 Uglavnom nijesam zagovornik borbe protiv digitalnog talasa i družbe s pametnim robotima koji na naš šturi zahtjev pišu sladunjave mejlove, precizne prevode i parafraze. Nijesam sigurna ni da mi to, kao dijelu onoga što se danas uglavnom označava generacijom Z, uistinu pripada, budući da od pametnih alata maltene zavisim u svakodnevnom životu i radu. Eventualni pokušaj da ovo učinim glasom protiv digitalizacije bio bi neiskren i vještački produkt kratkotrajnog straha da možda ipak podliježemo prepuštanju svijetu mašina. Ipak, ovo je daleko od toga, a mnogo više lična refleksija proistekla iz viška slobodnog prazničnog vremena. 
Nakon ovog zamalo-AI disklejmera, evo stvarnog povoda. 

Čitajući „Atlantidu“ Borislava Pekića i najzad – pročitavši knjigu, nijesam mogla da ostanem ravnodušna na relevantnost teme za sadašnji trenutak. Svijet u kojem se vodi borba između pravih-ljudi i ljudi-robota može zvučati kao mučna naučna fanstastika, ali Pekićeva suština ide dublje od toga. Iako napisana 1988. godine, Atlantida nesmetano putuje kroz vrijeme i više od 30 godina kasnije nam postavlja pitanja koja su iznova u srži intelektualne misli. Šta je čovjek? Ili u kontekstu knjige, šta je pravi-čovjek? A šta čovjek-robot? Može li čovjek pobijediti u ratu sa robotom? Šta čovjeka razlikuje od mašine? Da li život čovjeka vrijedi više od života čovjeka-robota? Ima li svijet smisla i izgleda za opstanak ako njime upravljaju ljudi-roboti? U čemu se smisao, uopšte, ogleda?

Sigurna sam da Pekićeva ambicija, iako zaodjenuta velom mita, nije bila usmjerena ka razotkrivanju zavjereničkih ideoloških struja u svijetu. Prije je riječ o maštovitom prikazu onoga što je, vjerujem, 1988. godine bilo samo naslućivanje, a što je danas uveliko stvarnost: 

*Radikalan i nekontrolisan razvoj nauke, debalansiranje prirode, zloupotreba njenih ograničenih izvora, perverzija ljudske inteligencije, razaranje duhovnih vrijednosti i moralnih standarda, konfuzija uma i duše, zabuna u pogledu svrhe i cilja postojanja, materijalizacija, mehanizacija i najzad kompjuterizacija života, tiranija velikog broja i jednoobraznosti, kao i besomučnosti individualizma, bitka za prevlast između strana koje su iz vijeka u vijek, u žudnji za što lakšim trijumfom, uprošćavale ljudske vidike, snižavale njihove vrijednosti i eliminisale jedan po jedan obzir u njihovom postizanju, dovele su najzad do opšte katastrofe, u tradiciji zapamćene kao Potop.*  

Pitam se kako bi Pekić sročio ovo gornje da živi u aktuelnom istorijskom razdoblju. Možda za nečim takvim i nema potrebe, ako u prethodnom prepoznamo potvrdu njegovog naslućenog shvatanja da se odgovori na društvenu istoriju i budućnost čovječanstva nalaze upravo u njegovoj najdubljoj prošlosti. Tom linijom, u njegovoj dalekoj misli možemo uočiti autentičan opis sadašnjeg živućeg trenutka, gotovo kao da ga i sam Pekić sa nama dijeli.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/4a990ac8-8a21-4652-aa68-47524b4e3195)
Borislav Pekić{.caption}

Njegov vizionarski prikaz borbe ljudi i robota nas ne ostavlja u banalnom strahu od električnog bojnog polja na kojem ljudi bježe pod najezdom naoružanih kompjutera, razjarenih letjelica i oživjelih algoritama, već u otvorenom i realnom pitanju da li se mimikrijski i sami približavamo onome od čega strepimo – robotskom načinu života, predajući se time i bez oružane borbe. 

