Koliko mladi iz Crne Gore uopšte znaju o svakodnevici ljudi koje je rat devedesetih zatekao na Kosovu? To pitanje sam sebi postavila prilikom istraživanja biografije Doruntine Baše, dramaturškinje po čijem je tekstu rađena predstava “Prst” (“Gishti”) koju smo u aprilu mogli gledati u Nikšiću. 

Doruntina je inače jedno od najpriznatijih imena savremene albanske drame a pomenuta drama je stigla u Crnu Goru nakon što su njene brojne inscenacije obišle svijet, i to 13 godina nakon što je pobijedila na Hartefaktovom konkursu za najbolji savremeni društveno-angažovani tekst.

**Za početak, da napravimo (ne tako) kratak uvod za naše čitaoce. Odrastate u Prištini ‘80-ih godina. Govorite albanski, koji je vaš maternji jezik, ali i "dječju" verziju BHSC jezika. Krećete u treći razred osnovne škole i tamo zatičete zid koji razdvaja albanske i srpske učenike. Koji osjećaj je preovladavao u vama kad ste prvi put vidjeli taj zid?**

Da počnem od šireg konteksta za čitaoce: naselje u kojem sam odrasla, Dardanija, bilo je jedno od najvećih i najgušće naseljenih u Prištini. Osnovna škola Dardanija (ranije poznata kao Vladimir Ilić Lenjin) bila je tada najnovija, najmodernija i najveća škola u gradu. Većina đaka u toj školi bili su Albanci. Zid o kojem govorite podignut je u septembru 1990. kao dio mjera segregacije koje je uveo Miloševićev režim, sa ciljem da se ukine obrazovanje na albanskom jeziku. Zid nije podijelio školu na pola. Presjekao ju je nesrazmjerno, ostavljajući veći dio škole (uključujući fiskulturnu salu) za srpsku manjinu, dok smo mi, Albanci, bili zbijeni u manji dio škole. Broj učionica na našem dijelu škole bio je nedovoljan, pa smo morali improvizovati. Dio hodnika u prizemlju bio je pregradjen daskama kako bi se napravile male učionice. Jedna od tih učionica bila je moja učionica od trećeg do osmog razreda. 

Dakle, da se vratim na vaše pitanje, bila sam dijete i sjećam se da sam bila jako tužna kad sam vidjela zid, ali ne i šokirana. Bili smo svakodnevno okruženi političkim tenzijama. Čak smo i kao djeca razumjeli situaciju. Početkom te godine, stotine hiljada albanskih radnika otpušteni su samo zbog svoje etničke pripadnosti. Među njima su bili zdravstveni radnici, medijski profesionalci, radnici u kulturi itd. Moji roditelji su radili za Radio Televiziju Prištine (RTP) i oboje su otpušteni istog dana, u julu 1990. kada je srpska policija nasilno ušla u prostorije RTP-a, prekinula emitovanje programa i preuzela jedini medij koji je emitovao na albanskom jeziku. Dakle, na neki način, bili smo pripremljeni za zid. Ta konstantna represivna situacija držala nas je na oprezu: ništa nas nije šokiralo, ali su rane ipak bile duboke.

**Jesu li djeca bacala nešto preko tog zida? Je li neko bio dovoljno nestašan da se popne ili pređe na drugu stranu?**

Ako zamišljate Berlinski zid kada pomislite na zid u Dardaniji, griješite. To nije bio takav zid. Bio je to ogroman, dosadan i siv zid, od poda do plafona, izgrađen unutar školskih prostorija, tako da nije bilo šanse za bilo kakvu komunikaciju ili penjanje preko njega. Zid nije bio tu samo da fizički razdvoji albansku i srpsku djecu, već i da obeshrabri Albance da pohađaju školu time što su uslovi na albanskoj strani škole bili strašni. 

Imajte na umu da je škola Dardanija bila jedna od rijetkih škola na Kosovu koja je nastavila obrazovni proces u zgradama. Većina srednjih škola i svi albanski studenti Univerziteta u Prištini bili su prisiljeni da nastavu nastave u privatnim kućama, u takozvanom paralelnom obrazovnom sistemu. Moja sestra je studirala arhitekturu i pohađala je predavanja u privatnoj kući u naselju Dragodan (danas Arbëria), gdje je Arhitektonski fakultet preseljen nakon što su studenti izbačeni sa univerzitetskog kampusa. Dakle, zidovi su se gradili sistematski svuda, u svim segmentima života na Kosovu, a ponekad su bili konkretni i opipljivi, kao u mojoj školi.

**Taj zid je dakle imao nevidljivi “nastavak” i van učionice, a od Vašeg školskog dvorišta širio se čitavim regionom. Kako je bilo biti dijete u 80-im i tinejdžer u 90-im godinama u Prištini?**

Kada ste dijete koje odrasta pod represijom i nasilnim mjerama, kada je vojna oprema redovna pojava na ulicama, policijski čas normalan završetak dana, a protesti i demonstracije svakodnevica, razvijate političku svijest mnogo ranije nego što biste da ste imali normalno djetinjstvo. Koncepti poput ljudskih prava, demokratije, otpora ulaze u vaš um mnogo ranije. Naučite rano da režim ne želi da proživite svoje djetinjstvo na svom jeziku. Shvatite da, kako biste zaštitili svoje pravo na jezik, kulturu i obrazovanje, morate da se opirete govoreći ga, čak i ako vas guraju na margine.

**A koji TV program ste najviše gledali? Koji filmovi su bili najpopularniji?**

Ne sjećam se da sam puno gledala TV kao dijete, osim kad bi prikazivali filmove ili serije. Kao što sam već spomenula, u julu 1990. godine, RTV Priština, jedina televizija na albanskom jeziku, zatvorena je. Tako da smo morali pronaći druge izvore zabave. U našoj kući smo imali mnogo knjiga i muzike, pa sam slušala muziku i čitala, kao i većina djece tada. Video rekorderi su već tada bili popularni, pa bismo iznajmljivali filmove, a ja i moja sestra bismo ih gledale iznova.

Ponekad bismo snimale filmove s TV-a na videokasete i ponovo ih gledale. Nismo imali stroge filtere za sadržaj kada su u pitanju filmovi (osim očiglednih), pa smo gledale mnogo autorskih filmova koji nisu bili namijenjeni tinejdžerima. Kubrikova "2001: Odiseja u svemiru", Polanskijev "Nepobjedivi ubice vampira", Linčova serija "Tvin Piks" bili su naslovi koje smo kao djeca pisale na etikete snimljenih kaseta. 
Moja porodica nije imala jednu od onih čuvenih prištinskih satelitskih antena. Međutim, sredinom ‘90-ih kablovska televizija je stigla u grad i TV je odjednom postao zanimljiv. Osim što je nudila raznovrstan sadržaj, TV je postao i izvor jezičke raznolikosti, sa programima na italijanskom, francuskom, španskom i njemačkom jeziku. Tako da smo moja sestra i ja počele da pamtimo riječi i fraze na tim jezicima, bez obzira na emisiju. Moja sestra je zapravo naučila prilično dobar italijanski gledajući TV u to vrijeme.

