Strancima koji po prvi put dođu u Crnu Goru obično nije ni poznat koncept izdiga na katun. Za one koji odluče da posjete ova nomadska stočarska naselja, taj način života svojevrsno je otkrovenje. Vjerovatno ih, kao i nas, fascinira što uprkos pritisku masovnog turizma i gentrifikacije tradicija izdiga opstaje.
Ipak, katuna je sve manje, što su prepoznali u Regionalnoj razvojnoj agenciji Bjelasica, Komovi i Prokletije koji su bili jedni od inicijatora da se praksa izdiga zaštiti na državnom nivou. Zbog toga, sada rade i na međunarodnom priznanju i to kroz GIAHS mrežu iz UN sistema, koja prepoznaje one zone u svijetu koje su i pejzažno i običajima i proizvodima oblikovane poljoprivrednim sistemima i praksama.
“Naši su katuni još uvijek autentični, uprkos ubrzanoj devastaciji koja se tamo dešava”, kaže Jelena Krivčević, izvršna direktorica te Agencije.
Ona, u intervjuu za Normalizuj, objašnjava da je, zbog nedostatka infrastrukture, velikih udaljenosti, loših puteva, način života ostao isti ili sličan kakav je i bio nekad.
“Iako je nomadsko stočarstvo svojstveno mnogim zemljama u Evropi ali i u cijelom svijetu, naše su specifičnosti učinile da naši katuni razviju sopstvenu kulturu, način života, običaje i prakse koje se razlikuju“, ističe Krivčević.
Kako se u selu odlučivalo kad je vrijeme za pokret, takozvani uzdig na katun?
Običajno pravo se i danas primjenjuje kod izdiga. Zna se precizno ko ima pravo da izdiže na koju planinu. Nekada, kada je bilo mnogo stoke i kada su skoro sve porodice selile sa sela u katune, pravili su se dogovori koji su se poštovali i više nego što se danas poštuju zakoni. Ti su dogovori precizirali pravila izdiga. Oko ispaše su se bitke vodile, pa je bilo važno da se dogovori poštuju, da niko nije privilegovan i da niko nije oštećen, da se pravo jednako koristi za sve. Nije se na katun moglo prije datuma koji su dogovoreni.
Koliko je uspon na katun i boravak tamo obaveza i “poslovni put” a koliko društveni događaj i prilika da se učvrsti zajedništvo?
Danas se najčešće izdiže na moderne načine – stoka se prevozi kamionima, takođe i potrebne stvari. Ali nekad je to bio pravi događaj – seljani idu zajedno, jer se izdizalo obično istog dana. A zajedno idu pogotovo ako ih čeka dugačak put, jer se do nekih katuna putovalo i po dva dana. Zajedno lakše prođe vrijeme, lakše se obavljaju poslovi, lakše se sačuva stoka. Kad malo razmislim, to zajedništvo u boravku na katunu je jedna posebna odlika tog vremena, ljudi su se družili, velike stvari opošljavali sa komšijama, lakše se dogovarali, mudre glave su se slušale. A i život je tada sa sobom nosio više nadaća, pa je možda to zajedništvo bilo i neophodno.
Jelena Krivčević
U svakom slučaju društveni je život cvjetao zbog toga, i brojna naša kultrurna nasleđa nastala na taj način – pjesme, igre, priče, zanati i rukotvorine, arhitektura pa i cijeli kulturni pejzaži. Sigurna sam i da ste do sad imali prilike da upoznate nekog od malobrojnih preostalih katunjana. U glavi većine nas koji nismo imali tu priliku to su goštaci, koji na konju dopremaju potrebne stvari, ustaju zorom, rade po cijeli dan, možda i neupućeni u svakodnevne tokove.
Kakav je katunjanin XXI vijeka? Je li mu život išta olakšan modernim tehnologijama?
E to vam je teško pitanje. Imamo različite katunjane XXI vijeka. Imamo one koji se mnogo ne razlikuju od katunjana iz prethodnih vjekova. Nedavno sam imala priliku da prisustvujem jednom događaju gdje je bilo desetak katunjanki i katunjana sa Durmitora, Sinjajevine i iz Pive, a tu su bile i naše kolege iz jedne organizacije iz Srbije. Gledala sam kako kolege iz Srbije ne trepću dok slušaju katunske priče. Kažu da im naši katunjani zvuče kao epske pjesme koje su učili u školi, da oni samo što ne razgovaraju u desetercu. To su vam pravi katunjani.
