Vidjeli smo - više stotina crnogorskih maturanata ocijenjeno je nulom zbog navodnog prepisivanja, korišćenja nedozvoljenih sredstava i tzv. viber literature tokom polaganja eksternog maturskog ispita. Oboreni su i bolji od najboljih, đaci generacije i lučonoše, od kojih su neki istakli i da su nepravedno optuženi, jer nisu (ili niko ne može dokazati da jesu) prepisivali tokom ispitnog procesa.
Golema nepravda, kako su je mnogi nastavnici i maturanti okarakterisali, uistinu jeste takva. Sistem koji naslijepo kažnjava svakoga jednostavno nije sistem koji može da stimuliše, prepozna ili nagradi, kad već nije kadar ni da prizna rezultate onim učenicima koji su ih zavrijedili svojim znanjem. Treba vjerovati i logično je nadati se da takvih još ima.
Obrazovni sistem jeste zakazao pred screenshot-ovima na viber grupama, bubicama veličine zrna bibera, (pre)rađenim maturskim, seminarskim, diplomskim i master radovima koji se naručuju jednostavnim „upadom u dm“ instagram naloga koji grandovski najavljuju pristupačne cijene i brzu uslugu, a nerijetko se i brižljivo interesuju za poene koje korisnici ostvare u nastavnom i ispitnom procesu. Očigledno, učenici i studenti nalaze da je crno tržište najrazličitijih akademskih usluga isplativije od višesatnog čitanja, pisanja i memorisanja, pa su više nego spremni da daju 20 ili više eura za rad koji u nastavi može biti vrednovan u skromnom rasponu od maksimum četiri ili deset poena. Koliko su spremni da izdvoje za kontrolni u školi, maturski ispit, kolokvijum ili ispit, posebno je i nedovoljno istraženo pitanje.
Sa druge strane, eksterni maturski ispiti su primjer par excellence da crnogorski sistem obrazovanja godinama pravi kompromise sa đacima, roditeljima, kumovima i prijateljima koji isključivo izgaraju od potrebe da se pohvale Lučom na zidu dnevne sobe. Zato i ne čudi kolektivni šok uznemirenih učenika, bijesnih roditelja i razočaranih nastavnika kada su ugledali rezultate na tabelarnom prikazu njihovih četvorogodišnjih napora, koje je Ispitni centar tako nepregledno nulirao.
OŠ Savo Pejanović, Podgorica, foto: Normalizuj
U nemogućnosti da prepozna, odredi ili imenuje prepisivače, a u revoltu zbog javnog izrugivanja svemu što obrazovni proces jeste, Ispitni centar je „velikodušno“ odlučio da svakoga sleduje kazna, pa makar oni i zaslužili položen ispit. Interesantno je da u sličnim situacijama uvijek stradaju oni koji se pouzdaju u svoj rad i uloženo vrijeme, a na kraju ponesu generacijsko breme. Zbilja jeste nepravedno naći se na optuženičkoj klupi za svojevrstan vid akademske prevare prostim razlogom da činiš dio generacije koja ne preza od toga da naočigled ispitivača prepisuje i vara.
Okretanje glave i podsticanje prevarnih metoda neće nas daleko odgurati, kao ni patetični vapaji o ugašenim snovima
Mehanizam je uspostavljen tako da reaguje, upravlja se i bavi naročito onima koji su lijeni, nezainteresovani, skloni varanju, manje ambiciozni ili jednostavno imaju manje kapacitete za savladavanje pojedinih školskih stepenica. Zbog takvih đaka i studenata je nastavno osoblje dužno da izigrava policiju, do nivoa koji podrazumijeva razoružavanje od mobilnih telefona, zabranu unosa istih u prostorije za polaganje ispita, a odnedavno je i u pojedinim osnovnim školama zaživjela zabrana unosa mobilnih telefona u učionice. Sveukupno, mnogo kazni, mnogo zabrana.
Čini se da društvo najbolje reaguje na te metode, ili barem da se one pokažu najefikasnijim. Đaci su se preduzimljivo okupili ispred Ministarstva prosvjete, roditelji su zahtijevali sastanak sa ministrom i testovi će biti iznova pregledani. Ura! mlade generacije su spašene! Do septembra, kada će mnogi od njih koji su prepisivali otići na fakultete i prepisivati ponovo. A onda će se, ako iko na fakultetima o tome vodi računa, ponovo naći na optuženičkoj klupi i snositi posljedice disciplinskih komisija, a od svog obrazovnog procesa dobiti samo kaznu.
Prepisivanje vjerovatno postoji otkad i škola, dok obrazovni proces nužno prati određeni nivo strogoće, ali će nas prepisane diplome i prazne kazne sigurno koštati brojnih najboljih i onih koji su to mogli postati da im je na vrijeme razvijen osjećaj o tome šta obrazovanje jeste i može da bude. Kao zajednica se moramo orijentisati ka tome da u obrazovanju podstičemo i vrline izvrsnosti koje se zasnivaju na istini, poštenom pristupu i predanom radu, ali i ličnoj odgovornosti u onim okolnostima kada takve vrline izostanu. Okretanje glave, tolerisanje i podsticanje prevarnih metoda snalaženja nas neće daleko odgurati, kao ni patetični vapaji o ugašenim snovima i prosutim nadama.
Ako učenici i studenti (više) nemaju povjerenja u postojeće metode i vrijednosti obrazovanja, svim institucijama mora biti jasno da je to i glavni razlog zbog kojeg smo na nuli. To je i signal da možda upravo tu treba početi, kako povoda za kažnjavanjem uopšte ne bi bilo. U krajnjem, obrazovanje će mijenati svijet, a ono se, ipak, ne može screenshotovati.