslobodilačke pjesme i po njoj nazvala svoju izložbu/prostornu instalaciju kojom reflektuje logorska iskustva crnogorskih “informbirovki”, logorašica na Golom otoku i Sv. Grguru (Galerija “Miodrag Dado Đurić”, Cetinje, 27. april), koja će opet biti integrisana u dokumentarni film sa istom tematikom, u produkciji “Live production”, čija je autorka istovremeno i potpisnica ovog teksta.
Za autorku izložbe, ovakav naziv upućuje na neumrlu političku Nadu. Tako barem zapisuje u svom komentaru uz izložbu: “Dok god u savremenom društvu postoji mogućnost za postojanje slobode i pravde, instiktivna ljudska reakcija je da pravde budu jače nego sile”.
Mogli bismo takav naziv izložbe da čitamo i kao izraz najdubljeg cinizma – logori, uključujući i jugoslovenske, jedinstveni su događaji apsolutne suspenzije pravde i prava u bilo kom obliku.
Kako onda dovesti u vezu pravdu i logore, a ne čuti podsmjeh u toj povezanosti?
2.
Mogla je izložba Teodore Nikčević da se zove i “Tragedija ženske emancipacije – crnogorsko poglavlje”. Takav naslov, koji bi u prvom dijelu referisao na naziv slavnog eseja Eme Goldman iz 1906. godine, odlično bi joj pristajao. Ne bi u njemu bilo nade u pravdu koja može da nadživi logore, ali bi bio besprekorno tačan. Čak možda isuviše tačan za umjetnost koja konačno uvijek mora da otvori neki prozor i pusti unutra malo svježine. Gotovo da nije moguće zamisliti apsurdnije poglavlje iz tragične istorije ženske emancipacije od ove jugoslovenske i crnogorske ženske informbirovske epizode.
Šta je žena dobila emancipacijom? – piše Ema Goldman u svom eseju „Tragedija ženske emancipacije“ – Pravo glasa u nekoliko država. Da li je to očistilo naš politički život, kao što su dobronamjerni zastupnici predviđali? To se u svakom slučaju nije dogodilo. Nema nikakve nade da će žena, sa svojim pravom glasa, ikada pročistiti politički život.
Ema Goldman bila je radikalna anarhistkinja i feminstkinja. Propovijedala je svijet u kojem će žene moći da “ispolje svoju ljudskost u najboljem smislu”, izraze “sve ono što u njima žudi da se potvrdi i bude aktivno”, u kojem će muškarci i žene davati jedni drugima najbolje od sebe, u potpunoj slobodi. Nije joj se dopadalo ono šta je emancipacija napravila od žena, postignuća sufražetkinja nisu joj bila po volji – posebni ženski darovi stradali su u besmislenom naprezanju da se uguraju u svijet koji nisu mogle da promijene. Ništa nisu “pročistile”, samo su legitimisale političko nasilje, neslobodu, nejednakost i hijerahije pristajući da uđu unutra.
Gubici “informbirovki”, ženski i ljudski, prevazilaze gubitke o kojima piše Goldman. U svojim memoarima, logorašice pišu o mladim ženama koje su na Goli otok stizale sa bluzama ovlaženim od mlijeka koje im je teklo iz dojki – slali su tamo i majke dojenčadi, takvi razlozi ovdje nisu ništa vredjeli.
Koliko je posebnih “ženskih darova” za kojima je tugovala Ema Goldman tamo stradalo zauvijek?
Trebalo je biti žena nakon Golog otoka, voljeti, rađati djecu, nositi sa radošću svoje žensko tijelo, nalaziti u njemu izvor zadovoljstva. Ali, kako uspraviti žensko logorsko tijelo, tučeno, izgladnjivano, iscrpljivano radom, sistemski poružnjivano i desekusalizovano, tijelo koje je postalo razlog srama jer je prosto htjelo da preživi? Kako će to opustošeno žensko tijelo zgađeno nad sobom više ikada moći da transcendira sebe u bilo kakvoj ženskoj žudnji, bilo kom obliku ljubavi?
