Uglavnom nijesam zagovornik borbe protiv digitalnog talasa i družbe s pametnim robotima koji na naš šturi zahtjev pišu sladunjave mejlove, precizne prevode i parafraze. Nijesam sigurna ni da mi to, kao dijelu onoga što se danas uglavnom označava generacijom Z, uistinu pripada, budući da od pametnih alata maltene zavisim u svakodnevnom životu i radu. Eventualni pokušaj da ovo učinim glasom protiv digitalizacije bio bi neiskren i vještački produkt kratkotrajnog straha da možda ipak podliježemo prepuštanju svijetu mašina. Ipak, ovo je daleko od toga, a mnogo više lična refleksija proistekla iz viška slobodnog prazničnog vremena. Nakon ovog zamalo-AI disklejmera, evo stvarnog povoda.
Čitajući „Atlantidu“ Borislava Pekića i najzad – pročitavši knjigu, nijesam mogla da ostanem ravnodušna na relevantnost teme za sadašnji trenutak. Svijet u kojem se vodi borba između pravih-ljudi i ljudi-robota može zvučati kao mučna naučna fanstastika, ali Pekićeva suština ide dublje od toga. Iako napisana 1988. godine, Atlantida nesmetano putuje kroz vrijeme i više od 30 godina kasnije nam postavlja pitanja koja su iznova u srži intelektualne misli. Šta je čovjek? Ili u kontekstu knjige, šta je pravi-čovjek? A šta čovjek-robot? Može li čovjek pobijediti u ratu sa robotom? Šta čovjeka razlikuje od mašine? Da li život čovjeka vrijedi više od života čovjeka-robota? Ima li svijet smisla i izgleda za opstanak ako njime upravljaju ljudi-roboti? U čemu se smisao, uopšte, ogleda?
Sigurna sam da Pekićeva ambicija, iako zaodjenuta velom mita, nije bila usmjerena ka razotkrivanju zavjereničkih ideoloških struja u svijetu. Prije je riječ o maštovitom prikazu onoga što je, vjerujem, 1988. godine bilo samo naslućivanje, a što je danas uveliko stvarnost:
Radikalan i nekontrolisan razvoj nauke, debalansiranje prirode, zloupotreba njenih ograničenih izvora, perverzija ljudske inteligencije, razaranje duhovnih vrijednosti i moralnih standarda, konfuzija uma i duše, zabuna u pogledu svrhe i cilja postojanja, materijalizacija, mehanizacija i najzad kompjuterizacija života, tiranija velikog broja i jednoobraznosti, kao i besomučnosti individualizma, bitka za prevlast između strana koje su iz vijeka u vijek, u žudnji za što lakšim trijumfom, uprošćavale ljudske vidike, snižavale njihove vrijednosti i eliminisale jedan po jedan obzir u njihovom postizanju, dovele su najzad do opšte katastrofe, u tradiciji zapamćene kao Potop.
Pitam se kako bi Pekić sročio ovo gornje da živi u aktuelnom istorijskom razdoblju. Možda za nečim takvim i nema potrebe, ako u prethodnom prepoznamo potvrdu njegovog naslućenog shvatanja da se odgovori na društvenu istoriju i budućnost čovječanstva nalaze upravo u njegovoj najdubljoj prošlosti. Tom linijom, u njegovoj dalekoj misli možemo uočiti autentičan opis sadašnjeg živućeg trenutka, gotovo kao da ga i sam Pekić sa nama dijeli.
Borislav Pekić
Njegov vizionarski prikaz borbe ljudi i robota nas ne ostavlja u banalnom strahu od električnog bojnog polja na kojem ljudi bježe pod najezdom naoružanih kompjutera, razjarenih letjelica i oživjelih algoritama, već u otvorenom i realnom pitanju da li se mimikrijski i sami približavamo onome od čega strepimo – robotskom načinu života, predajući se time i bez oružane borbe.
