“Teško ćeš do njih doći, doseljinici su izolovani, druže se između sebe, ne govore naš jezik...” U pokušaju da saznam kako je djeci stranaca u Crnoj Gori, najčešće sam nailazila na takve komentare.
Povjerovala sam u stereotip, sve dok se preda mnom nije otvorila mnogo složenija priča. Devetogodišnji Lav Linkov prije dvije godine je sa svojom porodicom došao iz malog grada u Rusiji. Iako mnogi ruski drugari pohađaju privatne škole, Lav se upisao u jednu od državnih škola u Podgorici.
“Iz malog smo grada u Rusiji pa su nam očekivanja bila niska, obrazovanje u Rusiji se pogoršavalo posljednjih godina. Kad je Lav ovdje počeo u školu, svi su bili ljubazni, djeca su čak dobila neke poklone, pa je početak škole bio kao neka vrsta praznika”, kaže njegov otac Nikolaj.
Lav je naučio jezik za pola godine, u interakciji sa svojim vršnjacima i nastavnicom. Pred kraj prvog razreda dobio je mogućnost da pohađa kurs jezika koji je Ministarstvo prosvjete organizovalo, ali je već tečno govorio crnogorski, pa nije bilo potrebe za tim. Kurs jezika u Centru za prava djeteta upisali su njegovi roditelji.
“Kad sam došao u školu, nisam baš pričao s djecom. To je osjećaj kao da ideš negdje gdje nikog ne znaš, ali moja učiteljica Slavica zna ruski pa mi je objašnjavala, a i ja sam učio jezik, pa sam naučio. Lako mi je bilo da naučim crnogorski. Jedino mi je bilo teško da shvatim da galeb nije ovaj golub koji tu hoda, već da je na moru. Golub, galeb – za malo isto”.
Svako odjeljenje Lavove škole ima po jedno dijete koje je rođeno u inostranstvu. Dječak vježba i svoj maternji jezik, kako ga ne bi zaboravio.
“Kad sam u školi i kad me nešto pitaju, osjećam kao da mi mozak isključi ruski a uključi crnogorski. Kad sam u porodici, onda se mozak uključi na ruski”. Pitala sam ga znači li to da je on u stvari dva čovjeka, na što je kratko i sigurno odgovorio sa “Ne”. “Ali kad dođe ljeto, onda malo izgorim pa izgledam kao Crnogorac”.
Od ukupno 96 hiljada djece, koja trenutno pohađaju nastavu u državnim osnovnim i srednjim školama u Crnoj Gori, njih 6,5 hiljada dolazi iz inostranstva. Najviše ih je, poput Lava, iz Rusije, brojna su djeca i iz Ukrajine i Turske, mada ih ima sa gotovo svih kontinenata. Uprkos uvriježenim predrasudama da djeca iz inostranstva mahom upisuju privatne škole, tamo ih je dosta manje – svega 855 učenika.
Kako bi toj djeci pomogle da se što bolje integrišu, škole na raspolaganju imaju smjernice Zavoda za školstvo za uključivanje ali i vrednovanje i ocjenjivanje učenika sa drugih govornih područja. Pritom, Zakon o obrazovanju propisuje obavezu ustanova da, za djecu koja ne znaju ili nedovoljno poznaju jezik na kojem se izvodi nastava, organizuju pripremnu (dopunsku) nastavu u trajanju od najviše godinu dana po posebnom programu koji donosi Nacionalni savjet.
Dok postoje ustanove koje organizuju dodatnu nastavu jezika, nisu rijetke ni one u kojima sve zavisi od individualne inicijative i snalažljivosti nastavnog kadra. Neki od direktora su se požalili novinarima da se njihovo osoblje sa djecom stranih državljana sporazumijeva preko Google prevodioca.
