U jednom dokumentarnom filmu o istoriji “Ćinećita”, narator kaže da je umjetnički dar Ane Manjani preusmjerio tok poratne italijanske istorije: Pini, junakinji filma “Rim, otvoreni grad” Roberta Roselinija, uspjelo je nešto što je tada, dok se oružje još nije bilo ohladilo (film je snimljen 1945. godine), moglo izgledati nezamislivo – da podozrivi pogled međunarodne zajednice odvrati od Musolinija, italijanskih fašista, njihovih crnih uniformi i skrene ga ka drugoj, antifašističkoj Italiji.
Ana Manjani znala je kako da umre istinito i potresno. Njeno tijelo na pločniku, sa zadignutom suknjom – tako zadignute suknje viđali smo i na bedrima naših antifašistkinja čija su tijela ostajala na stratištima – postalo je znak otpora, druge Italije, izguralo na površinu italijansku fašističku traumu, izbljuvalo je i zacijelilo. Ana Manjani prinijela je tu žensku žrtvu da bi iskupila histeriju patrijarhata, njegovo izlivanje u nasilje, istorijsku materijalizaciju koja je otkrila da je simbolička figure dobrog patrijarha koji je tu da zaštiti porodicu, stabilnost i poredak samo fikcija bez koje još ne umijemo da živimo.
ZEMLJOTRES SE NIJE DESIO
Zašto bi ova teza trebalo da nas se tiče osim zato što je tako lijepa i što nam pruža ono zadovoljstvo koje uvijek nalazimo u apstraktnom mišljenju o umjetnosti, koje dijelimo sa ostatkom čovječanstva? Postoji li još nešto što nas sa njom direktnije povezuje? Imamo li i mi neku sličnu potrebu da umjetnošću zaliječimo sopstvenu istorijsku i političku traumu?
Nedavno, gotovo u isto vrijeme, vidjeli smo dva uratka, po mnogo čemu različita, ali oba zaokupljena crnogorskim pohodom na Dubrovnik 1991. godine: dokumentarni film “Rat za mir” Koče Pavlovića, koji je emitovan na Javnom servisu TVCG, i pozorišnu predstavu “Pod oba sunca” koju je, po romanu Ognjena Spahića, režirao Boris Liješević. I ova koincidencija – potpomognuta “aferom” postavljanja i skidanja table u Morinju i sličnim stvarima koje svakodnevno svjedoče o odsustvu volje za suočenje sa prošlošću – mogla je da gurne u prvi plan pitanje o tome koliko mi imamo kapaciteta da se umjetnički ponesemo sa sopstvenom traumom i preokrenemo tok svoje istorije na način na koji je to učinjeno filmom “Rim, otvoreni grad”.
Može li umjetnik da izmisli kolektivno iskustvo kajanja ukoliko ga zajednica nije zaista proživjela?
“Rat za mir” je film o beskrupuloznoj hipokriziji političkih elita koje su upravo zahvaljući tom svom “daru” uspjele da to ostanu sve do danas. Ali, nije to jedini razlog zbog kojeg danas sa mukom gledamo taj film i radije zatvaramo oči. Ovaj brutalno istinit film otkriva, jasno kao na dlanu, da je pretpostavljena inherentna etičnost patrijarhata, koja obuhvata i ratničku muškost, obična laž.
Foto: Pobjeda (Edicija Rat za mir)
Ovaj maskulinitet je varvarski i ugrožavajući ne samo po neprijatelja: on razara porodice, cijelu zajednicu, jede sopstveno tkivo. Vidimo kako centralna simbolička figura zaštitničkog oca pada na istorijskom ispitu uz tresak od kojeg još ne možemo da se oporavimo. Trebalo bi da uslijedi zemljotres. Tu bi, na tom mjestu, morala da se desi i trauma, bolno sudaranje nemogućnosti da se znanje o ovom sramnom iskustvu integriše u patrijarhalnu ego projekciju bez gubitka samopoštovanja, sa potrebom da to znanje ipak izađe na svjetlost dana. Ali, to se nije desilo. Ovaj film nas na to podsjeća, pokazuje na taj moralni i politički zijev, koji vrijeme nije zatrpalo. Naprotiv.
Ono što i dalje živimo je stalno odlaganje traume sopstvenog učešća u jugoslovenskim ratovima iz 90-tih godina prošlog vijeka kroz stalno obnavljanje nastojanja da se simbolički maskulinitet ipak realizuje, prenese iz simboličke u istorijsku ravan, uprkos svemu što svjedoči da to nije moguće bez katastrofe i da ga po svaku cijenu treba zadržati u sferi simboličkog. Konačno, taj narativ o propaloj patrijarhalnoj muškosti koja se zato mora stalno obnavljati na “izvoru” postao je metanarativ ove zajednice i cijele postjugoslovenske epohe.
Trauma, dakle, ostaje u predsoblju. Zaglavljena. Nešto mora taj sram da dočeka sa druge strane da se ne bi sve raspalo. Ali, šta može da ga dočeka? Neka “druga Crna Gora”? Mogla bi. Ali, ona je potrošena u političkim kombinacijama, korupcijama, patriotskim kompromisima i strahovima ili je, pak, rasuta po inidividualnim savjestima.
ŠTA MOŽE UMJETNOST?
Srećom, imamo i mi istoriju umjetničkih pokušaja da se sanira ova trauma. Prije predstave “Pod oba sunca” imali smo druge pokušaje crnogorskih umjetnika, uglavnom reditelja i pisaca, da se nadviju nad krizom patrijarhalne paradigme na različite načine, uključujući njenu dubrovačku istorijsku manifestaciju. Čini se da su se stekli uslovi da zaključimo da smo, kako to kaže Tanja Rosić u tekstu “Panika u redovima: Balkan s one strane ogledala”, došli do one tačke kada jasno možemo da čujemo “ne” koje “određeni netipični maskulini obrasci upućuju postojećim matricama moći, a koje se glasnije nego bilo gde drugo čuju u narativima književne i umetničke produkcije”.
Ako se katarzično iskustvo još nije desilo, ako na takve umjetničke pokušaje prečesto samo odmahnemo glavom – o čemu se onda radi? O nedostatku umjetničkog dara? Ili je možda ipak riječ o tome da umjetnost ne može da zacijeli pozledu tamo gdje ne postoji stabilna, dovoljno snažna društvena volja koja bi nas kroz traumu provela?
Stižemo na teren složenih pitanja o umjetnosti i politici. Može li umjetnik da izmisli kolektivno iskustvo kajanja ukoliko ga zajednica nije zaista proživjela? Da li može ličnom savješću da nadomjesti odsustvo kolektivne savjesti, a da ne zapadne u neuvjerljivo etičko soliranje?
Da li bi Ana Manjani mogla da okrene tok istorije i umre tako katarzično da nije postojala ta “druga Italija” (čije posustajanje sada vidimo) iz koje je mogla da crpi iskustvo otpora? Ili bi, bez tog stabilnog konsenzusa koji je fašistički sram sačekao sa druge strane, završila kao tugaljiva junakinja melodrame, uprkos svom daru?