Samorastući *Excel Sheet* u kojem se dinamički slijede brojevi naših uspjeha i neuspjeha, pročitanih vijesti, obrađenih dokumenata, postignutih lajkova i složenih ikonica, sa druge strane, zvuči kao izvor opravdanog straha za ono što u izmaglici još uvijek naliči na život vrijedan življenja. Danas već zasigurno postoje aplikacije za svaki aspekt našeg dana i različitih životnih situacija, aplikacije koje uređuju šta gledamo, sugerišu šta kupujemo, biraju šta slušamo, opominju nas da popijemo najmanje osam čaša vode dnevno i u koje vrijeme ih moramo popiti, u suprotnom nijesmo ispunili naš dnevni cilj. Svi na telefonu imamo najmanje pet takvih koje nam iz dana u dan zadaju informacioni haos sa pregršt obavještenja i ponuda, pa nakon protraćenih deset ili više minuta zaboravimo zbog čega smo isprva posegnuli za telefonom.

Tako je algoritam na društvenim mrežama posljednjih dana zavrtio sada već viralan snimak dočeka Nove godine na čuvenoj pariškoj *Champs-Élysées* aveniji, na kojem su prikazane hiljade ljudi koji odbrojavanje sekundi do Nove godine provode snimajući raskošan vatromet i tako sve do poslije otkucaja ponoći. Ljudi na snimku gotovo robotski predano prenose događaj na svojim mobilnim uređajima, bez karakteristične novogodišnje euforije utopljene u zagrljajima, poljupcima, pjesmi ili igri. Ljudi širom ljudskog svijeta su komentarisali ovaj naizgled robotski manevar kao zastrašujući pokazatelj sve veće otuđenosti čovjeka od čovjeka, podređenosti ličnog doživljaja oku kamere kroz koju projektujemo stvarnost i potrebe da viđenost našeg prisustva u online prostoru učinimo važnijom od samog prisustva u realnom svijetu.  

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0076434b-9d51-4ed1-a483-8648a694c1ff)
Doček Nove godine u Parizu{.caption}

U tom realnom svijetu, roboti su zamišljeni kao naši mali kućni drugari koji čiste, pjevaju, pale klime i spuštaju zavjese, sve po našim glasovnim komandama, dok mi uživamo u blagodetima umnog života rasterećnog pedavih fizičkih poslova. Međutim, roboti su ti koji za nas obavljaju pregršt intelektualnog rada, a mi uživamo u blagodetima adrenalina koji nam pružaju brze TikTok i Instagram tranzicije online svijeta. Gotovo kao tiha kapitulacija ljudskog duha. 

U Pekićevom antropološkom eposu nema mirne predaje, on nas vodi kroz seriju slučajeva o odsječenim glavama, palim u ratu za istrebljenje štetne vrste. Za nas danas, izgubljene glave metaforički mogu označiti i sve lično umne procese koje smo podvrgli algoritmu, mašinskom obračunu, robotskom rezultatu, odričući se sopstvenih sposobnosti i talenata. Podajući svoje dnevne obaveze mašini, strgnuli smo teret teškog mišljenja u konstruisanju ideja, rečenica, prezentacija i prevoda, uštedjeli smo to vrijeme za siguran surf lakim 5G talasom iznad nepreglednog horizonta naše razbibrige. Kada nakratko sklonimo ekran i ponestane nam dnevnih zadataka, ostaje pitanje – šta sad? Šta dalje kada su naše ciljne brojke za taj dan namirene? „Neizvjesnost je sudbina čovjekova, ono što ga čini – čovjekom“, rekao bi Pekić. 

Mašina ne zna za neizvjesnost, ona postupa po zadatku. Čovjek gazi po nepoznatom, ponukan nečim što zovemo voljom, idejom, željom, intuicijom, motivom, dušom u pokretu. Jednom izvršen zadatak za mašinu označava kraj radnog vijeka. Za čovjeka, izvršen zadatak znači početak dokolice u kojoj lični duh i intelekt slobodno doživljavaju svoj puni izraz, kroz introspekciju, kreativnost, emocije, slobodnu volju... U tim trenucima nemamo garanciju stoprocentnog ostvarenja, niti tačnosti, nalazimo se u limbu podobnom za nesigurnost i strah – za neizvjesnost. Često posežemo za dalekosežnim i detaljnim planovima, impulsivno tražimo načine da smanjimo neizvjesnost, a možda smo baš tada najbliži esenciji čovječjeg bića –  ljudskom geniju. 


