Krajem 19. vijeka Japanu su veoma koristile ideje čuvenog pravnika i nekadašnjeg ministra pravde Crne Gore Valtazara Bogišića pri usvajanju *Građanskog zakonika*, važnog zakonskog rješenja kojim su se, u najkraćem, uredila sva pitanja u vezi sa imovinom. U to vrijeme, postojala je potreba za kodifikacijom građanskog prava u Japanu, ali ne zato jer su je tadašnje vlasti same prepoznale, već su to zahtijevale zapadne sile – da se japanski pravni sistem osavremeni i Japan “civilizuje”. 

Ostrvska država se preko volje otvarala ka svijetu, a sve je počelo posjetom američkog admirala (komodora) Metjua Perija 1853. godine. Osim toga, suočavala se i sa posljedicama *Neravnopravnih ugovora* (niz dogovora između zapadnih sila poput Holandije, Britanije, Rusije i SAD-a i Japana tokom sredine 19. vijeka koji su doveli do formiranja ključnih japanskih luka za trgovinu sa ovim zemljama, što u Japanu nije bilo dobro prihvaćeno, mahom zbog konfučijanskog nepovjerenja u trgovinu i iskustva Kine kojem je Japan svjedočio). 

Logično je onda bilo da su japanske vlasti tražile odgovarajuće pravne poretke na koje bi se ugledale pri sastavljanju *Građanskog zakonika*. Svaka od zapadnih zemalja, potpisnica *Neravnopravnih ugovora*, smatrala je da se Japan u tom procesu mora uskladiti sa njenim pravnim sistemom. Pored drugih uticaja, od kojih su najistaknutiji bili francuski i njemački, dobrim dijelom je za konačnu izradu japanskog pravnog rješenja poslužio *Opšti imovinski zakonik za Knjaževinu Crnu Goru*, jedan od najznačajnijih pravnih zbornika koji je regulisao imovinsko pravo na ovom prostoru, a koji je Bogišić, na poziv knjaza Nikole Petrovića 1872, pripremao 16 godina.  

Važan je istorijski kontekst u kom nastaju ova dva zbornika. U drugoj polovini 19. vijeka, obje države su se, poslije duge i mračne izolacije, susrele sa izazovima koje je podrazumijevalo pozicioniranje na svjetskoj političkoj sceni. Nakon sticanja nezavisnosti od Osmanskog carstva na Berlinskom kongresu 1878. godine, Crna Gora je željela da se razvija kao nezavisna država, a Japan kao svjetska supersila, ravnopravna sa zapadom. 

Obje države bile su svjesne da svoje ciljeve neće postići bez razvijanja vladavine prava. I tako su angažovale strane pravne savjetnike koji bi im pomogli da napišu zakonike. Da odabir tih savjetnika nije bio nasumičan, napominje Milena D. Šikanić u svojoj doktorskoj disertaciji  “Promjene u japanskoj kulturi, etičkim modelima i pravnim kodifikacijama u periodu Meiđi restauracije (1868-1912)”. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/161139c2-721c-4e5e-8615-73980385201c)
Bogišić{.caption} 

Knjaz Nikola je od Rusije tražio da mu pošalju baš Bogišića, jer je bio veliki poznavalac društvenih prilika u Crnoj Gori, bio je dokazani pravnik i gajio je slične ideje i vrijednosti – i Bogišić i knjaz Nikola bili su veliki slavenofili. Pored toga, angažovanje Bogišića odgovaralo je prijateljskim odnosima Crne Gore i Rusije. Japan je, da bi se uskladio sa idealima Evropljana, pozvao stručnjake iz država čije je pravne sisteme smatrao razvijenim. Prvo Francuske, a potom i Njemačke. 

Valtazar Bogišić je rad na *Opštem imovinskom zakoniku za Knjaževinu Crnu Goru* započeo 1873. godine. Zakonik je završen 1888, a počeo je da se koristi 1889. godine. Francuski savjetnik japanske vlade Gistav Boasonad je rad na japanskom *Građanskom zakoniku* započeo 1879. godine, jer je, baš kao i Bogišić u crnogorskom, uživao ugled u tadašnjem japanskom društvu. Ali, njegov je predlog odbačen, pa je rad na novom predlogu japanskog *Građanskog zakonika* počeo 1893. godine. 

