Kad je Lidija Deduš nazvala knjigu "ja se zovem lidija deduš" (Fraktura, Zagreb, 2023), ponovo je pokrenula debatu o autofikciji i slojevima ličnog u literarnom. Priča je to o pronalasku sebe u drugima i drugih u sebi, te poziv na mnogo puta pogaženi zakon empatije.
Deduš je za svijet opterećen vunderkindima i ranim uspjehom, počela pisati "kasno", kako se često navodi u njenim biografskim zapisima. Rjeđe se pročita da je Lidija odrasla u Sarajevu pod opsadom, a kasnije živjela kao apatrid
Dobitnica je više priznanja, između ostalih nagrade Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, nagrade za najbolju zbiru poezije izdavačke kuće Treći trg iz Beograda, Udruge studenata slavistike Slavitude na Sorboni, nagrade za kratku priču Biber...
U Vašoj biografiji stoji da ste “kasno” počeli da pišete, pošto ste prvu pjesmu napisali sa 36 godina. Šta ste radili do te prve pjesme?
Ako mislite na posao, radila sam svašta – od fizičkih poslova, preko konobarenja, do financija. Studirala sam, preživljavala, nastojala ostati normalna. U srednjoj školi imala sam fazu pisanja epskih pjesama – ništa od toga nije sačuvano i danas mi je žao, volim nasmijavati ljude, a društvene mreže su odličan alat za to. Ne smatram to, naravno, relevantnim, ali ako govorimo o početku pisanja, to se desilo mnogo prije. U drugom osnovne sam imala pjesmu o proljeću i medvjedici koja se budi iz sna. Mama ju je jednom predamnom pročitala prijateljici koja je dolazila kod nas na kavu, a prijateljica je na pročitanu pjesmu komentirala: Baš si pametna, a imaš li simpatiju? Nisam imala simpatiju, ali sam imala nos za komentar na lošu pjesmu. Možda se zato tog posla nisam ozbiljnije prihvatila do srednjih tridesetih.
Ako već imamo prvu pjesmu, može li se desiti da jednom shvatite da ste napisali posljednju. Ili, šta bi ostalo od Vas da ne pišete?
Kako ono kaže uzrečica: Da sam stavljala na štednju po euro svaki put kad sam odustajala od pisanja… Vodila sam razgovor sa sobom na tu temu prije par dana. Odgovor na Vaše pitanje je da ne znam. Nikad ne možemo znati je li nam nešto u životu posljednje i pritom ne mislim u fatalnom smislu – smrt ili neka okolnost koja će nas fizički spriječiti da pišemo. Ne možemo znati iz prostog razloga jer pisanje, kao ni bilo koja druga umjetnost, nije nešto što odabiremo mi, već mislim da ono odabire nas. To je poziv, ne zanimanje i iako se može naučiti, prvenstveno dolazi iz naših potreba da se kreativno izrazimo. Kod nekih ljudi su te potrebe malo jače, zato imamo pisce, slikare, muzičare, itd. Tako ja gledam na umjetnost. U svakome od nas čuči kreativni potencijal jer smo bića stvaranja, pitanje je do koje mjere će on biti iskorišten i hoće li uopće biti prepoznat. Tako da bi odgovor na Vaše pitanje i dalje bio ne znam, ali ono što sigurno znam je da je pisanje ono što radim i da je neodvojivo od mene kao osobe. Valjda to znači da bez pisanja nema ni mene, ali to je prilična relativizacija – u kriznim trenucima može se bez svega, osim bez osnovnih bioloških potreba. Valjda od pisca koji ne piše nešto ostane, pitanje je kako se ona ili on u tom trenutku prema pisanju odnose i osjećaju.
Zapisujete li snove?
Uglavnom ne. Ali sanjam upečatljivo i mnogi od njih mi ostanu u sjećanju. Recimo, neću se sjećati šta sam jučer ručala, ali se još uvijek sjećam snova iz vremena adolescencije. Mozak je čudna stvar, ponekad mislim da uopće nije u našoj kontroli (iako ga uporno želimo pripitomiti) i da upravlja našom sviješću i podsviješću tako da nam servira ono što mislimo da je nepotrebno, da bismo tek nakon određenog vremena shvatili za šta nam je to nešto korisno. Volim svoje snove, i noćne i dnevne, svi bismo trebali moći sanjati jer je po meni to također način kreativnog ispoljavanja mentalne probave dnevnih aktivnosti.
Vaše su se adolescentske godine poklopile sa opsadom Sarajeva. Je li opsada stanje u kome se nalaze svi koji dobro misle i usude se pitati za bolje? Traje li neka vrsta opsade cijeli život?
