Riječ „moba“ obično nas asocira na kolektivnu kosidbu ili neki drugi oblik seoskog rada. Ipak, u crnogorskom kontekstu taj pojam je znatno širi. Kako za Normalizuj pojašnjava etnološkinja i muzejska savjetnica Tatjana Rajković, moba je podrazumijevala svaki oblik kolektivnog rada u kojem se zajednica okupljala da pomogne domaćinstvu ili čitavom selu u poslovima koji su nadilazili mogućnosti jedne porodice.

“Najčešće se radilo o velikim i zahtjevnim poslovima – kosidbi, žetvi, branju kukuruza, grožđa, maslina ili duvana, sječi drva, gradnji kuće, podizanju krova, popravci mostova i puteva”, navodi Rajković.

Pojedine mobe, kako dodaje, imale su i šire društveno značenje, jer su bile organizovane za izgradnju škola i crkava, dok su poseban vid predstavljale takozvane milosrdne mobe, kada se cijela zajednica okupljala kako bi pomogla bolesnima, udovicama ili porodicama bez radno sposobnih članova

“Moba se, dakle, ne može posmatrati isključivo kao radna aktivnost. Ona je u sebi spajala ekonomski, društveni i kulturni aspekt – bila je izraz uzajamne solidarnosti, ali i oblik društvenog rituala. Tokom mobe radilo se i pjevalo, prenosile su se vijesti, učvršćivale rodbinske i komšijske veze, a zajednica je potvrđivala vlastiti identitet. U tom smislu, moba je bila i radna i društvena institucija, jednako važna za privredu sela kao i za očuvanje njegovih socijalnih i kulturnih veza”, navodi.

U današnje vrijeme, sela ali i manji gradovi i varoši, zadržali su ovaj duh mobe u nešto modernijim situacijama: ljudi se okupljaju da zajednički izlivaju ploču, podignu zidove, zamijene krov ili urede dvorište. 

“Iako su alati i materijali savremeniji, princip ostaje isti – solidarnost, uzajamna pomoć i osjećaj zajedništva. Dakle, moba nije samo istorijski fenomen, već i praksa koja se prilagođava savremenim potrebama”, kaže Rajković za Normalizuj.

**Kako se saziva moba? Je li bilo dovoljno reći “u subotu na mom imanju” ili je postojao neki poseban ritual?**

Sama priroda mobe počivala je u njenoj spontanosti i solidarnosti, pa za njeno sazivanje nije postojao nikakav poseban ritual. Najčešće je bilo dovoljno da domaćin najavi da mu je potrebna pomoć određenog dana, a vijest bi se brzo proširila selom, pa je i sam čin poziva bio neformalan. Ipak, on je uvijek nosio dozu obavezujućeg, jer se od svakog člana zajednice očekivalo učešće. Moba se uglavnom sazivala kada je domaćinu bila potrebna pomoć pri većim poslovima, poput gradnje kuće, košenja trave, branja maslina ili kopanja vinograda. Iako nije bila obavezna po sili propisa, obavezujuću snagu imala je upravo društvena norma solidarnosti i uzajamnosti – svi su znali da će im se pomoć jednoga dana vratiti. U vanrednim situacijama, na primjer kada bi prijetila kiša i opasnost da propadne sijeno, čitavo selo bi se okupilo i bez ikakvog poziva.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/40e2c704-aa79-4939-9c9d-88792893f8a4)
Tatjana Rajković, foto: Privatna arhiva{.caption}

Sazivanje mobe je pored praktične imalo i simboličnu dimenziju: domaćin je bio dužan da obezbijedi hranu i piće za učesnike, jer se znalo da nakon rada slijedi druženje. Na taj način poziv na mobu nije bio samo poziv na rad, već i poziv na društveno okupljanje i učvršćivanje međusobnih odnosa i solidarnost zajednice.

**Da li bi se nekad desilo da dođe i više ljudi nego što je bilo potrebno, kao da je postojalo takmičenje ko će više da doprinese?**

Da, to se često dešavalo. U zajednicama gdje je moba imala snažan društveni značaj, prisustvo je bilo i pitanje ugleda i prestiža. Dolazak većeg broja ljudi od radno potrebnog tumačio se kao izraz solidarnosti, ali i kao svojevrsno takmičenje – pokazivanje radne snage, izdržljivosti i spremnosti na pomoć. To je reflektovalo društvenu dinamiku: takmičenje ko će više doprinijeti ili pokazati svoju spremnost da pomogne. Takmičarski duh se mogao vidjeti i u samom radu – ko će brže kositi, ko će više snopova zavezati ili drva posjeći. Ipak, suština tog nadmetanja nije bila u nadvladavanju drugih, već u potvrđivanju vrijednosti zajedništva, pa se i višak ruku na mobu uvijek doživljavao pozitivno.

**A je li bilo suprotnih primjera, da nema dovoljno ljudi? Generalno, šta bi bila “posljedica” nedolaska na mobu?**

Izostanak s mobe bio je rijedak i smatran je društveno neprihvatljivim. Svako domaćinstvo znalo je da će mu prije ili kasnije biti potrebna pomoć zajednice, pa je nedolazak značio i kršenje nepisanog pravila reciprociteta. Naravno, uvijek je bilo razumijevanja za bolest ili starost, ali svjesno izbjegavanje je smatrano nečasnim, pa ako bi neko više puta izostajao bez opravdanja, mogao je steći loš glas, što je u tradicionalnoj sredini imalo ozbiljne posljedice – od narušenih komšijskih odnosa do socijalne izolacije. Drugim riječima, moba je bila svojevrsni moralni ugovor unutar sela.

**Kako biste nekom iz mlađe generacije, koje mahom nikad nisu bile na mobi, dočarali atmosferu? Šta se čuje, šta se vidi?**

Atmosfera mobe bila je jedinstvena mješavina rada i veselja. Vizuelno, skupina ljudi u polju ili na padini, muškarci rade, žene donose hranu i vodu, dok djeca trčkaraju okolo i unose dodatnu živost, a svi zajedno sudjeluju u ritmu rada i druženja. Čuo se zveket kosa i motika, šištanje bruseva i pjesma koja je pratila rad. Istovremeno, širio se miris svježe pokošene trave ili domaće hrane kojom su žene i djevojke posluživale radnike. Ljudi su se šalili, pričali priče o prošlim mobama i pjevali, pa je cijelo okupljanje više ličilo na zajednički ritual nego na težak posao.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/6d386869-193f-424b-a585-fce429ef9776)
Solidarnost u radu, foto: Park Dinarides{.caption}

Na kraju dana rad bi se pretvarao u praznik: domaćin je iznosio najbolje što ima, okupljeni su jeli, pili i nastavljali druženje uz pjesmu, gusle ili igru. Upravo ta kombinacija rada, pjesme i zajedništva činila je mobu posebnim iskustvom u kojem se rad pretvarao u praznik, a moba postajala više od rada – bila je i oblik zajedničkog života, radosti i pripadanja, u kojem se zajednica osjeća kao jedno.

**Muškarci su radili, žene obično bile zadužene za hranu, nošenje vode. Imamo li zapise da su nekad izašle iz uloge, da je žena čak i potegla više kao u onoj narodnoj pjesmi “Nadžnjeva se momak i djevojka”?**

Tradicionalna podjela poslova na mobi bila je prilično jasna: muškarci su obavljali teže fizičke poslove, dok su žene bile zadužene za pripremu i donošenje hrane, brigu o djeci i organizaciju oko poslužavanja. Međutim, postoje svjedočanstva da su žene u pojedinim situacijama aktivno učestvovale i u samom radu na njivama, posebno kada bi nedostajalo radne snage.

Narodna pjesma „Nadžnjeva se momak i djevojka“ upravo odražava taj momenat, gdje se kroz motiv takmičenja naglašava ženska snaga i izdržljivost. Takvi primjeri govore da je moba, iako je počivala na tradicionalnoj podjeli uloga, u praksi često dopuštala fleksibilnost i da su žene imale važnu ulogu ne samo u logistici, već i u samom fizičkom radu.

**A imali smo i žensku verziju mobe, takozvana prela, koja ima svojih osobenosti…**

Prela jesu bila svojevrsna ženska verzija mobe, najčešće vezana za zimsku sezonu kada je bilo manje poslova na polju. Za razliku od mobe, koja je bila usmjerena na teže fizičke poslove, prela su okupljala djevojke i žene radi obavljanja kućnih i zanatskih poslova – predenja, tkanja, šivenja, spremanja miraza... Iako su imala drugačiji sadržaj, princip je bio sličan: zajednički rad praćen pjesmom, razgovorom i društvenim životom.

Prela su bila i prostor socijalizacije, gdje su djevojke učile od starijih, gdje su se prenosile priče, pjesme i običaji. Ona su imala i snažnu kulturnu dimenziju, jer su često bila prilika za muziku, igru i zabavu, pa bi se moglo reći da su prela bila „ženska moba“, ali sa sopstvenom simbolikom i funkcijom u očuvanju ženskih društvenih mreža.

**Moba je, dakle, bila obaveza, ali i zadovoljstvo. Domaćini su spremali hranu, organizovana su druženja nakon završenog posla. Koliko su mobe bile prilika za sklapanje prijateljstava, brakova?**

Moba je, kao što je rečeno, pored svoje radne uloge, imala izrazito snažan socijalni karakter. Za mlade ljude to je bila rijetka i dragocjena prilika da se upoznaju, da pokažu svoju snagu, vještinu u radu, ali i umijeće u pjesmi ili igri. Nakon završenog posla domaćin je priređivao trpezu, a druženje je često prerastalo u veselje uz muziku i igru. Upravo tada najviše je dolazila do izražaja društvena dimenzija mobe – učvršćivala su se prijateljstva, rađale simpatije i stvarali temelji za buduće brakove.

**Crnu Goru su ljetos, na žalost, pogodili brojni požari. Građani su svojevoljno išli da pomažu prijateljima, rođacima pa čak i ljudima koje ne poznaju. Možemo li to posmatrati kao neku vrstu mobe?** 

Apsolutno, to je savremena verzija mobe – spontano okupljanje ljudi u nevolji, motivisano solidarnošću, bez očekivanja materijalne nadoknade. Iako se danas ne koristi isti termin, iako se promijenila forma, suština je ista: zajedničkim radom lakše se prevazilaze teškoće. Svaka dobrovoljna akcija u kojoj ljudi pomažu jedni drugima, bilo da je riječ o požarima, poplavama ili humanitarnim inicijativama, zapravo je nastavak duha mobe u savremenom obliku. U tom smislu, moba se može posmatrati i kao univerzalna ljudska praksa – način na koji zajednica reaguje na potrebu. Samo se mijenjaju povodi i okolnosti, ali suština ostaje ista: uzajamna pomoć i osjećaj da niko nije prepušten sam sebi. Građani su tokom požara pokazali spremnost na solidarnost, što jasno potvrđuje da tradicija mobe nije nestala, već se transformisala, ali i dalje živi u kriznim situacijama.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/5c6f5949-059f-45eb-bc09-dd18dd1b7ba2)
Foto: Boris Pejović/Vijesti{.caption}

**Ljudi danas mahom žive u gradovima, mašine su nam dosta olakšale posao, a i generalno je sve manje fizičkog rada. Da li je moba danas pri izumiranju? Vidite li tu prostor za neki novi oblik mobe?**

Društvene okolnosti su se značajno promijenile. Danas su mnoga crnogorska sela gotovo napuštena, a mladi odlaze u potrazi za poslom, školovanjem ili boljim životom. U tom kontekstu, moba u izvornom, seoskom obliku jeste u nestajanju. Ipak, ako je posmatramo šire, kao model kolektivnog rada i solidarnosti, ona i dalje ima prostora za novi život.