Zanimljivo je zašto je Boasonadov predlog Japanu bio neprihvatljiv. Prvi i osnovni razlog leži upravo u modernizaciji japanske države koja je već uzimala maha – godine prikupljanja znanja sa raznih strana svijeta bile su dovoljne da Japanci shvate da im lijeno prepisivanje i preuzimanje stranog zakonodavstva neće donijeti rezultate. Željeli su da zakonik usklade sa realnim stanjem stvari u državi. Tome je, naravno, doprinijelo i nezadovoljstvo revizijom *Neravnopravnih ugovora* iz 1887, što je fokus vratilo na japansku tradiciju i običaje. Bilo je tu i pragmatičnih razloga – u Japanu je tada, zbog uticaja Njemačke, postojao i veliki broj pravnika koji su izučavali njemačko pravo, a koji su bili protiv francuskog predloga zakonika. U korijenu sukoba ovih frakcija je sistem obrazovanja, koji je omogućavao učenje ili francuskog ili anglosaksonskog prava, ali ne i oboje. To je značilo da od obrazovanja koje je osoba stekla zavisi i njena mogućnost zaposlenja i društvenog uspjeha.

Važno je ukazati na to da je i u Crnoj Gori i u Japanu društveno uređenje koje je prethodilo modernizaciji država bilo feudalizam, a da je jedna od osnovnih ćelija društva bila čvrsta porodična zadruga. Takođe, i u jednoj i u drugoj zemlji do tada se sudilo uglavnom na osnovu običajnog prava. 

Kako znamo da su Bogišićeve ideje i *Opšti imovinski zakonik za Crnu Goru* uticali na stvaranje *Građanskog zakonika* Japana? Bogišić u djelu ,,O položaju porodice i nasljedstva u pravnoj sistemi“ navodi da se 1878. u Parizu sreo sa predstavnikom japanske vlade, tadašnjim viceministrom finansija, Masajošijem Macukatom. Tada je upoznat sa time da se japanski *Građanski zakonik* sastavlja po ugledu na Napoleonov zakonik. Iznio je mišljenje da je iz zakonika potrebno isključiti dvije oblasti - porodično i nasljedno pravo, baš kako je i sam učinio prilikom izrade *Opšteg imovinskog zakonika za Crnu Goru*.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/755808aa-ef2f-48b1-a4b4-85d96d346bc7)
Masajoši{.caption}

Bogišiću od susreta sa Masajošijem nije bio poznat uticaj njegovog predloga, sve do 1883. godine, kada je naišao na prvu svesku japanskog *Građanskog zakonika* objavljenu 1882. godine, u kojoj je bilo i Boasonadovo pismo japanskom ministru pravde. Bogišić piše da je tu Boasonad objasnio kako je iz predloga *Građanskog zakonika* uklonjeno porodično i nasljedno pravo, kao i da se vide uplivi i drugih njegovih ideja i u ostale djelove zakonika, poput samog imena – japanski zakonik nije se nazivao građanskim, već *Zakonik dobara ili prava koja sastavljaju imanja pojedinaca*. 

U “Pravnom sistemu Japana”, prvom djelu koje se bavi tom temom objavljenom na našem jeziku, istaknuta profesorka japanskog jezika i japanološkinja Ljiljana Marković i profesor pravnih nauka Radomir Đurović nedvosmisleno su utvrdili da su Bogišićeve ideje i njihov metodološki uticaj koji se nije mogao pronaći ni u jednoj tadašnjoj evropskoj pravnoj kodifikaciji, a koje je Bogišić tokom godina objavljivao i iznio prilikom susreta sa Masajošijem, japanski pravnici očigledno preuzeli. Postojanje uticaja *Opšteg imovinskog zakonika Crne Gore* na usvojeni *Građanski zakonik* Japana potkrepljuju mišljenjima japanskih pravnika koji su se godinama bavili proučavanjem uticaja stranih kodifikacija na japansko pravo koje je nastajalo tokom perioda Meiđi obnove. 

Jedna od njih, Emi Macumoto piše da je 287 članova usvojenog *Građanskog zakonika* Japana rađeno pod uticajem i po uzoru na *Opšti imovinski zakonik za Knjaževinu Crnu Goru*. Mnogi od njih odnose se obligacione odnose, namirenja, međusobno prebijanje dugova… 

Japanski metodi izrade poglavlja o porodičnom i nasljednom pravu, pišu još Marković i Đurović, bez obzira na njihovu sadržinu, bili su metodi koji su od strane crnogorskog zakonopisca već bili korišćeni. Ti metodi, tvrde oni, nijesu mogli biti nepoznati sastavljačima japanskog Građanskog zakonika. U velikom broju predavanja i članaka Bogišić je iznosio svoje ideje koje su se sastojale prvenstveno u tome da zakon, pored usvajanja svih naprednih pravnih ideja, mora biti prožet narodnim duhom i da narodna pravila ponašanja moraju biti samo pravilno kanalisana. 

Tako su postupili i japanski zakonopisci kada su uređivali i porodično i nasljedno pravo, a te se dvije oblasti ne mogu uporediti sa bilo kojim savremenim evropskim zakonodavnim rješenjima. 

,,Otuda i njihova oštra kritika, pa u krajnjem i njihovo ukidanje 1946. do usvajanja Ustava Japana. Istina, to je ukidanje donekle formalno, jer se japanska tradicija u ovim oblastima, porodičnom i nasljednom pravu, žilavo brani i još je živa, uprkos kolosalnom tehničkom razvitku i dominaciji novih kapitalističkih društvenih odnosa”, pišu ovi autori.

 


Tokom Meiđi obnove kad je sa feudalizma i šogunata prelazio na ustavnu monarhiju, Japan se ugledao se na pravne ideje i zakonska rješenja koja su postojala u Crnoj Gori. U komplikovanom odgovoru na pitanje zašto, leži i objašnjenje nevjerovatnih sličnosti Japana i Crne Gore, dvije, u mnogo čemu, veoma udaljene države. 


Bogišićev doprinos

Kako se Japan modernizovao po crnogorskom modelu

Možemo tugovati za starim crtanim filmovima, ali to nas će dovesti do odgovora kako su se vremena se promijenila, a sa njima i kvantitet i kvalitet sadržaja za djecu. U lamentima nad Brankom Kockicom i Acom Poštarem teško da ćemo pronaći ključ budućih akcija. Kultne emisije iz osamdesetih i početka devedesetih odavno su dio kolektivnog sjećanja. Emisije za djecu i programi već decenijma se gube i povlače, TV kanali na kojima su se prikazivali crtaći ugašeni su, ili su postali dnevno-politička propagandna glasila, albumi sa sličicama su nestali, a muzički festivali utihnuli. Cijela medijska struktura je uglavnom odustala od svoje obrazovne socijalne uloge, ekrani su se smanjili, a produkcije okrenule isključivo profitu.

Nova medijska realnost je neumitna, Jugoslavija je pradavna prošlost, a generacije koje su rasle devedesetih sada su roditelji djece koja ne znaju šta je muzej. Od deset školaraca u Crnoj Gori sedam ne posjećuje domove kulture, koncerte i izložbe. Svako peto dijete u prvim godinama škole već ima svoj mobilni telefon, dok tinejdžeri osam sati dnevnog svjetla zamijene ekranskim. Ovo su podaci UNICEF-a iz 2018, kad je istraživanje pokazalo da ubjedljiva manjina crngorske djece čita i istražuje van školske obaveze.

Pitali smo Ministarstvo kulture i medija kako vide današnju kulturu za djecu, šta bi izdvojili od zanimljivih sadržaja koji se proizvode u Crnoj Gori i kako bi se ponuda mogla obogatiti. Ni poslije dvije nedjelje čekanja, nijesmo dobili odgovore. 

Pitanja obrazovanja i kulturnih politika za mlade nijesu česta, ona se potežu tek u medijskim izvještajima o nasilju među vršnjacima. Mrtvo i nevažno djeluje državna Nacionalna strategija za ostvarivanje prava djeteta od 2019. do 2023. godine, u kojoj piše da srednjoškolci traže bolju medijsku i kulturnu ponudu, upozoravaju na izazove slobodnog vremena, slabu informisanost.

U Strategiji su se mladi požalili na „nedostatak mjesta za izlazak, za sportske aktivnosti i kreativne radionice, koje im ne bi puno naplaćivali, kao i na mali broj seminara i treninga".

,,Uvijek je nedovoljno sadržaja za djecu. Svaki uzrast zaslužuje adekvatan i primjeren sadržaj”, kaže za Normalizuj učitelj i vaspitač Milivoj Bometa, koji se više od sedam godina aktivno bavi vaspitno-obrazovnim radom. Radio je u raznim vrtićima i školama u Podgorici, sve dok nije pokrenuo sopstveni projekat – *Učitelj Miki*, u okviru kog djeca uče kroz igru i zabavu. 

,,Nedovoljno su angažovani autori koji se bave stvaralaštvom (muzikom i poezijom) za djecu. Nedovoljno je i medijskog prostora”, napominje Bometa. 

