Luka je ovog ljeta bio pozvan na rođendansku proslavu u svom rodnom gradu, Pljevljima. Želio je da kao poklon odnese neku knjigu. I tako je obilazio pljevaljske knjižare, njih nekoliko, sve dok nije shvatio da u njima ne može da nađe dobre i zanimljive naslove. Tražio je i tražio, ali osim na školske lektire, sedam ili osam bestselera Sidnija Šeldona i ljubiće autorki Jelene Baćić Alimpić i Vesne Dedić, nije naletio ni na šta što bi moglo da obraduje njegovu drugaricu. Na kraju je pala odluka da joj pokloni knjigu iz sopstvene kolekcije.
Na osnovu pristojnog terenskog rada, kao neko ko aktivno sakuplja, ali i čita knjige (a to su dva različita hobija), utvrdila sam da više od polovine opština u Crnoj Gori nema prosječnu uslovnu knjižaru. Tačnije njih 14 (sa Pljevljima) - Kolašin, Mojkovac, Šavnik, Rožaje, Žabljak, Plužine, Gusinje, Andrijevica, Tuzi, Zeta, Ulcinj, Plav i Petnjica. Detaljnijim onlajn istraživanjem, utvrdila sam i da je to stara vijest. Nekoliko je lokalnih medija upozoravalo, doduše u kratkim crtama, da stanovnici njihovih gradova nemaju gdje da kupe knjige.
Kada sam se prije nekoliko mjeseci zadesila na jednom seminaru u Kolašinu, htjela sam da vidim šta ima po tamošnjim knjižarama i da eventualno uvećam svoju skromnu kolekciju knjiga. Nijesam zapazila nijednu, pa sam se obratila za pomoć drugarici koja tu živi. Ona me uputila na obližnju poštu i upozorila me da se puno ne nadam.
I bila je u pravu. Na maloj polici bilo je tužno šćućureno tridesetak knjiga - većinom školske lektire, par ljubavnih romana Nore Roberts, neka od knjiga Stivena Kinga, nekoliko bestselera meni nepoznatih autora i Priča o Ronji, razbojničkoj kćeri, švedske autorke Astrid Lindgren, na osnovu koje je nastao poznati japanski animirani serijal. Tu knjigu nijesam vidjela ni u jednoj knjižari u Podgorici i zapitala sam se kako se obrela ovdje, u pošti u Kolašinu, gdje vjerovatno malo ko zađe sa namjerom da kupi neko štivo.
U Ulcinju se knjižara otvorila tek pošto su lokalni mediji pisali o tome da Ulcinjani i Ulcinjanke nemaju gdje da kupe knjige. Nedavno sam je posjetila i mogu da kažem da je izbor oskudan.
Portal Ul-info je 2021. sproveo anketu koja je pokazala da čak 97 odsto ispitanika od 400 onih koji su je ispunili, smatra da je to što u Ulcinju ne postoji prava knjižara problem. Onlajn kupovina još uvijek nije dovoljno zaživjela, pa knjige na ovaj način kupuje 14 odsto ispitanika, a isti postotak knjige kupuje u knjižarama van Crne Gore. Samo deset odsto ispitanih reklo je da kupuje knjige na sajmovima, a samu anketu su uglavnom ispunili sredovlječni i stariji čitaoci uz upadljivo slabo interesovanje mladih.
Stanovnicima Rožaja, na primjer, jednostavnije je da pođu do Novog Pazara po knjigu, nego do Podgorice. Mogu ih i poručiti onlajn i dobiti brzom poštom.
,,U Plužinama djeca nemaju gdje da kupe malo kvalitetniju hemijsku, a ne knjige. Čitava kultura odlaska u knjižaru, uživanja u mirisu knjiga, prelistavanja - kod nas jednostavno ne postoji”, kaže za Normalizuj nastavnica koja radi u jednoj školi u ovoj opštini.
Iz Službe Predsjednika Opštine Plužine kažu pak da postoji biblioteka sa velikim brojem naslova. ,,Otvaranje maloprodajnih radnji bilo kog tipa je stvar poslovnog interesa pojedinca. S obzirom na mali broj stanovnika, kao i njihovu zaintresovanost za trgovinu knjigama, vjerovatno je nedovoljno motivacije za pojedince da se bave ovom djelatnošću”, objašnjavaju.
Slično navode i iz Opštine Petnjica. Predsjednik ove opštine, Samir Agović kaže da ovaj grad opterećuje to što nema knjižaru.
,,Razlog je vjerovatno u tome da je postojanje jedne takve radnje neodrživo. Tu su i problem početnog kapitala i strah od neuspjeha u maloj sredini. Prije nekoliko godina postojala je jedna privatna knjižara, kao i prije tridesetak godina, koja je radila u društvenom vlasništvu“, ističe on za Normalizuj.
Agović kaže da bi iz lokalne uprave podržali ideju otvaranja knjižare: ,,To bi nas jako obradovalo“.
Iz ostalih opština bez knjižara nijesu odgovorili na pitanja Normalizuj.
Možda će nekome ovo zvučati smiješno, budući da pojedini od ovih gradova imaju gomilu problema i nemaju ni neke od osnovnih institucija, poput bolnica, a kamoli knjižare. Zato je poučna priča o belgijskom selu po imenu Redu, koje su prije oko 40 godina spasile upravo – knjige.
Selo Redu, Belgija
Ovo je selo umiralo. Poljoprivredni poslovi su se gasili, a porodice se selile u gradove. Sve dok se sredinom 80-ih grupa knjižara nije uselila u prazne štale i pretvorila Redu u književni raj. Ubrzo su njihov primjer slijedili i ilustratori, knjigovesci, proizvođači papira. Pretpostavlja se da su to učinili po uzoru na Britanca Ričarda Buta koji je samo dvadesetak godina ranije donio više stotina hiljada knjiga u velški grad Haj-on-Vaj i tako ga pretvorio u svjetsku prijestonicu polovnih knjiga. Butov čin inspirisao je mnoge ruralne zajednice širom svijeta da se preobraze u gradove (sela) knjiga, u nadi da će na taj način oživjeti ekonomiju i turizam. Tako je Redu sa oko 400 stanovnika postao dom za više od 20 knjižara, koje su vremenom privukle turiste. To je danas selo knjiga, u čijem se centru nalazi skulptura knjige, a čak su i javne lampe i kante za otpad ukrašene bibliofilskim hijeroglifima.
Iz istog razloga iz kojeg vjerovatno ni u većini gradova na sjeveru Crne Gore nema knjižare, i budućnost sela Redu je neizvjesna – trgovina knjigama na tradicionalan način više nije toliko profitabilan posao. Većina knjižara se suočava sa raznim problemima, a tek nekoliko njih se zatvorilo. Ne odustaju, jer znaju šta bi to značilo za selo.
Knjižarstvo se sa prvim problemima suočilo kad su knjige počele da se distribuiraju po kioscima. Izdanja su tada, tačno, postala dostupnija, a cijene i nekoliko puta niže nego u knjižarama. Konačni udarac ipak su mu zadali veliki knjižarski lanci i izdavači, koji samo gledaju kako da prođu što jeftinije - romane prodaju na akcijama, uz minimalnu posvećenost izdanju i promociji.
Tako je zamrla ideja malih knjižara - da stvaraju zajednicu. Ako nema stalnih mušterija, ima li onda njihovo postojanje smisla? Ovo retoričko pitanje ujedno je i često opravdanje vlasnika zašto gase knjižare.
Kad neki grad nema knjižaru, to je obično prvi očigledan pokazatelj dubokih problema takvih sredina. To je simbol za nepostojanje izbora u životu. Nil Gejmen, engleski pisac naučno i epskofantastičnih priča, u Američkim bogovima napisao je da “grad nije grad bez knjižare. Možda sebe naziva gradom, ali ne može da zavara dušu“.
U eri razvoja tehnologije, a u državi u kojoj je radnička klasa, ma kakva njena forma danas bila, i dalje značajna društvena grupa, u sredinama bez knjižara i biblioteka, nameće se potreba za samoobrazovanjem i doškolavanjem. Moralo bi se poći od analize privrednih djelatnosti ovih područja i čitalačkih težnji. Takvog nečeg do sada nije bilo.
Pretpostavka je da život onoga ko nema drugih aktivnosti do onih svakodnevnih, onoga čije su radnje odveć mehaničke, nerijetko prati izvjesna monotonija, pa možda čak i duhovna praznina. Uključiti takvog čovjeka u proces (samo)obrazovanja znači omogućiti mu da formira društvenu svijest i da odluči o svojoj društvenoj ulozi. I to je zadatak knjižara i biblioteka.
Spisateljica Suzan Sontag u kratkom tekstu Pismo Borhesu iz 1996. napisala je da će, ako knjige nestanu, nestati i istorija i ljudski rod. ,,Neki ljudi misle da je čitanje samo vid bjekstva: bjekstva iz 'stvarnog' svakodnevnog svijeta u imaginarni svijet, svijet knjiga. Knjige su mnogo više. One su način da budemo čovječniji“.
Foto: DUOFAB
Nekad i sama pomislim da će se to dogoditi, da će knjige nestati. Ali onda nabasam na neku koja me razuvjeri. Posljednje takvo djelo bilo je Ne nadajte se da ćete se riješiti knjiga, zapisani razgovor koji su vodili pisac, profesor i semiolog Umberto Eko i esejista, dramaturg i scenarista Žan - Klod Karijer. Njih dvojica razmatraju sudbinu pisane riječi u današnjem vremenu. Knjige su, kaže Eko, poput točka, kašike ili makaza - jednom kad ste ih izmislili, ne možete ih učiniti boljim.
Našla sam to lijepo izdanje na Instagramu, na jednom profilu, gdje se prodaju polovne knjige. Takvih online prodavnica ima sve više, neformalnih knjižara na društvenim mrežama. Tamo trgujem sve češće, po pristojnim cijenama.
Produkciju članka podržalo Ministarstvo kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija