Ne tako davno, jednom studentu u menzi su zacaklile oči kada je ugledao popek. U tom momentu vjerovao je da će konačno ručati nešto ukusno i obilno. U popeku umjesto kajmaka naišao je na kesu. 

Preskočiću priliku da popek povežem sa nekom partijom i samo reći da upravo u tu kesu možemo baciti sva obećanja i brigu političara za studente.

**MORA DA STE ČULI**

Stvar je smiješna, znam, kao stvorena za tviter i društvene mreže, koje su zamijenile ionako tanak društveni život naših fakulteta. Amfiteatri su uglavnom prazni, studenti lišeni obaveze da se pojave. Profesori se prema studentima ponašaju isto kao prema srednjoškolcima. Gledaju ih kao nebitne, nedovoljno pametne ili sposobne da sami donose odluke. Zbog toga, kulturu akademskog protesta, koja je ionako bila nikakva, sad sasvim zamjenjuje kultura ćutanja u kojoj se bez pogovora prihvata *status quo*.

Ako sam nešto shvatio iz ovog posljednjeg protesta to je da pod hitno moramo raditi na jačanju studentskog bunta, kao i to da su naše partije toliko jadne da pokušavaju da preuzmu i bunu od 30 ljudi. 

Čekaj… Pa vi ne znate?!

Nedavno je u Podgorici održan studentski protest. Nije ni čudo ako za ovaj događaj niste čuli, jer ne bih ni ja da nije bilo jedne poruke i dva tvita. Kako god, stepenice ispred Minstarstva Prosvjete bile su prevelike za tačno njih 30 koji su izašli, u pratnji novinara koji su bili dokaz da je tema od neke važnosti za društvo. 

**ISPOD BRDA PARA**

Siguran sam da su vaša pitanja brojna. Šta je bio problem? Zašto nismo čuli za ovaj protest? I naravno, iz koje su studenti partije? Interesantno je da na dobar dio ovih pitanja  (ali ne i poslednje), odgovor daje partijski pulen, podmladak Socijaldemokrata (SD) Crne Gore, koja se pojavio kao partijski *deus ex machina*.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1623c477-d06c-4dad-b7f0-012acf9bf580)

Ali, idemo redom. Na stranu što je protest omanuo, priznajmo da se studenti bore sa nezamislivim brojem problema, ne samo sa zakašnjelim [naknadama za pripravnike](https://www.aa.com.tr/ba/obrazovanje/podgorica-studenti-protestovali-zbog-neispla%C4%87ivanja-naknada-pripravnicima/2701701), što je bila tema koja ih je ovog puta okupila. 

A to je prva greška i mogući razlog da je stvar propala -  studentski protesti nikada nisu bili protesti sa jednim problemom ili zahtjevom, jer još nije došao dan da postoji samo jedan problem u sistemu. Isključivanjem drugih studentskih problema, bačelori pripravnici isključuju ostale studente i ulaze u začarani krug gdje je čovjek spreman da se bori isključivo za svoje lične potrebe.

Sam naziv protesta dobro prikazuje nedovoljnu otvorenost. „Dužni ste nam brdo para“ je ne samo turbo kapitalistički intoniran i limitiran , već je duboko pogrešan u sagledavanju dubljih studentskih nedaća. Novac nije poenta ove priče, i nikada ne treba da bude. Kapitalistički narativ u kojem se svaki problem gleda isključivo kroz pare u potpunosti nas otuđuje od srži problema, a to su ljudi i njihovo osporeno dostojanstvo.

Kad smo već kod novca, valja reći da je u međuvremenu dogovor države i Studentskog Parlamenta UCG garantovao sporne isplate , pa je i protest ostao „da visi“, bez ijednog zahtjeva osim da se poštuje obećani rok.

