Uvijek sam se pitala da li drugi zaista uspijevaju da odole kreiranju suda o knjizi po koricama. Ako to ne bi bio sud, za mene je oduvijek značio barem predrasudu o radnji, autorovoj kreativosti u naslovu, jeftinoj štampi ili neukusu vizuelnog rješenja. Ponekad, sve u jednom. Ta naizgled laka stepenica prefinjene moderne kultivacije i otvorenosti za mene je oduvijek bila nedostižna i tako sam postala i ostala čitalac sa predrasudom i kritičar sa predumišljajem. Srećom, zrno moje naivne čitalačke zadrtosti je uvijek opominjalo da se progresivne ideje mogu plasirati i u ružnjikavim, zastarjelim knjigama, kao što ispod elegantnih korica može zaudarati dosada, snobizam ili prostakluk.
Rijetko je da neka knjiga svojim sadržajem u potpunosti odgovara spoljnoj reklami. Poneki otužni primjerak ipak stoji kao dokaz da se takva neinventivna sablast vuče po obroncima našeg skromnog tržišta, usuđujući se da uskrati i to malo čitalačke neizvjesnosti i prava na predrasudu. Knjiga haškog osuđenika Vojislava Šešelja, koju je primitivno posvetio bivšoj poslanici i profesorici Univerziteta Crne Gore Draginji Vuksanović Stanković, jedan je od takvih neslavnih primjeraka koji prozirno daje na uvid sav truli sadržaj i ispraznost ukradenih redaka. Ako zanemarimo agresivni atak na estetiku, koji golom oku ne može ostati neprimjetan, imaćemo punu snagu pažnje za osmatranje višeslojnih odvratnosti koje su svojstvene mizoginom i retrogradnom opusu autora.
Pežorativno nacionalno određenje kojim, poput kakvog predmeta, Šešelj klasifikuje Vuksanović Stanković, najviše je od mogućeg političkog konteksta koji pridaje napadu na nju. Zašto? Zato što je najprije napada kao ženu, a zatim i eventualno kao političarku. Ona ga ne dotiče toliko svojim političkim stavovima i djelovanjem, koliko najprije pukom okolnosti da u svom radu nastupa kao žena, koja vidljivo operira u javnom prostoru, nerijetko provokativno obrađuje društvene teme i naizgled odvažno zastupa svoje stavove.
Iritacija je u ovom slučaju rezultat pradavnog genetskog koda koji nas polno određuje i društveno uslovljava kroz uloge koje civilizacija nije baš svuda ravnomjerno dotakla i obradila. Tako imamo repove intenzivne seksističke mržnje i ostrašćenog nacionalizma koji se banalno izliva kroz pisanu misao i djelo jednog haškog osuđenika za ratne zločine protiv čovječnosti. Da su tome skloni i nešto manje očigledno nasilnički orijentisani članovi društva, obični građani i građanke, vidi se iz nedavnih okrutnih i izopačenih uvreda i napada koje je pretrpjela jedna od poslanica crnogorske Skupštine, Aleksandra Vuković Kuč, ali i brojne predstavnice NVO sektora koje su kontinuirano na meti napada i javnog linča.
Bili zagovornici ili ne, politike, mišljenja, stila ili načina saopštavanja bilo kojeg stava koji se ovdje koristi poput paravana za najteže uvrede i mizogine izlive frustracija, ne možemo ostati nijemi na posljednja izvrgavanja ruglu ženskog lika i djela u različitim okolnostima. Šta to provocira u ženskom javnom djelovanju, a izaziva nedolična i najteža obrušavanja na osobu i ličnost?
Čini se da kao društvo nijesmo i ne možemo otići dalje od sviknutih obrazaca u kojima su samo muške glave ozbiljni, strateški i pametni igrači, dok žene ostaju reproduktivne mašine kojima pristaje samo laki kikot i klimanje. Gdje su sada velike poslaničke i univerzitetske kolege i čelnici da svojom naučnom i intelektualnom širinom zaštite višeproklamovanu jednakost i civilizacijske vrijednosti? Gdje je stalo društvo u kojem je žena simbol snage, integriteta i oslonca?
Stalo je u serijalu femicida, nebrojenim slučajevima porodičnog nasilja, javnom i otvorenom potcjenjivanju, pripisivanju muževljevoj zasluzi, stalo je u nekoliko Vlada koje žene broje kao kvotu (i to nedovoljnu), u nerad institucija kojima je vrhunac djelovanja ucviljeno i jalovo zakašnjelo saopštenje. Stalo je u ogromnom broju izgubljenih života žena koje nijesu imale sreću da se za njih založi pola javnog mnjenja, a možda ni njihovi najbliži.
Prostor javnog djelovanja je fluidna kategorija, naizgled podrazumijeva širinu koja dopire do svih slojeva društva i obuhvata one kojima je namjereno, pa ipak, toliko je čudnih mrtvih uglova u koje nikakvo javno djelovanje ne dopire, koji ostaju mračni i autentično zatupljeni. Promjena pravca koji treba da zahvati i ove mrtve uglove, čudne ćoškove i niše, zahtijeva snažan i sveobuhvatan zamah za koji naše društvo i institucije, izgleda, nemaju ni trunke snage.
Sve dok je tako, šešeljevci i njemu slični agresivci će moći da zaokupiraju pažnju svojom anahronom i ofucanom retorikom, a mi ćemo se pitati kako je moguće da takve kreacije izbijaju na svjetlo dana i uz to uredno štampane u tvrdom, tepih zelenom povezu sa zlatnim slovima velikog izdavača. Toliko smo čudni da, ko zna, možda i ova knjiga nađe svoju publiku, a u tome je, čini mi se, veći strah i napad od bilo čega drugog.