Duh mobe danas se može prepoznati u volonterskim i ekološkim akcijama, zajedničkom uređenju naselja i zelenih površina, humanitarnim inicijativama ili drugim oblicima zajedničkog angažmana. Iako gradovi nemaju njive ni kosidbu, imaju zajedničke prostore i komšijske potrebe koje se najbolje rješavaju kroz udruženi rad. Takve situacije oživljavaju iste vrijednosti koje je moba njegovala – solidarnost, osjećaj zajedništva i uzajamnu odgovornost.

Danas se možda ne radi toliko fizički naporan posao, ali zajednički trud i dalje gradi povjerenje i jača društvene veze. Mala djela pomoći, spontano okupljanje i dijeljenje zadataka pokazuju da i savremeno, ubrzano i često otuđeno društvo može imati trenutke topline i međusobne povezanosti – upravo onako kako je to moba nekada učila. Dakle, moba nije nestala, već se transformisala i prilagodila novim okolnostima. U gradskim sredinama dobija nove sadržaje – od ekoloških akcija i društvenih kampanja, do digitalnih oblika solidarnosti, a suština ostaje ista: zajednički rad i osjećaj zajedništva, prilagođeni potrebama savremenog društva.

**Ipak, s druge strane imamo kapitalističku logiku da sve treba monetizovati, kao i vrlo izraženi individualizam. Mislite li da biste danas mogli nekog da motivišete da nešto uradi bez novčane nadoknade, ili neke opipljive koristi za sebe?**

Svakako, to jeste izazov današnjeg društva, jer individualizam i tržišna logika potiskuju ideju dobrovoljnog i besplatnog angažmana. Ipak, ljudi se i dalje motivišu – ne uvijek novcem, već osjećajem pripadnosti, solidarnošću, željom da doprinesu zajednici ili da budu dio nečeg većeg od sebe. Primjeri volontiranja i drugih zajedničkih akcija pokazuju da postoji spremnost da se radi i bez materijalne koristi. Ključ je u tome da ljudi osjete smisao, zajedništvo i, što je posebno važno, sposobnost da razumiju potrebe drugih. Upravo ta svijest o potrebama drugih daje nadu savremenom, ali često otuđenom društvu. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c3855e2e-c59d-4168-bd8e-e9daf761add3)
Moba u Gračanici kod Andrijevice, foto: Park Dinarides{.caption}

Ako gledamo u globalnim razmjerama, empatija i solidarnost ostaju univerzalne vrijednosti koje mogu premostiti razlike i podsjetiti nas da čovjekovo dostojanstvo ne počiva u materijalnom, nego u sposobnosti da budemo tu jedni za druge. Drugim riječima, iako živimo u društvu snažno obilježenom individualizmom, prostor za mobe u širem smislu i dalje postoji – samo se vrijednosti i nagrade danas izražavaju na drugačiji način.

**Ako bismo morali da izaberemo jednu stvar iz tog ambijenta na koju bismo se danas mogli ugledati – šta bi to bilo? Zašto je uopšte važno da se ugledamo na mobu i taj duh solidarnosti**

Najvažnije što bismo mogli preuzeti iz tradicije mobe jeste duh uzajamne solidarnosti i saosjećanja. Ona nas podsjeća da niko ne može sam i da pravi smisao života leži u brizi za druge i zajedničkom djelovanju. Ugledati se na mobu znači obnoviti spremnost da pomognemo drugome bez očekivanja koristi, a kroz taj čin jačamo humanost i povezanost u društvu. U vremenu kada individualizam i otuđenost preovladavaju, moba nas uči da zajednica nije apstrakcija, već mreža ljudi koja opstaje kroz empatiju, solidarnost i zajednički trud.

**U Latinskoj Americi je minga, sličan oblik kolektivnog rada, često promovisan od strane UNESCO-a. Kako bi moba mogla da se zaštiti i afirmiše kod nas?**

Moba se može posmatrati kao element nematerijalne kulturne baštine i kao takva ima potencijal da bude valorizovana i zaštićena. Prvi korak bio bi njeno sistematsko dokumentovanje – prikupljanje svjedočanstava, zapisa, pjesama, fotografija i običaja vezanih za mobu. Nakon toga, moba se može uključiti u nacionalne registre nematerijalne baštine, a potom i kandidovati za međunarodnu zaštitu, po uzoru na mingu u Latinskoj Americi. Ipak, jednako je važno afirmisati mobu kroz praksu: obrazovne programe, lokalne akcije, kulturne manifestacije i savremene oblike „mobe“ koji okupljaju ljude u volonterskom radu. 

Na taj način, moba ne ostaje samo tradicija iz prošlosti, već njen duh prevazilazi istorijski kontekst i postaje univerzalna poruka da zajednički rad, briga za druge i solidarnost nisu samo vrijednosti prošlosti, nego temelj savremenih i humanih društvenih praksi.

Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


Mala djela pomoći, spontano okupljanje i dijeljenje zadataka pokazuju da i savremeno, ubrzano i često otuđeno društvo može imati trenutke topline i međusobne povezanosti

solidarnost

Moba je rad koji obnavlja društvo i jača veze između ljudi

Strancima koji po prvi put dođu u Crnu Goru obično nije ni poznat koncept izdiga na katun. Za one koji odluče da posjete ova nomadska stočarska naselja, taj način života svojevrsno je otkrovenje. Vjerovatno ih, kao i nas, fascinira što uprkos pritisku masovnog turizma i gentrifikacije tradicija izdiga opstaje.

Ipak, katuna je sve manje, što su prepoznali u Regionalnoj razvojnoj agenciji Bjelasica, Komovi i Prokletije koji su bili jedni od inicijatora da se praksa izdiga zaštiti na državnom nivou. Zbog toga, sada rade i na međunarodnom priznanju i to kroz GIAHS mrežu iz UN sistema, koja prepoznaje one zone u svijetu koje su i pejzažno i običajima i proizvodima oblikovane poljoprivrednim sistemima i praksama.

“Naši su katuni još uvijek autentični, uprkos ubrzanoj devastaciji koja se tamo dešava”, kaže Jelena Krivčević, izvršna direktorica te Agencije.

Ona, u intervjuu za Normalizuj, objašnjava da je, zbog nedostatka infrastrukture, velikih udaljenosti, loših puteva, način života ostao isti ili sličan kakav je i bio nekad. 

“Iako je nomadsko stočarstvo svojstveno mnogim zemljama u Evropi ali i u cijelom svijetu, naše su specifičnosti učinile da naši katuni razviju sopstvenu kulturu, način života, običaje i prakse koje se razlikuju“, ističe Krivčević.

**Kako se u selu odlučivalo kad je vrijeme za pokret, takozvani uzdig na katun?**

Običajno pravo se i danas primjenjuje kod izdiga. Zna se precizno ko ima pravo da izdiže na koju planinu. Nekada, kada je bilo mnogo stoke i kada su skoro sve porodice selile sa sela u katune, pravili su se dogovori koji su se poštovali i više nego što se danas poštuju zakoni. Ti su dogovori precizirali pravila izdiga. Oko ispaše su se bitke vodile, pa je bilo važno da se dogovori poštuju, da niko nije privilegovan i da niko nije oštećen, da se pravo jednako koristi za sve. Nije se na katun moglo prije datuma koji su dogovoreni. 

**Koliko je uspon na katun i boravak tamo obaveza i “poslovni put” a koliko društveni događaj i prilika da se učvrsti zajedništvo?**

Danas se najčešće izdiže na moderne načine – stoka se prevozi kamionima, takođe i potrebne stvari. Ali nekad je to bio pravi događaj – seljani idu zajedno, jer se izdizalo obično istog dana. A zajedno idu pogotovo ako ih čeka dugačak put, jer se do nekih katuna putovalo i po dva dana. Zajedno lakše prođe vrijeme, lakše se obavljaju poslovi, lakše se sačuva stoka. Kad malo razmislim, to zajedništvo u boravku na katunu je jedna posebna odlika tog vremena, ljudi su se družili, velike stvari opošljavali sa komšijama, lakše se dogovarali, mudre glave su se slušale. A i život je tada sa sobom nosio više nadaća, pa je možda to zajedništvo bilo i neophodno.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/e93ae4bd-0f13-44c4-8f3c-cc02f8b6c60b)
Jelena Krivčević{.caption}

U svakom slučaju društveni je život cvjetao zbog toga, i brojna naša kultrurna nasleđa nastala na taj način – pjesme, igre, priče, zanati i rukotvorine, arhitektura pa i cijeli kulturni pejzaži. 
Sigurna sam i da ste do sad imali prilike da upoznate nekog od malobrojnih preostalih katunjana. U glavi većine nas koji nismo imali tu priliku to su goštaci, koji na konju dopremaju potrebne stvari, ustaju zorom, rade po cijeli dan, možda i neupućeni u svakodnevne tokove. 

**Kakav je katunjanin XXI vijeka? Je li mu život išta olakšan modernim tehnologijama?** 

E to vam je teško pitanje. Imamo različite katunjane XXI vijeka. Imamo one koji se mnogo ne razlikuju od katunjana iz prethodnih vjekova. Nedavno sam imala priliku da prisustvujem jednom događaju gdje je bilo desetak katunjanki i katunjana sa Durmitora, Sinjajevine i iz Pive, a tu su bile i naše kolege iz jedne organizacije iz Srbije. Gledala sam kako kolege iz Srbije ne trepću dok slušaju katunske priče. Kažu da im naši katunjani zvuče kao epske pjesme koje su učili u školi, da oni samo što ne razgovaraju u desetercu. To su vam pravi katunjani. 

Tradicionalni, vrijedni, mudri i čestiti, naviknuti na život od svojih deset prstiju. Poštuju naslijeđene norme, i trude se da ih prenesu, da ne narušavaju ono što su stvarali preci. Imate i katunjane modernijih stavova. Ozbiljne stočare sa velikim stadima u zidanim kućama sa eloksiranom bravarijom. Sličnih su oni stavova, samo gledaju da prave trajnije objekte, toplije i bolje izolovane. Čime naruše pejzaž, tradiciju, stil, ali se vode pragmatičnim kriterijumima. Mi ne volimo to da vidimo, ali moramo da razumijemo. 

Ono što ne razumijemo je treća kategorija katunjana XXI vijeka – to su oni koji imaju pravo izdiga jer pripadaju nekom plemenu ili bratstvu, ili rođenjem u nekom selu stiču to pravo. Ali nemaju stoku. Pa na katun vikendom “izdignu” sa porodicom, naprave vikendice, pa vremenom turističke objekte, sve pozivajući se na pravo izdiga. Kod te grupe najčešće nema ničega tradicionalnog i autentičnog, niti, po mom sudu, oni pripadaju katunima. 

**Koja je uloga žena, planinki, u katunskom životu? Kako se njihov doprinos nekad a koliko sad razlikuje od muškog?**

Planinke na katunima imaju najznačajniju ulogu. Nezamjenjivu. Svi ostali članovi porodice mogu da se spuštaju sa katuna na selo, drugim poslovima i obavezama, da se vraćaju na katun ili ne, ali planinka se ne spušta. Slušala sam priče starijih žena, živo se sjećam priče jedne planinke sa Prokletija, koja je pričala kako bi uželjela djecu, brinula da li su spremili dolje na selu dobar ručak ili večeru i da li su gladni, kako je bilo strah grmljavine i nevremena dok je sama na planini, ali spuštanja nema, jer stoka mora da se čuva, muze, sir mora da se pravi, i ona mora biti tu. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/24230961-76a1-45fb-a5dd-5787e87b3118)
Planinka je na katunu nezamjenjiva{.caption}

Katunima planinka caruje. Sve te obaveze planinka ima i na selu, ali se nekako njen posao na katunu poštovao i poštuje više, sigurno zbog teških uslova, okrutnog okruženja i hrabrosti koja se morala imati za taj posao. 