Da li se približavamo onome od čega strepimo, robotskom načinu života kojem se predajemo bez borbe

atlantida

Popiti osam čaša vode dnevno

Uvijek sam se pitala da li drugi zaista uspijevaju da odole kreiranju suda o knjizi po koricama. Ako to ne bi bio sud, za mene je oduvijek značio barem predrasudu o radnji, autorovoj kreativosti u naslovu, jeftinoj štampi ili neukusu vizuelnog rješenja. Ponekad, sve u jednom. Ta naizgled laka stepenica prefinjene moderne kultivacije i otvorenosti za mene je oduvijek bila nedostižna i tako sam postala i ostala čitalac sa predrasudom i kritičar sa predumišljajem. Srećom, zrno moje naivne čitalačke zadrtosti je uvijek opominjalo da se progresivne ideje mogu plasirati i u ružnjikavim, zastarjelim knjigama, kao što ispod elegantnih korica može zaudarati dosada, snobizam ili prostakluk.

Rijetko je da neka knjiga svojim sadržajem u potpunosti odgovara spoljnoj reklami. Poneki otužni primjerak ipak stoji kao dokaz da se takva neinventivna sablast vuče po obroncima našeg skromnog tržišta, usuđujući se da uskrati i to malo čitalačke neizvjesnosti i prava na predrasudu. [Knjiga haškog osuđenika Vojislava Šešelja](https://www.slobodnaevropa.org/a/%C5%A1e%C5%A1elj-napadi-vuksanovi%C4%87-stankovi%C4%87-osude/32682753.html), koju je primitivno posvetio bivšoj poslanici i profesorici Univerziteta Crne Gore Draginji Vuksanović Stanković, jedan je od takvih neslavnih primjeraka koji prozirno daje na uvid sav truli sadržaj i ispraznost ukradenih redaka. Ako zanemarimo agresivni atak na estetiku, koji golom oku ne može ostati neprimjetan, imaćemo punu snagu pažnje za osmatranje višeslojnih odvratnosti koje su svojstvene mizoginom i retrogradnom opusu autora.

Pežorativno nacionalno određenje kojim, poput kakvog predmeta, Šešelj klasifikuje Vuksanović Stanković, najviše je od mogućeg političkog konteksta koji pridaje napadu na nju. Zašto? Zato što je najprije napada kao ženu, a zatim i eventualno kao političarku. Ona ga ne dotiče toliko svojim političkim stavovima i djelovanjem, koliko najprije pukom okolnosti da u svom radu nastupa kao žena, koja vidljivo operira u javnom prostoru, nerijetko provokativno obrađuje društvene teme i naizgled odvažno zastupa svoje stavove. 

Iritacija je u ovom slučaju rezultat pradavnog genetskog koda koji nas polno određuje i društveno uslovljava kroz uloge koje civilizacija nije baš svuda ravnomjerno dotakla i obradila. Tako imamo repove intenzivne seksističke mržnje i ostrašćenog nacionalizma koji se banalno izliva kroz pisanu misao i djelo jednog haškog osuđenika za ratne zločine protiv čovječnosti. 
Da su tome skloni i nešto manje očigledno nasilnički orijentisani članovi društva, obični građani i građanke, vidi se iz nedavnih okrutnih i izopačenih uvreda i napada koje je pretrpjela jedna od poslanica crnogorske Skupštine, Aleksandra Vuković Kuč, ali i brojne predstavnice NVO sektora koje su kontinuirano na meti napada i javnog linča. 

Bili zagovornici ili ne, politike, mišljenja, stila ili načina saopštavanja bilo kojeg stava koji se ovdje koristi poput paravana za najteže uvrede i mizogine izlive frustracija, ne možemo ostati nijemi na posljednja izvrgavanja ruglu ženskog lika i djela u različitim okolnostima. Šta to provocira u ženskom javnom djelovanju, a izaziva nedolična i najteža obrušavanja na osobu i ličnost? 

Čini se da kao društvo nijesmo i ne možemo otići dalje od sviknutih obrazaca u kojima su samo muške glave ozbiljni, strateški i pametni igrači, dok žene ostaju reproduktivne mašine kojima pristaje samo laki kikot i klimanje. Gdje su sada velike poslaničke i univerzitetske kolege i čelnici da svojom naučnom i intelektualnom širinom zaštite višeproklamovanu jednakost i civilizacijske vrijednosti? Gdje je stalo društvo u kojem je žena simbol snage, integriteta i oslonca? 

Stalo je u serijalu femicida, nebrojenim slučajevima porodičnog nasilja, javnom i otvorenom potcjenjivanju, pripisivanju muževljevoj zasluzi, stalo je u nekoliko Vlada koje žene broje kao kvotu (i to nedovoljnu), u nerad institucija kojima je vrhunac djelovanja ucviljeno i jalovo zakašnjelo saopštenje. Stalo je u ogromnom broju izgubljenih života žena koje nijesu imale sreću da se za njih založi pola javnog mnjenja, a možda ni njihovi najbliži.

