Spakujemo se, odemo, čekiramo top deset mjesta koje se moraju posjetiti, jedemo u restoranima koji imaju najmanje 4, 5 zvjezdica na Google Maps-u, ponekad u Meku ili Burger Kingu, prepješačimo 25.000 koraka dnevno (tako makar kažu naši pametni satovi), izbacimo pet, šest storyja. Vratimo se kući, prepričavamo događaje dok neko ne kaže, đe ćemo sad?, jer efekat putovanja brzo blijedi ako ga stalno ne mažeš novim slojevima.
Možda vam je već jasno zašto uvijek nijemo blenem u čovjeka koji mi kaže da je putovanje fenomenalna stvar, ulaganje u sebe i u iskustvo, ali ako ste još u dilemi red je da pojasnim. Nema sumnje da sponzorisane objave na mrežama kažu kako je ulaganje u iskustvo najbolja investicija i da su putnici dvocifreno srećniji od oni koji ulažu u trivijalne, materijale stvari. Onda slijedi osvrt na materijalne stvari, kao nešto bijedno nasuprot nematerijalnoj, a samim tim i produhovljenoj komponenti putovanja za nas koji smo plemeniti, drugačiji od ovog materijalnog, iskvarenog svijeta.
Jesmo li?
Brojne su filozofske knjige i studije pisane o egzistencijalnoj, templativnoj dosadi, o hedonističkoj adaptaciji, kao i o ostalim krizama i potragama za stimulusima usljed nemanja većih egzistencijanih problema i životnih (ili mentalih) izazova. Pritom, da se razumijemo, želja “da ti dupe vidi puta” sigurno je jedan od najbezbolnijih načina da se te krize riješe. Sigurna sam, štaviše, da može biti jedan od najboljih, ako ga ne svedemo na puku delokaciju koja na putnika utiče koliko i mijenjanje screensaver-a na kompjuteru. Problem je što većina nas upravo to radi.
Kako onda da ti srce, a ne samo dupe, vidi puta?
Prvo treba da kritički preispitaš gore pomenutu premisu da put čovjeka čini “dubljim” i mudrijim. Zatim promisli šta to neki događaj čini iskustvenim, odnosno što donosi znanje ili izaziva u tebi neku promjenu. Pritom, ovdje ne govorim o onima koji se za potrebe selfija vozaju prvom klasom ili jedu u restoranima sa dvije Mišelinove zvjezdice, ne zato što mislim da taj fenomen ne zavređuje pažnju nego prosto jer do takvih ljudi teško da će dospjeti ovakve kolumne. Ovo je nauk za mene, tebe, nju i njega, koji sa aerodroma ne idemo direktno u šoping, već se guramo po natrpanim muzejima, što nas još ne čini boljima od njih.
Treba, dakle, da se zapitamo koju je promjenu u našem identitetu proizvelo besciljno šetanje po gradu, koje ja prva praktikujem, ili 20-sekundno (plus, minus pet sekundi koje su otišle na fotografisanje) posmatranje izložene slike. I odmah da kažem da ozloglašeno kačenje fotografija na društvene mreže nije problem sve do momenta kad, umjesto da posmatram i upijam život oko sebe, počnem da brojim lajkove, preglede, vatrice. To je već pojavni oblik jednog dubljeg problema koji je nakon individualnog počeo da osvaja i kolektivni nivo - pretvaranje putovanja u statusni simbol.
Putovanje, koje bi samo po sebi trebalo da bude događaj, postalo je roba koja će kupca da izdvoji iz okoline i pospiješi mu snobizam. Zato nismo ništa bolji od onih koji gomilaju cipele, satove, automobile, dok god iskustvu putovanja pristupamo površno tako što prostor u kojem drugi ljudi žive i rade svodimo na puki objekat koji će da nas magično pretvori u najbolje verzije sebe.
Firenca, foto: T. Radulović
Namjerno vraćam priču na čuveno iskustvo i na distinkciju materijalno-nematerijalno, dakle trivijalno i uzvišeno jer, kad malo bolje razmislim, takvu konstrukciju nalazim kod manje-više svih proizvoda koji sugerišu luksuz.
Na primjer, reklame za veš mašinu su vrlo praktično orijentisane – dobro pere, ima dosta programa, štedljiva je. Veš mašina neće da me “promijeni”, neću postati autentičnija osoba niti najbolja verzija sebe ako je kupim. Ali, čim krenem da klizim u nešto što nije svakodnevica pa shvatim da hoću da moj veš ne bude samo čist nego da ima i specifičnu aromu, tad mi se nude omekšivači koji će da me svojim mirisom prenijeti na alpske pašnjake, ili zahvaljujući kojima ću da dobijem prijeko potrebno samopouzdanje sportskog penjača kad zablistam na poslovnom sastanku. A što tek bočica parfema može da uradi za moju individualnost, to samo marketing magovi znaju.
Ili, recimo, istinita priča, stvarno mi je propao šporet, rerna slabo grije, a dvije ringle crkle. Novi šporet će neko moći da mi uvali uz priču da brzo zagrijava, dugo traje, plus štedi struju. E sad, ako taj šporet počnem da posmatram kao produžetak svoje ličnosti, kao nešto što će da me izgradi i obogati, da me predstavi u najboljem svjetlu, onda ću početi da kupujem i gomilam kuhinjske dodatke kojima ću da zadivim svoju svekrvu, ljubavnika (njega će samo najhrabriji da stave u reklamu), kumove i prijatelje.
Takvih primjera je dosta. Koliko smo puta čuli da Koka-kola ne prodaje šećernu tečnost, već porodičnu atmosferu za ručkom, provod na roštilju sa društvom? U svijetu senzacija ama baš sve može da se upakuje u iskustvo pa i one stvari koje nisu lako opipljive, poput putovanja.
Pošto sam usred sezone odmora ovako izdašno nabrojala probleme, red je da se potrudim da ponudim rješenje, a to ću morati opet iz ličnog primjera.
Nedavno sam bila u Firenci, ne da bih imala još jedan otisak pečata u pasošu već da bih na ljetnoj školi stekla neka znanja koja su mi potrebna za posao. Stigla sam da vidim kopiju Davidove statue, pojedem samo jedan italijanski đelato i, istina, popijem dosta aperol špricera, koje i u Podgorici mogu da pijem za malo veće pare. Uprkos tome što se nisam trudila da štrikiram sve lokacije sa must see liste i da probam sve ukuse Italije, taj put jeste bio iskustvo jer sam radila na konkretnim stvarima koje ću i u budućnosti primjenjiivati, i jer sam vrijeme provela sa nekim divnim ljudima koje inače ne bih srela a koji u mjestu mog privremenog boravka žive i rade.
Firenca, foto: T. Radulović
Shvatam, a vjerovatno ste i vi to pomislili, da je moja pozicija dosta privilegovana, budući malo ljudi ima priliku da ode poslom van grada, a kamo li države. Ipak, voljela bih da taj primjer posluži kao neka vrsta poziva za logoterapijsko promišljanje – kako možemo da iskoristimo putovanje da se zaista uključimo u zajednicu i da utišamo unutrašnji glas koji gunđa da naši domaćini, njihova svakodnevica i navike, u potpunosti treba da se podrede nama. Da prestanemo da jurimo senzacije i da identitet ne gradimo na već izlizanom mitu "svjetskog putnika", već na svemu što iz putovanja primamo, makar ono bilo do drugog naselja.
Avionska karta nije dovoljna da osvojimo iskustvo, ali ono jeste tamo i ne treba mu reklama niti vodič da dopre do nas.