Iz Udruženja crnogorskih pisaca za djecu i mlade (UCPDM) pohvalili su se da je na konkursu za Najbolju knjigu za djecu prošle godine prijavljeno 13 knjiga. Udruženje radi na digitalizaciji književnog časopisa Osmijeh, ukupno 103 broja i preko 2000 stranica, kao svojevrsnog kapitalnog zapisa u kome se nalaze stihovi i priče najznačajnijih crnogorskih i regionalnih pisaca još od 1991. godine, kada je objavljen prvi broj.

,,Važna je podrška autorima i ilustratorima, kao i promocija čitanja i edukacija roditelja i učitelja o važnosti čitanja, što može uključivati organizovanje čitalačkih grupa i književnih događanja za djecu. Pored toga, bitno je i podsticanje izdavača da objavljuju više kvalitetnih knjiga za djecu, uključujući originalne crnogorske priče, adaptacije narodnih bajki i priča, kao i prevode svjetski poznatih djela. Usljed razvoja tehnologije i novih načina čitanja, posebnu pažnju treba posvetiti i digitalnim sadržajima… kao što su e-knjige, audioknjige i aplikacije koje podržavaju čitanje i edukaciju”. 

Kultura stripa je srećom preživjela digitalizaciju. Mange, japanski stripovi, danas su vrlo popularni među mladima i popunjavaju veliku rupu domaćih sadržaja. Manga stripovi se uglavnom čitaju se preko aplikacija, na engleskom, jer većina nije prevedena na naše jezike. Sagovornici Normalizuj kažu da tu nailazimo na dobre strane digitalizacije i globalizacije, koje omogućavaju, koliko god to otrcano zvučalo, širenje vidika. 

,,Djeci uvijek rado preporučujem manifestacije koje promovišu aktivnosti koje mogu angažovati sve njihove potencijale ili rasplamsati njihova interesovanja. Ta klica je najbitnija za dalje životne korake”, napominje Bometa.

U Srbiji se sporadično rade analize televizijskih programa za djecu. Sada već davne 2014. uočeno je da većina emitovanog dečijeg programa nije imala interaktivni karakter, niti podsticala na razmišljanje, kao i da nije bila zanimljiva. Život na selu tada je bio predstavljen u svega dva, reprizirana, serijala - Priče iz Nepričave i Neven, a djeca iz marginalizovanih grupa nijesu uopšte bila vidljiva u dječijem programu. Neka djeca navodila su prednosti gledanja programa na engleskom jeziku (to im je pomagalo u učenju), dok su druga prepoznala da bi bilo potrebno da dečiji programi oslikavaju način života koji je u skladu sa domaćim kontekstom i izjavila da fali TV sadržaja za djecu na srpskom jeziku. 

Ovakvih detaljnih istraživanja na nivou Crne Gore do sada nije bilo. 

Ono što uliva nadu i obavezuje nadležne jeste vrlo jasno artikulisan javni interes: svako drugo dijete iz istraživanja UNICEF-a rado bi učestvovalo u produkciji TV programa za djecu, a svaki drugi roditelj bi podržao svoje dijete u tome. Dovoljno za početak, ali brzi, jer djeca brzo rastu.




Mrtvo djeluje Nacionalna strategija za ostvarivanje prava djeteta od 2019. do 2023. godine u kojoj srednjoškolci traže bolju medijsku i kulturnu ponudu

bez sadržaja

Izvinite zbog prekida programa za djecu i mlade

Luka je ovog ljeta bio pozvan na rođendansku proslavu u svom rodnom gradu, Pljevljima. Želio je da kao poklon odnese neku knjigu. I tako je obilazio pljevaljske knjižare, njih nekoliko, sve dok nije shvatio da u njima ne može da nađe dobre i zanimljive naslove. Tražio je i tražio, ali osim na školske lektire, sedam ili osam bestselera Sidnija Šeldona i ljubiće autorki Jelene Baćić Alimpić i Vesne Dedić, nije naletio ni na šta što bi moglo da obraduje njegovu drugaricu. Na kraju je pala odluka da joj pokloni knjigu iz sopstvene kolekcije. 

Na osnovu pristojnog terenskog rada, kao neko ko aktivno sakuplja, ali i čita knjige (a to su dva različita hobija), utvrdila sam da više od polovine opština u Crnoj Gori nema prosječnu uslovnu knjižaru. Tačnije njih 14 (sa Pljevljima) - Kolašin, Mojkovac, Šavnik, Rožaje, Žabljak, Plužine, Gusinje, Andrijevica, Tuzi, Zeta, Ulcinj, Plav i Petnjica. Detaljnijim onlajn istraživanjem, utvrdila sam i da je to stara vijest. Nekoliko je lokalnih medija upozoravalo, doduše u kratkim crtama, da stanovnici njihovih gradova nemaju gdje da kupe knjige. 

Kada sam se prije nekoliko mjeseci zadesila na jednom seminaru u Kolašinu, htjela sam da vidim šta ima po tamošnjim knjižarama i da eventualno uvećam svoju skromnu kolekciju knjiga. Nijesam zapazila nijednu, pa sam se obratila za pomoć drugarici koja tu živi. Ona me uputila na obližnju poštu i upozorila me da se puno ne nadam. 

I bila je u pravu. Na maloj polici bilo je tužno šćućureno tridesetak knjiga - većinom školske lektire, par ljubavnih romana Nore Roberts, neka od knjiga Stivena Kinga, nekoliko bestselera meni nepoznatih autora i *Priča o Ronji*, razbojničkoj kćeri, švedske autorke Astrid Lindgren, na osnovu koje je nastao poznati japanski animirani serijal. Tu knjigu nijesam vidjela ni u jednoj knjižari u Podgorici i zapitala sam se kako se obrela ovdje, u pošti u Kolašinu, gdje vjerovatno malo ko zađe sa namjerom da kupi neko štivo. 

U Ulcinju se knjižara otvorila tek pošto su lokalni mediji pisali o tome da Ulcinjani i Ulcinjanke nemaju gdje da kupe knjige. Nedavno sam je posjetila i mogu da kažem da je izbor oskudan.  

Portal Ul-info je 2021. sproveo anketu koja je pokazala da čak 97 odsto ispitanika od 400 onih koji su je ispunili, smatra da je to što u Ulcinju ne postoji prava knjižara problem. Onlajn kupovina još uvijek nije dovoljno zaživjela, pa knjige na ovaj način kupuje 14 odsto ispitanika, a isti postotak knjige kupuje u knjižarama van Crne Gore. Samo deset odsto ispitanih reklo je da kupuje  knjige na sajmovima, a samu anketu su uglavnom ispunili sredovlječni i stariji čitaoci uz upadljivo slabo interesovanje mladih.

Stanovnicima Rožaja, na primjer, jednostavnije je da pođu do Novog Pazara po knjigu, nego do Podgorice. Mogu ih i poručiti onlajn i dobiti brzom poštom. 

,,U Plužinama djeca nemaju gdje da kupe malo kvalitetniju hemijsku, a ne knjige. Čitava kultura odlaska u knjižaru, uživanja u mirisu knjiga, prelistavanja - kod nas jednostavno ne postoji”, kaže za Normalizuj nastavnica koja radi u jednoj školi u ovoj opštini. 

Iz Službe Predsjednika Opštine Plužine kažu pak da postoji biblioteka sa velikim brojem naslova. ,,Otvaranje maloprodajnih radnji bilo kog tipa je stvar poslovnog interesa
pojedinca. S obzirom na mali broj stanovnika, kao i njihovu zaintresovanost za
trgovinu knjigama, vjerovatno je nedovoljno motivacije za pojedince da se bave
ovom djelatnošću”, objašnjavaju. 

Slično navode i iz Opštine Petnjica. Predsjednik ove opštine, Samir Agović kaže da ovaj grad opterećuje to što nema knjižaru. 

,,Razlog je vjerovatno u tome da je postojanje jedne takve radnje neodrživo. Tu su i problem početnog kapitala i strah od neuspjeha u maloj sredini. Prije nekoliko godina postojala je jedna privatna knjižara, kao i prije tridesetak godina, koja je radila u društvenom vlasništvu“, ističe on za Normalizuj. 

Agović kaže da bi iz lokalne uprave podržali ideju otvaranja knjižare: ,,To bi nas jako obradovalo“. 

Iz ostalih opština bez knjižara nijesu odgovorili na pitanja Normalizuj. 

Možda će nekome ovo zvučati smiješno, budući da pojedini od ovih gradova imaju gomilu problema i nemaju ni neke od osnovnih institucija, poput bolnica, a kamoli knjižare. 
Zato je poučna priča o belgijskom selu po imenu Redu, koje su prije oko 40 godina spasile upravo – knjige. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/296702e7-7ea2-4c13-9a6e-abb97c2a168e)
Selo Redu, Belgija{.caption}