**Sve se to dešavalo u takozvanom „formativnom dobu“. Da li ikada razmišljate o tome koliko biste bili drugačiji kao dramaturškinja, kao umjetnica uopšte, da ste rođeni u nekom drugom vremenu? Mislite li da dijete koje nije naučeno da mora odmah napustiti učionicu ako osjeti miris klinčića može da odraste u ženu koja piše „Projekat trovanje“ (radni naziv), predstavu o trovanju albanskih učenika?**

Ne mislim da je ovo iskustvo bilo presudno za moj orijentir ka pisanju za pozorište i film. Pored 'sumorne' mladosti koju sam opisala, željela bih da podijelim i jedan drugi aspekt svog djetinjstva. Oboje mojih roditelja su dolazili iz svijeta umjetnosti; moj otac je pjesnik i romanopisac, a majka je bila horistkinja koja je do jula 1990. bila članica hora Radio Televizije Priština, a nakon rata, do penzije, bila je članica Filharmonijskog hora Kosova. Njihovi prijatelji su bili vajari, slikari, pisci... Moja tetka je bila pozorišna glumica. Svi ovi ljudi su nastavili da stvaraju, u svojim privatnim domovima koji su postali ateljei, studiji, čak i tokom svih događaja kasnih 80-ih i tokom cijelih 90-ih. Mislim da je svjedočenje upornosti i otpornosti kreativnog impulsa tokom represije imalo ogroman uticaj na mene.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/60c6c78c-aac4-4f38-af26-e71bbe8d1f09)

**Zadržimo se na trovanju učenika, koje je javno negirano u SR Srbiji do te mjere da je, kako ste se jednom prisjetili, šef infektivne klinike u prištinskoj bolnici rekao da albanska djeca treba da dobiju „nagradu na Kanskom festivalu za glumu“.** 

Masovno trovanje u školama nije bilo samo očigledan i beskrupulozan napad na albansku djecu u školama na Kosovu. To je ujedno bio i izgovor da se diskredituju albanski ljekari, zdravstveni radnici, akademska zajednica (posebno medicinski fakultet), albanski mediji, političari i u osnovi svi koji su javno osudili taj čin. Na neki način, trovanje je istovremeno bilo i pritisak i uvertira za ono što je uslijedilo. Ljekari su optuženi od Beograda da su neprofesionalni, mediji da lažu, medicinski fakultet da je nesposoban, a otrovana djeca da glume... 

Ako pogledate arhive bivših jugoslovenskih medija iz tog vremena, sve je to tamo. Čak je i izjava da albanska djeca zaslužuju glumačku nagradu na Kanskom festivalu - koju je dao srpski doktor infektivne bolesti u bolnici u Prištini - dokumentovana. Dakle, nakon epizoda trovanja, Beograd je preduzeo mjere kako bi smijenio (albanskog) dekana medicinskog fakulteta, albanski ljekari su masovno otpuštani, RTP je preuzeta, a albanski jezički novine i časopisi su zatvoreni. I, na kraju, pogođene su škole.

Sa organizacijom „Kontakt“ iz Sarajeva sada sprovodimo detaljno istraživanje o trovanju za pozorišni projekat. Prošli smo kroz mnogo materijala iz tog vremena, uključujući i mnoge medije iz drugih bivših jugoslovenskih zemalja. Jasno je da su novine u drugim zemljama regiona pisale o tome, tako da mi je teško povjerovati da region nije bio informisan. U isto vrijeme, Beograd je proizvodio mnogo propagande, pa pretpostavljam da su čitaoci širom regiona birali kojoj verziji žele vjerovati. S druge strane, predrasude prema kosovskim Albancima nikada nisu bile isključivo srpske. One su bile prisutne širom regiona. Čak i danas, može se desiti da kada sretnem ljude iz drugih bivših jugoslovenskih zemalja i kažem im da sam kosovska Albanka, izazovem podignutu obrvu, što na kraju dovede do komentara: „Ne izgledaš kao Albanka“, što znači da postoji određena slika kosovskog Albanca koja je urezana u njihove umove i koja je u tolikom kontrastu s onim što mi zapravo jesmo da osjećaju potrebu da izraze svoje iznenađenje kao kompliment.

**Da se nadovežem na svoje prethodno pitanje – da li smo sada spremni da slušamo?**

Slušanje je izbor. Čovjek bira da li će slušati ili zatvoriti uši. Mislim da smo danas mnogo svjesniji koliko je taj izbor ličan i moćan. Takođe, platforme koje ljudi koriste da se informišu, uče o prošlosti ili jednostavno upoznaju druge ljude iz regiona su mnogo otvorenije i raznovrsnije. Dakle, na individualnom nivou, da, mislim da je dosta ljudi danas spremnije da sluša i bolje razumije nego ranije. Međutim, na kolektivnom, društvenom i političkom nivou, to je još podložno debati.

**Medij preko kojeg ljudi mogu slušati je svakako pozorište. Vaše drame su prevođene i igrane širom regiona, ali i van evropskog kontinenta. Mislite li da pozorište ima kapacitet da se bori protiv predrasuda, posebno među mlađim generacijama čiji su stavovi formirani isključivo na društvenim mrežama?**

Nažalost, cijeli region je još prepun predrasuda i zabluda o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, kao i o ljudima s kojima dijele region. Srceparajuće je vidjeti da čak i među mladima, rođenima 2000-ih, postoji mržnja i neznanje. Pozorište definitivno ima moć, uvijek je imalo, ali nisam sigurna da dopire do onih čiji su stavovi oblikovani isključivo putem društvenih mreža. Ono što sam primijetila jeste da su umjetnici u regionu obično mnogo otvoreniji za međusobnu saradnju i razmjenu svojih strasti i projekata nego druge zajednice. Međutim, umjetnici sami ne mogu nositi teret popravljanja svega što je polomljeno u regionu. Možemo normalizovati zajednički rad, a to može potencijalno otvoriti puteve ili čak inspirisati saradnju među drugim grupama ili zajednicama, ali iskreno mislim da je to sve što možemo učiniti.

