Koliko mladi iz Crne Gore uopšte znaju o svakodnevici ljudi koje je rat devedesetih zatekao na Kosovu? To pitanje sam sebi postavila prilikom istraživanja biografije Doruntine Baše, dramaturškinje po čijem je tekstu rađena predstava “Prst” (“Gishti”) koju smo u aprilu mogli gledati u Nikšiću.
Doruntina je inače jedno od najpriznatijih imena savremene albanske drame a pomenuta drama je stigla u Crnu Goru nakon što su njene brojne inscenacije obišle svijet, i to 13 godina nakon što je pobijedila na Hartefaktovom konkursu za najbolji savremeni društveno-angažovani tekst.
Za početak, da napravimo (ne tako) kratak uvod za naše čitaoce. Odrastate u Prištini ‘80-ih godina. Govorite albanski, koji je vaš maternji jezik, ali i "dječju" verziju BHSC jezika. Krećete u treći razred osnovne škole i tamo zatičete zid koji razdvaja albanske i srpske učenike. Koji osjećaj je preovladavao u vama kad ste prvi put vidjeli taj zid?
Da počnem od šireg konteksta za čitaoce: naselje u kojem sam odrasla, Dardanija, bilo je jedno od najvećih i najgušće naseljenih u Prištini. Osnovna škola Dardanija (ranije poznata kao Vladimir Ilić Lenjin) bila je tada najnovija, najmodernija i najveća škola u gradu. Većina đaka u toj školi bili su Albanci. Zid o kojem govorite podignut je u septembru 1990. kao dio mjera segregacije koje je uveo Miloševićev režim, sa ciljem da se ukine obrazovanje na albanskom jeziku. Zid nije podijelio školu na pola. Presjekao ju je nesrazmjerno, ostavljajući veći dio škole (uključujući fiskulturnu salu) za srpsku manjinu, dok smo mi, Albanci, bili zbijeni u manji dio škole. Broj učionica na našem dijelu škole bio je nedovoljan, pa smo morali improvizovati. Dio hodnika u prizemlju bio je pregradjen daskama kako bi se napravile male učionice. Jedna od tih učionica bila je moja učionica od trećeg do osmog razreda.
Dakle, da se vratim na vaše pitanje, bila sam dijete i sjećam se da sam bila jako tužna kad sam vidjela zid, ali ne i šokirana. Bili smo svakodnevno okruženi političkim tenzijama. Čak smo i kao djeca razumjeli situaciju. Početkom te godine, stotine hiljada albanskih radnika otpušteni su samo zbog svoje etničke pripadnosti. Među njima su bili zdravstveni radnici, medijski profesionalci, radnici u kulturi itd. Moji roditelji su radili za Radio Televiziju Prištine (RTP) i oboje su otpušteni istog dana, u julu 1990. kada je srpska policija nasilno ušla u prostorije RTP-a, prekinula emitovanje programa i preuzela jedini medij koji je emitovao na albanskom jeziku. Dakle, na neki način, bili smo pripremljeni za zid. Ta konstantna represivna situacija držala nas je na oprezu: ništa nas nije šokiralo, ali su rane ipak bile duboke.
Jesu li djeca bacala nešto preko tog zida? Je li neko bio dovoljno nestašan da se popne ili pređe na drugu stranu?
Ako zamišljate Berlinski zid kada pomislite na zid u Dardaniji, griješite. To nije bio takav zid. Bio je to ogroman, dosadan i siv zid, od poda do plafona, izgrađen unutar školskih prostorija, tako da nije bilo šanse za bilo kakvu komunikaciju ili penjanje preko njega. Zid nije bio tu samo da fizički razdvoji albansku i srpsku djecu, već i da obeshrabri Albance da pohađaju školu time što su uslovi na albanskoj strani škole bili strašni.