Prostor javnog djelovanja je fluidna kategorija, naizgled podrazumijeva širinu koja dopire do svih slojeva društva i obuhvata one kojima je namjereno, pa ipak, toliko je čudnih mrtvih uglova u koje nikakvo javno djelovanje ne dopire, koji ostaju mračni i autentično zatupljeni. Promjena pravca koji treba da zahvati i ove mrtve uglove, čudne ćoškove i niše, zahtijeva snažan i sveobuhvatan zamah za koji naše društvo i institucije, izgleda, nemaju ni trunke snage. 

Sve dok je tako, šešeljevci i njemu slični agresivci će moći da zaokupiraju pažnju svojom anahronom i ofucanom retorikom, a mi ćemo se pitati kako je moguće da takve kreacije izbijaju na svjetlo dana i uz to uredno štampane u tvrdom, tepih zelenom povezu sa zlatnim slovima velikog izdavača. Toliko smo čudni da, ko zna, možda i ova knjiga nađe svoju publiku, a u tome je, čini mi se, veći strah i napad od bilo čega drugog. 


Šta to provocira u ženskom javnom djelovanju, a izaziva nedolična i najteža obrušavanja na osobu i ličnost?   

šešelj na slobodi

Šta je opasnije: knjiga, autor ili čitalac?

Vidjeli smo - više stotina crnogorskih maturanata ocijenjeno je nulom zbog navodnog prepisivanja, korišćenja nedozvoljenih sredstava i tzv. viber literature tokom polaganja eksternog maturskog ispita. Oboreni su i bolji od najboljih, đaci generacije i lučonoše, od kojih su neki istakli i da su nepravedno optuženi, jer nisu (ili niko ne može dokazati da jesu) prepisivali tokom ispitnog procesa.

Golema nepravda, kako su je mnogi nastavnici i maturanti okarakterisali, uistinu jeste takva. Sistem koji naslijepo kažnjava svakoga jednostavno nije sistem koji može da stimuliše, prepozna ili nagradi, kad već nije kadar ni da prizna rezultate onim učenicima koji su ih zavrijedili svojim znanjem. Treba vjerovati i logično je nadati se da takvih još ima. 

Obrazovni sistem jeste zakazao pred screenshot-ovima na viber grupama, bubicama veličine zrna bibera, (pre)rađenim maturskim, seminarskim, diplomskim i master radovima koji se naručuju jednostavnim „upadom u dm“ instagram naloga koji grandovski najavljuju pristupačne cijene i brzu uslugu, a nerijetko se i brižljivo interesuju za poene koje korisnici ostvare u nastavnom i ispitnom procesu. Očigledno, učenici i studenti nalaze da je crno tržište najrazličitijih akademskih usluga isplativije od višesatnog čitanja, pisanja i memorisanja, pa su više nego spremni da daju 20 ili više eura za rad koji u nastavi može biti vrednovan u skromnom rasponu od maksimum četiri ili deset poena. Koliko su spremni da izdvoje za kontrolni u školi, maturski ispit, kolokvijum ili ispit, posebno je i nedovoljno istraženo pitanje.  

Sa druge strane, eksterni maturski ispiti su primjer par excellence da crnogorski sistem obrazovanja godinama pravi kompromise sa đacima, roditeljima, kumovima i prijateljima koji isključivo izgaraju od potrebe da se pohvale Lučom na zidu dnevne sobe. Zato i ne čudi kolektivni šok uznemirenih učenika, bijesnih roditelja i razočaranih nastavnika kada su ugledali rezultate na tabelarnom prikazu njihovih četvorogodišnjih napora, koje je Ispitni centar tako nepregledno nulirao. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/3be69032-356a-4e2f-a7d1-7cd2c3b7271d)
OŠ Savo Pejanović, Podgorica, foto: Normalizuj{.caption}

U nemogućnosti da prepozna, odredi ili imenuje prepisivače, a u revoltu zbog javnog izrugivanja svemu što obrazovni proces jeste, Ispitni centar je „velikodušno“ odlučio da svakoga sleduje kazna, pa makar oni i zaslužili položen ispit. Interesantno je da u sličnim situacijama uvijek stradaju oni koji se pouzdaju u svoj rad i uloženo vrijeme, a na kraju ponesu generacijsko breme. Zbilja jeste nepravedno naći se na optuženičkoj klupi za svojevrstan vid akademske prevare prostim razlogom da činiš dio generacije koja ne preza od toga da naočigled ispitivača prepisuje i vara. 