**Vašu generaciju često nazivaju izgubljenom generacijom, dok umjetnička djela koja stvarate obično karakterišu tematska i snaga izraza. Da li je revolucionarno pisati o ratu i njegovim posljedicama ili to doživljavate kao sasvim normalan slijed događaja? Da li se osjećate kao revolucionarka dok se bavite temama poput femicida, nestalih osoba i genocida?**

Ne, ne osjećam se kao revolucionarka. Ali razumijem odakle dolazi Vaše pitanje. Potrebno je hrabrosti i snage da se stvari nazovu pravim imenom u našim društvenim kontekstima. Imam veliku sreću što na Kosovu nisam sama u tome. Dosta umjetnika ovdje stvara društveno angažovanu umjetnost koja je značajna i snažna i u formi i u izrazu. Pristup je takođe ključan; ne želim da napišem određenu priču samo da bih dokumentovala šta se desilo. Želim da otvorim mogućnost novog pogleda na nju. Jer svaka priča ima toliko različitih ulaza i načina pristupa. Zašto ih ne istražiti? Na primjer, ženska iskustva rata su do skoro bila nepostojeća u zvaničnim ratnim narativima na Kosovu a žene imaju potpuno drugačija iskustva rata i sukoba nego muškarci. Zato moramo da otvorimo priču iz različitih perspektiva kako bismo prikazali njenu složenost. I, ako to uradimo kako treba, mogli bismo nešto da naučimo iz toga i, nadam se, da osnažimo sebe i naše zajednice da ne dozvolimo nove ratove.

**Pomenuli ste da Vaši scenariji doživljavaju različite adaptacije, u zavisnosti od regiona. Tako bi, na primjer, italijanski ili američki režiser Vaše drame „Prst“ naglasio feminističku notu mira, dok bi balkanski režiser više naglasio teme rata, suočavanja s prošlošću i nestalih osoba. Da li mislite da je razumjeti isto što i osjećati bol ili pisci treba da „adaptiraju“ svoju poruku publici?**

Srce priče se nikad ne mijenja, ali različita publika sa različitim iskustvima može je doživjeti u različitim tonovima i nijansama, isto kao što režiseri iz različitih zemalja mogu pristupiti na različite načine. To je sasvim normalno. Ne dijelimo nužno istu osjetljivost i znanje prema istim temama, čak i ako su univerzalne, poput ljubavi, smrti ili sreće. Važna stvar je da ljudi sjede u pozorištu i posvete nekoliko sati svog života priči koja se odvija pred njima. Ako ništa drugo, učestvuju u intimnom činu dijeljenja priče, što može biti jedinstveno iskustvo.

**Upravo tu univerzalnu perspektivu nude Vaše drame, a Vi kao autorka ne igrate na kartu krivice pa je etnicitet počinioca, možemo čak reći, nebitan za zaplet. S druge strane, jasno navodite da van pozorišta porodice i dalje čekaju pravdu i zaključak. Međutim, u društvima gdje institucije očigledno ne rade svoj posao, mislite li da umjetnici treba više da upiru prstom?**

Pa, ako priča nije o krivici ili počiniocu, onda ne bi trebala time da se bavi. S tim u vezi, ako je predstava o tome ko je šta uradio, to je drugačija vrsta priče. Mislim da je uvijek važno imati na umu o čemu je priča, ko je u njenom centru i šta nam ta priča govori. Ako je priča o tome kako se ljudi nose s devastacijom koju im je rat donio, onda ne vidim kako bi identifikacija počinioca mogla učiniti tu priču snažnijom. Ili možda može, ali ne vidim da tu leži prava snaga.

**Često čujemo riječi poput „dijalog“, „pomirenje“ i „suočavanje s prošlošću“ u kontekstu Zapadnog Balkana, ali čini mi se da te riječi postaju akcije samo u rijetkim umjetničkim projektima (koje obično podržavaju treće strane, a ne same države). Da li se ponekad osjećate obeshrabreno zbog sporog napretka?**

Frustrirajuće je vidjeti koliko malo volje ima u regionu za otvoreni, konstruktivni i normalni dijalog o prošlosti. Da bi došlo do dijaloga, suočavanja s prošlošću i pomirenja, potrebna je politička volja. Ništa od toga ne može se dogoditi bez spremnosti država da prihvate zločine koje su počinile prema drugima i priznaju štetu, bol i patnju koju su uzrokovale. Umjetnici to ne mogu učiniti jer nisu donosioci politika. Mogu uraditi druge stvari. Umjetnici mogu otvoriti ta pitanja, koristiti svoje platforme kako bi ispričali priče koje inače ne oblikuju javne i službene narative, i pomoći u stvaranju mnoštva glasova i perspektiva o istoj priči. Ako su dovoljno uticajni, mogu pomoći da se podigne svijest i da javnost postane osjetljivija na ta pitanja. Nažalost, malo je uticajnih umjetnika u regionu koji se time bave.

**Crna Gora je susjed Kosova. Koliko dobro je poznajete?**

Moram priznati da Crnu Goru poznajem veoma površno i željela bih da je bolje upoznam. Bila sam samo nekoliko puta u Crnoj Gori, uglavnom na obali, ali bih voljela da istražim i planine. Pored geografske privlačnosti, voljela bih da upoznam i njenu kulturnu i umjetničku scenu. Mislim da nema dovoljno saradnje između Kosova i Crne Gore i nekako, s obzirom na to da su obje male i da su jedna uz drugu, činilo bi se prirodnim da bude više razmjene i razgovora – posebno unutar umjetničke zajednice. Znam da je posljednjih godina bilo nekoliko uspješnih saradnji u filmskim koprodukcijama između dvije zemlje i iskreno se nadam da će se to nastaviti. Definitivno možemo da podržavamo jedni druge na tom polju i da produbljujemo saradnju kako bismo dalje razvijali naše male, ali bogate kulturne scene.

**Ako bih morala da izdvojim jednu stvar koju povezujem sa Vašim radom, to bi bili snažni likovi koji se bore protiv tlačitelja čiji su motivi duboko ukorijenjeni u patrijarhatu. Takođe primjećujem već pomenuti univerzalni ton koji koristite kako biste doprli do svoje publike. Koja je univerzalna vrijednost na kojoj temeljite svoj rad i oko koje okupljate ljude?**

Zanimljivo je da to ističete. Nikad nisam razmišljala na taj način, ali možda ste u pravu, ugnjetavanje je vjerojatno jedna od ponavljajućih tema kojom se bavim, bilo da je političko, društveno ili kulturno. Uvijek se pokušavamo osloboditi nečega, na nekom nivou, i vratiti ono što nam je oduzeto. Volim da mislim da su likovi o kojima pišem duboko svjesni toga jer mislim da i oni koji su najviše politički osviješteni mogu biti lišeni svoje autonomije, jer su dinamike moći toliko manipulativne. Ali nisam sigurna hoću li uspjeti tačno da odgovorim na Vaše pitanje o univerzalnoj vrijednosti. Želim da vjerujem da složenost i dubina likova imaju moć da priče nadiđu sve lokalne kontekste i daju im univerzalnu vrijednost. Na kraju, kontekst rijetko ima značaj; važna je naša povezanost s ljudima unutar tog konteksta.