**A šta je sa djecom na katunima? Kakvo je djetinjstvo tamo?**

Djece danas slabo ima. Prije par godina sam srela jednog djecaka, zvao se Bogdan, na masivu Komova je čuvao jedno ozbiljno stado. I zapitkujem ga ja sa kim se druži, je li mu dosadno, koga sve ima na katunu. Kaže – samo brat i ja, nema nikoga više, jer samo naša porodica izdiže, a to znači da se fudbalska utakmica ne može organizovati. Sav društveni život je vezan za mobilne telefone, ali Bogdan mi ispriča kako on mora da pješači osam kilometara da bi napunio telefon i sa drugarima bio u kontaktu. 

Mnogo me je dojmio taj Bogdan, i zamislio. Njegovi su konkurisali za solarni sistem i nisu ga dobili jer nisu imali dovoljno uslovnih grla za kriterijume te godine. Ako Bogdan i njemu slični ne budu u mogućnosti da imaju mobilne telefone i društvene mreže na katunima, kao njihovi vršnjaci u selima i gradovima, onda ćemo sasvim sigurno te generacije da izgubimo sa katuna, njih će katuni asocirati na izolaciju, obaveze, težak život i nedostatke, a ne na nešto lijepo. Dok kada slušam stariju generaciju i priče o njihovom djetinjstvu, slika je sasvim drugačija. Katun je značio slobodu, improvizaciju, istraživanje, igru sa mnogo vršnjaka. 

**Majka mi je pričala da je na kučkim katunima ranije gledala neku vrstu improvizovanih klackalica. Koliko je često da tamo djeca imaju neku vrstu svog „igrališta”?**

I ja od moje majke slušam takve priče, a sjećam se i svojih igara kada sam kao dijete obilazila rođake na Komovima. Nema igrališta na katunima, ali su cijele šume i poljane igrališta. Od svega se napravi igra. Mi smo skupljali svice, smišljali na šta nam liče oblaci kojih oko Komova uvijek ima, poslastica nam je bila da nas puste da jašemo konja, dakle da nam uhvate nekog od onih slobodnih konja na katunima, nekog koji je miran, da mu stave samar i da se prošetamo par krugova u pratnji nekog od starijih. A išli smo i da hranimo te konje i isprobavamo koje trave vole a koje ne. Od svega se napravi igra. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/72ccf1aa-5047-4bd5-8f18-9efa617f74b9)
Šume i livade su igrališta{.caption}

**Postoji li neka evidencija koliko je katuna u Crnoj Gori? Koliko od njih se aktivno koristi za prvobitnu, stočarsku namjenu?**

Mi smo trenutno u fazi istraživanja da dobijemo te podatke. Mapirali smo sve katune koji su bili ucrtani na starim vojnim mapama, i bilo ih je oko 1.200 širom Crne Gore. Danas ih, prema satelitskim snimcima, ima oko 400 koji su još uvijek aktivni, bilo poljoprivrede radi, bilo iz drugih razloga. A tu najviše ima katuna gdje se odžala jedna ili dvije porodice. Svake godine ih je sve manje. 

**Kako gledate na transformaciju katuna u turističku atrakciju? Gubi li se tada njihova autentičnost ili je to način da opstanu?** 

Zavisi kako se transformišu. Mi duboko vjerujemo da je pravi turizam na katunu onaj gdje se porodice koje izdižu radi stočarstva paralelno bave i turizmom. Trudeći se da očuvaju katunski stil u svemu – u arhitekturi, aktivnostima, hrani. Na žalost, svega je tridesetak takvih porodica koje se bave turizmom. Lijep je i primjer katuna Vranjak, koji se kreiran sa turizmom na umu, ali poštujući sve katunske principe. Ali najviše je pogrešnih primjera, raznih etno i eko sela koja su najčešće sve samo ne eko i etno. Ono čemu svjedočimo sve češće je da one zone koje postanu turistička atrakcija vrlo brzo budu napuštene od strane katunjana, katuni se uguše i nestanu, a dobiju se naselja svakakvih stilova. Štavna je takav primjer. Jelovica takođe. Dolina Grebaje, Vranjak. Nevjerovatno smo talentovani da od nečega što treba da bude naša turistička prednost napravimo devastaciju. 

**Pritisak urbanizacije zaista jeste prevelik. Šta biste rekli čovjeku koji bi na mjestu koliba radije izgradio kompleks luksuznih objekata?**

Kad bih bila vlast i mogla da donosim odluke, to bih zabranila. Pokušala bih da produžim život katunima, i trudila se da se u katunskim zonama gradi tradicionalno. Da ljudi u katunima imaju pristojne uslove za život, u unutrašnjosti koliba komfor, a da spoljašnost bude autentična i tradicionalna. Luksuzne objekte možete da nađete gdje hoćete, nama gosti dolaze iz zemalja koje imaju obilje takvih objekata. Dolaze da iskuse nešto drugo, nešto naše. Mi smatramo da bi turizam na katunima trebao biti naša ekskluzivna ponuda.  

![](https://cms.normalizuj.me/assets/07002a01-7a34-4e65-8fbc-f895cc935ce1)
Eko sela potiskuju katune{.caption}

Upravo je Regionalna razvojna agencija za Bjelasicu, Komove i Prokletije izdejstvovala da se tradicija izdiga na katune stavi pod zaštitu države kao nematerijalno kulturno nasljeđe. Trenutno radite na tome da se katuni uvrste u sistem Ujedinjenih nacija posredstvom GIAHS (Globally Important Agricultural Heritage Systems) mreže. Zašto je to bitno? Šta time dobijamo?

Mi smo zajedno sa Udruženim seoskim domaćinstvima podnijeli inicijativu da se praksa izdiga zaštiti na državnom nivou, a sada radimo i na međunarodnom priznanju. To je važno iz više razloga. Najprije, da katuni budu prepoznati kao nešto što je vrijedno, ne samo kod nas već i vani. Da se praksa prepozna kao značajna, da se tradicija dokumentuje i potkrijepi argumentima. Da ostano zapisano kako se i gdje sprovodi. Nadamo se da ćemo onda, kada dobijemo zaštitu, lakše uticati na negativne pojave koje ugrožavaju katune i katunjane, i spriječiti ili barem umanjiti devastaciju koja se svakodnevno dešava. 

Nadamo se da ćemo osvijestiti time naše stanovništvo i naše donosioce odluka o važnosti čuvanja katuna. I želimo da time stvorimo uslove da katunjani koji se bave turizmom dobiju dodatni značaj i dodatnu vrijednost kao što je međunarodno priznat značaj te njihove tradicije. A time bismo stvorili uslove da katuni funkcionišu kao zbilja ekskluzvna turistička ponuda, kao agro turistički sektor koji je toliko autentičan i poseban, održiv i odgovoran, da može da bude perjanica crnogorskog turizma. Što bi i trebali da budu. Ako to nekad uspijemo, onda ćemo imati više načina da mlade ljude zainteresujemo da se vrate katunima, uvjereni smo da je moguće jer već imamo takve primjere. 

**Moji vršnjaci i mlađe generacije mahom nisu vidjeli katun, osim u prolazu na planinarskim turama. Recimo da neko od njih poželi da obnovi svoj porodični katun, šta je najvažnije da zna? Koje vještine su mu/joj najpotrebnije?**

Naravno najprije vještine iz stočarstva i prerade mlijeka. A to nije lak posao. Ali je posao koji radite za svoj groš, bez šefova, bez partijskih članskih karti, bez klasičnog radnog vremena, pritom boraveći u najljepšim predjelima koje Crna Gora ima, na čistom vazduhu, zdravom ambijentu, van civilizacije, što meni često zvuči kao bajka. Turizam donosi mogućnost da se svi proizvodi prodaju tu, bez odlazaka na pijacu i traženja kupaca. I donosi mogućnost da prodate i druge stvari, kao što je vrijeme na primjer. Jer možda ćete pokazati gostima kako se pravi sir, kako se beru gljive ili borovnice, kako se sprema kačamak, sakuplja sijeno ili šta god da radite. I to možete naplatiti. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0e4f7de9-0ecd-40e6-99c2-ea9de767d6ec)
Na katunu Jokića{.caption}

**Šta katuni i nomadski način života mogu da ponude savremenom čovjeku koji je odrastao uz internet, koji radni dan provodi sedativno, u klimatizovanoj kancelariji? Zašto bi njemu, koji hranu nabavlja u supermarketima, kojem su daleke destinacije sve dostupnije a informacije iz cijelog svijeta dostupne “na klik”, trebalo da bude važno da katuni opstanu?** 

Savremenom čovjeku katuni predstavljaju na prvu loptu jednu vremensku mašinu, kao što sam i pomenula ranije, u koju zakoračite i vratite se sto godina nazad, kad je sve bilo jednostavnije. Nemate struju, nemate TV, nemate nekad ni internet. Ubacite se u *off-grid* zonu u svakom smislu i vratite se korijenima, osnovama. Vratite se u život u kom zavisite od vremena, sunca, kiše, u život u kom vrijeme sporije teče, tamo gdje potpuno zavisite od prirode, bilja, šume. 

Trend je u svijetu da ljudi rasprodaju sve što imaju u gradu i povuku se u neke usamljene zone upravo da bi dobili to. A turisti plate da to iskuse tokom odmora. Baš ove nedelje sam imala priliku da pratim grupu turističkih eksperata iz sedam zemalja EU koji su obilazili katune. Mogla da vidim svojim očima kako reaguju, koliko je to što su vidjeli zbilja posebno i autentično, i da slušam kako oni nemaju ništa slično. Većina njih planira već odmore sa porodicama u katunima. 

To su ljudi koji su obrazovani, sa uspješnim karijerama i brzim životima sa mnogo stresa, kojima su katuni bili otkrovenje. Jednostavnost katuna, naši domaćini i njihovi načini života, naša katunska hrana i sve životinje koje su vidjeli u katunima – sve ih je to oborilo s nogu, duboko dojmilo, da nam se svakodnevno zahvaljuju što smo im to iskustvo omogućili. I to kad kažem ni malo ne pretjerujem. Pa se ispostavlja da bolje vide oni otud nego mi ovdje šta to mi imamo i koliko je vrijedno. 

**Fotografije: Regionalna razvojna agencija za Bjelasicu, Komove i Prokletije**

Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}

Savremenom čovjeku katuni predstavljaju jednu vremensku mašinu, u koju zakoračite i vratite se sto godina nazad, kad je sve bilo jednostavnije

put nomada

Na katunu nema šefa, partijske knjižice, ni radnog vremena

Čovjek u Crnoj Gori srastao je sa traumom. Nemam istraživanje da potkrijepim tvrdnju, osim razgovora sa ljudima i lova vlastitih misli. Tako dolazim do zaključka da se stalno čeka neka nesreća ili barem neprijatnost. Ponekad mi se čini da postoji razlog za to, jer se previše malih i velikih užasa dešava, a za mnoge nikad i ne saznamo.

Nedavno se desilo na parkingu supermarketa, tinejdžer je udarao sebe i roditelje koji su, u pokušaju da ga obuzdaju, morali da ga obore na zemlju gdje su mu dali neku vrstu mirišljavih kapi za smirenje. Za ne baš kratko vrijeme, koliko je sve trajalo, na parkingu su se skupljali ljudi koji su samo stajali i gledali. Od svih njih, samo je jedna osoba prišla da ih pita treba li zvati Hitnu pomoć. Događaj se, po priči osobe koja ga je sa mnom podijelila u suzama, završava tako što se jedna žena parkirala i počela da snima mobilnim telefonom. 

Namjerno pričam u crticama, jer detalje teško može razumjeti neko ko nikad nije koristio fizičku silu da sopstveno dijete sačuva da ne povrijedi sebe i drugog. Kao sestra sad već odraslog čovjeka sa dijagnozom autizma, sjetila sam nečeg što je moja majka često govorila: najteže je kad ljudi samo stoje i gledaju.   