Ovo je selo umiralo. Poljoprivredni poslovi su se gasili, a porodice se selile u gradove. Sve dok se sredinom 80-ih grupa knjižara nije uselila u prazne štale i pretvorila Redu u književni raj. Ubrzo su njihov primjer slijedili i ilustratori, knjigovesci, proizvođači papira. Pretpostavlja se da su to učinili po uzoru na Britanca Ričarda Buta koji je samo dvadesetak godina ranije donio više stotina hiljada knjiga u velški grad Haj-on-Vaj i tako ga pretvorio u svjetsku prijestonicu polovnih knjiga. Butov čin inspirisao je mnoge ruralne zajednice širom svijeta da se preobraze u gradove (sela) knjiga, u nadi da će na taj način oživjeti ekonomiju i turizam. Tako je Redu sa oko 400 stanovnika postao dom za više od 20 knjižara, koje su vremenom privukle turiste. To je danas selo knjiga, u čijem se centru nalazi skulptura knjige, a čak su i javne lampe i kante za otpad ukrašene bibliofilskim hijeroglifima. 

Iz istog razloga iz kojeg vjerovatno ni u većini gradova na sjeveru Crne Gore nema knjižare, i budućnost sela Redu je neizvjesna – trgovina knjigama na tradicionalan način više nije toliko profitabilan posao. Većina knjižara se suočava sa raznim problemima, a tek nekoliko njih se zatvorilo. Ne odustaju, jer znaju šta bi to značilo za selo.  

Knjižarstvo se sa prvim problemima suočilo kad su knjige počele da se distribuiraju po kioscima. Izdanja su tada, tačno, postala dostupnija, a cijene i nekoliko puta niže nego u knjižarama. Konačni udarac ipak su mu zadali veliki knjižarski lanci i izdavači, koji samo gledaju kako da prođu što jeftinije - romane prodaju na akcijama, uz minimalnu posvećenost izdanju i promociji. 

Tako je zamrla ideja malih knjižara - da stvaraju zajednicu. Ako nema stalnih mušterija, ima li onda njihovo postojanje smisla? Ovo retoričko pitanje ujedno je i često opravdanje vlasnika zašto gase knjižare. 

Kad neki grad nema knjižaru, to je obično prvi očigledan pokazatelj dubokih problema takvih sredina. To je simbol za nepostojanje izbora u životu. Nil Gejmen, engleski pisac naučno i epskofantastičnih priča, u *Američkim bogovima* napisao je da “grad nije grad bez knjižare. Možda sebe naziva gradom, ali ne može da zavara dušu“. 

U eri razvoja tehnologije, a u državi u kojoj je radnička klasa, ma kakva njena forma danas bila, i dalje značajna društvena grupa, u sredinama bez knjižara i biblioteka, nameće se potreba za samoobrazovanjem i doškolavanjem. Moralo bi se poći od analize privrednih djelatnosti ovih područja i čitalačkih težnji. Takvog nečeg do sada nije bilo.  

Pretpostavka je da život onoga ko nema drugih aktivnosti do onih svakodnevnih, onoga čije su radnje odveć mehaničke, nerijetko prati izvjesna monotonija, pa možda čak i duhovna praznina. Uključiti takvog čovjeka u proces (samo)obrazovanja znači omogućiti mu da formira društvenu svijest i da odluči o svojoj društvenoj ulozi. I to je zadatak knjižara i biblioteka. 

Spisateljica Suzan Sontag u kratkom tekstu *Pismo Borhesu* iz 1996. napisala je da će, ako knjige nestanu, nestati i istorija i ljudski rod. ,,Neki ljudi misle da je čitanje samo vid bjekstva: bjekstva iz 'stvarnog' svakodnevnog svijeta u imaginarni svijet, svijet knjiga. Knjige su mnogo više. One su način da budemo čovječniji“. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/36d9024c-cd59-419c-b128-692a50c97481)
Foto: DUOFAB{.caption}

Nekad i sama pomislim da će se to dogoditi, da će knjige nestati. Ali onda nabasam na neku koja me razuvjeri. Posljednje takvo djelo bilo je *Ne nadajte se da ćete se riješiti knjiga*, zapisani razgovor koji su vodili pisac, profesor i semiolog Umberto Eko i esejista, dramaturg i scenarista Žan - Klod Karijer. Njih dvojica razmatraju sudbinu pisane riječi u današnjem vremenu. Knjige su, kaže Eko, poput točka, kašike ili makaza - jednom kad ste ih izmislili, ne možete ih učiniti boljim. 

Našla sam to lijepo izdanje na Instagramu, na jednom profilu, gdje se prodaju polovne knjige. Takvih online prodavnica ima sve više, neformalnih knjižara na društvenim mrežama. Tamo trgujem sve češće, po pristojnim cijenama.


Produkciju članka podržalo Ministarstvo kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}




Nedostatak državnog plana i akcije, tržišna realnost ili promjena navika, tek u 14 crnogorskih opština nemate gdje kupiti dobru knjigu

čitanje gradova

Više od pola opština u Crnoj Gori nema knjižaru

On nije junak nekog romana apsurda. On je *hikikomori*. To je japanska riječ za osobe koje, duže od pola godine, žive potpuno izolovano od društva. Tih ljudi, uglavnom muškaraca, prema podacima japanske Vlade iz 2016. godine, ima više od pola miliona. Vjerovatno i mnogo više, jer uglavnom vole da ostanu potpuno sakriveni, pa niko i ne može tačno znati koliko ih je. Obično su mladi, imaju od 15 do 39 godina. Izbjegavaju kontakt čak i sa bliskim članovima porodice, a njihova kuća postaje neka vrsta štita, koji čini da se osjećaju sigurno.

Ovaj termin (izveden od glagola hiki – povući se i komori – biti unutra) skovao je 1998. godine japanski psihijatar Tamaki Saito, jer nije znao kako drugačije da opiše mlade ljude sa kojima je radio, koji nijesu ispunjavali kriterijume za dijagnozu nekih mentalnih bolesti, a ipak su bili u stanju ekstremnog povlačenja u sebe. 

Prvi put je ovaj problem japanske omladine privukao pažnju tokom 1990-ih. Tada je Japan prolazio kroz ekonomsko “ledeno doba“. Ono je mnoge spriječilo da ostvare ciljeve i ambicije. Da bi prikrili sramotu koju su osjećali, sakrili su se i postali *hikikomoriji*. 

Japan je kolektivističko društvo i podrazumijeva se da svako u njemu zna šta su njegove obaveze. Onaj/ona ko ih ne ispunjava, uglavnom vidi tri izlaza: da izvrši samoubistvo, da bude *furita* (slobodnjak, honorarac, kog niko ne doživljava ozbiljno, jer nema ozbiljnu karijeru) ili da postane *hikikomori*. 

Možda se pitate zašto bi iko “birao“ između ovih opcija. Vjerovatno ste se naslušali horor priča o japanskoj korporativnoj kulturi, beskonačnom radnom vremenu i službenicima koji dožive *karoshi* – smrt od previše rada. U poređenju s tim, život *furita* ili *hikikomorija* zvuči kao bajka, ali nije. U Japanu nije poželjno biti slobodan na bilo koji način, jer to znači biti sasvim sam. 

Zašto ovo pišem? Masakri koje su nedavno u OŠ ,,Vladislav Ribnikar“ u Beogradu i kod Mladenovca počinili jedan trinaestogodišnjak i 21-godišnjak pokrenuli su salvu burnih reakcija i predloga da se hitno zabrane pojedine društvene mreže, ukinu nasilne video igrice i onemoguće “neprimjereni“ TV i štampani sadržaji. Mnogi glasovi sa društvenih mreža se ujedinili su se poruci: "svakodnevno živimo i gledamo nasilje, a onda se čudimo kad se ovako nešto dogodi?!"

Ljudima koji su štancali komentare po društvenim mrežama i raznoraznim televizijama i portalima vjerovatno ne bi bilo dobro kada bi pogledali neku epizodu anime serijala kao što su *Ninja Scroll, Apocalypse Zero, Kite, Legend of the Overfiend, Violence Jack*… Lista bi mogla da oduzme barem stotinjak redaka od ovog teksta, jer je Japan poznat po proizvodnji grotesknih zabavnih sadržaja. Mnogi imaju posebna imena i dostupni su samo u toj državi. Izvjesno je da se od onih pola miliona *hikikomorija* makar njih hiljadu upravo zabavlja uz ove brutalne anime. Vjerovatno njih stotinjak uživa uz neki dio *Resident Evil* i *Fatal Frame* video igri. Možda njih desetak čita *Shamo* ili *Killing Morph* mangu. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/8f072427-578c-4a4d-8c89-4cc0a568708a)
Violence Jack, 2: Evil town, Foto: MUBI{.caption}

Od devedesetih do danas u Japanu su zabilježena dva slučaja masovnih ubistava. Jedan se dogodio 2007. a drugi 2010. godine. Poznati su kao “Sasebo i Habikino pucnjave” – po mjestima gdje su se dogodile. Ukupno je stradalo pet ljudi. 

Samo prošle godine, u SAD-u se dogodilo čak 46 masovnih pucnjava u školama. 

Zašto se ovi podaci drastično razlikuju ako smo tako glasno ubijeđeni da je uzrok masovnih ubistava leži u nasilju kojem smo izloženi u video igricama, na društvenim mrežama ili TV-u?

Istraživači sa Internet Instituta Univerziteta u Oksfordu objavili su 2019. da nijesu pronašli nikakvu vezu između agresivnog ponašanja tinejdžera i količine vremena provedenog igrajući okrutne video igrice. Koristili su kombinaciju subjektivnih i objektivnih podataka. Ispostavilo se da su pristrasnosti istraživača uticale na prethodne studije o ovoj temi.

Biće, ipak, da je posrijedi nešto drugo i da nam japansko iskustvo, iako daleko, može biti od koristi kad razmišljamo o suzbijanju nasilja.

Djeca u Japanu do četvrtog razreda ne dobijaju ocjene, jer škole primat daju vaspitanju. Uče se dobrom ponašanju, navikama, empatiji, kako da poštuju druge, prirodu, životinje…  Nema domara ili čistača, učenici pospremaju učionice. Osoblje i đaci jedu za istim stolom, jer se tako stvara krug povjerenja. Nakon nastave, slijede *bukatsu*, ili klupske aktivnosti, gdje uče razne tehnike i vještine. Obavezno je nošenje uniformi, jer se tako stvara osjećaj zajedništva. 
U Japanu ne postoji Dan učitelja, ali je zato njihov posao među najplaćenijim u toj državi. Pored dobre zarade, uživaju ugled i imaju mnoge društvene  privilegije. 

Sve ovo lijepo zvuči. Pa ipak, vršnjačko nasilje nije rijetka pojava u japanskim školama, a među brojnima koji izvrše samoubistvo ima i nastavnika. 

Zbog strogih zakona o ličnom naoružanju, suicidalni ljudi pribjegavaju samoljepljivoj traci, vješanju, ili se bace na prugu. Željeznice u Japanu imaju pravo da naplate kaznu od pet miliona jena (oko 30 hiljada eura) za “izazivanje nesreće zbog ljudskog faktora”. To je eufemizam kojim kažu da je nedopustivo što je neko htio da iskoristi njihov voz da bi se ubio.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/2d86b567-5c50-451a-9512-c499458dea8f)
Depresija izlazećeg sunca: "Flowers of evil"{.caption}

Razni su anime i manga serijali koji se bave upravo ovim temama – *LIFE, The Flowers of Evil, Rainbow, So Long, Mr. Despair*… Ima i onih koji tretiraju pitanje *hikikomorija*. *Welcome to the NHK ili The WallFlower*, na primjer. 

Zanimljivo je i da mnoge države, poput SAD-a i nekih azijskih zemalja pokušavaju da oponašaju japanske institucije *hashutsujo* (u prevodu: mala policijska stanica) i *chuzaisho* (biti u policijskoj stanici). Ovaj sistem, poznat i kao *koban*, japanska je metoda za suzbijanje kriminala. Za razliku od velikih policijskih stanica, ove male stanice se nalaze na uglu ulica i u njima je uvijek po jedan policajac koji patrolira kvartom. Postoji i spisak stanovnika koji tu žive i na svaku sumnjivu radnju, oni reaguju. Ukoliko se desi neki zločin, uvijek su dovoljno blizu da reguju ili pozovu pomoć ukoliko je potrebno. 

Jedno je sigurno - Japanci prepoznaju neki problem i onda se bave njime. Manje ili više uspješno. Tamošnji naučnici sada ispituju da li osoba *hikikomori* ima poremećaj ponašanja ili mentalno oboljenje. Neki smatraju da se radi o kulturološkom sindromu i kritikuju snažan kapitalistički sistem u Japanu. Sa *hikikomorijima* danas rade edukovane osobe iz raznih neprofitnih organizacija koje im pomažu da se vrate normalnom funkcionisanju. 
Japansko društvo razmišlja i ispituje, pa donosi odluke, zakone i predloge.  

A šta mi radimo? 


Bio je mladi biznismen i imao je svoju kompaniju. Neko vrijeme je uspješno radio, a onda je – bankrotirao. Od tada je prošlo sedam godina i nije mrdao iz kuće. Vrijeme provodi tako što po čitavi dan čita mange, gleda anime i igra video igrice. Ponekad, noću, izađe da potrguje potrepštine, a onda se brzo vraća u svoju jazbinu. Tako izgleda njegov život. 

Kako se Japan modernizovao po crnogorskom modelu

Izvinite zbog prekida programa za djecu i mlade

Više od pola opština u Crnoj Gori nema knjižaru

Video igrice, mange i nasilje: Koliko su slike opasne?