Da je djeci, ali i prosvjetarima, potrebna dodatna podrška ukazao je i Ombudsman, prilikom obilaska škola u više crnogorskih gradova. Tada je predložio da resorno Ministarstvo pruži dodatnu podršku (u vidu asistenata ili prevodilaca) vaspitačima, učiteljima i nastavnicima u obrazovno-vaspitnim ustanovama koje imaju relativno veliki broj djece stranaca. Ombudsman je predložio i da se ustanove pravila i kriterijumi za provjeru nivoa stečenog znanja crnogorskog jezika kod djece stranaca prije započinjanja školovanja u Crnoj Gori.
Da mnogo zavisi od toga koji je cilj porodice, smatra sagovornica portala Normalizuj koja je dugo godina zaposlena u prosveti.
“Na primjer, ako je iz Turske i došao je na kraće (da proba da zaradi, da pokrene neki biznis) i nema namjeru da se dugo zadržava, onda ta djeca imaju sasvim drugačiji odnos prema obrazovanju i socijalizaciji. Ne žele da nauče jezik, ne zanima ih ni druženje, ne pokušavaju ništa ni da nauče nego samo žele da im se da svjedočanstvo. Sa druge strane, oni koji su tu na duže (isto iz Turske) trude se da nauče jezik i učestvuju u svemu kao ostala djeca i budu uspješni đaci i članovi kolektiva”.
Značajan je faktor, kako nam je naša sagovornica rekla, i uzrast djeteta jer se mlađa djeca mnogo lakše uklapaju, uče jezik, druže se i ne izoluju se, dok stariji više biraju svoje sunarodnike ako ih ima u odjeljenju i znaju da budu malo izolovaniji, da se oblače drugačije, slušaju svoju muziku i slično. Na primorju ih je mnogo više i imaju svoje zajednice.
“Što se tiče Podgorice, čini mi se da je Rusa i Ukrajinaca najviše u OŠ ‘Novka Ubović’ i svi su baš dobro integrisani, druže se, učestvuju u svemu, savladavaju jezik lakše nego ostali stranci. Naš sistem ih dočekuje ‘raširenih ruku’, ne moraju uopšte da znaju jezik da bi se upisali u neki stariji razred, niti da ga tokom školske godine nauče. Pruža im se podrška u vidu posebnih i prilagođenih zadataka, dodatne nastave pa čak i individualnih časova, ali oni tu mogućnost rijetko koriste”.
Slični problemi prepoznaju se i u drugim evropskim zemljama, gdje se pokazalo da je za uspješnu integraciju ključna dodatna podrška u učenju jezika, kao i jasna i ujednačena praksa u školama. Lavovi roditelji su zadovoljni, ponajviše jer se u Crnoj Gori osjećaju bezbjedno.
“Bilo mi je sjajno kad sam shvatio da ljudi ovdje ne zatvaraju kola na primjer, da sva kola nemaju alarme. Siguran sam da Lav može da dođe do igrališta sam.”
Lav kaže da bi radije živio u Crnoj Gori nego u Rusiji, ali svakako želi da putuje po svijetu. Htio bi da u Crnoj Gori ima više škola, jer neka djeca moraju da idu baš daleko da bi stigla na nastavu, a volio bi i da ima više sadržaja poput zoliškog vrta i akva parka, a manje “zgrada i još zgrada”. Kao budući naučnik Lav voli biologiju, hemiju i arheologiju. Sa roditeljima u slobodno vrijeme obilazi Crnu Goru i za dvije godine, koliko su ovdje, posjetili su gotovo svaki grad, a porodično su učestvovali i u sadnji drveća nakon požara u Sutomoru. Lav je, dakle, dječak kojeg bismo mogli nazvati “dobro integrisanim” ili, još važnije, srećnim što je u Crnoj Gori.
Što se crnogorskog obrazovnog sistema tiče, promijenio bi jednu stvar:
“Ne sviđa mi se kad se sazna da je neko zaljubljen, onda ga drugi zezaju i stalno govore ‘To su srca dva’”.
Objavljivanje teskta je pomoglo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za pluralizam medija