Odlično pitanje. Da. Opsada nije samo vanjski faktor nego stanje bilo kojeg samonametnunog zatvora. Često mnoge stvari ne radimo jer nas potire sram ili nametnuta sramota. Ovi osjećaji dolaze kroz tradiciju, odgoj, patrijarhat, anuliranje ženskog postojanja na nivou osobe i stavljanje žena u poziciju sličnu ropskoj. Isto vrijedi i za muškarce. Oni koji smatraju da su žene manje vrijedne, pod opsadom su iluzije da je muški rod svemoćan i da bez njih ne bi postojalo ništa. Biološki je to nemoguće, pa je takva vrsta zatvora jednako teška kao i zatvor koji se nameće ženama kroz patrijarhat.
Ali, opsada o kojoj govorimo nije samo rodno uvjetovana. Da bi čovjek bio potpuno slobodan, morao bi se odreći svih nametnutih pravila. Možda to znači osamljivanje i život odvojen od ljudi. Ali ljudi su socijalna bića i teško opstaju izvan socijalnog okruženja. Zato svojevrsna opsada uvijek postoji. Čak i kad mislimo da smo potpuno slobodni, nismo jer uvijek postoji neki uvjet koji treba ispuniti. To su već malo dublja filozofska pitanja za koja nisam stručna davati odgovore, ali ako bih se morala opredijeliti za definiciju slobode, rekla bih da je sloboda pojam koji označava život u kojem radimo ono što volimo s ljudima koje volimo. Bez ljubavi nema slobode, a ni slobode bez ljubavi. Sve ostalo je opsada.
Jednom prilikom ste rekli da rat zahvata minimum četiri generacije. Biste li voljeli da ste peta generacija, da se ničeg ne sjećate, da budete neko drugi?
Teško je reći. Voljela bih da nitko nikad na svijetu nigdje više ne iskusi nikakav oblik narušavanja ljudskih prava, rat, mržnju, oduzimanje doma, nasilnu smrt. To zaista želim svima nama kao bićima koja se smatraju izdignutim iznad zadovoljenja osnovnih životnih potreba i koja imaju slobodnu volju da čine što žele. Istovremeno, ono što smo proživjeli je ono što nas formira. Ako je sve uvijek dobro na najbolji mogući način, kako to možemo znati? Koji je ponder kojim važemo dobro, ako ne postoji loše?
Kroz život sam često htjela da sam financijski situirana, bez trauma i repova koje vučem, ali iskustvo koje su mi loše okolnosti donijele je neprocjenjivo. Ako me pitate bih li htjela ponoviti iskustvo rata, mogu reći samo to da želim da ga nisam ni stekla. Ali da budem netko drugi, to ne bih nikad.
O čemu razmišlja tinejdžerka dok oko nje ratuju?
O ljubavi. U ratu sam bila ludo zaljubljena u jednog Peđu i čekala sam svaki trenutak bez pucnjave da možemo zajedno sjediti na haustoru. Ništa mi drugo nije bilo bitno.
Kako ste provodili dane u opkoljenom Sarajevu? Jeste li sve vrijeme bili svjesni situacije ili ste imali svoje mehanizme odbrane, načine na kojima ste sebi skretali misli?
Dane sam, kao i svi stanari, provodila uglavnom u podrumu. Naravno, bila sam svjesna situacije, možda i presvjesna, ali ne samo ja – svi mi koji smo supatili imali smo svoje mehanizme odbrane. Uglavnom humor i knjige. Čitanje i filmovi su najbolji alat za bijeg iz stvarnosti koja nas okružuje. Kako nismo imali struje, pa filmove nije bilo moguće gledati, čitala sam. Zatim, u takvim se situacijama čovjek dosjeti aktivnostima kojima možda nikad ne bi. Izvlačili smo kozmetiku iz rezervi, uređivali se, istraživali ormare u koje prije rata nismo zalazili… Rat je uglavnom dosadan jer tjera čovjeka da se svede na puko preživljavanje. Ako dopustimo da nas na taj način zavara, propadamo. Zato izmišljamo načine zabave da brže prođe.
Jesu li vam dojadila pitanja o ratu?
Ponekad osjećam zasićenje, ali pitanja više nisu tako česta. Svejedno, nije mi teško odgovarati. Svijet treba znati kakvo je postao mjesto.