Pretpostavljam da ne možete znati koliko snage uzima jedan takav trenutak naočigled svih na parkingu, kad ste suštinski sami. Pritom, ne mislim sami u smislu odsječeni od svih tih ljudi, već mislim na izolaciju čije razmjere slutim iz primjera svojih roditelja.

Društvo je davno počelo da izoluje dvoje komunikativnih i mladih ljudi, nakon što je Rastko, moj brat, dobio dijagnozu, po koju su uzgred morali da idu u drugu državu. Izolaciju s početka ne primijetiš, jer si obuzet problemom, da bi tek nakon nekog vremena shvatio da si odsječen. Ljudi prestaju da ti se javljaju na ulici, ali zato gledaju u tvoje dvorište, valjda da vide malog vanzemaljca kako se igra sa svojim bratom i sestrom. Otuđuju te i kad tom bratu i sestri uruče pozivnicu na dječji rođendan, ali ne i malom vanzemaljcu; ili kažu da malo čudovište treba vezati, zato što se u rođenom dvorištu uplašio psa koji je tebi pobjegao. Kad ga uče psovkama, a onda naprasno počnu da viču da se skloni od njih jer je nepristojan. Kad, kao u slučaju dječaka sa parkinga, samo gledaju i domunđavaju se. 

Izoluje te cijeli sistem i to kad, kao majka djeteta sa smetnjama u razvoju, ne možeš ni da pomisliš da nađeš posao (koji ti pritom daje finansijsku nezavisnost i, da se ne lažemo, predah od kuće) jer dane provodiš od doktora do doktora, od šaltera do šaltera i povrh svega se svojski trudiš da tvoja ostala djeca ne budu zapostavljena. Ili kad ti se dijete smrtno razboli jer ljekari uporno pogrešno dijagnostifikuju određeno stanje, pripisujući ga već postojećoj šifri iz medicinskog kartona, kao što su to uradili ljekari u BiH  koji su godinama [pogrešno pripisivali ](https://etrafika.net/najnovije/95138/autizam-dolazi-sa-kombinovanim-smetnjama/?fbclid=IwY2xjawHubdtleHRuA2FlbQIxMAABHVUWn30uAWlIIyUpkeFedJ92uizdX4e1GmPQ1wGd_y77QGzWHnE_65Vssw_aem_39FOTG5J_t52pNRDyvxOTg)autoagresiju malog Vedada (11) njegovom autizmu. Ispostavilo se da mu se gnoj godinama nakupljao u mozgu i da su se dječak i njegova porodica sve to vrijeme mučili zbog krive dijagnoze.  I da ne bude zabune, pogrešna dijagnostika se svakome može desiti, ali ukoliko svjedočimo nizu primjera koji dolaze iz predrasuda ili neznanja, onda ulazimo na teren kršenja nečijih osnovnih ljudskih prava – na život, fizički integritet, duševni mir. 

Molim vas da zamislite da se to pravo svakodnevno krši vama ili vašem članu porodice. Da sa strahom svoje dijete vodite kod zubara koji će vas možda izbaciti iz ordinacije uz riječi da on neće „takvu đecu da pregleda“. Da vas učiteljica zove na mobilni telefon da hitno dođete zato što je vaše dijete potrčalo tokom školskog odmora ili da [snima](https://6yka.com/region/uciteljica-snimala-autisticnu-devojcicu-dok-je-plakala-da-dokaze-da-nije-za-skolu/) vaše dijete kako bi dokazala da nije za školu.

Pokušajte sad da zamislite i da ne možete da izrazite svoje misli, želje, potrebe, da vas okolina tretira kao dijete, iako ste odavno odrastao čovjek, da kažu da su vas prihvatili a da se onda sablažnjavaju nad svakom vašom greškom, koju i mi neurotipični pravimo. Da vas je neko uvrijedio ili neko fizički nasrnuo na vas, a da vi ne umijete da se požalite i potražite pomoć. Ili da je potražite, ali da vas ne shvataju ozbiljno. Kako biste se vi osjetili u tim situacijama?

Zamolila sam vas za tu mentalnu vježbu ne da biste ušli u moje cipele, niti cipele osoba sa razvojnim poremećajem ili invaliditetom, jer to nije samo naš problem – svako u nekom periodu svog života može postati izolovan, posmatran kao čudak, atipičan i čak otpadnik. Kao društvo i kao pojedinci, skloni smo da izolujemo široke kategorije ljudi poput onih koji dolaze iz „ruralnijih“ sredina od naše, čiji nam akcenat i način govora nije dovoljno urban, koji ne potpadaju pod naše standarde fizički lijepog, koji nisu isto obrazovani kao mi, kul kao mi, pravovjerni/ateisti kao mi... Veliki dio nas je u opasnosti da bude izolovan ili, što je možda i gore, postane da izoluje.

O samom autizmu se malo zna, prvenstveno dijagnostički. Primjera radi, osam od deset djevojaka sa autizmom i dalje je nedijagnostifikovano do svoje osamnaeste godine, što ima ozbiljne posljedice po njihovo [mentalno zdravlje](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/35204992/). Ili, do prije gotovo pola vijeka, autizam se dijagnostikovao kao oblik šizofrenije ili svrstavao u kategorije psihotičnih poremećaja. To se neznanje proteže i na razumijevanje njihovog svakodnevnog života i iskustava, pa je Crna Gora, ni ne pomišljajući da donese politike koje bi zaista uključile osobe sa neurorazvojnim poremećajima u zajednicu, sav teret svalila na porodice. Pod uslovom da roditelji i srodnici požive koliko i osoba sa dijagnozom. 

Sa svojih trideset godina, od čega je oko dvadesetpet prošlo od kad smo dobili dijagnozu, ne znam kako se moj brat osjeća, na koji način percipira stvari oko sebe, kako upija informacije. Ono što znam je da se ničiji smijeh ne urezuje u moj grudni koš kao njegov i da mi je upravo on otvorio oči za vidike za koje nisam znala da postoje. Znam i da je zbog Rastka meni i članovima moje porodice život mnogo ispunjeniji, kao što je sigurna sam i članovima porodice dječaka sa početka teksta, uprkos brojnim poteškoćama koje imaju, kao što ih i mi imamo. 
Zvuči pretenciozno ali tvrdim da je život porodica djece sa autizmom daleko duševno bogatiji. Zamislite tek koliko bi bio bogatiji život u zajednicama koje ne stoje, gledaju i komentarišu, već ih prihvataju, uče od njih i daju im podsticaj da se razvijaju. 



Crna Gora ni ne pomišlja da donese politike koje bi zaista uključile osobe sa neurorazvojnim poremećajima u zajednicu. Preveliki teret pada na porodice

život sa autizmom

Samo nemojte da stojite i gledate

Koliko mladi iz Crne Gore uopšte znaju o svakodnevici ljudi koje je rat devedesetih zatekao na Kosovu? To pitanje sam sebi postavila prilikom istraživanja biografije Doruntine Baše, dramaturškinje po čijem je tekstu rađena predstava “Prst” (“Gishti”) koju smo u aprilu mogli gledati u Nikšiću. 

Doruntina je inače jedno od najpriznatijih imena savremene albanske drame a pomenuta drama je stigla u Crnu Goru nakon što su njene brojne inscenacije obišle svijet, i to 13 godina nakon što je pobijedila na Hartefaktovom konkursu za najbolji savremeni društveno-angažovani tekst.

**Za početak, da napravimo (ne tako) kratak uvod za naše čitaoce. Odrastate u Prištini ‘80-ih godina. Govorite albanski, koji je vaš maternji jezik, ali i "dječju" verziju BHSC jezika. Krećete u treći razred osnovne škole i tamo zatičete zid koji razdvaja albanske i srpske učenike. Koji osjećaj je preovladavao u vama kad ste prvi put vidjeli taj zid?**

Da počnem od šireg konteksta za čitaoce: naselje u kojem sam odrasla, Dardanija, bilo je jedno od najvećih i najgušće naseljenih u Prištini. Osnovna škola Dardanija (ranije poznata kao Vladimir Ilić Lenjin) bila je tada najnovija, najmodernija i najveća škola u gradu. Većina đaka u toj školi bili su Albanci. Zid o kojem govorite podignut je u septembru 1990. kao dio mjera segregacije koje je uveo Miloševićev režim, sa ciljem da se ukine obrazovanje na albanskom jeziku. Zid nije podijelio školu na pola. Presjekao ju je nesrazmjerno, ostavljajući veći dio škole (uključujući fiskulturnu salu) za srpsku manjinu, dok smo mi, Albanci, bili zbijeni u manji dio škole. Broj učionica na našem dijelu škole bio je nedovoljan, pa smo morali improvizovati. Dio hodnika u prizemlju bio je pregradjen daskama kako bi se napravile male učionice. Jedna od tih učionica bila je moja učionica od trećeg do osmog razreda. 

Dakle, da se vratim na vaše pitanje, bila sam dijete i sjećam se da sam bila jako tužna kad sam vidjela zid, ali ne i šokirana. Bili smo svakodnevno okruženi političkim tenzijama. Čak smo i kao djeca razumjeli situaciju. Početkom te godine, stotine hiljada albanskih radnika otpušteni su samo zbog svoje etničke pripadnosti. Među njima su bili zdravstveni radnici, medijski profesionalci, radnici u kulturi itd. Moji roditelji su radili za Radio Televiziju Prištine (RTP) i oboje su otpušteni istog dana, u julu 1990. kada je srpska policija nasilno ušla u prostorije RTP-a, prekinula emitovanje programa i preuzela jedini medij koji je emitovao na albanskom jeziku. Dakle, na neki način, bili smo pripremljeni za zid. Ta konstantna represivna situacija držala nas je na oprezu: ništa nas nije šokiralo, ali su rane ipak bile duboke.

**Jesu li djeca bacala nešto preko tog zida? Je li neko bio dovoljno nestašan da se popne ili pređe na drugu stranu?**

Ako zamišljate Berlinski zid kada pomislite na zid u Dardaniji, griješite. To nije bio takav zid. Bio je to ogroman, dosadan i siv zid, od poda do plafona, izgrađen unutar školskih prostorija, tako da nije bilo šanse za bilo kakvu komunikaciju ili penjanje preko njega. Zid nije bio tu samo da fizički razdvoji albansku i srpsku djecu, već i da obeshrabri Albance da pohađaju školu time što su uslovi na albanskoj strani škole bili strašni. 

Imajte na umu da je škola Dardanija bila jedna od rijetkih škola na Kosovu koja je nastavila obrazovni proces u zgradama. Većina srednjih škola i svi albanski studenti Univerziteta u Prištini bili su prisiljeni da nastavu nastave u privatnim kućama, u takozvanom paralelnom obrazovnom sistemu. Moja sestra je studirala arhitekturu i pohađala je predavanja u privatnoj kući u naselju Dragodan (danas Arbëria), gdje je Arhitektonski fakultet preseljen nakon što su studenti izbačeni sa univerzitetskog kampusa. Dakle, zidovi su se gradili sistematski svuda, u svim segmentima života na Kosovu, a ponekad su bili konkretni i opipljivi, kao u mojoj školi.

**Taj zid je dakle imao nevidljivi “nastavak” i van učionice, a od Vašeg školskog dvorišta širio se čitavim regionom. Kako je bilo biti dijete u 80-im i tinejdžer u 90-im godinama u Prištini?**

Kada ste dijete koje odrasta pod represijom i nasilnim mjerama, kada je vojna oprema redovna pojava na ulicama, policijski čas normalan završetak dana, a protesti i demonstracije svakodnevica, razvijate političku svijest mnogo ranije nego što biste da ste imali normalno djetinjstvo. Koncepti poput ljudskih prava, demokratije, otpora ulaze u vaš um mnogo ranije. Naučite rano da režim ne želi da proživite svoje djetinjstvo na svom jeziku. Shvatite da, kako biste zaštitili svoje pravo na jezik, kulturu i obrazovanje, morate da se opirete govoreći ga, čak i ako vas guraju na margine.

**A koji TV program ste najviše gledali? Koji filmovi su bili najpopularniji?**

Ne sjećam se da sam puno gledala TV kao dijete, osim kad bi prikazivali filmove ili serije. Kao što sam već spomenula, u julu 1990. godine, RTV Priština, jedina televizija na albanskom jeziku, zatvorena je. Tako da smo morali pronaći druge izvore zabave. U našoj kući smo imali mnogo knjiga i muzike, pa sam slušala muziku i čitala, kao i većina djece tada. Video rekorderi su već tada bili popularni, pa bismo iznajmljivali filmove, a ja i moja sestra bismo ih gledale iznova.

Ponekad bismo snimale filmove s TV-a na videokasete i ponovo ih gledale. Nismo imali stroge filtere za sadržaj kada su u pitanju filmovi (osim očiglednih), pa smo gledale mnogo autorskih filmova koji nisu bili namijenjeni tinejdžerima. Kubrikova "2001: Odiseja u svemiru", Polanskijev "Nepobjedivi ubice vampira", Linčova serija "Tvin Piks" bili su naslovi koje smo kao djeca pisale na etikete snimljenih kaseta. 
Moja porodica nije imala jednu od onih čuvenih prištinskih satelitskih antena. Međutim, sredinom ‘90-ih kablovska televizija je stigla u grad i TV je odjednom postao zanimljiv. Osim što je nudila raznovrstan sadržaj, TV je postao i izvor jezičke raznolikosti, sa programima na italijanskom, francuskom, španskom i njemačkom jeziku. Tako da smo moja sestra i ja počele da pamtimo riječi i fraze na tim jezicima, bez obzira na emisiju. Moja sestra je zapravo naučila prilično dobar italijanski gledajući TV u to vrijeme.

**Sve se to dešavalo u takozvanom „formativnom dobu“. Da li ikada razmišljate o tome koliko biste bili drugačiji kao dramaturškinja, kao umjetnica uopšte, da ste rođeni u nekom drugom vremenu? Mislite li da dijete koje nije naučeno da mora odmah napustiti učionicu ako osjeti miris klinčića može da odraste u ženu koja piše „Projekat trovanje“ (radni naziv), predstavu o trovanju albanskih učenika?**

Ne mislim da je ovo iskustvo bilo presudno za moj orijentir ka pisanju za pozorište i film. Pored 'sumorne' mladosti koju sam opisala, željela bih da podijelim i jedan drugi aspekt svog djetinjstva. Oboje mojih roditelja su dolazili iz svijeta umjetnosti; moj otac je pjesnik i romanopisac, a majka je bila horistkinja koja je do jula 1990. bila članica hora Radio Televizije Priština, a nakon rata, do penzije, bila je članica Filharmonijskog hora Kosova. Njihovi prijatelji su bili vajari, slikari, pisci... Moja tetka je bila pozorišna glumica. Svi ovi ljudi su nastavili da stvaraju, u svojim privatnim domovima koji su postali ateljei, studiji, čak i tokom svih događaja kasnih 80-ih i tokom cijelih 90-ih. Mislim da je svjedočenje upornosti i otpornosti kreativnog impulsa tokom represije imalo ogroman uticaj na mene.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/60c6c78c-aac4-4f38-af26-e71bbe8d1f09)

**Zadržimo se na trovanju učenika, koje je javno negirano u SR Srbiji do te mjere da je, kako ste se jednom prisjetili, šef infektivne klinike u prištinskoj bolnici rekao da albanska djeca treba da dobiju „nagradu na Kanskom festivalu za glumu“.** 

Masovno trovanje u školama nije bilo samo očigledan i beskrupulozan napad na albansku djecu u školama na Kosovu. To je ujedno bio i izgovor da se diskredituju albanski ljekari, zdravstveni radnici, akademska zajednica (posebno medicinski fakultet), albanski mediji, političari i u osnovi svi koji su javno osudili taj čin. Na neki način, trovanje je istovremeno bilo i pritisak i uvertira za ono što je uslijedilo. Ljekari su optuženi od Beograda da su neprofesionalni, mediji da lažu, medicinski fakultet da je nesposoban, a otrovana djeca da glume... 

Ako pogledate arhive bivših jugoslovenskih medija iz tog vremena, sve je to tamo. Čak je i izjava da albanska djeca zaslužuju glumačku nagradu na Kanskom festivalu - koju je dao srpski doktor infektivne bolesti u bolnici u Prištini - dokumentovana. Dakle, nakon epizoda trovanja, Beograd je preduzeo mjere kako bi smijenio (albanskog) dekana medicinskog fakulteta, albanski ljekari su masovno otpuštani, RTP je preuzeta, a albanski jezički novine i časopisi su zatvoreni. I, na kraju, pogođene su škole.

Sa organizacijom „Kontakt“ iz Sarajeva sada sprovodimo detaljno istraživanje o trovanju za pozorišni projekat. Prošli smo kroz mnogo materijala iz tog vremena, uključujući i mnoge medije iz drugih bivših jugoslovenskih zemalja. Jasno je da su novine u drugim zemljama regiona pisale o tome, tako da mi je teško povjerovati da region nije bio informisan. U isto vrijeme, Beograd je proizvodio mnogo propagande, pa pretpostavljam da su čitaoci širom regiona birali kojoj verziji žele vjerovati. S druge strane, predrasude prema kosovskim Albancima nikada nisu bile isključivo srpske. One su bile prisutne širom regiona. Čak i danas, može se desiti da kada sretnem ljude iz drugih bivših jugoslovenskih zemalja i kažem im da sam kosovska Albanka, izazovem podignutu obrvu, što na kraju dovede do komentara: „Ne izgledaš kao Albanka“, što znači da postoji određena slika kosovskog Albanca koja je urezana u njihove umove i koja je u tolikom kontrastu s onim što mi zapravo jesmo da osjećaju potrebu da izraze svoje iznenađenje kao kompliment.

**Da se nadovežem na svoje prethodno pitanje – da li smo sada spremni da slušamo?**

Slušanje je izbor. Čovjek bira da li će slušati ili zatvoriti uši. Mislim da smo danas mnogo svjesniji koliko je taj izbor ličan i moćan. Takođe, platforme koje ljudi koriste da se informišu, uče o prošlosti ili jednostavno upoznaju druge ljude iz regiona su mnogo otvorenije i raznovrsnije. Dakle, na individualnom nivou, da, mislim da je dosta ljudi danas spremnije da sluša i bolje razumije nego ranije. Međutim, na kolektivnom, društvenom i političkom nivou, to je još podložno debati.

**Medij preko kojeg ljudi mogu slušati je svakako pozorište. Vaše drame su prevođene i igrane širom regiona, ali i van evropskog kontinenta. Mislite li da pozorište ima kapacitet da se bori protiv predrasuda, posebno među mlađim generacijama čiji su stavovi formirani isključivo na društvenim mrežama?**

Nažalost, cijeli region je još prepun predrasuda i zabluda o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, kao i o ljudima s kojima dijele region. Srceparajuće je vidjeti da čak i među mladima, rođenima 2000-ih, postoji mržnja i neznanje. Pozorište definitivno ima moć, uvijek je imalo, ali nisam sigurna da dopire do onih čiji su stavovi oblikovani isključivo putem društvenih mreža. Ono što sam primijetila jeste da su umjetnici u regionu obično mnogo otvoreniji za međusobnu saradnju i razmjenu svojih strasti i projekata nego druge zajednice. Međutim, umjetnici sami ne mogu nositi teret popravljanja svega što je polomljeno u regionu. Možemo normalizovati zajednički rad, a to može potencijalno otvoriti puteve ili čak inspirisati saradnju među drugim grupama ili zajednicama, ali iskreno mislim da je to sve što možemo učiniti.

**Vašu generaciju često nazivaju izgubljenom generacijom, dok umjetnička djela koja stvarate obično karakterišu tematska i snaga izraza. Da li je revolucionarno pisati o ratu i njegovim posljedicama ili to doživljavate kao sasvim normalan slijed događaja? Da li se osjećate kao revolucionarka dok se bavite temama poput femicida, nestalih osoba i genocida?**

Ne, ne osjećam se kao revolucionarka. Ali razumijem odakle dolazi Vaše pitanje. Potrebno je hrabrosti i snage da se stvari nazovu pravim imenom u našim društvenim kontekstima. Imam veliku sreću što na Kosovu nisam sama u tome. Dosta umjetnika ovdje stvara društveno angažovanu umjetnost koja je značajna i snažna i u formi i u izrazu. Pristup je takođe ključan; ne želim da napišem određenu priču samo da bih dokumentovala šta se desilo. Želim da otvorim mogućnost novog pogleda na nju. Jer svaka priča ima toliko različitih ulaza i načina pristupa. Zašto ih ne istražiti? Na primjer, ženska iskustva rata su do skoro bila nepostojeća u zvaničnim ratnim narativima na Kosovu a žene imaju potpuno drugačija iskustva rata i sukoba nego muškarci. Zato moramo da otvorimo priču iz različitih perspektiva kako bismo prikazali njenu složenost. I, ako to uradimo kako treba, mogli bismo nešto da naučimo iz toga i, nadam se, da osnažimo sebe i naše zajednice da ne dozvolimo nove ratove.

**Pomenuli ste da Vaši scenariji doživljavaju različite adaptacije, u zavisnosti od regiona. Tako bi, na primjer, italijanski ili američki režiser Vaše drame „Prst“ naglasio feminističku notu mira, dok bi balkanski režiser više naglasio teme rata, suočavanja s prošlošću i nestalih osoba. Da li mislite da je razumjeti isto što i osjećati bol ili pisci treba da „adaptiraju“ svoju poruku publici?**

Srce priče se nikad ne mijenja, ali različita publika sa različitim iskustvima može je doživjeti u različitim tonovima i nijansama, isto kao što režiseri iz različitih zemalja mogu pristupiti na različite načine. To je sasvim normalno. Ne dijelimo nužno istu osjetljivost i znanje prema istim temama, čak i ako su univerzalne, poput ljubavi, smrti ili sreće. Važna stvar je da ljudi sjede u pozorištu i posvete nekoliko sati svog života priči koja se odvija pred njima. Ako ništa drugo, učestvuju u intimnom činu dijeljenja priče, što može biti jedinstveno iskustvo.

**Upravo tu univerzalnu perspektivu nude Vaše drame, a Vi kao autorka ne igrate na kartu krivice pa je etnicitet počinioca, možemo čak reći, nebitan za zaplet. S druge strane, jasno navodite da van pozorišta porodice i dalje čekaju pravdu i zaključak. Međutim, u društvima gdje institucije očigledno ne rade svoj posao, mislite li da umjetnici treba više da upiru prstom?**

Pa, ako priča nije o krivici ili počiniocu, onda ne bi trebala time da se bavi. S tim u vezi, ako je predstava o tome ko je šta uradio, to je drugačija vrsta priče. Mislim da je uvijek važno imati na umu o čemu je priča, ko je u njenom centru i šta nam ta priča govori. Ako je priča o tome kako se ljudi nose s devastacijom koju im je rat donio, onda ne vidim kako bi identifikacija počinioca mogla učiniti tu priču snažnijom. Ili možda može, ali ne vidim da tu leži prava snaga.

**Često čujemo riječi poput „dijalog“, „pomirenje“ i „suočavanje s prošlošću“ u kontekstu Zapadnog Balkana, ali čini mi se da te riječi postaju akcije samo u rijetkim umjetničkim projektima (koje obično podržavaju treće strane, a ne same države). Da li se ponekad osjećate obeshrabreno zbog sporog napretka?**

Frustrirajuće je vidjeti koliko malo volje ima u regionu za otvoreni, konstruktivni i normalni dijalog o prošlosti. Da bi došlo do dijaloga, suočavanja s prošlošću i pomirenja, potrebna je politička volja. Ništa od toga ne može se dogoditi bez spremnosti država da prihvate zločine koje su počinile prema drugima i priznaju štetu, bol i patnju koju su uzrokovale. Umjetnici to ne mogu učiniti jer nisu donosioci politika. Mogu uraditi druge stvari. Umjetnici mogu otvoriti ta pitanja, koristiti svoje platforme kako bi ispričali priče koje inače ne oblikuju javne i službene narative, i pomoći u stvaranju mnoštva glasova i perspektiva o istoj priči. Ako su dovoljno uticajni, mogu pomoći da se podigne svijest i da javnost postane osjetljivija na ta pitanja. Nažalost, malo je uticajnih umjetnika u regionu koji se time bave.

**Crna Gora je susjed Kosova. Koliko dobro je poznajete?**

Moram priznati da Crnu Goru poznajem veoma površno i željela bih da je bolje upoznam. Bila sam samo nekoliko puta u Crnoj Gori, uglavnom na obali, ali bih voljela da istražim i planine. Pored geografske privlačnosti, voljela bih da upoznam i njenu kulturnu i umjetničku scenu. Mislim da nema dovoljno saradnje između Kosova i Crne Gore i nekako, s obzirom na to da su obje male i da su jedna uz drugu, činilo bi se prirodnim da bude više razmjene i razgovora – posebno unutar umjetničke zajednice. Znam da je posljednjih godina bilo nekoliko uspješnih saradnji u filmskim koprodukcijama između dvije zemlje i iskreno se nadam da će se to nastaviti. Definitivno možemo da podržavamo jedni druge na tom polju i da produbljujemo saradnju kako bismo dalje razvijali naše male, ali bogate kulturne scene.

**Ako bih morala da izdvojim jednu stvar koju povezujem sa Vašim radom, to bi bili snažni likovi koji se bore protiv tlačitelja čiji su motivi duboko ukorijenjeni u patrijarhatu. Takođe primjećujem već pomenuti univerzalni ton koji koristite kako biste doprli do svoje publike. Koja je univerzalna vrijednost na kojoj temeljite svoj rad i oko koje okupljate ljude?**

Zanimljivo je da to ističete. Nikad nisam razmišljala na taj način, ali možda ste u pravu, ugnjetavanje je vjerojatno jedna od ponavljajućih tema kojom se bavim, bilo da je političko, društveno ili kulturno. Uvijek se pokušavamo osloboditi nečega, na nekom nivou, i vratiti ono što nam je oduzeto. Volim da mislim da su likovi o kojima pišem duboko svjesni toga jer mislim da i oni koji su najviše politički osviješteni mogu biti lišeni svoje autonomije, jer su dinamike moći toliko manipulativne. Ali nisam sigurna hoću li uspjeti tačno da odgovorim na Vaše pitanje o univerzalnoj vrijednosti. Želim da vjerujem da složenost i dubina likova imaju moć da priče nadiđu sve lokalne kontekste i daju im univerzalnu vrijednost. Na kraju, kontekst rijetko ima značaj; važna je naša povezanost s ljudima unutar tog konteksta.

Produkciju intervjua podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}





Slušanje je izbor. Čovjek bira da li će slušati ili zatvoriti uši, kaže kosovska dramska spisateljica Doruntina Baša

doruntina baša

Predrasude prema kosovskim Albancima nikada nisu bile isključivo srpske

Kad je Lidija Deduš nazvala knjigu "ja se zovem lidija deduš" (Fraktura, Zagreb, 2023), ponovo je pokrenula debatu o autofikciji i slojevima ličnog u literarnom. Priča je to o pronalasku sebe u drugima i drugih u sebi, te poziv na mnogo puta pogaženi zakon empatije.

Deduš je za svijet opterećen vunderkindima i ranim uspjehom,  počela pisati "kasno", kako se često navodi u njenim biografskim zapisima. Rjeđe se pročita da je Lidija odrasla u Sarajevu pod opsadom, a kasnije živjela kao apatrid

Dobitnica je više priznanja, između ostalih nagrade Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, nagrade za najbolju zbiru poezije izdavačke kuće Treći trg iz Beograda, Udruge studenata slavistike Slavitude na Sorboni, nagrade za kratku priču Biber...

**U Vašoj biografiji stoji da ste “kasno” počeli da pišete, pošto ste prvu pjesmu napisali sa 36 godina. Šta ste radili do te prve pjesme?**

Ako mislite na posao, radila sam svašta – od fizičkih poslova, preko konobarenja, do financija. Studirala sam, preživljavala, nastojala ostati normalna. U srednjoj školi imala sam fazu pisanja epskih pjesama – ništa od toga nije sačuvano i danas mi je žao, volim nasmijavati ljude, a društvene mreže su odličan alat za to. Ne smatram to, naravno, relevantnim, ali ako govorimo o početku pisanja, to se desilo mnogo prije. U drugom osnovne sam imala pjesmu o proljeću i medvjedici koja se budi iz sna. Mama ju je jednom predamnom pročitala prijateljici koja je dolazila kod nas na kavu, a prijateljica je na pročitanu pjesmu komentirala: Baš si pametna, a imaš li simpatiju? Nisam imala simpatiju, ali sam imala nos za komentar na lošu pjesmu. Možda se zato tog posla nisam ozbiljnije prihvatila do srednjih tridesetih. 

**Ako već imamo prvu pjesmu, može li se desiti da jednom shvatite da ste napisali posljednju. Ili, šta bi ostalo od Vas da ne pišete?** 

Kako ono kaže uzrečica: Da sam stavljala na štednju po euro svaki put kad sam odustajala od pisanja… Vodila sam razgovor sa sobom na tu temu prije par dana. Odgovor na Vaše pitanje je da ne znam. Nikad ne možemo znati je li nam nešto u životu posljednje i pritom ne mislim u fatalnom smislu – smrt ili neka okolnost koja će nas fizički spriječiti da pišemo. Ne možemo znati iz prostog razloga jer pisanje, kao ni bilo koja druga umjetnost, nije nešto što odabiremo mi, već mislim da ono odabire nas. To je poziv, ne zanimanje i iako se može naučiti, prvenstveno dolazi iz naših potreba da se kreativno izrazimo. Kod nekih ljudi su te potrebe malo jače, zato imamo pisce, slikare, muzičare, itd. Tako ja gledam na umjetnost. U svakome od nas čuči kreativni potencijal jer smo bića stvaranja, pitanje je do koje mjere će on biti iskorišten i hoće li uopće biti prepoznat. Tako da bi odgovor na Vaše pitanje i dalje bio ne znam, ali ono što sigurno znam je da je pisanje ono što radim i da je neodvojivo od mene kao osobe. Valjda to znači da bez pisanja nema ni mene, ali to je prilična relativizacija – u kriznim trenucima može se bez svega, osim bez osnovnih bioloških potreba. Valjda od pisca koji ne piše nešto ostane, pitanje je kako se ona ili on u tom trenutku prema pisanju odnose i osjećaju. 

**Zapisujete li snove?**

Uglavnom ne. Ali sanjam upečatljivo i mnogi od njih mi ostanu u sjećanju. Recimo, neću se sjećati šta sam jučer ručala, ali se još uvijek sjećam snova iz vremena adolescencije. Mozak je čudna stvar, ponekad mislim da uopće nije u našoj kontroli (iako ga uporno želimo pripitomiti) i da upravlja našom sviješću i podsviješću tako da nam servira ono što mislimo da je nepotrebno, da bismo tek nakon određenog vremena shvatili za šta nam je to nešto korisno. Volim svoje snove, i noćne i dnevne, svi bismo trebali moći sanjati jer je po meni to također način kreativnog ispoljavanja mentalne probave dnevnih aktivnosti. 

**Vaše su se adolescentske godine poklopile sa opsadom Sarajeva. Je li opsada stanje u kome se nalaze svi koji dobro misle i usude se pitati za bolje? Traje li neka vrsta opsade cijeli život?**

Odlično pitanje. Da. Opsada nije samo vanjski faktor nego stanje bilo kojeg samonametnunog zatvora. Često mnoge stvari ne radimo jer nas potire sram ili nametnuta sramota. Ovi osjećaji dolaze kroz tradiciju, odgoj, patrijarhat, anuliranje ženskog postojanja na nivou osobe i stavljanje žena u poziciju sličnu ropskoj. Isto vrijedi i za muškarce. Oni koji smatraju da su žene manje vrijedne, pod opsadom su iluzije da je muški rod svemoćan i da bez njih ne bi postojalo ništa. Biološki je to nemoguće, pa je takva vrsta zatvora jednako teška kao i zatvor koji se nameće ženama kroz patrijarhat. 

Ali, opsada o kojoj govorimo nije samo rodno uvjetovana. Da bi čovjek bio potpuno slobodan, morao bi se odreći svih nametnutih pravila. Možda to znači osamljivanje i život odvojen od ljudi. Ali ljudi su socijalna bića i teško opstaju izvan socijalnog okruženja. Zato svojevrsna opsada uvijek postoji. Čak i kad mislimo da smo potpuno slobodni, nismo jer uvijek postoji neki uvjet koji treba ispuniti. To su već malo dublja filozofska pitanja za koja nisam stručna davati odgovore, ali ako bih se morala opredijeliti za definiciju slobode, rekla bih da je sloboda pojam koji označava život u kojem radimo ono što volimo s ljudima koje volimo. Bez ljubavi nema slobode, a ni slobode bez ljubavi. Sve ostalo je opsada. 

**Jednom prilikom ste rekli da rat zahvata minimum četiri generacije. Biste li voljeli da ste peta generacija, da se ničeg ne sjećate, da budete neko drugi?**

Teško je reći. Voljela bih da nitko nikad na svijetu nigdje više ne iskusi nikakav oblik narušavanja ljudskih prava, rat, mržnju, oduzimanje doma, nasilnu smrt. To zaista želim svima nama kao bićima koja se smatraju izdignutim iznad zadovoljenja osnovnih životnih potreba i koja imaju slobodnu volju da čine što žele. Istovremeno, ono što smo proživjeli je ono što nas formira. Ako je sve uvijek dobro na najbolji mogući način, kako to možemo znati? Koji je ponder kojim važemo dobro, ako ne postoji loše? 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/4cbbea97-14fa-4410-b755-a7fdfc3863d6)

Kroz život sam često htjela da sam financijski situirana, bez trauma i repova koje vučem, ali iskustvo koje su mi loše okolnosti donijele je neprocjenjivo. Ako me pitate bih li htjela ponoviti iskustvo rata, mogu reći samo to da želim da ga nisam ni stekla. Ali da budem netko drugi, to ne bih nikad. 

**O čemu razmišlja tinejdžerka dok oko nje ratuju?**

O ljubavi. U ratu sam bila ludo zaljubljena u jednog Peđu i čekala sam svaki trenutak bez pucnjave da možemo zajedno sjediti na haustoru. Ništa mi drugo nije bilo bitno. 

**Kako ste provodili dane u opkoljenom Sarajevu? Jeste li sve vrijeme bili svjesni situacije ili ste imali svoje mehanizme odbrane, načine na kojima ste sebi skretali misli?**

Dane sam, kao i svi stanari, provodila uglavnom u podrumu. Naravno, bila sam svjesna situacije, možda i presvjesna, ali ne samo ja – svi mi koji smo supatili imali smo svoje mehanizme odbrane. Uglavnom humor i knjige. Čitanje i filmovi su najbolji alat za bijeg iz stvarnosti koja nas okružuje. Kako nismo imali struje, pa filmove nije bilo moguće gledati, čitala sam. Zatim, u takvim se situacijama čovjek dosjeti aktivnostima kojima možda nikad ne bi. Izvlačili smo kozmetiku iz rezervi, uređivali se, istraživali ormare u koje prije rata nismo zalazili… Rat je uglavnom dosadan jer tjera čovjeka da se svede na puko preživljavanje. Ako dopustimo da nas na taj način zavara, propadamo. Zato izmišljamo načine zabave da brže prođe. 

**Jesu li vam dojadila pitanja o ratu?**

Ponekad osjećam zasićenje, ali pitanja više nisu tako česta. Svejedno, nije mi teško odgovarati. Svijet treba znati kakvo je postao mjesto.

**Pomalo se osjećam kao Amerikanac iz Vaše pjesme “Agregatna stanja smrti”, samo što nemam njegov cilj – da od Vaše tragedije napravim roman. Zanimljivo da je Česlav Miloš za Amerikance rekao da nemaju osjećaj za tragediju jer stotinama godina nije bilo rata na njihovoj zemlji.  Pa su zbog toga malo djetinjasti... Kakvi smo onda mi koji rat ovako ili onako pamtimo, konzumiramo i živimo?**

Mi smo na drugom kraju tog spektra. Prošlo je više od trideset godina od početka rata, mi još uvijek pričamo o njemu kao da je bio jučer. Sve je priča, a malo radnje. Ono što je uništeno još uvijek je na čekanju za obnovu. Međuljudski odnosi su iz dana u dan sve gori. Ali, nismo zaglavili samo u ratu iz devedesetih. Mi još uvijek volimo svoje ustaše i četnike, pljujemo po antifašizmu, ukidamo abortuse, vraćamo se na tvorničke postavke. Prema tome, loši smo. 

**Mislite li da oni koji nisu doživjeli rat mogu biti dobri čitaoci književnosti sa ratnom tematikom? Za koga su u stvari napisane Vaše pjesme i priče o ratu?**

Naravno da mogu. Svatko tko ima imalo empatije, a to smo svi, može čitati književnost s ratnom tematikom. Pitanje je, doduše, kako će je tko shvatiti. Pođimo od toga da smo kao djeca imali partizane u koje smo se htjeli i voljeli ugledati, a nismo imali iskustvo Drugog svjetskog rata. Ratna tematika može biti zamorna ili emocionalno nedostupna ljudima koji negiraju povijesne tekovine, ali čak i takvi ljudi će odabrati stranu, makar bila i kriva. 

**Da citiram još jednu Vašu rečenicu "rat ne prestaje objavom mira". Na Zapadnom Balkanu i dalje slušamo ratnohuškačku i revizionističku retoriku i to nerijetko sa najviših državnih adresa. Je li ovo što živimo međuratni period?**

Nažalost, mislim da jeste. Rat iz devedesetih je napravio velike podjele među ljudima, a trenutno ne vidim osobu koja bi te podjele mogla umiriti. Bojim se da iz godine u godinu srljamo u novi rat, iako mi je prosto nevjerojatno koliku ljudi imaju sposobnost negiranja vlastitog zla. Sve dok imamo takve pojedince među sobom, sve dok imamo crkvu koja, sve dok se države nazivaju sekularnima, a vode politiku koja crkvi ide niz dlaku, ništa od mira. Od vrha potječe neadekvatan obrazovni sustav, sindrom stada koje onda opet bira isti vrh. Netko mora istupiti iz tog začaranog kruga. 

**Zidovi su između država bivše Jugoslavije. Pratite li Crnu Goru, zanima li vas? Šta vidite?**

Pratim, naravno. U političkom smislu, mislim da posrće, kao i svi mi iz regije. Ali u umjetničkom smislu, Crna Gora je u vrijeme Jugoslavije iznijela puno kvalitetnih umjetnika i čini mi se da se ta tradicija nastavlja i danas. Ako izuzmem umjetnike starije generacije, danas je Crna Gora bogata mladim ljudima koji svojim intelektualnim radom silno žele doprinijeti prosperitetu. Navela bih samo neke od književnika koje sam čitala: Tijanu Rakočević, Nikolu Nikolića, Jovanu Bojović, Draganu Erjavšek, prekaljenog Andreja Nikolaidisa, a govorim samo o književnosti. Također, imate divne, i nadasve potrebne, regionalne književne natječaje i nagrade. Nažalost, i u Crnoj Gori kultura je ispolitizirana kao i u ostalim bivšim republikama. Voljela bih da netko od ovih mladih intelektualaca, za Crnu Goru, bude taj koji će istupiti iz začaranog kruga koji gore spominjem isto kao što bih to voljela za cijelu regiju. 

**U potrazi za Vašim knjigama ušla sam na sajtove nekoliko podgoričkih knjižara, ali ih nisam mogla naći. U stvari, i [ako se desi da imamo knjižaru ](https://normalizuj.me/kultivator/vise-od-pola-opstina-u-crnoj-gori-nema-knjizaru)nećemo moći da nađemo ni autore iz Crne Gore koji su svoje knjige izdali u regionu. Čini mi se da Crna Gora nije izuzetak već da je naprotiv ista situacija u knjižarama makar u ovom “našem” (bosanskom, crnogorskom, srpskom, hrvatskom) govornom području. Mislite li da bi veći protok knjiga preko granica poboljšao stvari?** 

Mi svi s područja regije smo, zapravo, žrtve velikog birokratskog sistema koji onemogućava čak i protok informacija, a kako ne bi knjiga. Šta bismo znali da nema interneta? Koje srpske, crnogorske, makedonske, slovenske novine se prodaju u Hrvatskoj? Koje od tih novina nisu huškačke, ispolitizirane u vlastitoj državi? Kako onda da očekujemo da će knjige protjecati? 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/290348d8-57ab-49a1-ae42-9a8fc85d28a2)
Foto: Facebook{.caption}

Carine na knjige su ogromne, nikome se ne isplati prevoziti ih iz države u državu. Jedini način je objava knjiga autora iz npr. Crne Gore u Hrvatskoj ili u Srbiji i obratno. Za to opet nema dovoljno novaca jer države za kulturu odvajaju malo ili ništa. Sve dok se ne promijeni mentalitet, neće se poboljšati ni kulturna slika. Radi se dosta, doduše, jer uvijek postoje entuzijasti koji će održavati plamen, ali je po mom mišljenju u svih šest republika i dvije pokrajine bivše države potrebno provesti temeljitu kulturnu reformu. 

**Dosta Vaših pjesama mogu da nađem na internet portalima književnih časopisa i antologijskih zbirki. Jesu li internet i društvene mreže rješenje, taj novi medij na koji treba uložiti sve?**

Ne mislim da treba uložiti sve, ali internet svakako pomaže vidljivosti. Preko njega sam saznala za autore iz regije za koje inače možda ne bih, ili bih morala uložiti puno više vremena da dođem do potrebnih informacija. Internet i mreže nas spajaju, šta god da pojedinci mislili o njima, a često nailazim na mišljenja da su platforma za samopromociju. Uostalom, ne vidim ni zašto je samopromocija loša – u uvjetima potiranja kulture i zanemarivanja kulturnih potreba jedne nacije, samopromocija je ponekad jedini način da se dođe do glasa. Ne kažem da je taj glas uvijek potreban, ali biramo ono što želimo – netko cajke, netko poeziju. 

**Počeli ste kao pjesnikinja, mada su i Vaše pjesme bile narativne. Trenutno bih rekla da ste više fokusirani na prozu, koja se kod nas i dalje doživljava kao isključivo muški žanr i nešto što žene ne umiju da pišu, a poezija im se eto prepušta ona je bezbolnija. Imate li i Vi takav utisak? Mijenja li se to?**

Mišljenje da je proza muški književni rod jednako je patrijarhalnom uvjerenju da su muškarci jači, dominantniji, glave, a žene su emocija, slabije, potčinjenije. Ipak, živimo u 21. stoljeću do kojega smo se probili nekim borbama, zbog čega mi je slabo kad vidim da se te borbe vrlo jednostavno mogu prebrisati nečijom voljom da nas vrati u srednji vijek. Kao što sam već rekla gore u jednom od odgovora, prvenstveno tu mislim na crkvu. Onda imamo, da ih simbolično nazovem crkvenom djecom, udruge koje se oslanjaju na kršćansku dogmu pa ženska prava stavljaju na čekanje ili ih anuliraju. 

Budući da smo tradicionalno kršćansko područje, teško se odvajamo od tih dogmi. Sisa nas rađa, hrani, pegla, pere, tješi, a onda dođe biceps koji kaže da je jači i da je to bogom dano prvenstvo. Sva sreća, uvjerila sam se u postojanje muške poezije isto kao i u postojanje ženske proze. Jedno i drugo su moćan alat. Nikad ne dijelim pismo na muško i žensko jer pisanje nije biološki uvjetovana aktivnost pa ga ne određuju hormoni, nego intelekt čija je svrha raspoznati dobro od lošeg i to je jedina podjela na koju pristajem. A svakoga tko misli da je proza muška, a poezija ženska, ne mogu nego smatrati budalom. 

**Neposrednost, iskrenost i generalno otvorenost dolazi do izražaja sa najnovijom knjigom “ja se zovem lidija deduš”. Brojni se čitaoci identifikuju sa lidijom do mjere da se rijetko pominje koliko u tom lirskom subjektu ima Vas lično, ili privatno. Ko je ta lidija deduš koju ljudi čitaju i zbog koje dublje osjećaju?** 

Neću ulaziti u problematiku ličnog u knjizi “ja se zovem lidija deduš”. Mogu samo reći da je ima onoliko koliko u bilo kojoj knjizi u povijesti književnosti ima autora ili autorice. Ali mi je drago što se ljudi prepoznaju i identifikuju s onim dijelovima lidije deduš koje prepoznaju kod sebe. Kao ljudska bića, važno nam je da se na nekoj razini povezujemo i svatko tko to negira, laže samome sebi. U slučaju ove knjige to su neke od opisanih situacija ili sama emocija. Netko se neće prepoznati ni u čemu, ima svoj put koji je drugačiji i to je divno. Prepuštam tumačenja svakome ponaosob. 

Produkciju intervjua podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


Kao ljudska bića, važno nam je da se na nekoj razini povezujemo i svatko tko to negira, laže samome sebi...

Lidija deduš

Bez ljubavi nema slobode. Sve ostalo je opsada

Spakujemo se, odemo, čekiramo top deset mjesta koje se moraju posjetiti, jedemo u restoranima koji imaju najmanje 4, 5 zvjezdica na *Google Maps*-u, ponekad u Meku ili Burger Kingu, prepješačimo 25.000 koraka dnevno (tako makar kažu naši pametni satovi), izbacimo pet, šest *storyja*. Vratimo se kući, prepričavamo događaje dok neko ne kaže, *đe ćemo sad?*,  jer efekat putovanja brzo blijedi ako ga stalno ne mažeš novim slojevima.

Možda vam je već jasno zašto uvijek nijemo blenem u čovjeka koji mi kaže da je putovanje fenomenalna stvar, *ulaganje u sebe i u iskustvo*, ali ako ste još u dilemi red je da pojasnim. 
Nema sumnje da sponzorisane objave na mrežama kažu kako je *ulaganje u iskustvo* najbolja investicija i da su putnici dvocifreno srećniji od oni koji ulažu u trivijalne, materijale stvari. Onda slijedi osvrt na materijalne stvari, kao nešto bijedno nasuprot nematerijalnoj, a samim tim i produhovljenoj komponenti putovanja za nas koji smo plemeniti, drugačiji od ovog materijalnog, iskvarenog svijeta.

Jesmo li? 

Brojne su filozofske knjige i studije pisane o egzistencijalnoj, templativnoj dosadi, o hedonističkoj adaptaciji, kao i o ostalim krizama i potragama za stimulusima usljed nemanja većih egzistencijanih problema i životnih (ili mentalih) izazova. Pritom, da se razumijemo, želja “da ti dupe vidi puta” sigurno je jedan od najbezbolnijih načina da se te krize riješe. Sigurna sam, štaviše, da može biti jedan od najboljih, ako ga ne svedemo na puku delokaciju koja na putnika utiče koliko i mijenjanje *screensaver*-a na kompjuteru. Problem je što većina nas upravo to radi.

Kako onda da ti srce, a ne samo dupe, vidi puta?

Prvo treba da kritički preispitaš gore pomenutu premisu da put čovjeka čini “dubljim” i mudrijim. Zatim promisli šta to neki događaj čini iskustvenim, odnosno što donosi znanje ili izaziva u tebi neku promjenu. Pritom, ovdje ne govorim o onima koji se za potrebe selfija vozaju prvom klasom ili jedu u restoranima sa dvije Mišelinove zvjezdice, ne zato što mislim da taj fenomen ne zavređuje pažnju nego prosto jer do takvih ljudi teško da će dospjeti ovakve kolumne. Ovo je nauk za mene, tebe, nju i njega, koji sa aerodroma ne idemo direktno u šoping, već se guramo po natrpanim muzejima, što nas još ne čini boljima od njih.

Treba, dakle, da se zapitamo koju je promjenu u našem identitetu proizvelo besciljno šetanje po gradu, koje ja prva praktikujem, ili 20-sekundno (plus, minus pet sekundi koje su otišle na fotografisanje) posmatranje izložene slike. I odmah da kažem da ozloglašeno kačenje fotografija na društvene mreže nije problem sve do momenta kad, umjesto da posmatram i upijam život oko sebe, počnem da brojim lajkove, preglede, vatrice. To je već pojavni oblik jednog dubljeg problema koji je nakon individualnog počeo da osvaja i kolektivni nivo - pretvaranje putovanja u statusni simbol. 

Putovanje, koje bi samo po sebi trebalo da bude događaj, postalo je roba koja će kupca da izdvoji iz okoline i pospiješi mu snobizam. Zato nismo ništa bolji od onih koji gomilaju cipele, satove, automobile, dok god iskustvu putovanja pristupamo površno tako što prostor u kojem drugi ljudi žive i rade svodimo na puki objekat koji će da nas magično pretvori u najbolje verzije sebe.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/e4663f4f-6041-4b08-95c7-f8d261ea8c0d)
Firenca, foto: T. Radulović{.caption}

Namjerno vraćam priču na čuveno *iskustvo* i na distinkciju materijalno-nematerijalno, dakle trivijalno i uzvišeno jer, kad malo bolje razmislim, takvu konstrukciju nalazim kod manje-više svih proizvoda koji sugerišu luksuz. 

Na primjer, reklame za veš mašinu su vrlo praktično orijentisane – dobro pere, ima dosta programa, štedljiva je. Veš mašina neće da me “promijeni”, neću postati autentičnija osoba niti najbolja verzija sebe ako je kupim. Ali, čim krenem da klizim u nešto što nije svakodnevica pa shvatim da hoću da moj veš ne bude samo čist nego da ima i specifičnu aromu, tad mi se nude omekšivači koji će da me svojim mirisom prenijeti na alpske pašnjake, ili zahvaljujući kojima ću da dobijem prijeko potrebno samopouzdanje sportskog penjača kad zablistam na poslovnom sastanku. A što tek bočica parfema može da uradi za moju individualnost, to samo marketing magovi znaju. 

Ili, recimo, istinita priča, stvarno mi je propao šporet, rerna slabo grije, a dvije ringle crkle. Novi šporet će neko moći da mi uvali uz priču da brzo zagrijava, dugo traje, plus štedi struju. E sad, ako taj šporet počnem da posmatram kao produžetak svoje ličnosti, kao nešto što će da me izgradi i obogati, da me predstavi u najboljem svjetlu, onda ću početi da kupujem i gomilam kuhinjske dodatke kojima ću da zadivim svoju svekrvu, ljubavnika (njega će samo najhrabriji da stave u reklamu), kumove i prijatelje.

Takvih primjera je dosta. Koliko smo puta čuli da Koka-kola ne prodaje šećernu tečnost, već porodičnu atmosferu za ručkom, provod na roštilju sa društvom? U svijetu senzacija ama baš sve može da se upakuje u iskustvo pa i one stvari koje nisu lako opipljive, poput putovanja.

Pošto sam usred sezone odmora ovako izdašno nabrojala probleme, red je da se potrudim da ponudim rješenje, a to ću morati opet iz ličnog primjera. 

Nedavno sam bila u Firenci, ne da bih imala još jedan otisak pečata u pasošu već da bih na ljetnoj školi stekla neka znanja koja su mi potrebna za posao. Stigla sam da vidim kopiju Davidove statue, pojedem samo jedan italijanski đelato i, istina, popijem dosta aperol špricera, koje i u Podgorici mogu da pijem za malo veće pare. Uprkos tome što se nisam trudila da štrikiram sve lokacije sa must see liste i da probam sve ukuse Italije, taj put jeste bio iskustvo jer sam radila na konkretnim stvarima koje ću i u budućnosti primjenjiivati, i jer sam vrijeme provela sa nekim divnim ljudima koje inače ne bih srela a koji u mjestu mog privremenog boravka žive i rade. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ea97d105-8b26-4804-86e5-04bfb45f349f)
Firenca, foto: T. Radulović{.caption}

Shvatam, a vjerovatno ste i vi to pomislili, da je moja pozicija dosta privilegovana, budući malo ljudi ima priliku da ode poslom van grada, a kamo li države. Ipak, voljela bih da taj primjer posluži kao neka vrsta poziva za logoterapijsko promišljanje – kako možemo da iskoristimo putovanje da se zaista uključimo u zajednicu i da utišamo unutrašnji glas koji gunđa da naši domaćini, njihova svakodnevica i navike, u potpunosti treba da se podrede nama. Da prestanemo da jurimo senzacije i da identitet ne gradimo na već izlizanom mitu "svjetskog putnika", već na svemu što iz putovanja primamo, makar ono bilo do drugog naselja. 

Avionska karta nije dovoljna da osvojimo iskustvo, ali ono jeste tamo i ne treba mu reklama niti vodič da dopre do nas. 


Problem putovanja, ili zašto je nekad bolje da sjedimo kući...

red vožnje

O čemu mislimo kad mislimo da putujemo

Rekla sam da volim kad iz neke kolumne/članka o kulturi nenadano izviri Džonijevo ime, na što mi je Ivana odgovorila da se njoj čini kako o njemu, čast jednom izuzetku, više niko ne piše. Skrenula sam pogled u pokušaju da smislim što da joj odgovorim. Džoni je bio čovjek usmene riječi - možda ga pominju kroz razgovor? Kad ste vi zadnji put čuli da neko priča o njemu? 

Nama novinarima bitni su samo brojevi, a brojevi su bitni samo ako su okrugli. Pitam se koliko je Podgorici važno to što je prošlo devet godina od smrti Džonija Hodžića. Ako je sudeći po internet pretrazi Džoni je samo umro, budući da je o njegovom životu u onlajn sferi ostalo vrlo malo zapisa. Jedan od pokretača tektonskih promjena koje su dovele do stvaranja novog kontinenta -  alternativne kulturne scene Titograda, nema svoju stranicu na Vikipediji a biografija na webu objavljena tog  9. decembra 2014. svedena je na tri pasusa.

Džoni je bio među osnivačima Festivala jugoslovenskog alternativnog teatra FJAT, kasnije preimenovanog u FIAT. Osnivač je i Doma omladine, Dramskog eksperimentalnog studija Titograd - DODEST, koji je pobjeđivao na festivalima od Edinburga do Kaira. Ali nemam pretenzije da taksativno navedem Džonijevu biografiju. O njemu znam vrlo malo, poznavala sam ga vrlo kratko, a od predstava koje je režirao pogledala sam samo “Kučkini sinovi” u izvedbi gorepomenute Ivane. Ivana se inače preziva Milašević i bila je jedna od polaznica pozorišne radionice DODEST na kojoj su nas Džoni i Sejfo Seferović učili kako da budemo dobra publika u pozorištu i angažovani akteri van njega.

U predstavi “Kučkini sinovi”, Ivana je, u formi monodrame, prisutnima servirala recept Jevrema Brkovića za pravljenje srećnog Crnogorca. Ili, da upotrijebim Džonijeve riječi, *umjesto pohovanog mozga publici dala svoje srce na žaru*. Predstava koja je u više navrata napunila salu DODEST-a više se ne igra a Ivana, čije izvođenje je bilo dopaminska injekcija za sve nas, koliko je meni poznato, više se ne bavi glumom. 

*Pjesma, kad je pjesnik zapiše, je klinički mrtva, a oživi kad se pročita* - i ovo su Džonijeve riječi, zapisujem ih jer on nije previše mario da za sobom ostavi pisani trag. Tako je, tokom jedne od probi, oživio odlomak iz Kurana, proslavljen u Mešinom romanu “Derviš i smrt”.  Pamtim njegov glas obojan ubjeđenjem kojim je pitao “Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?” i maltene roditeljsko čuđenje što njegovo dijete nije naučilo lekciju dok je izgovarao “Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?”

![](https://cms.normalizuj.me/assets/020c370e-4804-4907-a97d-90683db2a4a9)
Foto: Ksenija Iković{.caption}

Rekla sam da se obradujem kad čujem da neko pomene Džonija, ali s druge strane ne pogađa me toliko što njegovo ime rijetko nalazim u rubrikama o kulturi crnogorskih medija a još rjeđe u usmenim rečenicama kulturnih posla… ovaj, poslenika. Njemu to svakako ne bi bilo važno. Veliki ljudi, a ovo je vjerovatno pleonazam jer su svi koji su ljudi u stvari veliki, često se pominju samo s nekim krajnjim ciljem – željom da se pokaže njihova povezanost sa onim koji govori ili da se njihove riječi i djelo (zlo)upotrijebe za neki cilj.  U krajnjem, čemu služi to pominjanje, sjećanje generalno, ako smo zagubili one sitne crtice koje je pokojnik, dok je bio živ, urezao u naše biće? 

Pogađa me što sve manje vidim ono što je Džoni predstavljao i zato je u meni *na dan Džonijeve smrti dok je nošen njegov tabut*, proklijala sumnja u zrno čovjekovo. Umjesto svjetlosti, kojom je on umio da ogrije tuđu izuzetnost a da pritom i ostalima bude toplo, vidim ljude koji ne mogu da oproste širinu samoniklu iz ove mentalitetske goleti. Gledam tuđu dobrotu ošmirglanu i uz zlurado “Greote” ostavljenu da memli po svakakvim izbama, dok glave bez obraza posipaju svoj pepeo po javnom prostoru dok stvarno svi ne budemo vidjeli - ništa. 

Crna Gora je svoje najbolje nekad gubila u bojevima, lažnim optužbama ih slala u logore, a sad ih krije ispod polica u knjižarama, na kraju programa ugušenih osrednjim sadržajem. Razočarana, a jednako svjesna da sam i sama dio problema, na to nemam ništa više da dodam, osim da volim da se ponavljam jer tako imam šanse da ponešto i naučim: 

Nama ljudima važni su brojevi, a brojevi su važni samo ako su okrugli. Neka to bude podstrek da se narednog  9. decembra sjetimo Džonija Hodžića.


Nama ljudima važni su brojevi, a brojevi su važni samo ako su okrugli. Neka to bude podstrek da se narednog  9. decembra sjetimo Džonija Hodžića