Tradicionalni, vrijedni, mudri i čestiti, naviknuti na život od svojih deset prstiju. Poštuju naslijeđene norme, i trude se da ih prenesu, da ne narušavaju ono što su stvarali preci. Imate i katunjane modernijih stavova. Ozbiljne stočare sa velikim stadima u zidanim kućama sa eloksiranom bravarijom. Sličnih su oni stavova, samo gledaju da prave trajnije objekte, toplije i bolje izolovane. Čime naruše pejzaž, tradiciju, stil, ali se vode pragmatičnim kriterijumima. Mi ne volimo to da vidimo, ali moramo da razumijemo.
Ono što ne razumijemo je treća kategorija katunjana XXI vijeka – to su oni koji imaju pravo izdiga jer pripadaju nekom plemenu ili bratstvu, ili rođenjem u nekom selu stiču to pravo. Ali nemaju stoku. Pa na katun vikendom “izdignu” sa porodicom, naprave vikendice, pa vremenom turističke objekte, sve pozivajući se na pravo izdiga. Kod te grupe najčešće nema ničega tradicionalnog i autentičnog, niti, po mom sudu, oni pripadaju katunima.
Koja je uloga žena, planinki, u katunskom životu? Kako se njihov doprinos nekad a koliko sad razlikuje od muškog?
Planinke na katunima imaju najznačajniju ulogu. Nezamjenjivu. Svi ostali članovi porodice mogu da se spuštaju sa katuna na selo, drugim poslovima i obavezama, da se vraćaju na katun ili ne, ali planinka se ne spušta. Slušala sam priče starijih žena, živo se sjećam priče jedne planinke sa Prokletija, koja je pričala kako bi uželjela djecu, brinula da li su spremili dolje na selu dobar ručak ili večeru i da li su gladni, kako je bilo strah grmljavine i nevremena dok je sama na planini, ali spuštanja nema, jer stoka mora da se čuva, muze, sir mora da se pravi, i ona mora biti tu.
Planinka je na katunu nezamjenjiva
Katunima planinka caruje. Sve te obaveze planinka ima i na selu, ali se nekako njen posao na katunu poštovao i poštuje više, sigurno zbog teških uslova, okrutnog okruženja i hrabrosti koja se morala imati za taj posao.
A šta je sa djecom na katunima? Kakvo je djetinjstvo tamo?
Djece danas slabo ima. Prije par godina sam srela jednog djecaka, zvao se Bogdan, na masivu Komova je čuvao jedno ozbiljno stado. I zapitkujem ga ja sa kim se druži, je li mu dosadno, koga sve ima na katunu. Kaže – samo brat i ja, nema nikoga više, jer samo naša porodica izdiže, a to znači da se fudbalska utakmica ne može organizovati. Sav društveni život je vezan za mobilne telefone, ali Bogdan mi ispriča kako on mora da pješači osam kilometara da bi napunio telefon i sa drugarima bio u kontaktu.
Mnogo me je dojmio taj Bogdan, i zamislio. Njegovi su konkurisali za solarni sistem i nisu ga dobili jer nisu imali dovoljno uslovnih grla za kriterijume te godine. Ako Bogdan i njemu slični ne budu u mogućnosti da imaju mobilne telefone i društvene mreže na katunima, kao njihovi vršnjaci u selima i gradovima, onda ćemo sasvim sigurno te generacije da izgubimo sa katuna, njih će katuni asocirati na izolaciju, obaveze, težak život i nedostatke, a ne na nešto lijepo. Dok kada slušam stariju generaciju i priče o njihovom djetinjstvu, slika je sasvim drugačija. Katun je značio slobodu, improvizaciju, istraživanje, igru sa mnogo vršnjaka.
Majka mi je pričala da je na kučkim katunima ranije gledala neku vrstu improvizovanih klackalica. Koliko je često da tamo djeca imaju neku vrstu svog „igrališta”?
