Zapravo, volim, takoreći - obožavam. Samo se gadim kad se ta sintagma koristi za suvi vapaj ka onima koji bi preko granice. Suviše je izlizano i nepošteno romantizovati, prizivati lažno sentimentalni duh odlaska iz Crne Gore. A znate zašto? Zato što je taj odlazak za mnoge bio nužda, izlet u golu egzistenciju, ili rizik ka spokojnom životu.
Svaki put kad čujem „Ouu, nouu, mladi pakuju kofere!“ neki čvor duboko u želucu krene vani sa potrebom da i sam uskoči u ružičasti kofer i sakrije se od progonitelja slobodnog izbora. Svaki duži boravak van Crne Gore u meni jača podršku onima koji su otišli. Da, ulice su tamo čistije, obrazovanje je tamo bolje... Međutim, ne sanjam ja 25 centi koje dobiješ kad gurneš bocu u reciklomat, niti mi brze ceste griju dušu. Prije svega sam ljubomorna jer poštujem spokojan život, hobije i interesovanja, koja se stiču daleko od ove naše političke tajge.
Može li se muka izbjeći bez pakovanja kofera? Teško. Politička neinformisanost u Crnoj Gori privilegija je šačice bogatih kojima se tako može, ili onih koji su isključeni jer se bore sa grdnom nemaštinom. Luksuz ugašenog TV-a zaista mogu da priušte samo rijetki koji zbog imanja previše ili premalo novca ne poimaju važnost kontrole političara koji se i dalje vladaju pubertetski izgubljeno. Naravno, tu vrstu nirvane dosežu i rijetki koji su iz svojih razloga davno izgubili vjeru u društvo i ne dotiče ih ništa do života i smrti.
Ali „običan građanin“ sa razlogom ne vjeruje političarima, pa se izmučen neprestano vraća, čita novinske članke, komentariše, proziva, trubi po društvenim mrežama, katkad i izađe na neki simboličan skup da napiše ljutite riječi na transparentu... Sve u potrebi da usmjeri neodgovorne i nedostojne, koji nikako da svare jednu prostu činjenicu koju je Angela Merkel jednom lijepo oblikovala u misao: I am a civil servant, not a model.
Molim lijepo, gospođa je državni službenik, a ne model. Dakle, ne animator zabavljator, rijaliti mega zvijezda, bacač fora ili medicinskih dijagnoza, spasitelj nacije ili duhovni vođa. Ne, ona je običan, dosadni, mali birokrata u moru birokrata koji su na usluzi svojim građanima, opslužujući sistem koji služi za siguran, pristojan i spokojan život.
Bilo bi suviše naivno očekivati da će prosječan crnogorski političar dozvoliti sebi takav nivo skromnosti koji je potreban da bi naša politika konačno prodisala od zaglušujućih bitnosti i svela se na nivo operativnog sistema.
Stoga se ne treba čuditi mladoj osobi što joj se ne bavi sistemom u kojem ona mora da bude sve u jednom, zaposleni, pravnik, ekonomista, stručnjak za obnovljive izvore energije, vaspitač, aktivista, bloger i zagovarač, unutrašnja i spoljašnja politika, revizija i bezbjednost, ako misli da ostane na tragu svemu što mora da razumije, kritikuje i koriguje u društvu nesposobnih državnih službenika. Naročito ne želi da se svakog dana budi, ruča, večera i spava uz političke vijesti kao jedine vijesti u zemlji čija politička mreža zasigurno ne zavređuje svaku precijenjenu naslovnicu, push notifikaciju ili youtube reklamu.
Skromno držim da većina mladih ne vidi te svjetlucave draži politike i radije bi u slobodno vrijeme pravili filmove, čitali knjige i zalivali biljke, nego li pratili sve vaše političke kvazi obrte. Štaviše, mladi kao da su ravnodušni na sve te predstave, biće da žele sistem koji funkcioniše i radi za njih, a vratiti se neće zato što im se nameće fantomski osjećaj krivice.
Kofere na stranu, biće zanimljivo gledati kako će se stvari posložiti ako jednom dobijemo EU državljanstvo. Jer i pored komfora koji Crna Gora suštinski može da ponudi, to je jedna suviše mala i međusobno uslovljena zajednica da bi mogla da priušti dalji „odliv mozgova.“ A ljudi u punoj snazi sve teže gutaju patriotske pilule, lakše im je da se pomuče i grade život tamo gdje će im biti dobro i spokojno.