Slušanje je izbor. Čovjek bira da li će slušati ili zatvoriti uši, kaže kosovska dramska spisateljica Doruntina Baša

doruntina baša

Predrasude prema kosovskim Albancima nikada nisu bile isključivo srpske

Kad je Lidija Deduš nazvala knjigu "ja se zovem lidija deduš" (Fraktura, Zagreb, 2023), ponovo je pokrenula debatu o autofikciji i slojevima ličnog u literarnom. Priča je to o pronalasku sebe u drugima i drugih u sebi, te poziv na mnogo puta pogaženi zakon empatije.

Deduš je za svijet opterećen vunderkindima i ranim uspjehom,  počela pisati "kasno", kako se često navodi u njenim biografskim zapisima. Rjeđe se pročita da je Lidija odrasla u Sarajevu pod opsadom, a kasnije živjela kao apatrid

Dobitnica je više priznanja, između ostalih nagrade Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, nagrade za najbolju zbiru poezije izdavačke kuće Treći trg iz Beograda, Udruge studenata slavistike Slavitude na Sorboni, nagrade za kratku priču Biber...

**U Vašoj biografiji stoji da ste “kasno” počeli da pišete, pošto ste prvu pjesmu napisali sa 36 godina. Šta ste radili do te prve pjesme?**

Ako mislite na posao, radila sam svašta – od fizičkih poslova, preko konobarenja, do financija. Studirala sam, preživljavala, nastojala ostati normalna. U srednjoj školi imala sam fazu pisanja epskih pjesama – ništa od toga nije sačuvano i danas mi je žao, volim nasmijavati ljude, a društvene mreže su odličan alat za to. Ne smatram to, naravno, relevantnim, ali ako govorimo o početku pisanja, to se desilo mnogo prije. U drugom osnovne sam imala pjesmu o proljeću i medvjedici koja se budi iz sna. Mama ju je jednom predamnom pročitala prijateljici koja je dolazila kod nas na kavu, a prijateljica je na pročitanu pjesmu komentirala: Baš si pametna, a imaš li simpatiju? Nisam imala simpatiju, ali sam imala nos za komentar na lošu pjesmu. Možda se zato tog posla nisam ozbiljnije prihvatila do srednjih tridesetih. 

**Ako već imamo prvu pjesmu, može li se desiti da jednom shvatite da ste napisali posljednju. Ili, šta bi ostalo od Vas da ne pišete?** 

Kako ono kaže uzrečica: Da sam stavljala na štednju po euro svaki put kad sam odustajala od pisanja… Vodila sam razgovor sa sobom na tu temu prije par dana. Odgovor na Vaše pitanje je da ne znam. Nikad ne možemo znati je li nam nešto u životu posljednje i pritom ne mislim u fatalnom smislu – smrt ili neka okolnost koja će nas fizički spriječiti da pišemo. Ne možemo znati iz prostog razloga jer pisanje, kao ni bilo koja druga umjetnost, nije nešto što odabiremo mi, već mislim da ono odabire nas. To je poziv, ne zanimanje i iako se može naučiti, prvenstveno dolazi iz naših potreba da se kreativno izrazimo. Kod nekih ljudi su te potrebe malo jače, zato imamo pisce, slikare, muzičare, itd. Tako ja gledam na umjetnost. U svakome od nas čuči kreativni potencijal jer smo bića stvaranja, pitanje je do koje mjere će on biti iskorišten i hoće li uopće biti prepoznat. Tako da bi odgovor na Vaše pitanje i dalje bio ne znam, ali ono što sigurno znam je da je pisanje ono što radim i da je neodvojivo od mene kao osobe. Valjda to znači da bez pisanja nema ni mene, ali to je prilična relativizacija – u kriznim trenucima može se bez svega, osim bez osnovnih bioloških potreba. Valjda od pisca koji ne piše nešto ostane, pitanje je kako se ona ili on u tom trenutku prema pisanju odnose i osjećaju. 

**Zapisujete li snove?**

Uglavnom ne. Ali sanjam upečatljivo i mnogi od njih mi ostanu u sjećanju. Recimo, neću se sjećati šta sam jučer ručala, ali se još uvijek sjećam snova iz vremena adolescencije. Mozak je čudna stvar, ponekad mislim da uopće nije u našoj kontroli (iako ga uporno želimo pripitomiti) i da upravlja našom sviješću i podsviješću tako da nam servira ono što mislimo da je nepotrebno, da bismo tek nakon određenog vremena shvatili za šta nam je to nešto korisno. Volim svoje snove, i noćne i dnevne, svi bismo trebali moći sanjati jer je po meni to također način kreativnog ispoljavanja mentalne probave dnevnih aktivnosti. 

**Vaše su se adolescentske godine poklopile sa opsadom Sarajeva. Je li opsada stanje u kome se nalaze svi koji dobro misle i usude se pitati za bolje? Traje li neka vrsta opsade cijeli život?**

Odlično pitanje. Da. Opsada nije samo vanjski faktor nego stanje bilo kojeg samonametnunog zatvora. Često mnoge stvari ne radimo jer nas potire sram ili nametnuta sramota. Ovi osjećaji dolaze kroz tradiciju, odgoj, patrijarhat, anuliranje ženskog postojanja na nivou osobe i stavljanje žena u poziciju sličnu ropskoj. Isto vrijedi i za muškarce. Oni koji smatraju da su žene manje vrijedne, pod opsadom su iluzije da je muški rod svemoćan i da bez njih ne bi postojalo ništa. Biološki je to nemoguće, pa je takva vrsta zatvora jednako teška kao i zatvor koji se nameće ženama kroz patrijarhat. 

Ali, opsada o kojoj govorimo nije samo rodno uvjetovana. Da bi čovjek bio potpuno slobodan, morao bi se odreći svih nametnutih pravila. Možda to znači osamljivanje i život odvojen od ljudi. Ali ljudi su socijalna bića i teško opstaju izvan socijalnog okruženja. Zato svojevrsna opsada uvijek postoji. Čak i kad mislimo da smo potpuno slobodni, nismo jer uvijek postoji neki uvjet koji treba ispuniti. To su već malo dublja filozofska pitanja za koja nisam stručna davati odgovore, ali ako bih se morala opredijeliti za definiciju slobode, rekla bih da je sloboda pojam koji označava život u kojem radimo ono što volimo s ljudima koje volimo. Bez ljubavi nema slobode, a ni slobode bez ljubavi. Sve ostalo je opsada. 