I ja od moje majke slušam takve priče, a sjećam se i svojih igara kada sam kao dijete obilazila rođake na Komovima. Nema igrališta na katunima, ali su cijele šume i poljane igrališta. Od svega se napravi igra. Mi smo skupljali svice, smišljali na šta nam liče oblaci kojih oko Komova uvijek ima, poslastica nam je bila da nas puste da jašemo konja, dakle da nam uhvate nekog od onih slobodnih konja na katunima, nekog koji je miran, da mu stave samar i da se prošetamo par krugova u pratnji nekog od starijih. A išli smo i da hranimo te konje i isprobavamo koje trave vole a koje ne. Od svega se napravi igra.
Šume i livade su igrališta
Postoji li neka evidencija koliko je katuna u Crnoj Gori? Koliko od njih se aktivno koristi za prvobitnu, stočarsku namjenu?
Mi smo trenutno u fazi istraživanja da dobijemo te podatke. Mapirali smo sve katune koji su bili ucrtani na starim vojnim mapama, i bilo ih je oko 1.200 širom Crne Gore. Danas ih, prema satelitskim snimcima, ima oko 400 koji su još uvijek aktivni, bilo poljoprivrede radi, bilo iz drugih razloga. A tu najviše ima katuna gdje se odžala jedna ili dvije porodice. Svake godine ih je sve manje.
Kako gledate na transformaciju katuna u turističku atrakciju? Gubi li se tada njihova autentičnost ili je to način da opstanu?
Zavisi kako se transformišu. Mi duboko vjerujemo da je pravi turizam na katunu onaj gdje se porodice koje izdižu radi stočarstva paralelno bave i turizmom. Trudeći se da očuvaju katunski stil u svemu – u arhitekturi, aktivnostima, hrani. Na žalost, svega je tridesetak takvih porodica koje se bave turizmom. Lijep je i primjer katuna Vranjak, koji se kreiran sa turizmom na umu, ali poštujući sve katunske principe. Ali najviše je pogrešnih primjera, raznih etno i eko sela koja su najčešće sve samo ne eko i etno. Ono čemu svjedočimo sve češće je da one zone koje postanu turistička atrakcija vrlo brzo budu napuštene od strane katunjana, katuni se uguše i nestanu, a dobiju se naselja svakakvih stilova. Štavna je takav primjer. Jelovica takođe. Dolina Grebaje, Vranjak. Nevjerovatno smo talentovani da od nečega što treba da bude naša turistička prednost napravimo devastaciju.
Pritisak urbanizacije zaista jeste prevelik. Šta biste rekli čovjeku koji bi na mjestu koliba radije izgradio kompleks luksuznih objekata?
Kad bih bila vlast i mogla da donosim odluke, to bih zabranila. Pokušala bih da produžim život katunima, i trudila se da se u katunskim zonama gradi tradicionalno. Da ljudi u katunima imaju pristojne uslove za život, u unutrašnjosti koliba komfor, a da spoljašnost bude autentična i tradicionalna. Luksuzne objekte možete da nađete gdje hoćete, nama gosti dolaze iz zemalja koje imaju obilje takvih objekata. Dolaze da iskuse nešto drugo, nešto naše. Mi smatramo da bi turizam na katunima trebao biti naša ekskluzivna ponuda.
Eko sela potiskuju katune
Upravo je Regionalna razvojna agencija za Bjelasicu, Komove i Prokletije izdejstvovala da se tradicija izdiga na katune stavi pod zaštitu države kao nematerijalno kulturno nasljeđe. Trenutno radite na tome da se katuni uvrste u sistem Ujedinjenih nacija posredstvom GIAHS (Globally Important Agricultural Heritage Systems) mreže. Zašto je to bitno? Šta time dobijamo?
Mi smo zajedno sa Udruženim seoskim domaćinstvima podnijeli inicijativu da se praksa izdiga zaštiti na državnom nivou, a sada radimo i na međunarodnom priznanju. To je važno iz više razloga. Najprije, da katuni budu prepoznati kao nešto što je vrijedno, ne samo kod nas već i vani. Da se praksa prepozna kao značajna, da se tradicija dokumentuje i potkrijepi argumentima. Da ostano zapisano kako se i gdje sprovodi. Nadamo se da ćemo onda, kada dobijemo zaštitu, lakše uticati na negativne pojave koje ugrožavaju katune i katunjane, i spriječiti ili barem umanjiti devastaciju koja se svakodnevno dešava.