Imajte na umu da je škola Dardanija bila jedna od rijetkih škola na Kosovu koja je nastavila obrazovni proces u zgradama. Većina srednjih škola i svi albanski studenti Univerziteta u Prištini bili su prisiljeni da nastavu nastave u privatnim kućama, u takozvanom paralelnom obrazovnom sistemu. Moja sestra je studirala arhitekturu i pohađala je predavanja u privatnoj kući u naselju Dragodan (danas Arbëria), gdje je Arhitektonski fakultet preseljen nakon što su studenti izbačeni sa univerzitetskog kampusa. Dakle, zidovi su se gradili sistematski svuda, u svim segmentima života na Kosovu, a ponekad su bili konkretni i opipljivi, kao u mojoj školi.
Taj zid je dakle imao nevidljivi “nastavak” i van učionice, a od Vašeg školskog dvorišta širio se čitavim regionom. Kako je bilo biti dijete u 80-im i tinejdžer u 90-im godinama u Prištini?
Kada ste dijete koje odrasta pod represijom i nasilnim mjerama, kada je vojna oprema redovna pojava na ulicama, policijski čas normalan završetak dana, a protesti i demonstracije svakodnevica, razvijate političku svijest mnogo ranije nego što biste da ste imali normalno djetinjstvo. Koncepti poput ljudskih prava, demokratije, otpora ulaze u vaš um mnogo ranije. Naučite rano da režim ne želi da proživite svoje djetinjstvo na svom jeziku. Shvatite da, kako biste zaštitili svoje pravo na jezik, kulturu i obrazovanje, morate da se opirete govoreći ga, čak i ako vas guraju na margine.
A koji TV program ste najviše gledali? Koji filmovi su bili najpopularniji?
Ne sjećam se da sam puno gledala TV kao dijete, osim kad bi prikazivali filmove ili serije. Kao što sam već spomenula, u julu 1990. godine, RTV Priština, jedina televizija na albanskom jeziku, zatvorena je. Tako da smo morali pronaći druge izvore zabave. U našoj kući smo imali mnogo knjiga i muzike, pa sam slušala muziku i čitala, kao i većina djece tada. Video rekorderi su već tada bili popularni, pa bismo iznajmljivali filmove, a ja i moja sestra bismo ih gledale iznova.
Ponekad bismo snimale filmove s TV-a na videokasete i ponovo ih gledale. Nismo imali stroge filtere za sadržaj kada su u pitanju filmovi (osim očiglednih), pa smo gledale mnogo autorskih filmova koji nisu bili namijenjeni tinejdžerima. Kubrikova "2001: Odiseja u svemiru", Polanskijev "Nepobjedivi ubice vampira", Linčova serija "Tvin Piks" bili su naslovi koje smo kao djeca pisale na etikete snimljenih kaseta. Moja porodica nije imala jednu od onih čuvenih prištinskih satelitskih antena. Međutim, sredinom ‘90-ih kablovska televizija je stigla u grad i TV je odjednom postao zanimljiv. Osim što je nudila raznovrstan sadržaj, TV je postao i izvor jezičke raznolikosti, sa programima na italijanskom, francuskom, španskom i njemačkom jeziku. Tako da smo moja sestra i ja počele da pamtimo riječi i fraze na tim jezicima, bez obzira na emisiju. Moja sestra je zapravo naučila prilično dobar italijanski gledajući TV u to vrijeme.
Sve se to dešavalo u takozvanom „formativnom dobu“. Da li ikada razmišljate o tome koliko biste bili drugačiji kao dramaturškinja, kao umjetnica uopšte, da ste rođeni u nekom drugom vremenu? Mislite li da dijete koje nije naučeno da mora odmah napustiti učionicu ako osjeti miris klinčića može da odraste u ženu koja piše „Projekat trovanje“ (radni naziv), predstavu o trovanju albanskih učenika?
Ne mislim da je ovo iskustvo bilo presudno za moj orijentir ka pisanju za pozorište i film. Pored 'sumorne' mladosti koju sam opisala, željela bih da podijelim i jedan drugi aspekt svog djetinjstva. Oboje mojih roditelja su dolazili iz svijeta umjetnosti; moj otac je pjesnik i romanopisac, a majka je bila horistkinja koja je do jula 1990. bila članica hora Radio Televizije Priština, a nakon rata, do penzije, bila je članica Filharmonijskog hora Kosova. Njihovi prijatelji su bili vajari, slikari, pisci... Moja tetka je bila pozorišna glumica. Svi ovi ljudi su nastavili da stvaraju, u svojim privatnim domovima koji su postali ateljei, studiji, čak i tokom svih događaja kasnih 80-ih i tokom cijelih 90-ih. Mislim da je svjedočenje upornosti i otpornosti kreativnog impulsa tokom represije imalo ogroman uticaj na mene.