**Jednom prilikom ste rekli da rat zahvata minimum četiri generacije. Biste li voljeli da ste peta generacija, da se ničeg ne sjećate, da budete neko drugi?**

Teško je reći. Voljela bih da nitko nikad na svijetu nigdje više ne iskusi nikakav oblik narušavanja ljudskih prava, rat, mržnju, oduzimanje doma, nasilnu smrt. To zaista želim svima nama kao bićima koja se smatraju izdignutim iznad zadovoljenja osnovnih životnih potreba i koja imaju slobodnu volju da čine što žele. Istovremeno, ono što smo proživjeli je ono što nas formira. Ako je sve uvijek dobro na najbolji mogući način, kako to možemo znati? Koji je ponder kojim važemo dobro, ako ne postoji loše? 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/4cbbea97-14fa-4410-b755-a7fdfc3863d6)

Kroz život sam često htjela da sam financijski situirana, bez trauma i repova koje vučem, ali iskustvo koje su mi loše okolnosti donijele je neprocjenjivo. Ako me pitate bih li htjela ponoviti iskustvo rata, mogu reći samo to da želim da ga nisam ni stekla. Ali da budem netko drugi, to ne bih nikad. 

**O čemu razmišlja tinejdžerka dok oko nje ratuju?**

O ljubavi. U ratu sam bila ludo zaljubljena u jednog Peđu i čekala sam svaki trenutak bez pucnjave da možemo zajedno sjediti na haustoru. Ništa mi drugo nije bilo bitno. 

**Kako ste provodili dane u opkoljenom Sarajevu? Jeste li sve vrijeme bili svjesni situacije ili ste imali svoje mehanizme odbrane, načine na kojima ste sebi skretali misli?**

Dane sam, kao i svi stanari, provodila uglavnom u podrumu. Naravno, bila sam svjesna situacije, možda i presvjesna, ali ne samo ja – svi mi koji smo supatili imali smo svoje mehanizme odbrane. Uglavnom humor i knjige. Čitanje i filmovi su najbolji alat za bijeg iz stvarnosti koja nas okružuje. Kako nismo imali struje, pa filmove nije bilo moguće gledati, čitala sam. Zatim, u takvim se situacijama čovjek dosjeti aktivnostima kojima možda nikad ne bi. Izvlačili smo kozmetiku iz rezervi, uređivali se, istraživali ormare u koje prije rata nismo zalazili… Rat je uglavnom dosadan jer tjera čovjeka da se svede na puko preživljavanje. Ako dopustimo da nas na taj način zavara, propadamo. Zato izmišljamo načine zabave da brže prođe. 

**Jesu li vam dojadila pitanja o ratu?**

Ponekad osjećam zasićenje, ali pitanja više nisu tako česta. Svejedno, nije mi teško odgovarati. Svijet treba znati kakvo je postao mjesto.

**Pomalo se osjećam kao Amerikanac iz Vaše pjesme “Agregatna stanja smrti”, samo što nemam njegov cilj – da od Vaše tragedije napravim roman. Zanimljivo da je Česlav Miloš za Amerikance rekao da nemaju osjećaj za tragediju jer stotinama godina nije bilo rata na njihovoj zemlji.  Pa su zbog toga malo djetinjasti... Kakvi smo onda mi koji rat ovako ili onako pamtimo, konzumiramo i živimo?**

Mi smo na drugom kraju tog spektra. Prošlo je više od trideset godina od početka rata, mi još uvijek pričamo o njemu kao da je bio jučer. Sve je priča, a malo radnje. Ono što je uništeno još uvijek je na čekanju za obnovu. Međuljudski odnosi su iz dana u dan sve gori. Ali, nismo zaglavili samo u ratu iz devedesetih. Mi još uvijek volimo svoje ustaše i četnike, pljujemo po antifašizmu, ukidamo abortuse, vraćamo se na tvorničke postavke. Prema tome, loši smo. 

**Mislite li da oni koji nisu doživjeli rat mogu biti dobri čitaoci književnosti sa ratnom tematikom? Za koga su u stvari napisane Vaše pjesme i priče o ratu?**

Naravno da mogu. Svatko tko ima imalo empatije, a to smo svi, može čitati književnost s ratnom tematikom. Pitanje je, doduše, kako će je tko shvatiti. Pođimo od toga da smo kao djeca imali partizane u koje smo se htjeli i voljeli ugledati, a nismo imali iskustvo Drugog svjetskog rata. Ratna tematika može biti zamorna ili emocionalno nedostupna ljudima koji negiraju povijesne tekovine, ali čak i takvi ljudi će odabrati stranu, makar bila i kriva. 

**Da citiram još jednu Vašu rečenicu "rat ne prestaje objavom mira". Na Zapadnom Balkanu i dalje slušamo ratnohuškačku i revizionističku retoriku i to nerijetko sa najviših državnih adresa. Je li ovo što živimo međuratni period?**

Nažalost, mislim da jeste. Rat iz devedesetih je napravio velike podjele među ljudima, a trenutno ne vidim osobu koja bi te podjele mogla umiriti. Bojim se da iz godine u godinu srljamo u novi rat, iako mi je prosto nevjerojatno koliku ljudi imaju sposobnost negiranja vlastitog zla. Sve dok imamo takve pojedince među sobom, sve dok imamo crkvu koja, sve dok se države nazivaju sekularnima, a vode politiku koja crkvi ide niz dlaku, ništa od mira. Od vrha potječe neadekvatan obrazovni sustav, sindrom stada koje onda opet bira isti vrh. Netko mora istupiti iz tog začaranog kruga. 

**Zidovi su između država bivše Jugoslavije. Pratite li Crnu Goru, zanima li vas? Šta vidite?**

Pratim, naravno. U političkom smislu, mislim da posrće, kao i svi mi iz regije. Ali u umjetničkom smislu, Crna Gora je u vrijeme Jugoslavije iznijela puno kvalitetnih umjetnika i čini mi se da se ta tradicija nastavlja i danas. Ako izuzmem umjetnike starije generacije, danas je Crna Gora bogata mladim ljudima koji svojim intelektualnim radom silno žele doprinijeti prosperitetu. Navela bih samo neke od književnika koje sam čitala: Tijanu Rakočević, Nikolu Nikolića, Jovanu Bojović, Draganu Erjavšek, prekaljenog Andreja Nikolaidisa, a govorim samo o književnosti. Također, imate divne, i nadasve potrebne, regionalne književne natječaje i nagrade. Nažalost, i u Crnoj Gori kultura je ispolitizirana kao i u ostalim bivšim republikama. Voljela bih da netko od ovih mladih intelektualaca, za Crnu Goru, bude taj koji će istupiti iz začaranog kruga koji gore spominjem isto kao što bih to voljela za cijelu regiju. 