**PARTIJSKA OTMICA**

Ali, dobro, i pored svih ovih problema, jedno im se mora priznati - organizatori protesta izašli su sa željom da nešto promijene. Tako i treba. Nisu priču pokrenuli kao partijski vojnici, po naredbi vrha partije, već kao građani, aktivni članovi društva. Sporno je ipak što je neko mlade ljude i njihov bunt pokušao da iskoristi, što me je ponukalo da napišem ovaj skromni osvrt. Taj neko, pojavio se kao jedan od njih, jednak i spreman da bude rame uz rame sa njima. U priču je uskočio, dakle, predsjednik Omladine SD-a u Podgorici.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/278c793a-9899-4404-a457-a3defcccb1a3)

Organizatori su napravili grešku koja je uništila brojne proteste u Crnoj Gori, dozvolili su partijama da preuzmu njihovu priču. Naravno da su na studentskom skupu dobrodošli i mladi članovi partija, ali njihovo mjesto je pozadi, kao tiha podrška isklučivo u obliku ljudstva. I pored obećanja da će ovo biti čisto studentski, da su uključeni nepolitički, i da neće pomenuti partiju, dva dana kasnije na Twitter-u se pojavljuje video izjava studenta omladinca, sa sve partijskom funkcijom i velikim grbom stranke. I tu je kraj, partijska pamet je obavila zadatak i okužila jedno mjesto moguće istinske političke borbe.

**TREĆI KREVET**

Sve je ovo tužno kada shvatimo o koliko jadnoj situaciji pričamo. Prije samo deset godina studenti su morali da se bore za toplu vodu u studentskim domovima i da se izbace treći kreveti iz dvokrevetnih soba. I nisu se izborili. Topla voda zna da nestane, a treći krevet je normalna situacija. 

Nakon partijske samoreklame na mrežama, protest je obesmišljen. Mnogi će zbog toga imati kočnicu kad stigne poziv da se opet izađe sa nekim zahtjevom. Očekujem da će biti sve teže izvući mlade na ulicu da se bore za svoja prava. Od 2012. nije održan ni jedan masovni studentski skup. 

Na kraju će valjda jedan stepenik biti dovoljan da se smjeste svi koji se još bune. Za studentska prava, ali i protiv malignog uticaja partija na politiku mladih.


Prije samo deset godina studenti su morali da se bore za toplu vodu u studentskim domovima i da se izbace treći kreveti iz dvokrevetnih soba. I nisu se izborili.

gnijev pripravnika

Zašto je omanuo još jedan studentski protest

Crna Gora je zemlja koja oduzima dah. Dah najčešće oduzima predivan pogled na planine i vode i sve što se u istima može pronaći. Tako sam nedavno u Bojani pronašao ovcu. I to ne slatku ovcu iz vica ili bajke već nabreklu, vode punu i na leđa izvrnutu ovcu koja pluta prema Jadranskom moru. Ovaj nimalo prijatan prizor trgao me je iz silnog razmišljanja o temi sledećeg teksta i pružio mi ga na srebrnoj tacni, i to onoj lijepoj, sa teniskih turnira. Ali tema nije ovca, već način na koji u Crnoj Gori, kaplji vode, reagujemo kada ta kaplja nije čista.

**NAŠA OMLADINA**

Ekipa mladih i veoma fokusiranih igrača remija pored mene vrlo brzo je primijetila isti prizor i otužno konstatovala da u rijeci nije džak ili kesa već ovca prelijepe bijele vune od koje sada vidimo samo zamršene i mokre grupice. Ova ekipa u našem slučaju može predstavljati potencijalnu budućnost Crne Gore, onu budućnost u koju oni sami vjeruju i u kojoj građani brinu o svojoj kaplji čak i kada njena čistoća ne utiče direktno na njih. Još jedna stvar u koju ta grupa vjeruje je efikasnost i barem profesionalnost državnih institucija. 

Nije bilo potrebno dugo vremena da im se ova iluzija razbije na sto komada. Ova budućnost je samo potencijalna, jer sudaranjem sa sadašnjošću, potencijalna budućnost ima sve manje i manje optimizma i želje da se izbori za svoje ideje. Sadašnjost Crne Gore u ovoj priči predstavljaju institucije koje kao da za cilj imaju slom duha i ideje mladih i progresivnih.

Potencijalna budućnost Crne Gore odlučuje da ne *iskulira* mrtvu ovcu u kaplji vode i da svoju građansku dužnost ispuni pozivom na broj komunalne policije Ulcinja. 

Muk. Odgovora na poziv nema, ali to ne predstavlja kraj puta za našu omladinu. Ako iz komunalne policije niko nije pri telefonu, iz ulcinjske policije sigurno neko mora biti. Odlučuju da pozovu glavnu policijsku stanicu u Ulcinju, oni imaju način da ovcu i izvade, svakako po čitav dan se voze gore-dolje Bojanom u svom kul čamcu.

**DOBRA SREĆA**

I ponovo, muk. Dvije institucije zaredom lome dobronamjernu želju ove mlade grupe. Dok bi većina starijih generacija do sada defintivno digla ruke od ćorava posla, neke nove generacije vjeruju u uspjeh i pored ovih prepreka. Jer, ako Ulcinjska policija ne prati pozive na njihov broj, na 122 broj se neko mora javiti. I gle čuda, neko se i javio.

Policajac: Halo

Budućnost: Halo, dobar dan.

*prekid *

Policajac im je prekinuo, ali možda je greškom, nemoguće da policija namjerno prekida građanima. Pokušali su ponovo.

Policajac(nezainteresovano): Halo.

Budućnost: Dobar dan.

Policajac (šeretski): Dobra vi sreća (ŠALIMO LI SE)

Budućnost: Da li smo dobili policiju u Ulcinju?

Policajac (opet šeretski): Valjda jeste...

Budućnost: E dobro, pošto smo zvali i komunalnu, jer Bojanom pluta ovca pa...

Policajac (veoma glasno i ljuto): OVCA JE LI?! PA DA VAM NISU REKLI NAS DA ZOVETE???
IDITE TAMO PA IH ZOVITE! AJDE VIŠE M...

*prekida poziv*

Posle inicijalnog šoka da se policajac javlja sa dobra vi sreća, kao da su stari rođaci, mlade generacije ostaju sa vilicom do poda, nakon dranja doživljenog od policajca i naknadnog prekida poziva. Sadašnjost Crne Gore ovim lijepim i još uvijek nenaboranim licima daje tako sočan i glasan šamar da im se crvenilo sa lica, crvenije nego Bojana puna ovčije krvi i to još tokom zalaska, neće skinuti dok god ovdje budu živjeli. 

**NADLEŽNOST JE ZID**

Policiji možda nije u nadležnosti vađenje ovce iz rijeke ali to ne znači da ne bi trebali da pomognu ako imaju kapaciteta i vremena. Sudeći po broju krugova čamcem svakog dana Bojanom, ne mislim da su im kapacitet i vrijeme problem.

Sam način odbijanja je karakterističan za sadašnju Crnu Goru. Bahatost i nadmenost su očekivani od javnih službnika a molba za pomoć dočekuje se kao uvreda ako izlazi iz zakonom propisanih obaveznih dužnosti. Tako da nije ni čudo da će se policajac onako pošteno izdrati na građanina ako se ovaj osili dovoljno da mu zatraži pomoć izvan njegove dužnosti. 

Nije on neki komunalni policajac pa da se sramoti takvim poslovima ispod njegovog nivoa. On je da nosi značku i radi neke ugledne poslove. Za ove ljude nadležnost je zid koji ih okružuje i uliva sigurnost u kojoj se jasno zna šta se od njih očekuje a šta ne. Izaći odatle je put u nepoznato i preveliki rizik za podnijeti.

Možda je luda zamisao izlaska iz pakla zvanog nenadležnost i neke utopije u kojoj se svi kapaciteti koriste za unapređivanje kvaliteta i olakšavanje života, bez brige o tome da li ću time izaći iz svojih nadležnosti, ali to je možda neka potencijalna budućnost. Da bi do nje stigli, moraćemo da izađemo iz sigurne zone koju nam pruža taj zid nadležnosti i učinimo dodatni trud da zajedno u nepoznatom izgradimo ljepše društvo.

