Tužno je priznati, ali svaki put kad u razgovoru sa prijateljima zavapim o degradiranom sistemu i oboljelom društvu domovine naše mile, tome obično uslijedi posljednja linija utjehe i izjava – barem stanje kod nas nije kao u Srbiji. Eto, dodamo na kraju, koliko god nam vlasti bile neodgovorne, institucije nefunkcionalne, pojedinci neodgojeni i sa trećerazrednim kvalifikacijama postavljeni na važne pozicije, barem ne proživljavamo brain-washing kakvom su izložene naše komšije iza prve granice.
Zaista, cijela situacija u toj zemlji liči na teški štokholmski sindrom, kada se žrtve emocionalno vežu za svog otmičara i agresora, razviju poseban osjećaj lojalnosti prema svom zlostavljaču i identifikuju se sa njim u borbi protiv zajedničkih neprijatelja, onih vani. Od unikatnih televizijskih kreatura koje prezentuju istinsko divljenje, a tek od pogleda na empatično i zabrinuto lice prve dame skupštine, gotovo da bismo i sami dobili leptiriće u stomaku i razvili posebnu dozu saosjećanja.
Sreća je što, ipak, negdje na margini javno dostupnog sadržaja, ali čini se duboko u društvenim slojevima, kuca žila zdravog razuma, integriteta, osjećaja dužnosti i moranja. Pa tako iznova svjedočimo uznemirenoj savjesti, probuđenoj dužnosti i nikad okončanoj borbi zdravog razuma sa potpunim pomračenjem i truleži mozga (brain-rot), kako procijeni Oxford. Čini se da nije bilo boljeg termina kojim bi se obilježilo proteklih godinu dana, kada su se tolike apsurdnosti i strahote svalile na glave stanovnika zemaljske kugle.
Aktuelna samoorganizacija studenata u Srbiji, za koje se slobodno može reći da su zauzeli ulogu kolektivnog moralnog vođe, može da probudi nadu da i dalje postoji sposobnost mišljenja i da nije sve totalni brain-rot. Crna Gora se, ipak, ni u tom pogledu ne može porediti sa susjedima. Srećom ili ipak ne, naše kolektivne akcije su dosta skromnije i svakako nijesu institucionalno podržane. Zanimljivo je zapitati se, na čistoj hipotetičkoj ravni, da li bi i kada crnogorski univerzitet „potpuno podržao studente“ i izjavio da je na njih „ponosan“ u slučaju da oni apsolutnom blokadom zahtijevaju odgovore i odgovornost od političkih moćnika. Da li bi ih u tome javno podržali profesori, pa se neki od njih i pridružili u blokadi?
Možda nikad nećemo saznati, a možda se odgovor nazire u tome kako se danas prosvjetni radnici i akademski mislioci u Crnoj Gori postavljaju prema naizgled bezopasnijim pitanjima zdravog razuma i tzv. moralne dužnosti. Pa čak i u onim situacijama koje podrazumijevaju odbranu ličnog integriteta i integriteta profesije koja je nekada važila za moralni stub društva.
Ko/Šta je moralna vertikala u današnjoj Crnoj Gori i da li ona postoji, teško je reći. Čini se da smo svi jednako kompromitovani, licemjerni i orijentisani ka čudno sitničavim poimanjima pravde i poštenja, da ih više jedva i naziremo kroz maglu uskih lično-interesnih djelovanja. Odsustvo svakog stava koji nije prazna demonstracija bitnosti i pameti vodi nas u ćorsokak u kojem čekaju svi izbori koje smo prećutno napravili. Bez vrijednosne orijentacije i pažljivijih izbora, naš ćorsokak je neminovan.
Međutim, vrijednosna orijentacija se pokvarila, a oni koji su nekada zadavali pravac sada su u strahu da kažu, upere prstom ili se jasno odrede jednostavnim podizanjem ruke. To i ne čudi od društva koje je poznato po tome da taji i krije sve svoje anomalije, od bolesti u porodici do bolesti u društvu. Davno smo prećutali profesora koji je naplaćivao ispite, novčano ili kako se šaputalo, u tzv naturi, podržali smo nepotizam kao nešto čemu smo svojstveni, pa kako sad da prekidamo tradiciju. Podržali smo de facto laži ljudi koje smo odabrali da nas predstavljaju, profesore koji svoj tzv afinitet prema nečijem duhu izražavaju prostački i vulgarno, zaštitili smo bitne ljude na bitnim pozicijama i samo nama znane dobre likove.
Sad smo spokojni jer nema tog moralnog pogona koji bi nas mrdnuo iz pat pozicije, iz našeg ćorsokaka u kojem nam je sasvim dobro. Ne treba se čuditi kad stvari eskaliraju i kad svi naši dobri likovi dođu da se naplate. Nekome ostave traumu, nekoga bez posla, a nekoga, kao u Srbiji, i bez glave. Zato nam je prijeko potrebno da kažemo i uradimo, da nađemo pravac kojim želimo ići. Ko je danas kadar da zada taj pravac, može se polemisati, ali svi mogu prepoznati sebe u barem jednoj odluci da se povuku, zataje i puste da stvar prođe bez velike galame. Možda od toga treba početi, a po prirodi stvari, po kritičkom stavu i usmjerenju bi najprije trebale da se prepoznaju obrazovne institucije, zajedno sa rektorima, direktorima, upravama, odborima, profesorima i nastavnicima. Kad oni zataje i omaše, riječ preuzimaju đaci i studenti, svako na svoj način.
Naizgled su mali izbori ti koji nas određuju, koji nas čuvaju od ćorsokaka. Za početak, konstruktivna, stručna i jasna kritika tamo gdje je potrebna i svejedno kome je upućena. Strožija selekcija kadrova, a posebno onih koji imaju pedagošku ulogu, kao i uvođenje obavezne psihološke provjere u fazama zapošljavanja za pojedina radna mjesta. Prihvatanje grešaka i preuzimanje odgovornosti kada je jasno da greške postoje. Kada bi počeli od ova tri principa u djelovanju, Crna Gora možda ne bi bila zemlja koja za slučaj bezbjednosne prijetnje mora da se snalazi sama, bez organa koji je Ustavom uspostavljen za pitanja bezbjednosti.