> Okretanje glave i podsticanje prevarnih metoda neće nas daleko odgurati, kao ni patetični vapaji o ugašenim snovima


Mehanizam je uspostavljen tako da reaguje, upravlja se i bavi naročito onima koji su lijeni, nezainteresovani, skloni varanju, manje ambiciozni ili jednostavno imaju manje kapacitete za savladavanje pojedinih školskih stepenica. Zbog takvih đaka i studenata je nastavno osoblje dužno da izigrava policiju, do nivoa koji podrazumijeva razoružavanje od mobilnih telefona, zabranu unosa istih u prostorije za polaganje ispita, a odnedavno je i u pojedinim osnovnim školama zaživjela zabrana unosa mobilnih telefona u učionice. Sveukupno, mnogo kazni, mnogo zabrana. 

Čini se da društvo najbolje reaguje na te metode, ili barem da se one pokažu najefikasnijim. Đaci su se preduzimljivo okupili ispred Ministarstva prosvjete, roditelji su zahtijevali sastanak sa ministrom i testovi će biti iznova pregledani. Ura! mlade generacije su spašene! Do septembra, kada će mnogi od njih koji su prepisivali otići na fakultete i prepisivati ponovo. A onda će se, ako iko na fakultetima o tome vodi računa, ponovo naći na optuženičkoj klupi i snositi posljedice disciplinskih komisija, a od svog obrazovnog procesa dobiti samo kaznu.

Prepisivanje vjerovatno postoji otkad i škola, dok obrazovni proces nužno prati određeni nivo strogoće, ali će nas prepisane diplome i prazne kazne sigurno koštati brojnih najboljih i onih koji su to mogli postati da im je na vrijeme razvijen osjećaj o tome šta obrazovanje jeste i može da bude. Kao zajednica se moramo orijentisati ka tome da u obrazovanju podstičemo i vrline izvrsnosti koje se zasnivaju na istini, poštenom pristupu i predanom radu, ali i ličnoj odgovornosti u onim okolnostima kada takve vrline izostanu. Okretanje glave, tolerisanje i podsticanje prevarnih metoda snalaženja nas neće daleko odgurati, kao ni patetični vapaji o ugašenim snovima i prosutim nadama. 

Ako učenici i studenti (više) nemaju povjerenja u postojeće metode i vrijednosti obrazovanja, svim institucijama mora biti jasno da je to i glavni razlog zbog kojeg smo na nuli. To je i signal da možda upravo tu treba početi, kako povoda za kažnjavanjem uopšte ne bi bilo. U krajnjem, obrazovanje će mijenati svijet, a ono se, ipak, ne može *screenshotovati*. 


Ako učenici i studenti (više) nemaju povjerenja u postojeće metode i vrijednosti obrazovanja, svim institucijama mora biti jasno da je to i glavni razlog zbog kojeg smo na nuli. To je i signal da možda upravo tu treba početi

ispod nule

Prepisane diplome i prazne kazne

O tome kako funkcionišu procesi u kojima se glasovima pojedinaca određenog kolektiva dolazi do odluke upoznata sam koliko i prosječni, politički elementarno pismen i sposoban građanin/ka. Ipak, i to široko polje koje ostavljam za realnu mogućnost o sopstvenom neznanju, morala sam da preispitam kada sam se našla na jednom posebnom sastanku Posebnog tijela za izbor člana Upravnog odbora Univerziteta Crne Gore iz reda predstavnika saradnika fakultetskih jedinica. 

Uz sjećanje na prvo iskustvo sa sastanka tog tijela, koje seže dvije godine unazad, sa nelagodom sam ušla u salu u kojoj se, već po a priori meškoljenju prisutnih, mogla naslutiti repriza ranije proživljene neprijatnosti. Do početka sastanka, koleginice i kolege koji smo se okupili sa ciljem odabira predstavnika saradničkih volja i nevolja – ćutimo. Svi smo pozvani da glasamo, za koga – ne znamo. Ne zato što smo neodlučni, ne zato što ponuda i nije neka, već zato što ne znamo ko su kandidati, kojih, ispostaviće se, i nema. 

Sastanak otpočinje obraćanjem, ne i predstavljanjem, jedne od tri mlade dame koje sjede za glavnim stolom, pa njihova imena ni sada ne znam. Mnogo čega je u domenu neznanja, što se pokazalo i kao glavna posebnost Posebnog tijela, čija se svrha crpi u muklom i mučnom jednokratnom izglasavanju. Stidljivo se upoznajemo sa razlogom zbog kojeg smo svi tu - da glasamo. Iako su svi načuli da postoji kandidat koji se pominje u propratnim ćaskanjima, niko nije dobio zvaničan prijedlog ili odgovor na pitanje, jer, objašnjava se, prisutni treba dogovorom da odaberu jednog između sebe.

Budući da se rijetki od prisutnih zaista i poznaju, između sebe je u praksi značilo – na dva pitanja o tome postoji li prijedlog kandidata odgovaramo đačkom tišinom, na treću sreću i prošaputani prijedlog načutog imena odgovaramo neznatno lagodnijom tišinom, na posljednje pitanje o simboličnom učešću u izbornoj komisiji odgovaramo grčevitom tišinom. Zbog toga, predsjedavajuća biva primorana da nas, mimo naše dobre volje, pojedinačno proziva i imenuje u posebnu izbornu komisiju posebnog tijela. Cijeli postupak je pratilo osjećanje napete neizvjesnosti, ne i ushićenja, koje obično slijedi nakon dječjeg – leleškinje, boboškinje, koga ćete? 

Da skratim, bilo je to još jedno neprijatno iskustvo. Kako reče neki od kolega – mi smo ođe došli na silu. Pišem ovo jer me još drži mučnina što ni sama nijesam naglas rekla da to sve izgleda kao nesrećno rješenje, da je urađeno bez reda, smisla i ideje. Da to sve mora ponovo, ispočetka, daleko prije Posebnog tijela. Ko zna, možda bih probila led za nekog pametnijeg, ko bi pitao koji su to problemi za čije rješavanje treba da se zalažemo, šta treba da bude prvo na listi prioriteta, postoji li nešto što može bolje da se uredi u saradničkom statusu, kakva je situacija na pojedinačnim fakultetima... Naravno da ništa od toga nije bilo predmetom razgovora, jer nije bilo ni razgovora samog. Usaglašeno kruženje hemijske je svima skratilo muke i konačno smo rasterećeno mogli nazad na svoje radne i ostale paradne obaveze.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/b926e288-8b6f-4ce2-b6c3-8df658ae1029)
Amfiteatar 106, foto: UCG{.caption}

Solidarnost i kohezija saradničke zajednice na fakultetskim jedinicama, usudiću se reći, KAO da ne postoji. Vrhunac zajedništva je postignut toga dana, u podijeljenoj muci tokom sastanka Posebnog tijela, koja se očitavala na licima svih, a nerijetko se mogla i čuti kao zvuk tihog mrmljanja. Svi problemi su lični problemi, a predstavnika biramo zato što moramo, ne zato što želimo, možemo, ili tu funkciju vidimo kao mogući prozor u sobu za donošenje odluka. Akademska zajednica, odrasla i ona u povoju, ćuti kao zalivena i među sobom, a kamoli izvan institucije koja postoji da bi generisala društveni razvoj i napredak. Nije misterija da iza zatvorenih vrata vlada isti muk koji se očitava i spolja, a najviše što se može čuti je tihi žamor gunđanja onih pojedinaca koji slute da nešto baš i nije kako treba.

Naše glasačko, posebno tijelo se pokazalo kao vjerodostojna slika u malom, a mi kao vjerni sprovodioci onoga što se od članova glasačkog tijela očekuje – glasanja. Ne mogu da se otmem utisku da smo u široj slici svi činioci nekog posebnog tijela, da smo zgrčeni u onome što vjerujemo da je naša zona djelovanja, fokusiran prostor misli i ideja koje čuvamo za sebe, bez očekivanja da se o njima razgovara ili da se na osnovu njih čini. U ubjeđenju da treba, može i hoću da bude drugačije, ostavljam ovaj pisani trag kao lični podsjetnik za svaki idući put kada budem pomislila da nijesam pozvana da pokrenem diskusiju. 


Solidarnost saradničke zajednice na fakultetskim jedinicama, usudiću se reći, kao da ne postoji.  Ostavljam ovaj pisani trag kao lični podsjetnik...

Popiti osam čaša vode dnevno

Šta je opasnije: knjiga, autor ili čitalac?

Prepisane diplome i prazne kazne

Mučne tišine posebnih tijela