Ako ste ikada prisustvovali naučnoj konferenciji, znate da su one veoma često naporne za slušanje. Mogu biti zanimljive, mogu biti dosadne, ali uglavnom su teške. Monotoni glas, nedostatak ekspresija na licu i očigledna trema previše su česti kod prezentera na ovim događajima. Nezahvalna je to pozicija, ne možemo očekivati od nekoga čiji je život među knjigama da bude nužno jak i u socijalnim vještinama.
Ipak, volim takve događaje iz posebnog razloga. Kako bi se izborio sa monotonijom, moj mozak me povede u vožnju introspekcije, prisjećanja i otkrivanja tajni svijeta. Na tom putu prođem stotine tema za tih sat/dva između dvije konferencijske pauze za kafu. Ponekad, sami predavači daju svoj doprinos u građenju tih tema.
Nedavno, slušajući konferenciju na koju sam bio pozvan, upustio sam se u razna razmišljanja iz kojih me je trgla predavačica, inače profesorica prava iz Makedonije, predstavljajući slučaj koji je stigao do Vrhovnog suda Sjeverne Makedonije. Slučaj gospodina Dimča Palenza je savršen primjer nečega što biste mogli čuti od starog rođaka dok sjedite u stolovači, sa rakijom u ruci.
Naime, gospodin Palenzo je uradio nešto što svaki Balkanac voli da čuje – uspio je da nadmudri tamo nekog umišljenog Evropljanina. Naš protagonista je optužen od strane švedske firme „Electrolux“ za povredu prava na robnu marku jer je u Bitolju držao firmu pod istim imenom. Genije kakav jeste, Dimče Palenzo je legalno svoje (prez)ime promijenio u Dimče Palenzo Elektroluks (a sa njim i čitava njegova porodica) i Vrhovni sud je presudio da povreda prava na robnu marku ne postoji jer gospodin Elektroluks samo koristi svoje prezime.
Mozak ovu informaciju procesuira i vraća me par mjeseci u prošlost. Na nekom porodičnom događaju nastaje poveća rasprava između mene i starijih članova. Tema: Da li je bitno da kuća na selu ostane nekome ko je Vukčević? Kao što u Winterfellu uvijek mora biti Stark, tako u Liješnju uvijek mora biti Vukčević, vjeruju stari. Tvrde da je to pitanje tradicije i emotivne povezanosti sa tim prostorom. Okej, tradicija može biti kul, ali zašto očekujemo da povezanost ima samo neko ko nosi naše prezime?
Volim ja moje prezime, ali ne mislim da je ono razlog moje vezanosti sa selom. Jednako bih vezan bio i da se prezivam Elektroluks, i život mi ne bi bio ništa drugačiji. Nije da nam prezime išta donosi u životu, osim par razgovora sa taksistima koji su ujčevinom Vukčević, i pitanja dođu li mi šta oni što prave bureke. Dok geografska pripadnost možda može uticati na našu građu ili način života, naša nahijsko/plemenska pripadnost nema nikakav uticaj. Iz mojeg prezimena ne može se pretpostaviti da li sam dobar čovjek i da li volim pivo, moje ime nije znak, ono je samo ime.
Sama srž vezivanja prezimena sa „đedovinom“ jedna je od glavnih poluga patrijarhata, sprečavanje imovinske nezavisnosti žena. Odricanje nasljedstva u korist braće nije ni blizu nestajanja, a u normalnom društvu pominjali bi to kao groznu praksu iz davne prošlosti. Žene su vlasnice samo 4% kuća, 8% zemljišta i 14% kuća za odmor (vikendica) u Crnoj Gori.
Još uvijek od žene očekujemo da uzme muževljevo prezime, a kada se to desi fino joj se izvinimo i kažemo da će zbog prezimena naslijediti samo mali dio imovine ili možda ni toliko. Jer ipak je ime znak, znak da tu ne pripadaš. Vrijeme je da izađemo iz starih okvira i prestanemo da tražimo omen i pustimo ime da bude samo to, nomen.
Iz silnog razmišljanja trgao me aplauz, predavanje je bilo gotovo. Vrijeme je za pauzu, a mogao bih i na burek, kod Vukčevića.