**U potrazi za Vašim knjigama ušla sam na sajtove nekoliko podgoričkih knjižara, ali ih nisam mogla naći. U stvari, i [ako se desi da imamo knjižaru ](https://normalizuj.me/kultivator/vise-od-pola-opstina-u-crnoj-gori-nema-knjizaru)nećemo moći da nađemo ni autore iz Crne Gore koji su svoje knjige izdali u regionu. Čini mi se da Crna Gora nije izuzetak već da je naprotiv ista situacija u knjižarama makar u ovom “našem” (bosanskom, crnogorskom, srpskom, hrvatskom) govornom području. Mislite li da bi veći protok knjiga preko granica poboljšao stvari?** 

Mi svi s područja regije smo, zapravo, žrtve velikog birokratskog sistema koji onemogućava čak i protok informacija, a kako ne bi knjiga. Šta bismo znali da nema interneta? Koje srpske, crnogorske, makedonske, slovenske novine se prodaju u Hrvatskoj? Koje od tih novina nisu huškačke, ispolitizirane u vlastitoj državi? Kako onda da očekujemo da će knjige protjecati? 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/290348d8-57ab-49a1-ae42-9a8fc85d28a2)
Foto: Facebook{.caption}

Carine na knjige su ogromne, nikome se ne isplati prevoziti ih iz države u državu. Jedini način je objava knjiga autora iz npr. Crne Gore u Hrvatskoj ili u Srbiji i obratno. Za to opet nema dovoljno novaca jer države za kulturu odvajaju malo ili ništa. Sve dok se ne promijeni mentalitet, neće se poboljšati ni kulturna slika. Radi se dosta, doduše, jer uvijek postoje entuzijasti koji će održavati plamen, ali je po mom mišljenju u svih šest republika i dvije pokrajine bivše države potrebno provesti temeljitu kulturnu reformu. 

**Dosta Vaših pjesama mogu da nađem na internet portalima književnih časopisa i antologijskih zbirki. Jesu li internet i društvene mreže rješenje, taj novi medij na koji treba uložiti sve?**

Ne mislim da treba uložiti sve, ali internet svakako pomaže vidljivosti. Preko njega sam saznala za autore iz regije za koje inače možda ne bih, ili bih morala uložiti puno više vremena da dođem do potrebnih informacija. Internet i mreže nas spajaju, šta god da pojedinci mislili o njima, a često nailazim na mišljenja da su platforma za samopromociju. Uostalom, ne vidim ni zašto je samopromocija loša – u uvjetima potiranja kulture i zanemarivanja kulturnih potreba jedne nacije, samopromocija je ponekad jedini način da se dođe do glasa. Ne kažem da je taj glas uvijek potreban, ali biramo ono što želimo – netko cajke, netko poeziju. 

**Počeli ste kao pjesnikinja, mada su i Vaše pjesme bile narativne. Trenutno bih rekla da ste više fokusirani na prozu, koja se kod nas i dalje doživljava kao isključivo muški žanr i nešto što žene ne umiju da pišu, a poezija im se eto prepušta ona je bezbolnija. Imate li i Vi takav utisak? Mijenja li se to?**

Mišljenje da je proza muški književni rod jednako je patrijarhalnom uvjerenju da su muškarci jači, dominantniji, glave, a žene su emocija, slabije, potčinjenije. Ipak, živimo u 21. stoljeću do kojega smo se probili nekim borbama, zbog čega mi je slabo kad vidim da se te borbe vrlo jednostavno mogu prebrisati nečijom voljom da nas vrati u srednji vijek. Kao što sam već rekla gore u jednom od odgovora, prvenstveno tu mislim na crkvu. Onda imamo, da ih simbolično nazovem crkvenom djecom, udruge koje se oslanjaju na kršćansku dogmu pa ženska prava stavljaju na čekanje ili ih anuliraju. 

Budući da smo tradicionalno kršćansko područje, teško se odvajamo od tih dogmi. Sisa nas rađa, hrani, pegla, pere, tješi, a onda dođe biceps koji kaže da je jači i da je to bogom dano prvenstvo. Sva sreća, uvjerila sam se u postojanje muške poezije isto kao i u postojanje ženske proze. Jedno i drugo su moćan alat. Nikad ne dijelim pismo na muško i žensko jer pisanje nije biološki uvjetovana aktivnost pa ga ne određuju hormoni, nego intelekt čija je svrha raspoznati dobro od lošeg i to je jedina podjela na koju pristajem. A svakoga tko misli da je proza muška, a poezija ženska, ne mogu nego smatrati budalom. 

**Neposrednost, iskrenost i generalno otvorenost dolazi do izražaja sa najnovijom knjigom “ja se zovem lidija deduš”. Brojni se čitaoci identifikuju sa lidijom do mjere da se rijetko pominje koliko u tom lirskom subjektu ima Vas lično, ili privatno. Ko je ta lidija deduš koju ljudi čitaju i zbog koje dublje osjećaju?** 

Neću ulaziti u problematiku ličnog u knjizi “ja se zovem lidija deduš”. Mogu samo reći da je ima onoliko koliko u bilo kojoj knjizi u povijesti književnosti ima autora ili autorice. Ali mi je drago što se ljudi prepoznaju i identifikuju s onim dijelovima lidije deduš koje prepoznaju kod sebe. Kao ljudska bića, važno nam je da se na nekoj razini povezujemo i svatko tko to negira, laže samome sebi. U slučaju ove knjige to su neke od opisanih situacija ili sama emocija. Netko se neće prepoznati ni u čemu, ima svoj put koji je drugačiji i to je divno. Prepuštam tumačenja svakome ponaosob. 

Produkciju intervjua podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


Kao ljudska bića, važno nam je da se na nekoj razini povezujemo i svatko tko to negira, laže samome sebi...

Lidija deduš

Bez ljubavi nema slobode. Sve ostalo je opsada

Spakujemo se, odemo, čekiramo top deset mjesta koje se moraju posjetiti, jedemo u restoranima koji imaju najmanje 4, 5 zvjezdica na *Google Maps*-u, ponekad u Meku ili Burger Kingu, prepješačimo 25.000 koraka dnevno (tako makar kažu naši pametni satovi), izbacimo pet, šest *storyja*. Vratimo se kući, prepričavamo događaje dok neko ne kaže, *đe ćemo sad?*,  jer efekat putovanja brzo blijedi ako ga stalno ne mažeš novim slojevima.

Možda vam je već jasno zašto uvijek nijemo blenem u čovjeka koji mi kaže da je putovanje fenomenalna stvar, *ulaganje u sebe i u iskustvo*, ali ako ste još u dilemi red je da pojasnim. 
Nema sumnje da sponzorisane objave na mrežama kažu kako je *ulaganje u iskustvo* najbolja investicija i da su putnici dvocifreno srećniji od oni koji ulažu u trivijalne, materijale stvari. Onda slijedi osvrt na materijalne stvari, kao nešto bijedno nasuprot nematerijalnoj, a samim tim i produhovljenoj komponenti putovanja za nas koji smo plemeniti, drugačiji od ovog materijalnog, iskvarenog svijeta.

Jesmo li? 

Brojne su filozofske knjige i studije pisane o egzistencijalnoj, templativnoj dosadi, o hedonističkoj adaptaciji, kao i o ostalim krizama i potragama za stimulusima usljed nemanja većih egzistencijanih problema i životnih (ili mentalih) izazova. Pritom, da se razumijemo, želja “da ti dupe vidi puta” sigurno je jedan od najbezbolnijih načina da se te krize riješe. Sigurna sam, štaviše, da može biti jedan od najboljih, ako ga ne svedemo na puku delokaciju koja na putnika utiče koliko i mijenjanje *screensaver*-a na kompjuteru. Problem je što većina nas upravo to radi.

Kako onda da ti srce, a ne samo dupe, vidi puta?

Prvo treba da kritički preispitaš gore pomenutu premisu da put čovjeka čini “dubljim” i mudrijim. Zatim promisli šta to neki događaj čini iskustvenim, odnosno što donosi znanje ili izaziva u tebi neku promjenu. Pritom, ovdje ne govorim o onima koji se za potrebe selfija vozaju prvom klasom ili jedu u restoranima sa dvije Mišelinove zvjezdice, ne zato što mislim da taj fenomen ne zavređuje pažnju nego prosto jer do takvih ljudi teško da će dospjeti ovakve kolumne. Ovo je nauk za mene, tebe, nju i njega, koji sa aerodroma ne idemo direktno u šoping, već se guramo po natrpanim muzejima, što nas još ne čini boljima od njih.

Treba, dakle, da se zapitamo koju je promjenu u našem identitetu proizvelo besciljno šetanje po gradu, koje ja prva praktikujem, ili 20-sekundno (plus, minus pet sekundi koje su otišle na fotografisanje) posmatranje izložene slike. I odmah da kažem da ozloglašeno kačenje fotografija na društvene mreže nije problem sve do momenta kad, umjesto da posmatram i upijam život oko sebe, počnem da brojim lajkove, preglede, vatrice. To je već pojavni oblik jednog dubljeg problema koji je nakon individualnog počeo da osvaja i kolektivni nivo - pretvaranje putovanja u statusni simbol. 

Putovanje, koje bi samo po sebi trebalo da bude događaj, postalo je roba koja će kupca da izdvoji iz okoline i pospiješi mu snobizam. Zato nismo ništa bolji od onih koji gomilaju cipele, satove, automobile, dok god iskustvu putovanja pristupamo površno tako što prostor u kojem drugi ljudi žive i rade svodimo na puki objekat koji će da nas magično pretvori u najbolje verzije sebe.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/e4663f4f-6041-4b08-95c7-f8d261ea8c0d)
Firenca, foto: T. Radulović{.caption}

Namjerno vraćam priču na čuveno *iskustvo* i na distinkciju materijalno-nematerijalno, dakle trivijalno i uzvišeno jer, kad malo bolje razmislim, takvu konstrukciju nalazim kod manje-više svih proizvoda koji sugerišu luksuz. 

Na primjer, reklame za veš mašinu su vrlo praktično orijentisane – dobro pere, ima dosta programa, štedljiva je. Veš mašina neće da me “promijeni”, neću postati autentičnija osoba niti najbolja verzija sebe ako je kupim. Ali, čim krenem da klizim u nešto što nije svakodnevica pa shvatim da hoću da moj veš ne bude samo čist nego da ima i specifičnu aromu, tad mi se nude omekšivači koji će da me svojim mirisom prenijeti na alpske pašnjake, ili zahvaljujući kojima ću da dobijem prijeko potrebno samopouzdanje sportskog penjača kad zablistam na poslovnom sastanku. A što tek bočica parfema može da uradi za moju individualnost, to samo marketing magovi znaju. 

Ili, recimo, istinita priča, stvarno mi je propao šporet, rerna slabo grije, a dvije ringle crkle. Novi šporet će neko moći da mi uvali uz priču da brzo zagrijava, dugo traje, plus štedi struju. E sad, ako taj šporet počnem da posmatram kao produžetak svoje ličnosti, kao nešto što će da me izgradi i obogati, da me predstavi u najboljem svjetlu, onda ću početi da kupujem i gomilam kuhinjske dodatke kojima ću da zadivim svoju svekrvu, ljubavnika (njega će samo najhrabriji da stave u reklamu), kumove i prijatelje.

Takvih primjera je dosta. Koliko smo puta čuli da Koka-kola ne prodaje šećernu tečnost, već porodičnu atmosferu za ručkom, provod na roštilju sa društvom? U svijetu senzacija ama baš sve može da se upakuje u iskustvo pa i one stvari koje nisu lako opipljive, poput putovanja.

Pošto sam usred sezone odmora ovako izdašno nabrojala probleme, red je da se potrudim da ponudim rješenje, a to ću morati opet iz ličnog primjera. 

Nedavno sam bila u Firenci, ne da bih imala još jedan otisak pečata u pasošu već da bih na ljetnoj školi stekla neka znanja koja su mi potrebna za posao. Stigla sam da vidim kopiju Davidove statue, pojedem samo jedan italijanski đelato i, istina, popijem dosta aperol špricera, koje i u Podgorici mogu da pijem za malo veće pare. Uprkos tome što se nisam trudila da štrikiram sve lokacije sa must see liste i da probam sve ukuse Italije, taj put jeste bio iskustvo jer sam radila na konkretnim stvarima koje ću i u budućnosti primjenjiivati, i jer sam vrijeme provela sa nekim divnim ljudima koje inače ne bih srela a koji u mjestu mog privremenog boravka žive i rade. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ea97d105-8b26-4804-86e5-04bfb45f349f)
Firenca, foto: T. Radulović{.caption}

Shvatam, a vjerovatno ste i vi to pomislili, da je moja pozicija dosta privilegovana, budući malo ljudi ima priliku da ode poslom van grada, a kamo li države. Ipak, voljela bih da taj primjer posluži kao neka vrsta poziva za logoterapijsko promišljanje – kako možemo da iskoristimo putovanje da se zaista uključimo u zajednicu i da utišamo unutrašnji glas koji gunđa da naši domaćini, njihova svakodnevica i navike, u potpunosti treba da se podrede nama. Da prestanemo da jurimo senzacije i da identitet ne gradimo na već izlizanom mitu "svjetskog putnika", već na svemu što iz putovanja primamo, makar ono bilo do drugog naselja. 

Avionska karta nije dovoljna da osvojimo iskustvo, ali ono jeste tamo i ne treba mu reklama niti vodič da dopre do nas. 


Problem putovanja, ili zašto je nekad bolje da sjedimo kući...

red vožnje

O čemu mislimo kad mislimo da putujemo

Rekla sam da volim kad iz neke kolumne/članka o kulturi nenadano izviri Džonijevo ime, na što mi je Ivana odgovorila da se njoj čini kako o njemu, čast jednom izuzetku, više niko ne piše. Skrenula sam pogled u pokušaju da smislim što da joj odgovorim. Džoni je bio čovjek usmene riječi - možda ga pominju kroz razgovor? Kad ste vi zadnji put čuli da neko priča o njemu? 

Nama novinarima bitni su samo brojevi, a brojevi su bitni samo ako su okrugli. Pitam se koliko je Podgorici važno to što je prošlo devet godina od smrti Džonija Hodžića. Ako je sudeći po internet pretrazi Džoni je samo umro, budući da je o njegovom životu u onlajn sferi ostalo vrlo malo zapisa. Jedan od pokretača tektonskih promjena koje su dovele do stvaranja novog kontinenta -  alternativne kulturne scene Titograda, nema svoju stranicu na Vikipediji a biografija na webu objavljena tog  9. decembra 2014. svedena je na tri pasusa.

Džoni je bio među osnivačima Festivala jugoslovenskog alternativnog teatra FJAT, kasnije preimenovanog u FIAT. Osnivač je i Doma omladine, Dramskog eksperimentalnog studija Titograd - DODEST, koji je pobjeđivao na festivalima od Edinburga do Kaira. Ali nemam pretenzije da taksativno navedem Džonijevu biografiju. O njemu znam vrlo malo, poznavala sam ga vrlo kratko, a od predstava koje je režirao pogledala sam samo “Kučkini sinovi” u izvedbi gorepomenute Ivane. Ivana se inače preziva Milašević i bila je jedna od polaznica pozorišne radionice DODEST na kojoj su nas Džoni i Sejfo Seferović učili kako da budemo dobra publika u pozorištu i angažovani akteri van njega.

U predstavi “Kučkini sinovi”, Ivana je, u formi monodrame, prisutnima servirala recept Jevrema Brkovića za pravljenje srećnog Crnogorca. Ili, da upotrijebim Džonijeve riječi, *umjesto pohovanog mozga publici dala svoje srce na žaru*. Predstava koja je u više navrata napunila salu DODEST-a više se ne igra a Ivana, čije izvođenje je bilo dopaminska injekcija za sve nas, koliko je meni poznato, više se ne bavi glumom. 

*Pjesma, kad je pjesnik zapiše, je klinički mrtva, a oživi kad se pročita* - i ovo su Džonijeve riječi, zapisujem ih jer on nije previše mario da za sobom ostavi pisani trag. Tako je, tokom jedne od probi, oživio odlomak iz Kurana, proslavljen u Mešinom romanu “Derviš i smrt”.  Pamtim njegov glas obojan ubjeđenjem kojim je pitao “Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?” i maltene roditeljsko čuđenje što njegovo dijete nije naučilo lekciju dok je izgovarao “Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?”

![](https://cms.normalizuj.me/assets/020c370e-4804-4907-a97d-90683db2a4a9)
Foto: Ksenija Iković{.caption}

Rekla sam da se obradujem kad čujem da neko pomene Džonija, ali s druge strane ne pogađa me toliko što njegovo ime rijetko nalazim u rubrikama o kulturi crnogorskih medija a još rjeđe u usmenim rečenicama kulturnih posla… ovaj, poslenika. Njemu to svakako ne bi bilo važno. Veliki ljudi, a ovo je vjerovatno pleonazam jer su svi koji su ljudi u stvari veliki, često se pominju samo s nekim krajnjim ciljem – željom da se pokaže njihova povezanost sa onim koji govori ili da se njihove riječi i djelo (zlo)upotrijebe za neki cilj.  U krajnjem, čemu služi to pominjanje, sjećanje generalno, ako smo zagubili one sitne crtice koje je pokojnik, dok je bio živ, urezao u naše biće? 

Pogađa me što sve manje vidim ono što je Džoni predstavljao i zato je u meni *na dan Džonijeve smrti dok je nošen njegov tabut*, proklijala sumnja u zrno čovjekovo. Umjesto svjetlosti, kojom je on umio da ogrije tuđu izuzetnost a da pritom i ostalima bude toplo, vidim ljude koji ne mogu da oproste širinu samoniklu iz ove mentalitetske goleti. Gledam tuđu dobrotu ošmirglanu i uz zlurado “Greote” ostavljenu da memli po svakakvim izbama, dok glave bez obraza posipaju svoj pepeo po javnom prostoru dok stvarno svi ne budemo vidjeli - ništa. 

Crna Gora je svoje najbolje nekad gubila u bojevima, lažnim optužbama ih slala u logore, a sad ih krije ispod polica u knjižarama, na kraju programa ugušenih osrednjim sadržajem. Razočarana, a jednako svjesna da sam i sama dio problema, na to nemam ništa više da dodam, osim da volim da se ponavljam jer tako imam šanse da ponešto i naučim: 

Nama ljudima važni su brojevi, a brojevi su važni samo ako su okrugli. Neka to bude podstrek da se narednog  9. decembra sjetimo Džonija Hodžića.


Nama ljudima važni su brojevi, a brojevi su važni samo ako su okrugli. Neka to bude podstrek da se narednog  9. decembra sjetimo Džonija Hodžića

Predrasude prema kosovskim Albancima nikada nisu bile isključivo srpske

Bez ljubavi nema slobode. Sve ostalo je opsada

O čemu mislimo kad mislimo da putujemo

Zato sumnjam u zrno čovjekovo