Samorastući Excel Sheet u kojem se dinamički slijede brojevi naših uspjeha i neuspjeha, pročitanih vijesti, obrađenih dokumenata, postignutih lajkova i složenih ikonica, sa druge strane, zvuči kao izvor opravdanog straha za ono što u izmaglici još uvijek naliči na život vrijedan življenja. Danas već zasigurno postoje aplikacije za svaki aspekt našeg dana i različitih životnih situacija, aplikacije koje uređuju šta gledamo, sugerišu šta kupujemo, biraju šta slušamo, opominju nas da popijemo najmanje osam čaša vode dnevno i u koje vrijeme ih moramo popiti, u suprotnom nijesmo ispunili naš dnevni cilj. Svi na telefonu imamo najmanje pet takvih koje nam iz dana u dan zadaju informacioni haos sa pregršt obavještenja i ponuda, pa nakon protraćenih deset ili više minuta zaboravimo zbog čega smo isprva posegnuli za telefonom.
Tako je algoritam na društvenim mrežama posljednjih dana zavrtio sada već viralan snimak dočeka Nove godine na čuvenoj pariškoj Champs-Élysées aveniji, na kojem su prikazane hiljade ljudi koji odbrojavanje sekundi do Nove godine provode snimajući raskošan vatromet i tako sve do poslije otkucaja ponoći. Ljudi na snimku gotovo robotski predano prenose događaj na svojim mobilnim uređajima, bez karakteristične novogodišnje euforije utopljene u zagrljajima, poljupcima, pjesmi ili igri. Ljudi širom ljudskog svijeta su komentarisali ovaj naizgled robotski manevar kao zastrašujući pokazatelj sve veće otuđenosti čovjeka od čovjeka, podređenosti ličnog doživljaja oku kamere kroz koju projektujemo stvarnost i potrebe da viđenost našeg prisustva u online prostoru učinimo važnijom od samog prisustva u realnom svijetu.
Doček Nove godine u Parizu
U tom realnom svijetu, roboti su zamišljeni kao naši mali kućni drugari koji čiste, pjevaju, pale klime i spuštaju zavjese, sve po našim glasovnim komandama, dok mi uživamo u blagodetima umnog života rasterećnog pedavih fizičkih poslova. Međutim, roboti su ti koji za nas obavljaju pregršt intelektualnog rada, a mi uživamo u blagodetima adrenalina koji nam pružaju brze TikTok i Instagram tranzicije online svijeta. Gotovo kao tiha kapitulacija ljudskog duha.
U Pekićevom antropološkom eposu nema mirne predaje, on nas vodi kroz seriju slučajeva o odsječenim glavama, palim u ratu za istrebljenje štetne vrste. Za nas danas, izgubljene glave metaforički mogu označiti i sve lično umne procese koje smo podvrgli algoritmu, mašinskom obračunu, robotskom rezultatu, odričući se sopstvenih sposobnosti i talenata. Podajući svoje dnevne obaveze mašini, strgnuli smo teret teškog mišljenja u konstruisanju ideja, rečenica, prezentacija i prevoda, uštedjeli smo to vrijeme za siguran surf lakim 5G talasom iznad nepreglednog horizonta naše razbibrige. Kada nakratko sklonimo ekran i ponestane nam dnevnih zadataka, ostaje pitanje – šta sad? Šta dalje kada su naše ciljne brojke za taj dan namirene? „Neizvjesnost je sudbina čovjekova, ono što ga čini – čovjekom“, rekao bi Pekić.
Mašina ne zna za neizvjesnost, ona postupa po zadatku. Čovjek gazi po nepoznatom, ponukan nečim što zovemo voljom, idejom, željom, intuicijom, motivom, dušom u pokretu. Jednom izvršen zadatak za mašinu označava kraj radnog vijeka. Za čovjeka, izvršen zadatak znači početak dokolice u kojoj lični duh i intelekt slobodno doživljavaju svoj puni izraz, kroz introspekciju, kreativnost, emocije, slobodnu volju... U tim trenucima nemamo garanciju stoprocentnog ostvarenja, niti tačnosti, nalazimo se u limbu podobnom za nesigurnost i strah – za neizvjesnost. Često posežemo za dalekosežnim i detaljnim planovima, impulsivno tražimo načine da smanjimo neizvjesnost, a možda smo baš tada najbliži esenciji čovječjeg bića – ljudskom geniju.