Riječ „moba“ obično nas asocira na kolektivnu kosidbu ili neki drugi oblik seoskog rada. Ipak, u crnogorskom kontekstu taj pojam je znatno širi. Kako za Normalizuj pojašnjava etnološkinja i muzejska savjetnica Tatjana Rajković, moba je podrazumijevala svaki oblik kolektivnog rada u kojem se zajednica okupljala da pomogne domaćinstvu ili čitavom selu u poslovima koji su nadilazili mogućnosti jedne porodice.
“Najčešće se radilo o velikim i zahtjevnim poslovima – kosidbi, žetvi, branju kukuruza, grožđa, maslina ili duvana, sječi drva, gradnji kuće, podizanju krova, popravci mostova i puteva”, navodi Rajković.
Pojedine mobe, kako dodaje, imale su i šire društveno značenje, jer su bile organizovane za izgradnju škola i crkava, dok su poseban vid predstavljale takozvane milosrdne mobe, kada se cijela zajednica okupljala kako bi pomogla bolesnima, udovicama ili porodicama bez radno sposobnih članova
“Moba se, dakle, ne može posmatrati isključivo kao radna aktivnost. Ona je u sebi spajala ekonomski, društveni i kulturni aspekt – bila je izraz uzajamne solidarnosti, ali i oblik društvenog rituala. Tokom mobe radilo se i pjevalo, prenosile su se vijesti, učvršćivale rodbinske i komšijske veze, a zajednica je potvrđivala vlastiti identitet. U tom smislu, moba je bila i radna i društvena institucija, jednako važna za privredu sela kao i za očuvanje njegovih socijalnih i kulturnih veza”, navodi.
U današnje vrijeme, sela ali i manji gradovi i varoši, zadržali su ovaj duh mobe u nešto modernijim situacijama: ljudi se okupljaju da zajednički izlivaju ploču, podignu zidove, zamijene krov ili urede dvorište.
“Iako su alati i materijali savremeniji, princip ostaje isti – solidarnost, uzajamna pomoć i osjećaj zajedništva. Dakle, moba nije samo istorijski fenomen, već i praksa koja se prilagođava savremenim potrebama”, kaže Rajković za Normalizuj.
Kako se saziva moba? Je li bilo dovoljno reći “u subotu na mom imanju” ili je postojao neki poseban ritual?
Sama priroda mobe počivala je u njenoj spontanosti i solidarnosti, pa za njeno sazivanje nije postojao nikakav poseban ritual. Najčešće je bilo dovoljno da domaćin najavi da mu je potrebna pomoć određenog dana, a vijest bi se brzo proširila selom, pa je i sam čin poziva bio neformalan. Ipak, on je uvijek nosio dozu obavezujućeg, jer se od svakog člana zajednice očekivalo učešće. Moba se uglavnom sazivala kada je domaćinu bila potrebna pomoć pri većim poslovima, poput gradnje kuće, košenja trave, branja maslina ili kopanja vinograda. Iako nije bila obavezna po sili propisa, obavezujuću snagu imala je upravo društvena norma solidarnosti i uzajamnosti – svi su znali da će im se pomoć jednoga dana vratiti. U vanrednim situacijama, na primjer kada bi prijetila kiša i opasnost da propadne sijeno, čitavo selo bi se okupilo i bez ikakvog poziva.
Tatjana Rajković, foto: Privatna arhiva
Sazivanje mobe je pored praktične imalo i simboličnu dimenziju: domaćin je bio dužan da obezbijedi hranu i piće za učesnike, jer se znalo da nakon rada slijedi druženje. Na taj način poziv na mobu nije bio samo poziv na rad, već i poziv na društveno okupljanje i učvršćivanje međusobnih odnosa i solidarnost zajednice.
Da li bi se nekad desilo da dođe i više ljudi nego što je bilo potrebno, kao da je postojalo takmičenje ko će više da doprinese?
Da, to se često dešavalo. U zajednicama gdje je moba imala snažan društveni značaj, prisustvo je bilo i pitanje ugleda i prestiža. Dolazak većeg broja ljudi od radno potrebnog tumačio se kao izraz solidarnosti, ali i kao svojevrsno takmičenje – pokazivanje radne snage, izdržljivosti i spremnosti na pomoć. To je reflektovalo društvenu dinamiku: takmičenje ko će više doprinijeti ili pokazati svoju spremnost da pomogne. Takmičarski duh se mogao vidjeti i u samom radu – ko će brže kositi, ko će više snopova zavezati ili drva posjeći. Ipak, suština tog nadmetanja nije bila u nadvladavanju drugih, već u potvrđivanju vrijednosti zajedništva, pa se i višak ruku na mobu uvijek doživljavao pozitivno.
A je li bilo suprotnih primjera, da nema dovoljno ljudi? Generalno, šta bi bila “posljedica” nedolaska na mobu?
Izostanak s mobe bio je rijedak i smatran je društveno neprihvatljivim. Svako domaćinstvo znalo je da će mu prije ili kasnije biti potrebna pomoć zajednice, pa je nedolazak značio i kršenje nepisanog pravila reciprociteta. Naravno, uvijek je bilo razumijevanja za bolest ili starost, ali svjesno izbjegavanje je smatrano nečasnim, pa ako bi neko više puta izostajao bez opravdanja, mogao je steći loš glas, što je u tradicionalnoj sredini imalo ozbiljne posljedice – od narušenih komšijskih odnosa do socijalne izolacije. Drugim riječima, moba je bila svojevrsni moralni ugovor unutar sela.
Kako biste nekom iz mlađe generacije, koje mahom nikad nisu bile na mobi, dočarali atmosferu? Šta se čuje, šta se vidi?
Atmosfera mobe bila je jedinstvena mješavina rada i veselja. Vizuelno, skupina ljudi u polju ili na padini, muškarci rade, žene donose hranu i vodu, dok djeca trčkaraju okolo i unose dodatnu živost, a svi zajedno sudjeluju u ritmu rada i druženja. Čuo se zveket kosa i motika, šištanje bruseva i pjesma koja je pratila rad. Istovremeno, širio se miris svježe pokošene trave ili domaće hrane kojom su žene i djevojke posluživale radnike. Ljudi su se šalili, pričali priče o prošlim mobama i pjevali, pa je cijelo okupljanje više ličilo na zajednički ritual nego na težak posao.
Solidarnost u radu, foto: Park Dinarides
Na kraju dana rad bi se pretvarao u praznik: domaćin je iznosio najbolje što ima, okupljeni su jeli, pili i nastavljali druženje uz pjesmu, gusle ili igru. Upravo ta kombinacija rada, pjesme i zajedništva činila je mobu posebnim iskustvom u kojem se rad pretvarao u praznik, a moba postajala više od rada – bila je i oblik zajedničkog života, radosti i pripadanja, u kojem se zajednica osjeća kao jedno.
Muškarci su radili, žene obično bile zadužene za hranu, nošenje vode. Imamo li zapise da su nekad izašle iz uloge, da je žena čak i potegla više kao u onoj narodnoj pjesmi “Nadžnjeva se momak i djevojka”?
Tradicionalna podjela poslova na mobi bila je prilično jasna: muškarci su obavljali teže fizičke poslove, dok su žene bile zadužene za pripremu i donošenje hrane, brigu o djeci i organizaciju oko poslužavanja. Međutim, postoje svjedočanstva da su žene u pojedinim situacijama aktivno učestvovale i u samom radu na njivama, posebno kada bi nedostajalo radne snage.
Narodna pjesma „Nadžnjeva se momak i djevojka“ upravo odražava taj momenat, gdje se kroz motiv takmičenja naglašava ženska snaga i izdržljivost. Takvi primjeri govore da je moba, iako je počivala na tradicionalnoj podjeli uloga, u praksi često dopuštala fleksibilnost i da su žene imale važnu ulogu ne samo u logistici, već i u samom fizičkom radu.