Pomalo se osjećam kao Amerikanac iz Vaše pjesme “Agregatna stanja smrti”, samo što nemam njegov cilj – da od Vaše tragedije napravim roman. Zanimljivo da je Česlav Miloš za Amerikance rekao da nemaju osjećaj za tragediju jer stotinama godina nije bilo rata na njihovoj zemlji. Pa su zbog toga malo djetinjasti... Kakvi smo onda mi koji rat ovako ili onako pamtimo, konzumiramo i živimo?
Mi smo na drugom kraju tog spektra. Prošlo je više od trideset godina od početka rata, mi još uvijek pričamo o njemu kao da je bio jučer. Sve je priča, a malo radnje. Ono što je uništeno još uvijek je na čekanju za obnovu. Međuljudski odnosi su iz dana u dan sve gori. Ali, nismo zaglavili samo u ratu iz devedesetih. Mi još uvijek volimo svoje ustaše i četnike, pljujemo po antifašizmu, ukidamo abortuse, vraćamo se na tvorničke postavke. Prema tome, loši smo.
Mislite li da oni koji nisu doživjeli rat mogu biti dobri čitaoci književnosti sa ratnom tematikom? Za koga su u stvari napisane Vaše pjesme i priče o ratu?
Naravno da mogu. Svatko tko ima imalo empatije, a to smo svi, može čitati književnost s ratnom tematikom. Pitanje je, doduše, kako će je tko shvatiti. Pođimo od toga da smo kao djeca imali partizane u koje smo se htjeli i voljeli ugledati, a nismo imali iskustvo Drugog svjetskog rata. Ratna tematika može biti zamorna ili emocionalno nedostupna ljudima koji negiraju povijesne tekovine, ali čak i takvi ljudi će odabrati stranu, makar bila i kriva.
Da citiram još jednu Vašu rečenicu "rat ne prestaje objavom mira". Na Zapadnom Balkanu i dalje slušamo ratnohuškačku i revizionističku retoriku i to nerijetko sa najviših državnih adresa. Je li ovo što živimo međuratni period?
Nažalost, mislim da jeste. Rat iz devedesetih je napravio velike podjele među ljudima, a trenutno ne vidim osobu koja bi te podjele mogla umiriti. Bojim se da iz godine u godinu srljamo u novi rat, iako mi je prosto nevjerojatno koliku ljudi imaju sposobnost negiranja vlastitog zla. Sve dok imamo takve pojedince među sobom, sve dok imamo crkvu koja, sve dok se države nazivaju sekularnima, a vode politiku koja crkvi ide niz dlaku, ništa od mira. Od vrha potječe neadekvatan obrazovni sustav, sindrom stada koje onda opet bira isti vrh. Netko mora istupiti iz tog začaranog kruga.
Zidovi su između država bivše Jugoslavije. Pratite li Crnu Goru, zanima li vas? Šta vidite?
Pratim, naravno. U političkom smislu, mislim da posrće, kao i svi mi iz regije. Ali u umjetničkom smislu, Crna Gora je u vrijeme Jugoslavije iznijela puno kvalitetnih umjetnika i čini mi se da se ta tradicija nastavlja i danas. Ako izuzmem umjetnike starije generacije, danas je Crna Gora bogata mladim ljudima koji svojim intelektualnim radom silno žele doprinijeti prosperitetu. Navela bih samo neke od književnika koje sam čitala: Tijanu Rakočević, Nikolu Nikolića, Jovanu Bojović, Draganu Erjavšek, prekaljenog Andreja Nikolaidisa, a govorim samo o književnosti. Također, imate divne, i nadasve potrebne, regionalne književne natječaje i nagrade. Nažalost, i u Crnoj Gori kultura je ispolitizirana kao i u ostalim bivšim republikama. Voljela bih da netko od ovih mladih intelektualaca, za Crnu Goru, bude taj koji će istupiti iz začaranog kruga koji gore spominjem isto kao što bih to voljela za cijelu regiju.
U potrazi za Vašim knjigama ušla sam na sajtove nekoliko podgoričkih knjižara, ali ih nisam mogla naći. U stvari, i ako se desi da imamo knjižaru nećemo moći da nađemo ni autore iz Crne Gore koji su svoje knjige izdali u regionu. Čini mi se da Crna Gora nije izuzetak već da je naprotiv ista situacija u knjižarama makar u ovom “našem” (bosanskom, crnogorskom, srpskom, hrvatskom) govornom području. Mislite li da bi veći protok knjiga preko granica poboljšao stvari?
Mi svi s područja regije smo, zapravo, žrtve velikog birokratskog sistema koji onemogućava čak i protok informacija, a kako ne bi knjiga. Šta bismo znali da nema interneta? Koje srpske, crnogorske, makedonske, slovenske novine se prodaju u Hrvatskoj? Koje od tih novina nisu huškačke, ispolitizirane u vlastitoj državi? Kako onda da očekujemo da će knjige protjecati?
Foto: Facebook
Carine na knjige su ogromne, nikome se ne isplati prevoziti ih iz države u državu. Jedini način je objava knjiga autora iz npr. Crne Gore u Hrvatskoj ili u Srbiji i obratno. Za to opet nema dovoljno novaca jer države za kulturu odvajaju malo ili ništa. Sve dok se ne promijeni mentalitet, neće se poboljšati ni kulturna slika. Radi se dosta, doduše, jer uvijek postoje entuzijasti koji će održavati plamen, ali je po mom mišljenju u svih šest republika i dvije pokrajine bivše države potrebno provesti temeljitu kulturnu reformu.
Dosta Vaših pjesama mogu da nađem na internet portalima književnih časopisa i antologijskih zbirki. Jesu li internet i društvene mreže rješenje, taj novi medij na koji treba uložiti sve?
Ne mislim da treba uložiti sve, ali internet svakako pomaže vidljivosti. Preko njega sam saznala za autore iz regije za koje inače možda ne bih, ili bih morala uložiti puno više vremena da dođem do potrebnih informacija. Internet i mreže nas spajaju, šta god da pojedinci mislili o njima, a često nailazim na mišljenja da su platforma za samopromociju. Uostalom, ne vidim ni zašto je samopromocija loša – u uvjetima potiranja kulture i zanemarivanja kulturnih potreba jedne nacije, samopromocija je ponekad jedini način da se dođe do glasa. Ne kažem da je taj glas uvijek potreban, ali biramo ono što želimo – netko cajke, netko poeziju.
Počeli ste kao pjesnikinja, mada su i Vaše pjesme bile narativne. Trenutno bih rekla da ste više fokusirani na prozu, koja se kod nas i dalje doživljava kao isključivo muški žanr i nešto što žene ne umiju da pišu, a poezija im se eto prepušta ona je bezbolnija. Imate li i Vi takav utisak? Mijenja li se to?
Mišljenje da je proza muški književni rod jednako je patrijarhalnom uvjerenju da su muškarci jači, dominantniji, glave, a žene su emocija, slabije, potčinjenije. Ipak, živimo u 21. stoljeću do kojega smo se probili nekim borbama, zbog čega mi je slabo kad vidim da se te borbe vrlo jednostavno mogu prebrisati nečijom voljom da nas vrati u srednji vijek. Kao što sam već rekla gore u jednom od odgovora, prvenstveno tu mislim na crkvu. Onda imamo, da ih simbolično nazovem crkvenom djecom, udruge koje se oslanjaju na kršćansku dogmu pa ženska prava stavljaju na čekanje ili ih anuliraju.
Budući da smo tradicionalno kršćansko područje, teško se odvajamo od tih dogmi. Sisa nas rađa, hrani, pegla, pere, tješi, a onda dođe biceps koji kaže da je jači i da je to bogom dano prvenstvo. Sva sreća, uvjerila sam se u postojanje muške poezije isto kao i u postojanje ženske proze. Jedno i drugo su moćan alat. Nikad ne dijelim pismo na muško i žensko jer pisanje nije biološki uvjetovana aktivnost pa ga ne određuju hormoni, nego intelekt čija je svrha raspoznati dobro od lošeg i to je jedina podjela na koju pristajem. A svakoga tko misli da je proza muška, a poezija ženska, ne mogu nego smatrati budalom.
Neposrednost, iskrenost i generalno otvorenost dolazi do izražaja sa najnovijom knjigom “ja se zovem lidija deduš”. Brojni se čitaoci identifikuju sa lidijom do mjere da se rijetko pominje koliko u tom lirskom subjektu ima Vas lično, ili privatno. Ko je ta lidija deduš koju ljudi čitaju i zbog koje dublje osjećaju?
Neću ulaziti u problematiku ličnog u knjizi “ja se zovem lidija deduš”. Mogu samo reći da je ima onoliko koliko u bilo kojoj knjizi u povijesti književnosti ima autora ili autorice. Ali mi je drago što se ljudi prepoznaju i identifikuju s onim dijelovima lidije deduš koje prepoznaju kod sebe. Kao ljudska bića, važno nam je da se na nekoj razini povezujemo i svatko tko to negira, laže samome sebi. U slučaju ove knjige to su neke od opisanih situacija ili sama emocija. Netko se neće prepoznati ni u čemu, ima svoj put koji je drugačiji i to je divno. Prepuštam tumačenja svakome ponaosob.
Produkciju intervjua podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija