Ne tako davno, jednom studentu u menzi su zacaklile oči kada je ugledao popek. U tom momentu vjerovao je da će konačno ručati nešto ukusno i obilno. U popeku umjesto kajmaka naišao je na kesu.
Preskočiću priliku da popek povežem sa nekom partijom i samo reći da upravo u tu kesu možemo baciti sva obećanja i brigu političara za studente.
MORA DA STE ČULI
Stvar je smiješna, znam, kao stvorena za tviter i društvene mreže, koje su zamijenile ionako tanak društveni život naših fakulteta. Amfiteatri su uglavnom prazni, studenti lišeni obaveze da se pojave. Profesori se prema studentima ponašaju isto kao prema srednjoškolcima. Gledaju ih kao nebitne, nedovoljno pametne ili sposobne da sami donose odluke. Zbog toga, kulturu akademskog protesta, koja je ionako bila nikakva, sad sasvim zamjenjuje kultura ćutanja u kojoj se bez pogovora prihvata status quo.
Ako sam nešto shvatio iz ovog posljednjeg protesta to je da pod hitno moramo raditi na jačanju studentskog bunta, kao i to da su naše partije toliko jadne da pokušavaju da preuzmu i bunu od 30 ljudi.
Čekaj… Pa vi ne znate?!
Nedavno je u Podgorici održan studentski protest. Nije ni čudo ako za ovaj događaj niste čuli, jer ne bih ni ja da nije bilo jedne poruke i dva tvita. Kako god, stepenice ispred Minstarstva Prosvjete bile su prevelike za tačno njih 30 koji su izašli, u pratnji novinara koji su bili dokaz da je tema od neke važnosti za društvo.
ISPOD BRDA PARA
Siguran sam da su vaša pitanja brojna. Šta je bio problem? Zašto nismo čuli za ovaj protest? I naravno, iz koje su studenti partije? Interesantno je da na dobar dio ovih pitanja (ali ne i poslednje), odgovor daje partijski pulen, podmladak Socijaldemokrata (SD) Crne Gore, koja se pojavio kao partijski deus ex machina.
Ali, idemo redom. Na stranu što je protest omanuo, priznajmo da se studenti bore sa nezamislivim brojem problema, ne samo sa zakašnjelim naknadama za pripravnike, što je bila tema koja ih je ovog puta okupila.
A to je prva greška i mogući razlog da je stvar propala - studentski protesti nikada nisu bili protesti sa jednim problemom ili zahtjevom, jer još nije došao dan da postoji samo jedan problem u sistemu. Isključivanjem drugih studentskih problema, bačelori pripravnici isključuju ostale studente i ulaze u začarani krug gdje je čovjek spreman da se bori isključivo za svoje lične potrebe.
Sam naziv protesta dobro prikazuje nedovoljnu otvorenost. „Dužni ste nam brdo para“ je ne samo turbo kapitalistički intoniran i limitiran , već je duboko pogrešan u sagledavanju dubljih studentskih nedaća. Novac nije poenta ove priče, i nikada ne treba da bude. Kapitalistički narativ u kojem se svaki problem gleda isključivo kroz pare u potpunosti nas otuđuje od srži problema, a to su ljudi i njihovo osporeno dostojanstvo.
Kad smo već kod novca, valja reći da je u međuvremenu dogovor države i Studentskog Parlamenta UCG garantovao sporne isplate , pa je i protest ostao „da visi“, bez ijednog zahtjeva osim da se poštuje obećani rok.
PARTIJSKA OTMICA
Ali, dobro, i pored svih ovih problema, jedno im se mora priznati - organizatori protesta izašli su sa željom da nešto promijene. Tako i treba. Nisu priču pokrenuli kao partijski vojnici, po naredbi vrha partije, već kao građani, aktivni članovi društva. Sporno je ipak što je neko mlade ljude i njihov bunt pokušao da iskoristi, što me je ponukalo da napišem ovaj skromni osvrt. Taj neko, pojavio se kao jedan od njih, jednak i spreman da bude rame uz rame sa njima. U priču je uskočio, dakle, predsjednik Omladine SD-a u Podgorici.
Organizatori su napravili grešku koja je uništila brojne proteste u Crnoj Gori, dozvolili su partijama da preuzmu njihovu priču. Naravno da su na studentskom skupu dobrodošli i mladi članovi partija, ali njihovo mjesto je pozadi, kao tiha podrška isklučivo u obliku ljudstva. I pored obećanja da će ovo biti čisto studentski, da su uključeni nepolitički, i da neće pomenuti partiju, dva dana kasnije na Twitter-u se pojavljuje video izjava studenta omladinca, sa sve partijskom funkcijom i velikim grbom stranke. I tu je kraj, partijska pamet je obavila zadatak i okužila jedno mjesto moguće istinske političke borbe.
TREĆI KREVET
Sve je ovo tužno kada shvatimo o koliko jadnoj situaciji pričamo. Prije samo deset godina studenti su morali da se bore za toplu vodu u studentskim domovima i da se izbace treći kreveti iz dvokrevetnih soba. I nisu se izborili. Topla voda zna da nestane, a treći krevet je normalna situacija.
Nakon partijske samoreklame na mrežama, protest je obesmišljen. Mnogi će zbog toga imati kočnicu kad stigne poziv da se opet izađe sa nekim zahtjevom. Očekujem da će biti sve teže izvući mlade na ulicu da se bore za svoja prava. Od 2012. nije održan ni jedan masovni studentski skup.
Na kraju će valjda jedan stepenik biti dovoljan da se smjeste svi koji se još bune. Za studentska prava, ali i protiv malignog uticaja partija na politiku mladih.