Rekla sam da volim kad iz neke kolumne/članka o kulturi nenadano izviri Džonijevo ime, na što mi je Ivana odgovorila da se njoj čini kako o njemu, čast jednom izuzetku, više niko ne piše. Skrenula sam pogled u pokušaju da smislim što da joj odgovorim. Džoni je bio čovjek usmene riječi - možda ga pominju kroz razgovor? Kad ste vi zadnji put čuli da neko priča o njemu?
Nama novinarima bitni su samo brojevi, a brojevi su bitni samo ako su okrugli. Pitam se koliko je Podgorici važno to što je prošlo devet godina od smrti Džonija Hodžića. Ako je sudeći po internet pretrazi Džoni je samo umro, budući da je o njegovom životu u onlajn sferi ostalo vrlo malo zapisa. Jedan od pokretača tektonskih promjena koje su dovele do stvaranja novog kontinenta - alternativne kulturne scene Titograda, nema svoju stranicu na Vikipediji a biografija na webu objavljena tog 9. decembra 2014. svedena je na tri pasusa.
Džoni je bio među osnivačima Festivala jugoslovenskog alternativnog teatra FJAT, kasnije preimenovanog u FIAT. Osnivač je i Doma omladine, Dramskog eksperimentalnog studija Titograd - DODEST, koji je pobjeđivao na festivalima od Edinburga do Kaira. Ali nemam pretenzije da taksativno navedem Džonijevu biografiju. O njemu znam vrlo malo, poznavala sam ga vrlo kratko, a od predstava koje je režirao pogledala sam samo “Kučkini sinovi” u izvedbi gorepomenute Ivane. Ivana se inače preziva Milašević i bila je jedna od polaznica pozorišne radionice DODEST na kojoj su nas Džoni i Sejfo Seferović učili kako da budemo dobra publika u pozorištu i angažovani akteri van njega.
U predstavi “Kučkini sinovi”, Ivana je, u formi monodrame, prisutnima servirala recept Jevrema Brkovića za pravljenje srećnog Crnogorca. Ili, da upotrijebim Džonijeve riječi, umjesto pohovanog mozga publici dala svoje srce na žaru. Predstava koja je u više navrata napunila salu DODEST-a više se ne igra a Ivana, čije izvođenje je bilo dopaminska injekcija za sve nas, koliko je meni poznato, više se ne bavi glumom.
Pjesma, kad je pjesnik zapiše, je klinički mrtva, a oživi kad se pročita - i ovo su Džonijeve riječi, zapisujem ih jer on nije previše mario da za sobom ostavi pisani trag. Tako je, tokom jedne od probi, oživio odlomak iz Kurana, proslavljen u Mešinom romanu “Derviš i smrt”. Pamtim njegov glas obojan ubjeđenjem kojim je pitao “Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?” i maltene roditeljsko čuđenje što njegovo dijete nije naučilo lekciju dok je izgovarao “Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?”
Foto: Ksenija Iković
Rekla sam da se obradujem kad čujem da neko pomene Džonija, ali s druge strane ne pogađa me toliko što njegovo ime rijetko nalazim u rubrikama o kulturi crnogorskih medija a još rjeđe u usmenim rečenicama kulturnih posla… ovaj, poslenika. Njemu to svakako ne bi bilo važno. Veliki ljudi, a ovo je vjerovatno pleonazam jer su svi koji su ljudi u stvari veliki, često se pominju samo s nekim krajnjim ciljem – željom da se pokaže njihova povezanost sa onim koji govori ili da se njihove riječi i djelo (zlo)upotrijebe za neki cilj. U krajnjem, čemu služi to pominjanje, sjećanje generalno, ako smo zagubili one sitne crtice koje je pokojnik, dok je bio živ, urezao u naše biće?
Pogađa me što sve manje vidim ono što je Džoni predstavljao i zato je u meni na dan Džonijeve smrti dok je nošen njegov tabut, proklijala sumnja u zrno čovjekovo. Umjesto svjetlosti, kojom je on umio da ogrije tuđu izuzetnost a da pritom i ostalima bude toplo, vidim ljude koji ne mogu da oproste širinu samoniklu iz ove mentalitetske goleti. Gledam tuđu dobrotu ošmirglanu i uz zlurado “Greote” ostavljenu da memli po svakakvim izbama, dok glave bez obraza posipaju svoj pepeo po javnom prostoru dok stvarno svi ne budemo vidjeli - ništa.
Crna Gora je svoje najbolje nekad gubila u bojevima, lažnim optužbama ih slala u logore, a sad ih krije ispod polica u knjižarama, na kraju programa ugušenih osrednjim sadržajem. Razočarana, a jednako svjesna da sam i sama dio problema, na to nemam ništa više da dodam, osim da volim da se ponavljam jer tako imam šanse da ponešto i naučim:
Nama ljudima važni su brojevi, a brojevi su važni samo ako su okrugli. Neka to bude podstrek da se narednog 9. decembra sjetimo Džonija Hodžića.