Izgleda, barem za sada, da je cirkus zvani Muzej savremene umjetnosti Crne Gore: za i protiv otišao iz našeg grada. I kako to uvijek biva kad se cirkus pokupi i ode, ostala je razrovana poljana, puno ostavljenog smeća i djetinjasta tuga u dušama: A ko će sad da nas zabavlja?
Cirkusi koje u našem kraju najviše volimo slični su jedan drugome kao jaje jajetu: nikakav veliki spektakl mi ne tražimo, nama ne treba ni napetost ni magija, sem najobičnijeg prebrojavanja nas ništa drugo ne fascinira. Sve drugo samo kvari zabavu. Uključujući i razlog za svrstavanje. Ima neke dječje radosti u spontanom, iracionalnom utrčavanju u jedan ili drugi tabor. Istorija je puna dokaza da ta fascinacija zna da nadživi nježne godine.
Bilo je baš dobro, dok je cirkus trajao. Nauživali smo se svrstavanja do mile volje. Društvene mreže su dimile, telefoni se nisu gasili, kružile su peticije, tražila se arbitraža najviših instanci, tih nekoliko dana svega je moglo da nam fali osim tema za razgovor. Svi koji misle da imaju šta da kažu po pitanju crnogorske kulture dobili su priliku da se svrstaju uz Centar savremene umjetnosti ili Ministarstvo kulture. Oni koji je nisu iskoristili sami su krivi što su propustili šou.
DOK SE STEKNU USLOVI
Ako isključimo emisiju “Boje jutra” (TV Vijesti), u kojoj su se suočile Jelena Božović, poslovna direktorka Centra savremene umjetnosti, i Dobrila Vlahović, v.d. generalnog direktora Direktorata za kulturnu baštinu u Ministarstvu kulture – nismo čuli ništa što bi nam pomoglo da shvatimo oko čega smo pozvani da se svrstamo.
Doduše, ni sa ovom emisijom se nismo spasili. Moglo je samo da nam pozli od hvalospjeva na račun Ministarstva kulture, na jednoj, i neartikulisanih i praznjikavih kontra-argumenata, opanjkavanja zaposlenih u Centru savremene umjetnosti zbog nepoznavanja engleskog jezika i sličnih stvari, na drugoj strani.
Niko nije ni zucnuo o Muzeju savremene umjetnosti i javnom interesu, ako isključimo nesuvisle komentara da bi se osnivanjem te institucije država odužila crnogorskim umjetnicima (mada, ne treba isključiti mogućnost da je taj motiv autentično polazište cijelog ovog projekta).
Jedino što smo na kraju ukapirali jeste da je sukob rasplamsan oko toga ko će da se pita oko cijele te stvari, da su u igri i radna mjesta i pozicije, i da iza svega stoje pizma, neraščišćeni računi, sujete koje nasrću jedna na drugu, jednom riječju – bijeda tzv. kulturnog menadžmenta.
Teško je bilo ozbiljnom čovjeku, dok gleda i sluša ovu diskusiju, da odoli pomisli da bi jedini ispravan potez u ovoj situaciji bio – zaključati vrata na mnogim crnogorskim institucijama kulture i ostaviti zakačenu ceduljicu… “Zatvoreno dok se ne steknu uslovi… ako se ikada steknu”.
Najrađe bismo odmahnuli glavom: nije ovo jedini cirkus ovakve vrste, što bismo se oko toga uzbuđivali? Ali, ulog je bio veliki. Teško ga je prežaliti.
KAD BI BILO DRUGAČIJE
Poglavlje koje slijedi nosi rizik od pretjerane naivnosti: kako misliti o svemu onome lijepom i korisnom što bi osnivanje Muzeja savremene umjetnosti moglo da donese ovoj zajednici u uslovima jedne ovakve bijede na političkoj i kulturnoj sceni, a da to ne zaliči na najobičniju fantaziju?
Da zamišljamo? Da, jedino tako.
Dakle, zamislimo prvo da imamo sreće, da umjesto cirkusanata i zajapurenih diletanata koji se muče da skrpe rečenicu imamo odgovorne i obrazovane elite koje upravljaju kulturnim nasljeđem; da nemamo premijera koji prelama preko koljena, lupa šakom o sto i galami “Muzeja će biti!”, da smo mi ljudi koji traže da razumiju, a ne gomila koja se svrstava iz prijateljskih, rodbinskih i interesnih pobuda i onda viče: “Nas je više!”.
Zamislimo zatim da tamo gdje se o tome odlučuje imamo ozbiljne ljude koji razumiju koliko bi nam procesi vrednovanja koji bi se pri tom morali dogoditi mogli pomoći da se zagledamo u svoju savremenost; koliko bi taj muzej kao refleks naše savremenosti mogao istovremeno da odredi našu budućnost, podigne onaj oblik samopoštovanja koji se oslanja na savremenost i realnost, oslobodi nas kojekakvih iracionalnosti i fantazama, možda nam čak i pomogne da se integrišeno u normalnu političku zajednicu.
Muzej savremene umjetnosti potencijalno bi mogao biti metak u čelo svim dezintegracijskim procesima u Crnoj Gori koji upravo dolaze do vrhunca. Diskurs nasljeđa uvijek projektuje neku željenu budućnost zajednice. Muzeji to uvijek rade: pamte da bi projektovali. Ali, nama nije zapalo ništa što bi se moglo opisati kao diskurs. Nikakav oblik smislenost. Zapao nam je samo muzejski cirkus. I post-cirkuska tuga.