**NO HAPPY END**

Ne želim da tvrdim da svi mladi su spremni da se potrude i donesu promjenu, jer to naprosto nije istina. Kako generacije stare, tako sve više ljudi se predaje sistemu i miri sa statusom quo. Ali istina jeste da su za promjene dominantno spremni mladi ljudi. Oni, još uvijek, nisu navikli na bahate javne službenike i pakao birokratije, oni vjeruju da to ne mora biti tako. Posebno danas, kada konstantno koristimo internet, lako je primijetiti dobre prakse u čitavom svijetu i vjerovati da tako može i kod nas. 

Nije ovaj tekst napad na starije generacije, one su produkt ovog sistema. I među njima je bilo željnih promjene ali što duže živimo u trulom sistemu, to se više mirimo sa tom činjenicom i manje smo spremni da dignemo glas. Moj otac mi se gromko smijao kada sam mu ispričao priču o ovci, i razmišljao je isto kao policijski službenik. Njemu nije šokantno što se policajac dere na građane jer, zaboga, kako on ovcu da vadi. Provodeći život u ovom sistemu, počinjemo da vjerujemo da je molba „pogrešnoj“ adresi gora nego opšta nekultura. 

Ova priča nema srećan kraj. Ovca je otplutala do mosta pa dalje prema moru a grupa mladih ljudi nije uspjela u svojoj želji da makar malo doprinese tome da ova zemlja bude čistija i zdravija. I bolje da ne zavaravamo sebe da će ovi mladi zauvijek se truditi da urade dobru stvar, jer neće. Boriće se protiv trulog sistema sve dok budu imali snage, ali ako sistem bude ostao isti izgubiće snagu i otplutati isto kao ona ovca i mnoge generacije prije ove. 


Luda zamisao izlaska iz pakla zvanog nenadležnost i utopija u kojoj se svi kapaciteti koriste za  olakšavanje života

redovno plutanje

Uputstvo za slučaj da vidite mrtvu ovcu

Ako ste ikada prisustvovali naučnoj konferenciji, znate da su one veoma često naporne za slušanje. Mogu biti zanimljive, mogu biti dosadne, ali uglavnom su teške. Monotoni glas, nedostatak ekspresija na licu i očigledna trema previše su česti kod prezentera na ovim događajima. Nezahvalna je to pozicija, ne možemo očekivati od nekoga čiji je život među knjigama da bude nužno jak i u socijalnim vještinama. 

Ipak, volim takve događaje iz posebnog razloga. Kako bi se izborio sa monotonijom, moj mozak me povede u vožnju introspekcije, prisjećanja i otkrivanja tajni svijeta. Na tom putu prođem stotine tema za tih sat/dva između dvije konferencijske pauze za kafu. Ponekad, sami predavači 
daju svoj doprinos u građenju tih tema.

Nedavno, slušajući konferenciju na koju sam bio pozvan, upustio sam se u razna razmišljanja iz kojih me je trgla predavačica, inače profesorica prava iz Makedonije, predstavljajući slučaj koji je stigao do Vrhovnog suda Sjeverne Makedonije. Slučaj gospodina Dimča Palenza je savršen primjer nečega što biste mogli čuti od starog rođaka dok sjedite u stolovači, sa rakijom u ruci. 

Naime, gospodin Palenzo je uradio nešto što svaki Balkanac voli da čuje – uspio je da nadmudri tamo nekog umišljenog Evropljanina. Naš protagonista je optužen od strane švedske firme „Electrolux“ za povredu prava na robnu marku jer je u Bitolju držao firmu pod istim imenom. Genije kakav jeste, Dimče Palenzo je legalno svoje (prez)ime promijenio u Dimče Palenzo Elektroluks (a sa njim i čitava njegova porodica) i Vrhovni sud je presudio da povreda prava na robnu marku ne postoji jer [gospodin Elektroluks](https://www.youtube.com/channel/UCGkzGa-eJcHKDmyiWBMAg9Q) samo koristi svoje prezime. 

Mozak ovu informaciju procesuira i vraća me par mjeseci u prošlost. Na nekom porodičnom događaju nastaje poveća rasprava između mene i starijih članova. Tema: Da li je bitno da kuća na selu ostane nekome ko je Vukčević? Kao što u Winterfellu uvijek mora biti Stark, tako u Liješnju uvijek mora biti Vukčević, vjeruju stari. Tvrde da je to pitanje tradicije i emotivne povezanosti sa tim prostorom. Okej, tradicija može biti kul, ali zašto očekujemo da povezanost ima samo neko ko nosi naše prezime? 

Volim ja moje prezime, ali ne mislim da je ono razlog moje vezanosti sa selom. Jednako bih vezan bio i da se prezivam Elektroluks, i život mi ne bi bio ništa drugačiji. Nije da nam prezime išta donosi u životu, osim par razgovora sa taksistima koji su ujčevinom Vukčević, i pitanja dođu li mi šta oni što prave bureke. Dok geografska pripadnost možda može uticati na našu građu ili način života, naša nahijsko/plemenska pripadnost nema nikakav uticaj. Iz mojeg prezimena ne može se pretpostaviti da li sam dobar čovjek i da li volim pivo, moje ime nije znak, ono je samo ime. 

Sama srž vezivanja prezimena sa „đedovinom“ jedna je od glavnih poluga patrijarhata, sprečavanje imovinske nezavisnosti žena. Odricanje nasljedstva u korist braće nije ni blizu nestajanja, a u normalnom društvu pominjali bi to kao groznu praksu iz davne prošlosti. Žene su vlasnice samo 4% kuća, 8% zemljišta i 14% kuća za odmor (vikendica) u Crnoj Gori. 

Još uvijek od žene očekujemo da uzme muževljevo prezime, a kada se to desi fino joj se izvinimo i kažemo da će zbog prezimena naslijediti samo mali dio imovine ili možda ni toliko. Jer ipak je ime znak, znak da tu ne pripadaš. Vrijeme je da izađemo iz starih okvira i prestanemo da tražimo omen i pustimo ime da bude samo to, nomen. 

Iz silnog razmišljanja trgao me aplauz, predavanje je bilo gotovo. Vrijeme je za pauzu, a mogao bih i na burek, kod Vukčevića.


Volim ja moje prezime, ali ne mislim da je ono razlog moje vezanosti sa selom. Jednako bih vezan bio i da se prezivam Elektroluks, i život mi ne bi bio ništa drugačiji

zov đedovine

Kako (pre)živjeti vlastito prezime

Lokalno pivo teklo je glatko dok sam uživajući na ležaljci pored bazena gledao bitku u nastajanju između budućih pravnika iz Kragujevca i Splita zbog nekog pogrešnog pogleda ili ćuškanja u prolazu. To što su u Bugarsku došli radi ludih provoda koje Pravnijada tradicionalno obećava nije dovoljna zabava, pa su je začinili međusobnim hvatanjem za gušu. Dok se obezbeđenje spremalo da ovu ne toliko epsku borbu razdvoji, sjetio sam se borbe koja me čekala pri povratku u Podgoricu. 

Parkirao sam se ispod betoniranog dijela Gorice i ušao u neosvijetljeni ulaz zgrade. Zbog pokvarenog lifta pješke sam se popeo do poslednjeg sprata i pokucao na vrata stana. U stanu se sa zvučnika čuo žubor rijeke a za stolom su bile upaljene svijeće oko mape svijeta po imenu Wildemount. Uzeo sam pivo, dosta kvalitetnije od onog u Bugarskoj, i sjeo za sto zajedno sa ostatkom ekipe. 

**BOLJE JE UŽIVO**

Djevojka na čelu stola počela je sa prepričavanjem svega što se desilo posljednji put kada smo se okupili. Dok su se Zoki, Venion, Aevara (inspirisano ajvarom) i Blum bezbrižno kupali u rijeci, Rhogar je jedini ostao uzvodno pored markiza kojeg su bili plaćeni da čuvaju. U jednom trenutku, iz rijeke je izronila čovjekolika pojava plave boje i krenula prema markizu. Bacanjem kockica odlučeno je da Rhogar, polu-čovjek polu-zmaj, ima prvi napad i tu se naša priča nastavlja. Ja sam Rhogar Norixius.

U ovom stanu, jednom nedjeljno, ova ekipa se okuplja kako bi igrala Dungeons&Dragons (D&D), najpoznatiju tabletop RPG igru. U ovoj igri nema ni kompjutera ni karti, koriste se samo kockice i mašta. Svojeg lika napravite uz pomoć aplikacije u kojoj birate iz ogromnog broja rasa i klasa (sjetite se različitih rasa iz Gospodara prstenova) i spremni ste za igru. Osoba na čelu stola vodi čitavu igru i zove se Dungeon Master (DM). Ona je zadužena da priča priču (koju izabere na početku kampanje iz ogromnog broja priča koje postoje) dok mi donosimo odluke šta će naši likovi u toj priči raditi. Kockice koristimo kada izvodimo kompleksne akcije (napad, bacanje čini, zastrašivanje...) kako bi odredili da li je akcija uspješna.

> Samo jednu osobu iz naše ekipe znao sam prije početka kampanje, sve ostale sam upoznao za tim stolom

Do sada sam igrao dosta ovakvih igrica, ali na kompjuteru, ne uživo. Razlika je velika, kao između filma i knjige. Dok vam film na tacni posluži sve, čitajući knjigu sami u svojoj glavi pravite film, likove, lokacije i događaje. Ima nešto u toj želji da sami budemo režiseri priče zbog čega D&D pruža mnogo bolji doživljaj nego kompjuterska igrica. Moj doživljaj Rhogara je drugačiji nego nekome drugom iz naše ekipe, i svakom je zbog toga doživljaj čitave igre autentičniji. 

**BIJEG U SLOBODU**

Sloboda koja se ostavlja igraču je upravo jedna od najvećih prednosti ove igre. Svojem liku možete smisliti čitavu pozadinsku priču, od djetinstva do trenutka početka kampanje, traumatične događaje, porodično stablo, motivacije i karakterne osobine. A isto tako, ne morate. Vaš lik može kampanju početi samo sa imenom i rasom, sve po želji igrača.

Ova sloboda [pomaže](https://www.dicebreaker.com/categories/roleplaying-game/opinion/dungeons-and-dragons-rpg-social-anxiety) i osobama sa socijalnom anksioznošću da se bore sa svojim strahom, prvobitno dajući im siguran prostor u kojem mogu biti neko drugi, a istovremeno se povezujući sa ostatkom grupe.  To sve privuklo je i društvene grupe kojima društvo određene slobode uskraćuje. Članovi/ce kvir zajednice svojim likovima pružaju sve ono što društvo njima ne dozvoljava, priliku da budu ono što jesu, onako kako žele. Ti [likovi](https://www.dicebreaker.com/games/dungeons-and-dragons-5e/feature/dnd-queer-players-safe-space) mogu biti bilo kakvog izgleda, pola, seksualnog opredeljenja. 

Statistika kaže da 40% D&D baze čine žene, dok našu kampanju igraju 4 žene i 2 muškarca. Takođe, igra je postala pristupačnija i osobama sa invaliditetom uz pomoć kockica visokog kontrasta, kockica sa Brajevim pismom i većim brojem likova koji su članovi nekih od ovih grupa. 
Period pandemije, za razliku od drugih društvenih igara, veoma je dobro uticao na D&D. Partije su se premjestile na Zoom, a izolovani fanovi osmislili su veliki broj pomoćnih aplikacija i novih priča. D&D se danas koristi čak i kao dodatak psihološkoj terapiji. 

Meni, Dungeons&Dragons predstavljaju bijeg iz našeg užurbanog i obavezama punog svijeta. Samo jednu osobu iz naše ekipe znao sam prije početka kampanje, sve ostale sam upoznao za tim stolom. Jednom nedjeljno sebi priuštim da provedem četiri do pet sati igrajući nešto što roditelji uopšte ne razumiju, a mene oslobađa stresa i uvodi u svijet gdje Rogar u tri zamaha mača može ubiti pojavu koja je napala markiza, dok moje novo društvo ubija ostale napadače. 

Jer ja sam Rogar Norixius, a sa mnom su Zoki, Venion, Aevara i Blum.



Društvene igre koje prkose digitalizaciji postaju trend u svijetu onih koji traže nove oblike socijalizacije, ili prosto vole da maštaju

igre uloga

Kako sam pronašao zmaja u sebi

Prije nekih dva mjeseca javio mi se poznanik, mlad čovjek, sa biznis ponudom „da uspijemo i on i ja“ i poslao mi youtube link za „biznis“ koji se zove Lyconet (nekadasnji Lyoness). 

Nakon toga, u proteklih nedelju dana javilo mi se više studenata sa ponudom za novi crypto biznis. Brze i velike pare, kažu. Ta nova prilika za zaradu zvala se Cheil, a nedavno je preimenovana u Grapefruit Media Co (zvuči prijateljski, zar ne?). 

Kroz ovo malo znanja koje sam skupio na Pravnom fakultetu, veoma jasno mogu povući paralele između ovih novih poslovnih prilika i jedne stare prilike za zaradu. Tako je, mislim na Gazda Jezdu i Jugoskandik banku, pa sam odlučio da istražim kakve su to „biznis prilike“ i zašto postaju popularne među studentima.

**PAKOVANJE KOFERA**
	
Za one koji se ne sjećaju, krajem prošlog vijeka Jezdimir Vasiljević, poznatiji kao Gazda Jezda izveo je prevaru poznatu kao Ponzi šema ili kako je kod nas pogrešno nazvana „piramidalna šema“. Njegova Jugoskandik banka davala je kamatu na oročene depozite kakvu niste mogli naći nigdje na svijetu. Svoju malu ušteđevinu ponesete Jezdi i nakon tri do šest mjeseci izađete iz banke sa dosta debljim novčanikom. Sistem je bio jednostavan, junaci NOB-a Mirko i Slavko oroče novac, kada Mirko dođe nazad po svoj novac, dobije i dio Slavkovog novca, ode kući i preporuči Bošku da uradi isto. Boško ga posluša, a Jugoskandik njegov novac da Slavku. Kada je dovoljno ljudi povjerovalo i oročilo ušteđevinu, koferi se pune tuđim novcem i naš junak tranzicije Gazda Jezda bježi iz države. 

Vrhunac svoje slave (i bogatstva) Gazda Jezda doživljava 1992. kada zakupljuje Sveti Stefan i  organizuje duel titana šaha Bobija Fišera i Borisa Spaskog, 20 godina nakon čuvenog meča. Ali, ovdje su po srijedi kombinacije mnogo prostije od šahovskih…

Pravi primjer piramidalne šeme imamo tek početkom ovog vijeka kroz tadašnji Lyoness. Oni su bili malo pametniji pa novac nisu poklanjali, nego su zvanično imali proizvod, Cashback aplikaciju koja pri svakoj kupovini vraća malo novca nazad na račun. Vaš zadatak je bio da uložite poveću sumu, kako bi počeli da radite, a zatim da privlačite ljude da skinu aplikaciju i da dobijate procenat od svake njihove kupovine. 

> Dok je Jugoskandik svoje žrtve skupio objašnjavajući im da tako funkcioniše ta nova pojava zvana kapitalizam, Grapefruit im objašnjava da tako funkcioniše nova stvar zvana Crypto

Zvuči skroz OK dok ne uvidite da svoj novac tako nikada nećete povratiti. Ali i za to ima rješenje - ako navedete nekoga da počne da radi ispod vas, isti posao kao i vi, dobijate procenat od one velike uplate koju „donji“ daju kako bi ušli, kao i procenat od svega što zarade ljudi koje oni dovedu, ljudi koje ti ljudi dovedu i tako u nedogled (kako lijepa piramida, zar ne?). 

**CRYPTO MAMIPARA**

U ovom sistemu ljudi na vrhu piramide zarađuju sav novac dok oni ispod ostaju sa mrvicama i u suštini ulaze u sve veći minus. I ako ovo podsjeća na kapitalizam u malom, ova vrsta poslovanja je ilegalna i zbog toga Lyoness postaje meta istraga u više zemalja Evrope. 

Kako bi nastavili da rade, Lyoness svoj biznis dijeli na dva dijela. MyWorld Cashback je zadužen za aplikaciju sa benefitima dok Lyconet kao odvojena firma preuzima dio koji se bavi vrbovanjem ljudi. No ipak, i nakon promjene, kompanija dobija teške kazne i [zabranu](https://lottstift.no/nyheter/lyoness-must-stop-illegal-pyramid-activity-in-norway/) rada u nekoliko [zemalja](https://www.agcm.it/media/comunicati-stampa/2021/1/PS11517). 

Naša najnovija get-rich-quick šema je Grapefruit Media Co (nekadašnji Cheil) i pokupila je sve lekcije od svojih prethodnika. Dok je Jugoskandik svoje žrtve skupio objašnjavajući im da tako funkcioniše ta nova pojava zvana kapitalizam, Grapefruit im objašnjava da tako funkcioniše nova stvar zvana Crypto valute i tržište. Zanimljivo je da, pored korišćenja termina crypto kako bi privukli ljude koji su čuli da se preko toga zarađuje, u ovom slučaju jedina veza sa cryptom je ta što se zarada isplaćuje u crypto valuti koju onda sami treba da pretvorite u fizički novac. 

Isto kao i kod Lyconeta, postoji proizvod preko kojeg zvanično zarađujete, a taj proizvod ovdje je lajkovanje zadatih objava na društvenim mrežama i za to dobijate novac. Ali, isto kao i kod Lyconeta, novac dobijate i od ljudi koji se preko vas uključe u ovaj „biznis“. Da bi se uključili potrebno je da uplate jedan od 5 „paketa“ čije se cijene kreću od 100 do 3000 dolara. Kao što smo naučili, kada se dovoljno ljudi priključi, Gazda Jezda bježi sa novcem.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/989f471b-383f-4283-8528-8e528d48f6c4)

Ako ova aplikacija bude pratila put svojih prevarantskih prethodnika, a vjerujem da hoće, sve su šanse da će osnivači prije nego nestanu, skupiti dovoljno studentskog novca da možda ponovo organizuju revanš na Svetom Stefanu, ali možda u boksu. Ja se nadam meču Mejveder – Pakjao.

Razmišljao sam zašto studenti ulaze u ovakve rizike a onda me je juče zvala prijateljica i koleginica sa fakulteta da mi ispriča kako joj je prošao razgovor za posao. Dobila je ponudu da radi 6 sati dnevno, 6 dana u nedelji, od kuće, na poziciji na kojoj je radilo i nekoliko ljudi koje poznajem. Ponuđeno joj je da prvih mjesec dana radi probni neplaćeni rad, a kasnije da dobija negdje oko 200 eura mjesečno. Sve na ugovor o djelu, naravno. 

Ona živi sa roditeljima pa sebi može priuštiti luksuz odbijanja ove nimalo izrabljivačke ponude, ali šta ćemo sa onim studentima koji dolaze iz drugih gradova? I tih 200 eura, uz nužni roditeljski džeparac, pruža isključivo preživljavanje, čak i ispod onog slavnog standarda poznatog kao „studentski život“. Zato se valjda i love šanse u mutnom svijetu piramidalnih šema. 



Šta se krije iza ponuda za brzu zaradu i zašto studenti sve više padaju na piramidalne šeme 

Zašto je omanuo još jedan studentski protest

Uputstvo za slučaj da vidite mrtvu ovcu

Kako (pre)živjeti vlastito prezime

Kako sam pronašao zmaja u sebi

Samo reci magičnu riječ crypto... i daj mi svoje pare