On nije junak nekog romana apsurda. On je hikikomori. To je japanska riječ za osobe koje, duže od pola godine, žive potpuno izolovano od društva. Tih ljudi, uglavnom muškaraca, prema podacima japanske Vlade iz 2016. godine, ima više od pola miliona. Vjerovatno i mnogo više, jer uglavnom vole da ostanu potpuno sakriveni, pa niko i ne može tačno znati koliko ih je. Obično su mladi, imaju od 15 do 39 godina. Izbjegavaju kontakt čak i sa bliskim članovima porodice, a njihova kuća postaje neka vrsta štita, koji čini da se osjećaju sigurno.
Ovaj termin (izveden od glagola hiki – povući se i komori – biti unutra) skovao je 1998. godine japanski psihijatar Tamaki Saito, jer nije znao kako drugačije da opiše mlade ljude sa kojima je radio, koji nijesu ispunjavali kriterijume za dijagnozu nekih mentalnih bolesti, a ipak su bili u stanju ekstremnog povlačenja u sebe.
Prvi put je ovaj problem japanske omladine privukao pažnju tokom 1990-ih. Tada je Japan prolazio kroz ekonomsko “ledeno doba“. Ono je mnoge spriječilo da ostvare ciljeve i ambicije. Da bi prikrili sramotu koju su osjećali, sakrili su se i postali hikikomoriji.
Japan je kolektivističko društvo i podrazumijeva se da svako u njemu zna šta su njegove obaveze. Onaj/ona ko ih ne ispunjava, uglavnom vidi tri izlaza: da izvrši samoubistvo, da bude furita (slobodnjak, honorarac, kog niko ne doživljava ozbiljno, jer nema ozbiljnu karijeru) ili da postane hikikomori.
Možda se pitate zašto bi iko “birao“ između ovih opcija. Vjerovatno ste se naslušali horor priča o japanskoj korporativnoj kulturi, beskonačnom radnom vremenu i službenicima koji dožive karoshi – smrt od previše rada. U poređenju s tim, život furita ili hikikomorija zvuči kao bajka, ali nije. U Japanu nije poželjno biti slobodan na bilo koji način, jer to znači biti sasvim sam.
Zašto ovo pišem? Masakri koje su nedavno u OŠ ,,Vladislav Ribnikar“ u Beogradu i kod Mladenovca počinili jedan trinaestogodišnjak i 21-godišnjak pokrenuli su salvu burnih reakcija i predloga da se hitno zabrane pojedine društvene mreže, ukinu nasilne video igrice i onemoguće “neprimjereni“ TV i štampani sadržaji. Mnogi glasovi sa društvenih mreža se ujedinili su se poruci: "svakodnevno živimo i gledamo nasilje, a onda se čudimo kad se ovako nešto dogodi?!"
Ljudima koji su štancali komentare po društvenim mrežama i raznoraznim televizijama i portalima vjerovatno ne bi bilo dobro kada bi pogledali neku epizodu anime serijala kao što su Ninja Scroll, Apocalypse Zero, Kite, Legend of the Overfiend, Violence Jack… Lista bi mogla da oduzme barem stotinjak redaka od ovog teksta, jer je Japan poznat po proizvodnji grotesknih zabavnih sadržaja. Mnogi imaju posebna imena i dostupni su samo u toj državi. Izvjesno je da se od onih pola miliona hikikomorija makar njih hiljadu upravo zabavlja uz ove brutalne anime. Vjerovatno njih stotinjak uživa uz neki dio Resident Evil i Fatal Frame video igri. Možda njih desetak čita Shamo ili Killing Morph mangu.
Violence Jack, 2: Evil town, Foto: MUBI
Od devedesetih do danas u Japanu su zabilježena dva slučaja masovnih ubistava. Jedan se dogodio 2007. a drugi 2010. godine. Poznati su kao “Sasebo i Habikino pucnjave” – po mjestima gdje su se dogodile. Ukupno je stradalo pet ljudi.