Instalacija u Galeriji Miodrag Dado Đurić
Nikada nakon logora nisam sebe smatrala ljudskim bićem u punom smislu – napisala je jedna bivša logorašica. Druge su pisale o sebi kao “ljušturama”. Istorija njihovih postlogorskih integracija piše se iz njihovih rijetkih memoara, sjećanja njihovih potomaka koji vuku za sobom njihove traume, kratkih pauza između dugih logorskih ćutanja u kojima bi bljesnulo ponešto – golootočke ljekovite travke kojima su trljale desni da im ne poispadaju zubi, bure prepunjeno mokraćom u potpaljublju broda “Punat”, zadnjice išarane modricama, šišanje “na redove” nakon dolaska na ostrvo. Zacjeljivale su svoje logorske rane kako su znale i umjele. Neke se nisu dale zacijeliti. Ali, u njihovim psihijatrijskim dosijeima nema riječi “trauma” i ne spominje se Goli otok.
Revolucija je proždrla svu svoju djecu, nije razlikovala kćeri od sinova. Za njih u logorima nije bilo milosti, kao ni za muškarce
Mogle su da se tamo nikada ne nađu. Samo desetak godina ranije mnoge od njih možda su planirale jednostavne ženske živote: rodiće djecu, imaće porodicu, možda se obrazovati, raditi korisne poslove. Revolucija ih je izgurala napolje. Nakon toga više nije bilo povratka. Postrevolucionarno nasilje prelilo se i preko njih. Revolucija je proždrla svu svoju djecu, nije razlikovala kćeri od sinova. Za njih u logorima nije bilo milosti, kao ni za muškarce. Tek dobijena bitka za političku ravnopravnost žena na Arhipelagu Goli ubrala je svoje gorke plodove. Kako onda da se usudimo da logorska stradanja žena nazovemo neljudskijim, da apelujemo na više samilosti, pozovemo se na krhkost njihovih tijela, njihovu manju otpornost na patnju, njihovo materinstvo? Zar same nisu tražile da budu jednako tretirane?
Ovako izgleda svijet u kojem su htjele da budu jednake i sada im pripada isti komad političke opresije, i ni malo više saosjećanja. Tragedija ženske emancipacije na ovom mjestu dostiže svoj vrhunac.
3.
Nalazimo se na nesigurnoj teritoriji dok stojimo u Galeriji “Miodrag Dado Đurić”, među kamenim pločama u koje je autorka izložbe otisnula lica jugoslovenskih i crnogorskih “emancipatorki”, iz kojih su logorašice uglavnom regrutovane.
Mnogo je sumnji u mogućnost da se uopšte pristupi ovom događaju – odatle dolazi nesigurnost. Možemo li uopšte da mislimo o logorskom događaju slobodno i humano, ne samo o Golom otoku i paradoksima ženske emancipacije koje su ovdje našle svoj tragički vrhunac, već i o bilo kom drugom logorskom događaju? Da li je to uopšte moguće u uslovima ubrzane banalizacije zla, masovnog umnožavanja “idealnih subjekata totalitarnih režima”, o kojima je u “Izvorima totalitarizma” (1953) pisala politička filozofkinja Hana Arent, koji “ne vide razliku između tačnog i lažnog”, za koje smo u međuvremenu saznali da nisu samo totalitarni?
Čak i kada bi bilo moguće, možemo li mi koji baštinimo golootočko logorsko nasljeđe da mu pristupimo čistog pogleda, odreknemo se političkog pragmatizma i racionalizacija kojima maskiramo potrebu da očuvamo privilegovanost zasluženu političkom lojalnošću predaka i da u rezervi imamo izdajnike i izdajničke potomke koji te privilegije uvijek mogu da opravdaju? Da li u tim uslovima uopšte možemo da računamo da vrata na koja izložba Teodore Nikčević kuca uopšte mogu da se otvore?
Zar same nisu tražile da budu jednako tretirane?
O jugoslovenskim logorima razmišljali smo kao o jedinstvenom jugoslovenskomdogađaju uz eventualna poređenja sa drugim komunističkim logorima. Danas, imamo širu – biopolitičku perspektivu iz koje Goli otok možemo da sagledamo kao logor među drugim logorima moderniteta, bivšim, sadašnjim i budućim. Nekada se ide dalje u spremnosti na uništavanje ljudskih života, nekada su ciljevi manje maksimalistički, ali logor, kako to objašnjava italijanski biopolitički teoretičar Đorđo Agamben, postoji gdje god se pod izgovorom vanrednog stanja i ugroženosti javnog interesa stvaraju izolovani prostori, na marginama državnih teritorija, na pustim ostrvima (da bi pravni poredak mogao ostati očuvan u svom “netaknutom središtu”), u kojima pravni poredak prestaje da važi i u kojem svaki oblik nasilja nad ljudskim životom zato postaje moguć.
Dalje prognoze koje se mogu izvesti iz ovih bio-političkih pretpostavki mogu biti zastrašujuće. Ali, ono što mi ovdje iz njih čitamo i upisujemo u svoje logorsko nasljeđe jednako je strašno. U logore na Arhipeagu Goli dovođeni su ljudi da bi im se tamo pokazalo da nisu suvereni vlasnici svojih života i da im on u svakom trenutku može biti oduzet – kada su se jednom stigli u moralnu i pravnu nigdinu, nije bilo više ničega što im je garantovalo život osim sopstvene volje da ga sačuvaju tako što ćete raditi stvari koje do juče nisu mogli ni da zamisle: izdaće druga, natovarićete mu teži kamen, gurnuće ga u propast ispred sebe. Ovdje važe takva pravila – logor je samo mjesto preživljavanja vještački stvoreno.
Za to vrijeme u Crnoj Gori citirali smo Jova Kapičića i njegova razmišljanja o Golom otoku...
Logorsko ćutanje nužno slijedi. Budući da ne daju se integrisati u pravni i moralni poredak, logorski događaji osuđeni su na nepojamnost. Postoji i druga logika ćutanja: logoraš zna da se svakome ko ga pogleda po glavi vrzma ista misao – na šta je sve ovaj čovjek tamo morao da pristane da bi preživio? Ne mogu se “pravila” iz “normalnog svijeta” prenijeti na logore, a da logoraši ne budu posramljeni. Logoraši stvaraju nelagodu. Za sobom vuku sjenku srama golog života koji pristaje na sve uslove da bi se sačuvao. Oni koji tamo nisu bili ne žele da znaju da takvo mjesto postoji. Logoraši ih suviše podsjećaju na tu mogućnost. Logori su tamna sjenka zazornog, besprizornog u ljudskom.
4.
Da su slijedile anarhističke ideje Eme Goldman, Jugoslovenke i Crnogorke među njima nikada se ne bi našle u logorima. Ali, one su vjerovale jugoslovenskoj revoluciji, Partiji, diktaturi proletarijata iz koje će nići nova zajednica jednakih, solidarnih, zaokupljenih opštim dobrom. I tako je ovo mračno poglavlje tragične istorije ženske emancipacije ispisano na našem tlu. Sve što možemo da tražimo danas je da njihova logorska stradanja budu ravnopravno upisana u istoriju logorskih opresija. To je bitka koju danas jedino možemo da vodimo. Koja je počela nekoliko decenija nakon što su muškarci logoraši počeli da svjedoče o svojim stradanjima, i u kojoj je i Danilo Kiš imao zapaženu ulogu. Godine 1989. u Izraelu on je snimio intervju sa dvije bivše jugoslovenske logorašice jevrejskog porijekla. Samo nekoliko mjeseci prije smrti, Kiš se tada jedini put u životu pojavio u ulozi televizijskog voditelja, posvećenog, besprekornog, ćutljvog. Ovaj televizijski serijal emitovan je 1990. godine, pola godine nakon Kišove smrti, i to je bio posljedni program koji su mogli zajedni da gledaju građani Jugoslavije koja će se uskoro raspasti u krvi.
Uslijedila su ženska logorska svjedočenja. Počela je da se piše druga epizoda ovog poglavlja iz tragične istorije emancipacije žena Jugoslavije. Ovoga puta to je bila epizoda traženja prava za preko 900 Jugoslovenki i 150 Crnogorki (podaci su još nesigurni, sa zvaničnog spiska logoraša još nisu razlučena sva ženska imena) da ne budu proglašavane “kolateralnom štetom”, slučajnim saputnicama na putu prema logorima, da ne budu gurane u drugi plan, barem ne na ovom strašnom mjestu gdje nije bilo isto biti žena ili muškarac.
Za to vrijeme u Crnoj Gori citirali smo Jova Kapičića i njegova razmišljanja o Golom otoku, crnogorski intelektualci i pisci promovisali su njegove knjige i slikali se sa njim, a crnogorske vlasti (uključujući i posljednju) u tri navrata odbacile su inicijativu Akcije za ljudska prava da se donese zakon kojim bi se golootočke žrtve rehabilitovale. Crna Gora je ostala jedina zemlja u regionu koja istrajava u odbijanju da se odredi prema ovom događaju. Da su pravde jače nego sile!