Danas u Srbiji više od 40 fakulteta je u studentskoj blokadi, uključujući sve fakultete u Beogradu i Novom Sadu. Nepoznata lica svakog dana napadaju studente, neke čak gaze automobilima. Dok se sve to dešava, crnogorski studenti naizgled ćute. Razumijem da se to dešava u drugoj zemlji, ali mislim da moramo biti solidarni i pružiti ruku drugovima i drugaricama u trenutku potrebe. Neće nam ta ruka otpasti, dobijali smo i mi pomoć i ohrabrenja iz regiona u raznim situacijama.
Pitanje je da li studenti u Crnoj Gori uopšte buntovni, ali šta god bio odgovor, istina je da je mobilizacija studenata na akciju proteklih godina bila izuzetno teška, ako ne i nemoguća misija. Ipak, nedavno smo imali jedan protest koji je otvorio nova pitanja.
Odavno nije bilo teme koja je pokrenula ljude koliko slučaj seksualnog uznemiravanja bivše učenice od strane profesora Gimnazije Slobodan Škerović. Broj ljudi koji je u petak stao ispred Gimnazije kako bi se usprotivio relativizaciji seksualnog zlostavljanja odavno nismo vidjeli na nekom protestu. Međutim, odsustvo gimnazijalaca i gimnazijalki bilo je očigledno i obeshrabrujuće. Pored toga što su im se časovi, pa i odmor, poklopili sa vremenom protesta, značajnijeg uključivanja sa njihove strane nije bilo.
Kako smo u jednom trenutku saznali, škola je tog dana najavila da svako ko bude odsustvovao sa časova u tom periodu sigurno dobija neopravdani i smanjenu ocjenu iz vladanja. Borba za sigurnost učenika je upravi škole valjda manje važna nego jedan od 548 časova matematike koliko će u toku pohađanja Gimnazije imati.
Uprkos prijetnjama, bilo je desetak đaka koje sam primijetio na školskoj ogradi. Sa sve đačkim torbama, popeli su se da sa visine prate protest. Prizor me vratio u 2014. godinu i moj prvi ozbiljniji kontakt sa nekom vrstom organizovanog bunta.
Kao tek upisani učenik prvog razreda Gimnazije Slobodan Škerović, saznao da će jednog septembarskog petka učenici trećeg razreda organizovati štrajk. Sama pomen te riječi u meni je izazvala divljenje. Mladi tog dana ne idu na časove (?!), žestoko se provode, a uz to glasno izgovaraju autoritetu neke stvari koje inače ne bi smjeli.
Kada je došao dan čuvenog štrajka, smjestili smo se na hladne betonske klupe ispred Gimnazije i pripremili za show. Stotinjak đaka je blokiralo vrata škole, raširilo neke apsurdne parole i krenulo da pjeva. Nas desetak prvaka gledalo ih je sa divljenjem, isto kao ovi novi đaci ovog petka nas, i u pola glasa, koliko da pokažemo da nam se sve to sviđa, zapjevalo sa njima. Kako se to uglavnom sa gimnazijalskim štrajkom i dešavalo, nakon malo pjesme, par bačenih petardi i dolaska policije, nastalo je komešanje i žustra rasprava sa upravom škole i policijskih službenicima. Odmor između časova je prošao, a nastavnica nas je već upisala u odsutne. I tu nije bio kraj.
Razredna je odlučila da nam stavi do znanja da se takvi potezi u našem društvu ne dozvoljavaju tako što je nas koji smo dobili neopravdane izvela pred tablu i krenula da propituje biologiju. Pošto smo u školi bili tek dvadesetak dana i još uvijek nismo počeli da učimo, jednom, pa drugom, pa trećem, upisana je jedinica u dnevniku. Poslednji u redu bio je Stevan, kasnije jedan od najboljih učenika, koji je za razliku od nas ostalih zapravo već spremio gradivo. Odgovorio je na svako postavljeno pitanje, a bilo ih je dosta. Zbog pokazanog znanja, razredna je odlučila da mu upiše počasno jedan plus (1+). To je bio veoma jasno stavljanje u red mladih ljudi i lekcija da se autoriteti u svakom trenutku moraju poštovati, bez propitivanja ili podrivanja.
Ovakav odgovor autoriteta nije izolovani slučaj. Naše mlade u svakom koraku odrastanja učimo da bezrervno poštuju autoritete. Od roditelja, vrtića, osnovnih i srednjih škola, našu djecu učimo da ne smiju da imaju emocije. Ne smiju da budu ljuti, bijesni ili nezadovoljni, a ako već jesu, taj svoj bijes ne smiju da iskažu pred autoritetima. Ako dijete plače „bez razloga“, dobiće batine, ako đak prisustvuje protestu dobiće smanjenu ocjenu iz vladanja jer automatski nije dobar i poslušan.
Uz sve ove prepreke nije ni čudo da naši mladi nisu navikli da iskazuju svoj bunt. Sve čuvene regionalne i svjetske studentske demonstracije Crnu Goru su zaobišle. 1936. Crna Gora nije imala fakultet sa kojeg bi studenti mogli da izađu na ulice. 1968. kada je ustala čitava Evropa, imali smo svega dva fakulteta i to pod Univerzitetom u Beogradu. Tek 2011. skoro pa vijek nakon ostalih država, vidjeli smo snagu studentskog pokreta i u Crnoj Gori kada je nekoliko hiljada studenata izašlo na ulice Podgorice u potrazi za boljim uslovima života i studija.
I tako je ovaj tekst mogao da ima ovako pesimističan kraj. Međutim, umjesto da se žalimo na to kako nas nisu naučili da se borimo, moje kolege/inice i ja odlučili smo da još jednom budemo glasni. Sastavili smo pismo podrške našim kolegama i koleginicama u Srbiji, čiji tekst prenosim ovdje integralno:
Drage kolege i koleginice,
Studenti i studentkinje u Srbiji stupili su u blokade preko polovine svih državnih fakulteta u Beogradu, Novom Sadu i Nišu i ovim pismom želimo da iskažemo potpunu podršku crnogorskih kolega/inica.
Decenijama su se studenti/kinje iz regiona borili rame uz rame za svoja prava i bolje uslove za čitavo društvo. Još prije 88 godina crnogorski student Žarko Marinović ubijen je u Beogradu na studentskim demonstracijama boreći se protiv batinjanja studenata od strane policijskih i parapolicijskih snaga. Upravo u njegovu čast, studenti u našim zemljama proslavljaju 4. april kao Dan studenata...
Scene napada, blaćenja, pa čak i gaženja studenata automobilima, koje svakodnevno gledamo putem društvenih mreža ponovo pokazuju da strukturama moći nikada nije svejedno kada studenti odluče da ustanu. Međutim, ugrožavanje života mladih ljudi je linija preko koje nijedan sistem ne smije da pređe i za koju mora postojati adekvatna i hitra kazna…”
I gle čuda, u prvih 12 sati čak 600 studenata/kinja sa svih univerziteta potpisalo je peticiju, uz još čak 150 potpisa koje su nezavisno sakupili studenti Fakulteta političkih nauka.
Možda ipak i u nama ima solidarnosti i vatre?
Čitavo pismo podrške možete pročitati i potpisati ovdje. Ako niste na studijama, proslijedite studentima/kinjama u vašem životu.