Samo prošle godine, u SAD-u se dogodilo čak 46 masovnih pucnjava u školama.
Zašto se ovi podaci drastično razlikuju ako smo tako glasno ubijeđeni da je uzrok masovnih ubistava leži u nasilju kojem smo izloženi u video igricama, na društvenim mrežama ili TV-u?
Istraživači sa Internet Instituta Univerziteta u Oksfordu objavili su 2019. da nijesu pronašli nikakvu vezu između agresivnog ponašanja tinejdžera i količine vremena provedenog igrajući okrutne video igrice. Koristili su kombinaciju subjektivnih i objektivnih podataka. Ispostavilo se da su pristrasnosti istraživača uticale na prethodne studije o ovoj temi.
Biće, ipak, da je posrijedi nešto drugo i da nam japansko iskustvo, iako daleko, može biti od koristi kad razmišljamo o suzbijanju nasilja.
Djeca u Japanu do četvrtog razreda ne dobijaju ocjene, jer škole primat daju vaspitanju. Uče se dobrom ponašanju, navikama, empatiji, kako da poštuju druge, prirodu, životinje… Nema domara ili čistača, učenici pospremaju učionice. Osoblje i đaci jedu za istim stolom, jer se tako stvara krug povjerenja. Nakon nastave, slijede bukatsu, ili klupske aktivnosti, gdje uče razne tehnike i vještine. Obavezno je nošenje uniformi, jer se tako stvara osjećaj zajedništva. U Japanu ne postoji Dan učitelja, ali je zato njihov posao među najplaćenijim u toj državi. Pored dobre zarade, uživaju ugled i imaju mnoge društvene privilegije.
Sve ovo lijepo zvuči. Pa ipak, vršnjačko nasilje nije rijetka pojava u japanskim školama, a među brojnima koji izvrše samoubistvo ima i nastavnika.
Zbog strogih zakona o ličnom naoružanju, suicidalni ljudi pribjegavaju samoljepljivoj traci, vješanju, ili se bace na prugu. Željeznice u Japanu imaju pravo da naplate kaznu od pet miliona jena (oko 30 hiljada eura) za “izazivanje nesreće zbog ljudskog faktora”. To je eufemizam kojim kažu da je nedopustivo što je neko htio da iskoristi njihov voz da bi se ubio.
Depresija izlazećeg sunca: "Flowers of evil"
Razni su anime i manga serijali koji se bave upravo ovim temama – LIFE, The Flowers of Evil, Rainbow, So Long, Mr. Despair… Ima i onih koji tretiraju pitanje hikikomorija. Welcome to the NHK ili The WallFlower, na primjer.
Zanimljivo je i da mnoge države, poput SAD-a i nekih azijskih zemalja pokušavaju da oponašaju japanske institucije hashutsujo (u prevodu: mala policijska stanica) i chuzaisho (biti u policijskoj stanici). Ovaj sistem, poznat i kao koban, japanska je metoda za suzbijanje kriminala. Za razliku od velikih policijskih stanica, ove male stanice se nalaze na uglu ulica i u njima je uvijek po jedan policajac koji patrolira kvartom. Postoji i spisak stanovnika koji tu žive i na svaku sumnjivu radnju, oni reaguju. Ukoliko se desi neki zločin, uvijek su dovoljno blizu da reguju ili pozovu pomoć ukoliko je potrebno.
Jedno je sigurno - Japanci prepoznaju neki problem i onda se bave njime. Manje ili više uspješno. Tamošnji naučnici sada ispituju da li osoba hikikomori ima poremećaj ponašanja ili mentalno oboljenje. Neki smatraju da se radi o kulturološkom sindromu i kritikuju snažan kapitalistički sistem u Japanu. Sa hikikomorijima danas rade edukovane osobe iz raznih neprofitnih organizacija koje im pomažu da se vrate normalnom funkcionisanju. Japansko društvo razmišlja i ispituje, pa donosi odluke, zakone i predloge.
A šta mi radimo?