Zadržimo se na trovanju učenika, koje je javno negirano u SR Srbiji do te mjere da je, kako ste se jednom prisjetili, šef infektivne klinike u prištinskoj bolnici rekao da albanska djeca treba da dobiju „nagradu na Kanskom festivalu za glumu“.
Masovno trovanje u školama nije bilo samo očigledan i beskrupulozan napad na albansku djecu u školama na Kosovu. To je ujedno bio i izgovor da se diskredituju albanski ljekari, zdravstveni radnici, akademska zajednica (posebno medicinski fakultet), albanski mediji, političari i u osnovi svi koji su javno osudili taj čin. Na neki način, trovanje je istovremeno bilo i pritisak i uvertira za ono što je uslijedilo. Ljekari su optuženi od Beograda da su neprofesionalni, mediji da lažu, medicinski fakultet da je nesposoban, a otrovana djeca da glume...
Ako pogledate arhive bivših jugoslovenskih medija iz tog vremena, sve je to tamo. Čak je i izjava da albanska djeca zaslužuju glumačku nagradu na Kanskom festivalu - koju je dao srpski doktor infektivne bolesti u bolnici u Prištini - dokumentovana. Dakle, nakon epizoda trovanja, Beograd je preduzeo mjere kako bi smijenio (albanskog) dekana medicinskog fakulteta, albanski ljekari su masovno otpuštani, RTP je preuzeta, a albanski jezički novine i časopisi su zatvoreni. I, na kraju, pogođene su škole.
Sa organizacijom „Kontakt“ iz Sarajeva sada sprovodimo detaljno istraživanje o trovanju za pozorišni projekat. Prošli smo kroz mnogo materijala iz tog vremena, uključujući i mnoge medije iz drugih bivših jugoslovenskih zemalja. Jasno je da su novine u drugim zemljama regiona pisale o tome, tako da mi je teško povjerovati da region nije bio informisan. U isto vrijeme, Beograd je proizvodio mnogo propagande, pa pretpostavljam da su čitaoci širom regiona birali kojoj verziji žele vjerovati. S druge strane, predrasude prema kosovskim Albancima nikada nisu bile isključivo srpske. One su bile prisutne širom regiona. Čak i danas, može se desiti da kada sretnem ljude iz drugih bivših jugoslovenskih zemalja i kažem im da sam kosovska Albanka, izazovem podignutu obrvu, što na kraju dovede do komentara: „Ne izgledaš kao Albanka“, što znači da postoji određena slika kosovskog Albanca koja je urezana u njihove umove i koja je u tolikom kontrastu s onim što mi zapravo jesmo da osjećaju potrebu da izraze svoje iznenađenje kao kompliment.
Da se nadovežem na svoje prethodno pitanje – da li smo sada spremni da slušamo?
Slušanje je izbor. Čovjek bira da li će slušati ili zatvoriti uši. Mislim da smo danas mnogo svjesniji koliko je taj izbor ličan i moćan. Takođe, platforme koje ljudi koriste da se informišu, uče o prošlosti ili jednostavno upoznaju druge ljude iz regiona su mnogo otvorenije i raznovrsnije. Dakle, na individualnom nivou, da, mislim da je dosta ljudi danas spremnije da sluša i bolje razumije nego ranije. Međutim, na kolektivnom, društvenom i političkom nivou, to je još podložno debati.
Medij preko kojeg ljudi mogu slušati je svakako pozorište. Vaše drame su prevođene i igrane širom regiona, ali i van evropskog kontinenta. Mislite li da pozorište ima kapacitet da se bori protiv predrasuda, posebno među mlađim generacijama čiji su stavovi formirani isključivo na društvenim mrežama?