Nadamo se da ćemo osvijestiti time naše stanovništvo i naše donosioce odluka o važnosti čuvanja katuna. I želimo da time stvorimo uslove da katunjani koji se bave turizmom dobiju dodatni značaj i dodatnu vrijednost kao što je međunarodno priznat značaj te njihove tradicije. A time bismo stvorili uslove da katuni funkcionišu kao zbilja ekskluzvna turistička ponuda, kao agro turistički sektor koji je toliko autentičan i poseban, održiv i odgovoran, da može da bude perjanica crnogorskog turizma. Što bi i trebali da budu. Ako to nekad uspijemo, onda ćemo imati više načina da mlade ljude zainteresujemo da se vrate katunima, uvjereni smo da je moguće jer već imamo takve primjere.
Moji vršnjaci i mlađe generacije mahom nisu vidjeli katun, osim u prolazu na planinarskim turama. Recimo da neko od njih poželi da obnovi svoj porodični katun, šta je najvažnije da zna? Koje vještine su mu/joj najpotrebnije?
Naravno najprije vještine iz stočarstva i prerade mlijeka. A to nije lak posao. Ali je posao koji radite za svoj groš, bez šefova, bez partijskih članskih karti, bez klasičnog radnog vremena, pritom boraveći u najljepšim predjelima koje Crna Gora ima, na čistom vazduhu, zdravom ambijentu, van civilizacije, što meni često zvuči kao bajka. Turizam donosi mogućnost da se svi proizvodi prodaju tu, bez odlazaka na pijacu i traženja kupaca. I donosi mogućnost da prodate i druge stvari, kao što je vrijeme na primjer. Jer možda ćete pokazati gostima kako se pravi sir, kako se beru gljive ili borovnice, kako se sprema kačamak, sakuplja sijeno ili šta god da radite. I to možete naplatiti.
Na katunu Jokića
Šta katuni i nomadski način života mogu da ponude savremenom čovjeku koji je odrastao uz internet, koji radni dan provodi sedativno, u klimatizovanoj kancelariji? Zašto bi njemu, koji hranu nabavlja u supermarketima, kojem su daleke destinacije sve dostupnije a informacije iz cijelog svijeta dostupne “na klik”, trebalo da bude važno da katuni opstanu?
Savremenom čovjeku katuni predstavljaju na prvu loptu jednu vremensku mašinu, kao što sam i pomenula ranije, u koju zakoračite i vratite se sto godina nazad, kad je sve bilo jednostavnije. Nemate struju, nemate TV, nemate nekad ni internet. Ubacite se u off-grid zonu u svakom smislu i vratite se korijenima, osnovama. Vratite se u život u kom zavisite od vremena, sunca, kiše, u život u kom vrijeme sporije teče, tamo gdje potpuno zavisite od prirode, bilja, šume.
Trend je u svijetu da ljudi rasprodaju sve što imaju u gradu i povuku se u neke usamljene zone upravo da bi dobili to. A turisti plate da to iskuse tokom odmora. Baš ove nedelje sam imala priliku da pratim grupu turističkih eksperata iz sedam zemalja EU koji su obilazili katune. Mogla da vidim svojim očima kako reaguju, koliko je to što su vidjeli zbilja posebno i autentično, i da slušam kako oni nemaju ništa slično. Većina njih planira već odmore sa porodicama u katunima.
To su ljudi koji su obrazovani, sa uspješnim karijerama i brzim životima sa mnogo stresa, kojima su katuni bili otkrovenje. Jednostavnost katuna, naši domaćini i njihovi načini života, naša katunska hrana i sve životinje koje su vidjeli u katunima – sve ih je to oborilo s nogu, duboko dojmilo, da nam se svakodnevno zahvaljuju što smo im to iskustvo omogućili. I to kad kažem ni malo ne pretjerujem. Pa se ispostavlja da bolje vide oni otud nego mi ovdje šta to mi imamo i koliko je vrijedno.
Fotografije: Regionalna razvojna agencija za Bjelasicu, Komove i Prokletije
Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija