Možemo tugovati za starim crtanim filmovima, ali to nas će dovesti do odgovora kako su se vremena se promijenila, a sa njima i kvantitet i kvalitet sadržaja za djecu. U lamentima nad Brankom Kockicom i Acom Poštarem teško da ćemo pronaći ključ budućih akcija. Kultne emisije iz osamdesetih i početka devedesetih odavno su dio kolektivnog sjećanja. Emisije za djecu i programi već decenijma se gube i povlače, TV kanali na kojima su se prikazivali crtaći ugašeni su, ili su postali dnevno-politička propagandna glasila, albumi sa sličicama su nestali, a muzički festivali utihnuli. Cijela medijska struktura je uglavnom odustala od svoje obrazovne socijalne uloge, ekrani su se smanjili, a produkcije okrenule isključivo profitu.
Nova medijska realnost je neumitna, Jugoslavija je pradavna prošlost, a generacije koje su rasle devedesetih sada su roditelji djece koja ne znaju šta je muzej. Od deset školaraca u Crnoj Gori sedam ne posjećuje domove kulture, koncerte i izložbe. Svako peto dijete u prvim godinama škole već ima svoj mobilni telefon, dok tinejdžeri osam sati dnevnog svjetla zamijene ekranskim. Ovo su podaci UNICEF-a iz 2018, kad je istraživanje pokazalo da ubjedljiva manjina crngorske djece čita i istražuje van školske obaveze.
Pitali smo Ministarstvo kulture i medija kako vide današnju kulturu za djecu, šta bi izdvojili od zanimljivih sadržaja koji se proizvode u Crnoj Gori i kako bi se ponuda mogla obogatiti. Ni poslije dvije nedjelje čekanja, nijesmo dobili odgovore.
Pitanja obrazovanja i kulturnih politika za mlade nijesu česta, ona se potežu tek u medijskim izvještajima o nasilju među vršnjacima. Mrtvo i nevažno djeluje državna Nacionalna strategija za ostvarivanje prava djeteta od 2019. do 2023. godine, u kojoj piše da srednjoškolci traže bolju medijsku i kulturnu ponudu, upozoravaju na izazove slobodnog vremena, slabu informisanost.
U Strategiji su se mladi požalili na „nedostatak mjesta za izlazak, za sportske aktivnosti i kreativne radionice, koje im ne bi puno naplaćivali, kao i na mali broj seminara i treninga".
,,Uvijek je nedovoljno sadržaja za djecu. Svaki uzrast zaslužuje adekvatan i primjeren sadržaj”, kaže za Normalizuj učitelj i vaspitač Milivoj Bometa, koji se više od sedam godina aktivno bavi vaspitno-obrazovnim radom. Radio je u raznim vrtićima i školama u Podgorici, sve dok nije pokrenuo sopstveni projekat – Učitelj Miki, u okviru kog djeca uče kroz igru i zabavu.
,,Nedovoljno su angažovani autori koji se bave stvaralaštvom (muzikom i poezijom) za djecu. Nedovoljno je i medijskog prostora”, napominje Bometa.
Iz Udruženja crnogorskih pisaca za djecu i mlade (UCPDM) pohvalili su se da je na konkursu za Najbolju knjigu za djecu prošle godine prijavljeno 13 knjiga. Udruženje radi na digitalizaciji književnog časopisa Osmijeh, ukupno 103 broja i preko 2000 stranica, kao svojevrsnog kapitalnog zapisa u kome se nalaze stihovi i priče najznačajnijih crnogorskih i regionalnih pisaca još od 1991. godine, kada je objavljen prvi broj.
,,Važna je podrška autorima i ilustratorima, kao i promocija čitanja i edukacija roditelja i učitelja o važnosti čitanja, što može uključivati organizovanje čitalačkih grupa i književnih događanja za djecu. Pored toga, bitno je i podsticanje izdavača da objavljuju više kvalitetnih knjiga za djecu, uključujući originalne crnogorske priče, adaptacije narodnih bajki i priča, kao i prevode svjetski poznatih djela. Usljed razvoja tehnologije i novih načina čitanja, posebnu pažnju treba posvetiti i digitalnim sadržajima… kao što su e-knjige, audioknjige i aplikacije koje podržavaju čitanje i edukaciju”.
Kultura stripa je srećom preživjela digitalizaciju. Mange, japanski stripovi, danas su vrlo popularni među mladima i popunjavaju veliku rupu domaćih sadržaja. Manga stripovi se uglavnom čitaju se preko aplikacija, na engleskom, jer većina nije prevedena na naše jezike. Sagovornici Normalizuj kažu da tu nailazimo na dobre strane digitalizacije i globalizacije, koje omogućavaju, koliko god to otrcano zvučalo, širenje vidika.
,,Djeci uvijek rado preporučujem manifestacije koje promovišu aktivnosti koje mogu angažovati sve njihove potencijale ili rasplamsati njihova interesovanja. Ta klica je najbitnija za dalje životne korake”, napominje Bometa.
U Srbiji se sporadično rade analize televizijskih programa za djecu. Sada već davne 2014. uočeno je da većina emitovanog dečijeg programa nije imala interaktivni karakter, niti podsticala na razmišljanje, kao i da nije bila zanimljiva. Život na selu tada je bio predstavljen u svega dva, reprizirana, serijala - Priče iz Nepričave i Neven, a djeca iz marginalizovanih grupa nijesu uopšte bila vidljiva u dječijem programu. Neka djeca navodila su prednosti gledanja programa na engleskom jeziku (to im je pomagalo u učenju), dok su druga prepoznala da bi bilo potrebno da dečiji programi oslikavaju način života koji je u skladu sa domaćim kontekstom i izjavila da fali TV sadržaja za djecu na srpskom jeziku.
Ovakvih detaljnih istraživanja na nivou Crne Gore do sada nije bilo.
Ono što uliva nadu i obavezuje nadležne jeste vrlo jasno artikulisan javni interes: svako drugo dijete iz istraživanja UNICEF-a rado bi učestvovalo u produkciji TV programa za djecu, a svaki drugi roditelj bi podržao svoje dijete u tome. Dovoljno za početak, ali brzi, jer djeca brzo rastu.