O tome kako funkcionišu procesi u kojima se glasovima pojedinaca određenog kolektiva dolazi do odluke upoznata sam koliko i prosječni, politički elementarno pismen i sposoban građanin/ka. Ipak, i to široko polje koje ostavljam za realnu mogućnost o sopstvenom neznanju, morala sam da preispitam kada sam se našla na jednom posebnom sastanku Posebnog tijela za izbor člana Upravnog odbora Univerziteta Crne Gore iz reda predstavnika saradnika fakultetskih jedinica.
Uz sjećanje na prvo iskustvo sa sastanka tog tijela, koje seže dvije godine unazad, sa nelagodom sam ušla u salu u kojoj se, već po a priori meškoljenju prisutnih, mogla naslutiti repriza ranije proživljene neprijatnosti. Do početka sastanka, koleginice i kolege koji smo se okupili sa ciljem odabira predstavnika saradničkih volja i nevolja – ćutimo. Svi smo pozvani da glasamo, za koga – ne znamo. Ne zato što smo neodlučni, ne zato što ponuda i nije neka, već zato što ne znamo ko su kandidati, kojih, ispostaviće se, i nema.
Sastanak otpočinje obraćanjem, ne i predstavljanjem, jedne od tri mlade dame koje sjede za glavnim stolom, pa njihova imena ni sada ne znam. Mnogo čega je u domenu neznanja, što se pokazalo i kao glavna posebnost Posebnog tijela, čija se svrha crpi u muklom i mučnom jednokratnom izglasavanju. Stidljivo se upoznajemo sa razlogom zbog kojeg smo svi tu - da glasamo. Iako su svi načuli da postoji kandidat koji se pominje u propratnim ćaskanjima, niko nije dobio zvaničan prijedlog ili odgovor na pitanje, jer, objašnjava se, prisutni treba dogovorom da odaberu jednog između sebe.
Budući da se rijetki od prisutnih zaista i poznaju, između sebe je u praksi značilo – na dva pitanja o tome postoji li prijedlog kandidata odgovaramo đačkom tišinom, na treću sreću i prošaputani prijedlog načutog imena odgovaramo neznatno lagodnijom tišinom, na posljednje pitanje o simboličnom učešću u izbornoj komisiji odgovaramo grčevitom tišinom. Zbog toga, predsjedavajuća biva primorana da nas, mimo naše dobre volje, pojedinačno proziva i imenuje u posebnu izbornu komisiju posebnog tijela. Cijeli postupak je pratilo osjećanje napete neizvjesnosti, ne i ushićenja, koje obično slijedi nakon dječjeg – leleškinje, boboškinje, koga ćete?
Da skratim, bilo je to još jedno neprijatno iskustvo. Kako reče neki od kolega – mi smo ođe došli na silu. Pišem ovo jer me još drži mučnina što ni sama nijesam naglas rekla da to sve izgleda kao nesrećno rješenje, da je urađeno bez reda, smisla i ideje. Da to sve mora ponovo, ispočetka, daleko prije Posebnog tijela. Ko zna, možda bih probila led za nekog pametnijeg, ko bi pitao koji su to problemi za čije rješavanje treba da se zalažemo, šta treba da bude prvo na listi prioriteta, postoji li nešto što može bolje da se uredi u saradničkom statusu, kakva je situacija na pojedinačnim fakultetima... Naravno da ništa od toga nije bilo predmetom razgovora, jer nije bilo ni razgovora samog. Usaglašeno kruženje hemijske je svima skratilo muke i konačno smo rasterećeno mogli nazad na svoje radne i ostale paradne obaveze.
Amfiteatar 106, foto: UCG
Solidarnost i kohezija saradničke zajednice na fakultetskim jedinicama, usudiću se reći, KAO da ne postoji. Vrhunac zajedništva je postignut toga dana, u podijeljenoj muci tokom sastanka Posebnog tijela, koja se očitavala na licima svih, a nerijetko se mogla i čuti kao zvuk tihog mrmljanja. Svi problemi su lični problemi, a predstavnika biramo zato što moramo, ne zato što želimo, možemo, ili tu funkciju vidimo kao mogući prozor u sobu za donošenje odluka. Akademska zajednica, odrasla i ona u povoju, ćuti kao zalivena i među sobom, a kamoli izvan institucije koja postoji da bi generisala društveni razvoj i napredak. Nije misterija da iza zatvorenih vrata vlada isti muk koji se očitava i spolja, a najviše što se može čuti je tihi žamor gunđanja onih pojedinaca koji slute da nešto baš i nije kako treba.
Naše glasačko, posebno tijelo se pokazalo kao vjerodostojna slika u malom, a mi kao vjerni sprovodioci onoga što se od članova glasačkog tijela očekuje – glasanja. Ne mogu da se otmem utisku da smo u široj slici svi činioci nekog posebnog tijela, da smo zgrčeni u onome što vjerujemo da je naša zona djelovanja, fokusiran prostor misli i ideja koje čuvamo za sebe, bez očekivanja da se o njima razgovara ili da se na osnovu njih čini. U ubjeđenju da treba, može i hoću da bude drugačije, ostavljam ovaj pisani trag kao lični podsjetnik za svaki idući put kada budem pomislila da nijesam pozvana da pokrenem diskusiju.