A imali smo i žensku verziju mobe, takozvana prela, koja ima svojih osobenosti…
Prela jesu bila svojevrsna ženska verzija mobe, najčešće vezana za zimsku sezonu kada je bilo manje poslova na polju. Za razliku od mobe, koja je bila usmjerena na teže fizičke poslove, prela su okupljala djevojke i žene radi obavljanja kućnih i zanatskih poslova – predenja, tkanja, šivenja, spremanja miraza... Iako su imala drugačiji sadržaj, princip je bio sličan: zajednički rad praćen pjesmom, razgovorom i društvenim životom.
Prela su bila i prostor socijalizacije, gdje su djevojke učile od starijih, gdje su se prenosile priče, pjesme i običaji. Ona su imala i snažnu kulturnu dimenziju, jer su često bila prilika za muziku, igru i zabavu, pa bi se moglo reći da su prela bila „ženska moba“, ali sa sopstvenom simbolikom i funkcijom u očuvanju ženskih društvenih mreža.
Moba je, dakle, bila obaveza, ali i zadovoljstvo. Domaćini su spremali hranu, organizovana su druženja nakon završenog posla. Koliko su mobe bile prilika za sklapanje prijateljstava, brakova?
Moba je, kao što je rečeno, pored svoje radne uloge, imala izrazito snažan socijalni karakter. Za mlade ljude to je bila rijetka i dragocjena prilika da se upoznaju, da pokažu svoju snagu, vještinu u radu, ali i umijeće u pjesmi ili igri. Nakon završenog posla domaćin je priređivao trpezu, a druženje je često prerastalo u veselje uz muziku i igru. Upravo tada najviše je dolazila do izražaja društvena dimenzija mobe – učvršćivala su se prijateljstva, rađale simpatije i stvarali temelji za buduće brakove.
Crnu Goru su ljetos, na žalost, pogodili brojni požari. Građani su svojevoljno išli da pomažu prijateljima, rođacima pa čak i ljudima koje ne poznaju. Možemo li to posmatrati kao neku vrstu mobe?
Apsolutno, to je savremena verzija mobe – spontano okupljanje ljudi u nevolji, motivisano solidarnošću, bez očekivanja materijalne nadoknade. Iako se danas ne koristi isti termin, iako se promijenila forma, suština je ista: zajedničkim radom lakše se prevazilaze teškoće. Svaka dobrovoljna akcija u kojoj ljudi pomažu jedni drugima, bilo da je riječ o požarima, poplavama ili humanitarnim inicijativama, zapravo je nastavak duha mobe u savremenom obliku. U tom smislu, moba se može posmatrati i kao univerzalna ljudska praksa – način na koji zajednica reaguje na potrebu. Samo se mijenjaju povodi i okolnosti, ali suština ostaje ista: uzajamna pomoć i osjećaj da niko nije prepušten sam sebi. Građani su tokom požara pokazali spremnost na solidarnost, što jasno potvrđuje da tradicija mobe nije nestala, već se transformisala, ali i dalje živi u kriznim situacijama.
Foto: Boris Pejović/Vijesti
Ljudi danas mahom žive u gradovima, mašine su nam dosta olakšale posao, a i generalno je sve manje fizičkog rada. Da li je moba danas pri izumiranju? Vidite li tu prostor za neki novi oblik mobe?
Društvene okolnosti su se značajno promijenile. Danas su mnoga crnogorska sela gotovo napuštena, a mladi odlaze u potrazi za poslom, školovanjem ili boljim životom. U tom kontekstu, moba u izvornom, seoskom obliku jeste u nestajanju. Ipak, ako je posmatramo šire, kao model kolektivnog rada i solidarnosti, ona i dalje ima prostora za novi život.
Duh mobe danas se može prepoznati u volonterskim i ekološkim akcijama, zajedničkom uređenju naselja i zelenih površina, humanitarnim inicijativama ili drugim oblicima zajedničkog angažmana. Iako gradovi nemaju njive ni kosidbu, imaju zajedničke prostore i komšijske potrebe koje se najbolje rješavaju kroz udruženi rad. Takve situacije oživljavaju iste vrijednosti koje je moba njegovala – solidarnost, osjećaj zajedništva i uzajamnu odgovornost.