Nažalost, cijeli region je još prepun predrasuda i zabluda o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, kao i o ljudima s kojima dijele region. Srceparajuće je vidjeti da čak i među mladima, rođenima 2000-ih, postoji mržnja i neznanje. Pozorište definitivno ima moć, uvijek je imalo, ali nisam sigurna da dopire do onih čiji su stavovi oblikovani isključivo putem društvenih mreža. Ono što sam primijetila jeste da su umjetnici u regionu obično mnogo otvoreniji za međusobnu saradnju i razmjenu svojih strasti i projekata nego druge zajednice. Međutim, umjetnici sami ne mogu nositi teret popravljanja svega što je polomljeno u regionu. Možemo normalizovati zajednički rad, a to može potencijalno otvoriti puteve ili čak inspirisati saradnju među drugim grupama ili zajednicama, ali iskreno mislim da je to sve što možemo učiniti.
Vašu generaciju često nazivaju izgubljenom generacijom, dok umjetnička djela koja stvarate obično karakterišu tematska i snaga izraza. Da li je revolucionarno pisati o ratu i njegovim posljedicama ili to doživljavate kao sasvim normalan slijed događaja? Da li se osjećate kao revolucionarka dok se bavite temama poput femicida, nestalih osoba i genocida?
Ne, ne osjećam se kao revolucionarka. Ali razumijem odakle dolazi Vaše pitanje. Potrebno je hrabrosti i snage da se stvari nazovu pravim imenom u našim društvenim kontekstima. Imam veliku sreću što na Kosovu nisam sama u tome. Dosta umjetnika ovdje stvara društveno angažovanu umjetnost koja je značajna i snažna i u formi i u izrazu. Pristup je takođe ključan; ne želim da napišem određenu priču samo da bih dokumentovala šta se desilo. Želim da otvorim mogućnost novog pogleda na nju. Jer svaka priča ima toliko različitih ulaza i načina pristupa. Zašto ih ne istražiti? Na primjer, ženska iskustva rata su do skoro bila nepostojeća u zvaničnim ratnim narativima na Kosovu a žene imaju potpuno drugačija iskustva rata i sukoba nego muškarci. Zato moramo da otvorimo priču iz različitih perspektiva kako bismo prikazali njenu složenost. I, ako to uradimo kako treba, mogli bismo nešto da naučimo iz toga i, nadam se, da osnažimo sebe i naše zajednice da ne dozvolimo nove ratove.
Pomenuli ste da Vaši scenariji doživljavaju različite adaptacije, u zavisnosti od regiona. Tako bi, na primjer, italijanski ili američki režiser Vaše drame „Prst“ naglasio feminističku notu mira, dok bi balkanski režiser više naglasio teme rata, suočavanja s prošlošću i nestalih osoba. Da li mislite da je razumjeti isto što i osjećati bol ili pisci treba da „adaptiraju“ svoju poruku publici?
Srce priče se nikad ne mijenja, ali različita publika sa različitim iskustvima može je doživjeti u različitim tonovima i nijansama, isto kao što režiseri iz različitih zemalja mogu pristupiti na različite načine. To je sasvim normalno. Ne dijelimo nužno istu osjetljivost i znanje prema istim temama, čak i ako su univerzalne, poput ljubavi, smrti ili sreće. Važna stvar je da ljudi sjede u pozorištu i posvete nekoliko sati svog života priči koja se odvija pred njima. Ako ništa drugo, učestvuju u intimnom činu dijeljenja priče, što može biti jedinstveno iskustvo.
Upravo tu univerzalnu perspektivu nude Vaše drame, a Vi kao autorka ne igrate na kartu krivice pa je etnicitet počinioca, možemo čak reći, nebitan za zaplet. S druge strane, jasno navodite da van pozorišta porodice i dalje čekaju pravdu i zaključak. Međutim, u društvima gdje institucije očigledno ne rade svoj posao, mislite li da umjetnici treba više da upiru prstom?
Pa, ako priča nije o krivici ili počiniocu, onda ne bi trebala time da se bavi. S tim u vezi, ako je predstava o tome ko je šta uradio, to je drugačija vrsta priče. Mislim da je uvijek važno imati na umu o čemu je priča, ko je u njenom centru i šta nam ta priča govori. Ako je priča o tome kako se ljudi nose s devastacijom koju im je rat donio, onda ne vidim kako bi identifikacija počinioca mogla učiniti tu priču snažnijom. Ili možda može, ali ne vidim da tu leži prava snaga.
Često čujemo riječi poput „dijalog“, „pomirenje“ i „suočavanje s prošlošću“ u kontekstu Zapadnog Balkana, ali čini mi se da te riječi postaju akcije samo u rijetkim umjetničkim projektima (koje obično podržavaju treće strane, a ne same države). Da li se ponekad osjećate obeshrabreno zbog sporog napretka?
Frustrirajuće je vidjeti koliko malo volje ima u regionu za otvoreni, konstruktivni i normalni dijalog o prošlosti. Da bi došlo do dijaloga, suočavanja s prošlošću i pomirenja, potrebna je politička volja. Ništa od toga ne može se dogoditi bez spremnosti država da prihvate zločine koje su počinile prema drugima i priznaju štetu, bol i patnju koju su uzrokovale. Umjetnici to ne mogu učiniti jer nisu donosioci politika. Mogu uraditi druge stvari. Umjetnici mogu otvoriti ta pitanja, koristiti svoje platforme kako bi ispričali priče koje inače ne oblikuju javne i službene narative, i pomoći u stvaranju mnoštva glasova i perspektiva o istoj priči. Ako su dovoljno uticajni, mogu pomoći da se podigne svijest i da javnost postane osjetljivija na ta pitanja. Nažalost, malo je uticajnih umjetnika u regionu koji se time bave.
Crna Gora je susjed Kosova. Koliko dobro je poznajete?
Moram priznati da Crnu Goru poznajem veoma površno i željela bih da je bolje upoznam. Bila sam samo nekoliko puta u Crnoj Gori, uglavnom na obali, ali bih voljela da istražim i planine. Pored geografske privlačnosti, voljela bih da upoznam i njenu kulturnu i umjetničku scenu. Mislim da nema dovoljno saradnje između Kosova i Crne Gore i nekako, s obzirom na to da su obje male i da su jedna uz drugu, činilo bi se prirodnim da bude više razmjene i razgovora – posebno unutar umjetničke zajednice. Znam da je posljednjih godina bilo nekoliko uspješnih saradnji u filmskim koprodukcijama između dvije zemlje i iskreno se nadam da će se to nastaviti. Definitivno možemo da podržavamo jedni druge na tom polju i da produbljujemo saradnju kako bismo dalje razvijali naše male, ali bogate kulturne scene.
Ako bih morala da izdvojim jednu stvar koju povezujem sa Vašim radom, to bi bili snažni likovi koji se bore protiv tlačitelja čiji su motivi duboko ukorijenjeni u patrijarhatu. Takođe primjećujem već pomenuti univerzalni ton koji koristite kako biste doprli do svoje publike. Koja je univerzalna vrijednost na kojoj temeljite svoj rad i oko koje okupljate ljude?
Zanimljivo je da to ističete. Nikad nisam razmišljala na taj način, ali možda ste u pravu, ugnjetavanje je vjerojatno jedna od ponavljajućih tema kojom se bavim, bilo da je političko, društveno ili kulturno. Uvijek se pokušavamo osloboditi nečega, na nekom nivou, i vratiti ono što nam je oduzeto. Volim da mislim da su likovi o kojima pišem duboko svjesni toga jer mislim da i oni koji su najviše politički osviješteni mogu biti lišeni svoje autonomije, jer su dinamike moći toliko manipulativne. Ali nisam sigurna hoću li uspjeti tačno da odgovorim na Vaše pitanje o univerzalnoj vrijednosti. Želim da vjerujem da složenost i dubina likova imaju moć da priče nadiđu sve lokalne kontekste i daju im univerzalnu vrijednost. Na kraju, kontekst rijetko ima značaj; važna je naša povezanost s ljudima unutar tog konteksta.