Danas se možda ne radi toliko fizički naporan posao, ali zajednički trud i dalje gradi povjerenje i jača društvene veze. Mala djela pomoći, spontano okupljanje i dijeljenje zadataka pokazuju da i savremeno, ubrzano i često otuđeno društvo može imati trenutke topline i međusobne povezanosti – upravo onako kako je to moba nekada učila. Dakle, moba nije nestala, već se transformisala i prilagodila novim okolnostima. U gradskim sredinama dobija nove sadržaje – od ekoloških akcija i društvenih kampanja, do digitalnih oblika solidarnosti, a suština ostaje ista: zajednički rad i osjećaj zajedništva, prilagođeni potrebama savremenog društva.
Ipak, s druge strane imamo kapitalističku logiku da sve treba monetizovati, kao i vrlo izraženi individualizam. Mislite li da biste danas mogli nekog da motivišete da nešto uradi bez novčane nadoknade, ili neke opipljive koristi za sebe?
Svakako, to jeste izazov današnjeg društva, jer individualizam i tržišna logika potiskuju ideju dobrovoljnog i besplatnog angažmana. Ipak, ljudi se i dalje motivišu – ne uvijek novcem, već osjećajem pripadnosti, solidarnošću, željom da doprinesu zajednici ili da budu dio nečeg većeg od sebe. Primjeri volontiranja i drugih zajedničkih akcija pokazuju da postoji spremnost da se radi i bez materijalne koristi. Ključ je u tome da ljudi osjete smisao, zajedništvo i, što je posebno važno, sposobnost da razumiju potrebe drugih. Upravo ta svijest o potrebama drugih daje nadu savremenom, ali često otuđenom društvu.
Moba u Gračanici kod Andrijevice, foto: Park Dinarides
Ako gledamo u globalnim razmjerama, empatija i solidarnost ostaju univerzalne vrijednosti koje mogu premostiti razlike i podsjetiti nas da čovjekovo dostojanstvo ne počiva u materijalnom, nego u sposobnosti da budemo tu jedni za druge. Drugim riječima, iako živimo u društvu snažno obilježenom individualizmom, prostor za mobe u širem smislu i dalje postoji – samo se vrijednosti i nagrade danas izražavaju na drugačiji način.
Ako bismo morali da izaberemo jednu stvar iz tog ambijenta na koju bismo se danas mogli ugledati – šta bi to bilo? Zašto je uopšte važno da se ugledamo na mobu i taj duh solidarnosti
Najvažnije što bismo mogli preuzeti iz tradicije mobe jeste duh uzajamne solidarnosti i saosjećanja. Ona nas podsjeća da niko ne može sam i da pravi smisao života leži u brizi za druge i zajedničkom djelovanju. Ugledati se na mobu znači obnoviti spremnost da pomognemo drugome bez očekivanja koristi, a kroz taj čin jačamo humanost i povezanost u društvu. U vremenu kada individualizam i otuđenost preovladavaju, moba nas uči da zajednica nije apstrakcija, već mreža ljudi koja opstaje kroz empatiju, solidarnost i zajednički trud.
U Latinskoj Americi je minga, sličan oblik kolektivnog rada, često promovisan od strane UNESCO-a. Kako bi moba mogla da se zaštiti i afirmiše kod nas?
Moba se može posmatrati kao element nematerijalne kulturne baštine i kao takva ima potencijal da bude valorizovana i zaštićena. Prvi korak bio bi njeno sistematsko dokumentovanje – prikupljanje svjedočanstava, zapisa, pjesama, fotografija i običaja vezanih za mobu. Nakon toga, moba se može uključiti u nacionalne registre nematerijalne baštine, a potom i kandidovati za međunarodnu zaštitu, po uzoru na mingu u Latinskoj Americi. Ipak, jednako je važno afirmisati mobu kroz praksu: obrazovne programe, lokalne akcije, kulturne manifestacije i savremene oblike „mobe“ koji okupljaju ljude u volonterskom radu.
Na taj način, moba ne ostaje samo tradicija iz prošlosti, već njen duh prevazilazi istorijski kontekst i postaje univerzalna poruka da zajednički rad, briga za druge i solidarnost nisu samo vrijednosti prošlosti, nego temelj savremenih i humanih društvenih praksi.
Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija