Cijeli godinu sam planirala, štedjela i taktizirala, samo da bih 7. avgusta osvanula u Beču. Konačno, u komforu jednog preplaćenog stana, vijest je bljesnula kao sijalica kad pregori. Koncert je otkazan. 

Nadala sam se da je vijest lažna. Nadala sam se čak i kad se uzbuna prelila na društvene mreže. Taylor Swift, najveća pop senzacija na planeti, prvi put u karijeri, nakon 120 koncerata *The Eras* turneje, otkazala je tri nastupa na stadionu Ernst Happel u Beču, zbog prijetnje povezane sa ISIS. 

Odjednom se u moj telefon sjurila bujica gnusnih detalja. Oko 150 hiljada fanova je na pametnim ekranima čitalo rekonstrukciju pokolja koji se nije desio. Terorista u pokušaju je devetnaestogodišnjak, angažovan kao obezbjeđenje stadiona, naoštrio je mačete, ugradio hemijske bombe udno bine... Povrh svega, ludak je htio da se autom zakuca među publiku koja kampuje ispred stadiona, među one krotke duše bez karte što koncert prate s one strane zida. 

Policija je brzo uhapsila glavnog osumnjičenog i još dvoje saučesnika. Mediji širom Evrope izvještavali su bez pauze, dok se dolje na zapadnom Balkanu skovalo tek par naslova. Kao da nikog nije bilo briga što je više stotina, ako ne i hiljada ljudi iz regiona pristiglo u Beč da čuju i vide Swift na istorijskoj turneji. Crnogorski građani čitali su detalje planiranog napada, ali i popis poznatih koji su na instagramu izrazili svoje razočaranje. Za potrebe nacionalističke orgije, srpski tabloidi su kriknuli da je terorista porijeklom Albanac iz Makedonije. Beogradski Kurir zaključio je da bi fanove, moćne i složne *swifties*, valjalo poslati da vrate Kosovo. 

**LOVE STORY**

Pored svega što se (nije) desilo, tri dana u Beču prošla su mi u osjećaju sigurnosti kakav ne pamtim na masovnim okupljanjima u Crnoj Gori. Fanovi su osvojili centar grada, svaka ulica je postala svojevrsna Cornelia Street, razmjenjivane su narukvice prijateljstva i pokazivani ručno šiveni kostimi različitih Taylor Swift era (albuma), na kojima je i bazirana *The Eras Tour*, jedna od najvećih u istoriji muzičke industrije. Ono što je trebalo da bude tri i po sata na stadionu pretvorilo se u trodnevni đir bečkim ulicama. Tako se pokušala preboljeti činjenica da se koncerti neće održati, ali i da su bačene pare za ulaznice, avionske karte i smještaj, koji su za ove datume bili i duplo skuplji.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/28a0ce24-5181-4fd6-9fdd-4c45eba2d551)
Bečki dnevnik Kurier,  foto: Jelena Radulović{.caption}

Kafići, suvenirnice i prodajni lanci uhvatili su talas,  svuda su nudili specijalne akcije, besplatne kafe i krofne, tematska okupljanja. Policijske patrole kružile su naokolo ali nisu smetale.  Parovi su se uz taktove *Love Story* spuštali na jedno koljeno, vjenčavali se u katedralama, grad je okićen tonama sitnih perli sa nazivima ili akronimima pjesama… Beč je časom postao središte đevojačkog i strah je prošao. Jedino što je preostalo bilo je prepustiti se, a tugu i razočaranje konzumirati po povratku kući, gdje ću otvoriti Pandorinu kutiju tmurnih misli o novom talasu nasilja.


**MRŽNJA SA EKRANA** 

Svega petnaestak dana ranije, u britanskom Southportu, nožem su ubijene tri djevojčice od devet, sedam i šest godina, koje su prisustvovale tematskoj Swiftie žurki. U sred bijela dana sedamnaestogodišnji napadač pokušao je da ubije još deset djevojčica koje su prisustvovale okupljanju, a teško je povrijeđena i instruktorka joge koja ih je branila.

Višegodišnja internet mržnja bez kontrole, stigmatizacija fanova, a sada već i likovanje zbog pokušaja smaknuća, jasno je dovela do radikalizacije najčešće mladih muškaraca, potaknutih željom da dominiraju i pregaze sve što prijeti njihovoj apsolutnoj društvenoj prevlasti. Prostije rečeno, sila iskonske mržnje obuzima mlade muškarce i okreće ih ne samo protiv onog elementarnog feminističkog, već ka krajnjem desnom i ekstremnom. Muškocentrična mržnja usmjerena prema Taylor Swift i njenim fanovima najčešće nije nikakva kritika bazirana na subjektivnim ocjenama muzičkog stvaralaštva, nego većinski prezir i otvaranje puta nasilja prema ženama, kao većinskoj bazi obožavalaca. U krajnjem, to je oštar pokušaj da se zatomi sve ono što se u javnosti percipira kao „ženskasto“ (*girly*), a zapravo je emancipatorsko i samospoznajuće. 

Pitate li se kao što se i ja pitam, odakle sve to dolazi, i zašto baš u slučaju Taylor Swift? Istorijski gledano, lako je uočiti razliku između fenomena *swifties* i ostalih fandoma, jer nijedan do sad u istoriji nije doveo do toga da ogromna količina žena podržava i božanstvo pravi od jedne žene. Dok su djevojke i djevojčice balavile za boy bendovima i muškim izvođačima, a time sebe stavljale u submisivni položaj cike, dreke i onesvješćivanja pred pojavom uzvišenog mužjaka, nije bilo potrebe za reakciju. Sada, kad se onesvješćuju pred ženom koja u stihove pretapa sve svoje (ženske) životne događaje, od ljubavnih boli do prebolijevanja smrti, a ujedno bez imalo ustručavanja šalje jasne feminističke poruke – stvara se energija koju je, da ne bi došlo do promjene balansa u dvopolnom univerzumu, potrebno uništiti.

Ne čudim se što se mržnja pretvara u fizičke napade, a u krajnjem i u (pokušaje) oduzimanja prava na život. Od hiljadu tvitova, možda se njih 999 internet ratnika „šalilo“, ali će jedan zaista biti spreman da „šalu“ o zločinu sprovede u djelo.

**NASTAVAK TURNEJE**

Turneja se nastavlja, a nastupima na Vembliju u Londonu se završava evropski dio; ipak ono što bode oči je ćutanje Taylor Swift nakon dešavanja u Beču. Da li je odsustvo javne podrške i razumijevanja pitanje sigurnosnog protokola, ili pokušaja da se ova tri otkazana nastupa bace pod tepih, vidjećemo uskoro.

Nastupi na Vembliju su pod oklopom: utrostručen je broj policijskih službenika, nije dozvoljen tzv. *taygating* odnosno okupljanje fanova kako bi slušali ispred stadiona, a u toku su i rigorozne provjere zaposlenih u obezbjeđenju.

Ono što je za fanove bilo sigurno mjesto postaje tvrđava koju, zarad opšte bezbjednosti, moraju čuvati do zuba naoružane grdosije. Nakon Londona, Swift turneju završava nastupima u Americi i Kanadi, i čini se da će povratkom preko bare spustiti zavjesu na pokušaj terorizma.

Beč će ostati lijepa priča o jedinstvu protiv straha. Način na koji se grad brinuo da se na svakom koraku osjeti saosjećanje i gostoprimstvo svojstveno je uređenim sistemima, gdje i same institucije umiju da prepoznaju značaj nečeg ili nekog tako velikog, uticajnog i važnog za veliki broj ljudi. Meni ostaje priča o jednom baksuznom danu, naravno, ali i slika solidarnosti, kakvu u mojoj zemlji nikad nisam vidjela.









Policijske patrole su kružile, ali nisu smetale. Što je trebalo da bude tri i po sata na stadionu, pretvorilo se u trodnevni đir bečkim ulicama

cruel summer

Nakon otkazanog koncerta Taylor Swift, vidjela sam solidarnost i podršku

Tviter polemika oko *prve bradavice Crne Gore* sasvim sigurno je zasijenila proslavu najznačajnijeg datuma crnogorske istorije - 13. jula. Čojski i junački, pozivajući se na kvalitete svojih predaka, udarilo se na Milenu Milatović iz kvazikritičkih topova, koji se nerijetko pune u skrivenim partijskim magacinima.

Prijem na Cetinju pokazao je da, uprkos svakodnevnim kletvama u stilu poslanica Petra I, crnogorska politička scena nema problem da se međusobno mazi i liže dokle je dobrog šampanjca i bogatih kanapea. Ipak, takvo licemjerje nije dovoljno sočna tema, pa je jedna nasumična ženska bradavica, ili čak dvije, došla do izražaja u nespretno šivenom korsetu haljine.

Sve te kritički nastrojene perjanice, dobrim dijelom i anonimne, preplavile su mreže pričom da je bradavica nepristojna, prva dama "isprdak obični" (usljed nepostojanja norme kojom se bračni saputnik predsjednika/ce smatra ikakvim faktorom), a bilo je i prigovora što se Milena Milatović drznula da održi govor, jer - protokol se zna.

Zasmetao je i ples ispred Plavog dvorca, koji je bio neprimjeren, opet po njegovom veličanstvu protokolu, budući je crnogorska politička scena do bračnog tandema Milatović bila simbol uljudnosti i štovanja diplomatskih i principa političke kulture. Mnogi su prizivali i duhove (jer glasova zasigurno nije bilo) supruga bivših predsjednika, pa u gnijevu zavapili: kako to Milena Milatović sad govori na svečanosti, a Svetlana Vujanović i Lidija Đukanović nisu nikad?

Umjesto da kritizeri razmotre mogućnost kreiranja instituta prve dame, po uzoru na zapadne države u čije ambasade se kunu, problem je pronađen u bradavici žene koja se, između ostalog, porodila prije par mjeseci. Izgleda da se više ne može računati ni na ljudsku ravan kada su u pitanju ovakve stvari, a pogotovo kada govorimo o ženi čiji je najveći "grijeh" pozicija koju je naprasno stekla.

Ne sumnjam da će mnogi nastaviti da taguju američku ambasadu kad se [Šubara opet drzne da pokaže srednjak](https://normalizuj.me/praxis/pazite-na-djecu-djeca-paze-na-vas) državi čiji bi trebalo da je sluga, ne mareći za srednji prst koji su ovakvim uvredama pokazali svim ženama u Crnoj Gori.

Narativ da je žena uvijek *nečija* je nešto sa čime se bori gotovo svaka Crnogorka, bila na poziciji ili ne. Posebno brine veliki broj žena koje u Mileni Milatović vide ideološkog neprijatelja,  zbog funkcije koju obavlja njen muž. 

Afera sa bradavicom će brzo ostariti, ali će ovakav junački napad ostati model svakodnevice brojnih crnogorskih žena. Dokle god je ona *nečija* a ne svoja, a "protokol" izgovor za oduzetu riječ, nema tog čojstva kojim ova sredina treba da se diči. 


Umjesto da kritizeri razmotre mogućnost kreiranja instituta prve dame, po uzoru na zapadne države u čije ambasade se kunu, problem je pronađen u bradavici žene koja se, između ostalog, porodila prije par mjeseci

protokol

Čojstvo, junaštvo & jedna bradavica

Sindikat kulture glasaće za uvećanje zarade umjetničkoj grupi, saopšteno je iz kabineta predsjednika Vlade Crne Gore nakon sastanka sa sindikalcima.

"Umjetničkoj grupi poslova iz oblasti kulture biće uvećane zarade, a sve će biti uređeno posebnom Odlukom... uz prethodnu saglasnost Ministarstva finansija".

Već skoro mjesec dana traje spor radnika u kulturi koji svjedoči o oštroj podijeljenosti unutar te oblasti na umjetnike i stručni kadar, podjeli koja je dovela do situacije da članovi Sindikata kulture ne podrže povišicu plate umjetnicima koje načelno zastupaju. 

Zbog toga je 10. aprila formiran Slobodni sindikat kulture Crne Gore, sa ciljem da se "otvori nova komunikacija sa institucijama", ili pokrene generalni štrajka zbog sporne odluke o povećanju zarada u kulturi koje skoro da je sasvim zaobišlo umjetnike. 

Na skupu ispred zgrade Vlade u utorak ponovljeni su zahtjevi umjetnika i najavljena dalja borba za prava koja su im kako tvrde uskraćena. Šta god da se desi,  umjetnički pečat neće izostati, kaže za Normalizuj glumica Katarina Krek.

“Uzdam da će i institucije prestati da nas odlažu u fascikle a da će društvo imati razumijevanja za preuzeti tovar loših izbora nekih prije nas i da nas neće mjeriti shodno njemu, rekla je Krek.

Umjetnici su protiv izmjena Granskog kolektivnog ugovora za oblast kulture koji je potpisan u drugoj polovini marta. Načelno, u internim pregovorima, stvaraoci, kojih je tek oko 150 u branši koja broji 2.000 zaposlenih, bili su zadovoljni obećanim povećanjem od 20 do 25%, da bi preko noći stigli do ozvaničenog koeficijenta od 3.5%. O smanjenju povećanja saznali su preko Instagram storija ministarstva, dok se Sindikat kulture pravio mrtav.

Svršen čin pred kojim su stavljeni glumci, ali i muzičari Muzičkog centra, bio je i povod za njihovu akciju. Krek je podsjetila da su nakon saznanja o promjeni koeficijenta tražili hitan sastanak, i da su usljed ćutanja uprave održali prvo okupljanje ispred zgrade ministarstva. Mediji su propušteni, predstavnici ministarstva su ušli u zgradu, a glumci su ostali ispred, da sačekaju kraj zvaničnog potpisivanja izmjena GKU. Krek tvrdi da je nakon potpisivanja, resorna ministarka Maša Vlaović napustila zgradu kroz sporedni ulaz, a da su tek naknadno primljeni na razgovor kod članova njenog kabineta. 

Razgovor, kako ga opisuje, bio je iscrpljujuć i ogolio je „suštinu“ izjednačavanja koeficijenata: navodno ispravljanje višegodišnje nepravde prema stručnom kadru i izjednačavanje sa nivoom koji garantuje ekonomski program „Evropa sad“. To je urađeno na štetu umjetnika, misle u novom sindikatu koji je organizovao protest ispred zgrade Vlade.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1a40bd4d-8c8b-40c4-89ce-41417fb0b37f)
Katarina Krek, foto: Dado Ljaljević{.caption}

“Predsjednica Sindikata kulture Zorica Stijepović smatrala je da je najbolji način saniranja jedne nepravde stvaranje nove, navodeći da su radnici iz grupe stručnog kadra strpljivo čekali, te da bismo mi sada trebali da se vodimo njihovim primjerom jer ona čekanje smatra reprezentativnim načinom borbe”, kaže Krek.

Petar Garić iz Sindikata Muzičkog centra rekao je da 2016. godine, kada je potpisivan tadašnji Granski kolektivni ugovor, nije bilo nezadovoljnih, te da nije bilo pomena o ikakvoj diskriminaciji i nepravdi.

“Tadašnji ministar kulture i predsjednik Sindikata su dali izjave da su prezadovoljni, a sada je to dvodecenijska diskriminacija. Stekli smo utisak da nije problem njihove diskriminacije u odnosu na svijet, već u odnosu na nas, i nije moguće da smo mi krivi za tu diskriminaciju. Ako su već zadovoljni tim platama i koeficijentima, zbog čega neće biti zadovoljni ako mi dobijemo više?”, upitao je Garić.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/55b9341c-7b17-46cf-903d-2d02c62f5285)
Petar Garić, foto: Đorđe Cmiljanić{.caption}

Ako neko  pokuša da pronađe Sindikat kulture Crne Gore na internetu,  dobiće tek par naslova crnogorskih portala u kojima su, po tagu, pomenuti u tekstovima vezanim za aktuelne izmjene GKU za oblast kulture. Da je Sindikat i u praksi maltene pitanje fikcije, Krek se uvjerila prije par godina kada je sa nekoliko koleginica pošla na teren i po podgoričkom naselju Stari Aerodrom tražila njihove prostorije.

“Stvarnu adresu ovog, inače do sada jedinog reprezentativnog sindikata, i dalje nemamo. Znam da je nonsens da sindikat djeluje kontra interesima radnika koje zastupa, ali ne nalazim nedeljama drugi odgovor do taj. S kojim interesom, i dalje je nejasno”, zaključuje Krek.

Upravo su predstavnici spornog sindikata na resornom odboru za GKU u oblasti kulture glasali protiv povećanja koeficijenta stvaralačkom kadru, da bi potom saopštili kako korekcija te norme nije u njihovoj nadležnosti. 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/m8dqeJBq-a8" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

Premijer Dritan Abazović rekao je na sjednici Vlade da je ovo jedinstven slučaj u svijetu da jedan sindikat glasa protiv povećanja plate radnicima koje predstavlja.

Objava članka podržana od Ministarstva kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}



Sporne su izmjene Granskog kolektivnog ugovora za oblast kulture koji je potpisan u drugoj polovini marta i koji je izazvao proteste

protest u Podgorici

Vlada: Umjetnicima će biti uvećane zarade

Dvadeset i tri godine ne djeluje kao predug vremenski interval u vremenskoj beskonačnosti, ali je sasvim dovoljan za jednu epizodu autorefleksije na pređašnje životno „iskustvo“. Takozvane formativne godine, a u suštini period hormonskog džumbusa i razvijanja sekundardnih polnih karakteristika, nije bio lak, ali nije bio *ni primać* kolektivnom ludilu društva u kome sam odrasla.

Istina je da taj period nije bio bog zna kakav, daleko od lošeg koliko su prilike dozvoljavale, a još dalje od toga da je bio ikako unikatan i originalan, nasuprot tadašnjoj misli. Socijalni aspekat se pronalazio u samoj činjenici da se pohađa tamo neka (jedina) gimnazija u Podgorici, a kulturni je bio samoutješni spektar filmova, serija i predstava koje smo gledali u privatno vrijeme. Zabava se pronalazila najčešće u alkoholu, jer tuđa pijana faca i tvoj pijani um ne može da te ostavi ravnodušnim.

Sa 16 se upoznaš sa čarima prožimanja jeftinog vina ili domaće brlje ispred gimnazije, jer nismo znali đe ćemo drugo sa pet eura u džepu. Već sa 18-19 počneš da radiš, sjediš u lokalnim pabovima i piješ sad-već-malo-skuplje pivo. Sa 21, i najgore vino i pivo postaju skupi, a pabovi se polako pretvaraju u noćne klubove, nargila barove i „bistroe“.  

Nerijetko se lokalo pod zvjezdanim nebom, do kad je ko mogao, uz propratnu žalbu kako u Podgoricu nema đe ni da se izađe više, što bi aludiralo da je navodno nekad davno i bilo neke kvalitetne zabave. Istine radi, ona se nije previsoko kotirala na listi prioriteta, na čijem je vrhu bila jednačina da se unesena količina alkohola mora najbolje moguće uskladiti sa tankim budžetom.

**PROHUJALO S PROMILIMA**

Promili mi sada sa 23 nijesu presudna mjerna jedinica zabave, ali sadržaj za mlade i dalje ostaje štura kategorija, bez obzira na pokušaje estetskog maskiranja Podgorice u moderne evropske okvire. 

Underground prostori jedva da postoje, a za razliku od Ljubljane, Tirane ili Prištine, Podgorica i dalje nema nijedan jasno definisan a opet kultni dio grada ili objekat gdje bi se okupljali mladi. Formativne godine generacija što dolaze prepuštene su milosti bokeških lokala, jezivih šiša tamnica, ali i pokojoj privatnoj produkciji koja s vremena na vrijeme organizuje žurku relativno dostojnu regionalnih tehno epicentara, poput Beograda.

Nedavno sam saznala kako je nakon Prištine, Tetova, Tirane i Sarajeva u Podgoricu stigla belgijska neprofitna organizacija Toestand i pokrenula inicijativu rekonstrukcije i adaptacije dotrajalih građevina, kako bi se pretvarile u omladinske centre. Grupa entuzijasta okupljena pod jednim imenom - Social Cultural Space Podgorica - obišla je više trošnih lokacija koje je moguće srediti u cilju da se nađe ona prava. Plan je da zajedno sa grupom volontera Toestanda ovog ljeta izađu na teren i počnu da šaluju, šegaju, kreče i poliraju, kako bi neka napuštena zgradurina iz perioda socijalizma sinula u svojoj novoj funkciji. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/4cdc555d-f71c-4167-9f96-03138090ec94)
Foto: Pavle Korać{.caption}

Bila sam zainteresovana za priču, pa mi je jedan od ljudi iz ekipe, filmski režiser Nikola Nikolić, rekao je da je godinama živjela fantazija o nekom mjestu u gradu koje bi moglo da se koristi za okupljanje i provod. Nikolu sam srela na prezentaciji u Kulturnom centru 201, takođe jednom neformalnom kulturnom centru, gdje su se okupili svi koje ova tema zove na akciju. 

„Svi glavni gradovi bivše Jugoslavije imaju razvijene omladinske sadržaje, Ljubljana čak ima cijelu četvrt [Metelkova](http://www.metelkovamesto.org/), koja je posvećena tome. Cilj je da spojimo mlade ljude, mi smo kao društvo i kao ekipa o tome pričali godinama, a dolazak ljudi iz Toestanda je zaista bio njihov izbor. Ovaj projekat nam je došao kao slučajnost“, rekao mi je Nikola i pokazao fotografije potencijalnih lokacija za „upad“.

Od zapuštenih prostora kasarne Morača do prizemnih objekata u centru Podgorice koje ni u prolazu ne zapazim – sve su to neke su od lokacija koje su pod budnim okom ekipe. Neke su u privatnom, neke u državnom vlasništvu, pa se gleda ona od koje će i pravno i građevinski najmanje da boli glava. Potragu, kako kaže Nikola, nastavljaju i dalje, a nisu isključene ni pojedine na gradskoj periferiji, uglavnom Zabjelu, Zagoriču ili Koniku.

**BALKANSKA BIROKRATIJA**

Slučajnost ili ne, pred projektom je veliki put ka realizaciji, prvi razgovori sa lokalnim političarima nisu još donijeli ništa konkretno. Iskustva kažu da dosta stvari treba da se poklopi i da omladinski centri ne nastaju na silu. Nekad se ruina obnovi, prostor bude spreman za rad, ali kad stranci odu, ostane da zjapi, prosto ne zaživi. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/fbacaff6-e589-4f4c-a13d-403da52ace5a)
Termokiss, Priština, foto: kosovotwopointzero.com{.caption}

Godine 2016.  volonteri iz Belgije i Švajcarske su se uputili u Prištinu, kako bi sa lokalnom ekipom adaptirali objekat. Nakon njihovog odlaska, prošla je puna godina ilegalnog korišćenja, organizovanja događaja, rasprava sa policijom i vlašću kako bi se zvanično potpisao ugovor. Vlasti su htjele investicije, lokalna zajednica je bila sumnjičava, nije bilo lako izboriti se za urbani kulturni centar, sad već poznat kao prištinski Termokiss. Malo južnije, u Makedoniji nisu imali toliko sreće, pa je na primjer Skejt-park u Tetovu preko noći polupan, baš kao što je nedavno u Banjalici istu sudbu doživio [DKC Incel](https://normalizuj.me/praxis/nasilnike-u-banjaluci-su-ohrabrili-politicari).

**URBANA KULTURA**

Uprkos stranim projektima i fondacijama, pitam se šta je to urbani crnogorski đetić? Urbano je pitanje stanja duha, a ne ogromnih iscijepanih gaća koje svako može naći u ćaćinom starom ormaru. Urbano je pluralitet, prihvatanje i blagonaklonost, i sušta je suprotnost svemu što zadešava crnogorsko podneblje.

Uvoz ovakvog značenja urbanog u crnogorsko dvorište može da ima tri ishoda: 1) primi se jer je to nova verzija “kul” i svi se na neki period foliraju da im se sviđa, 2) primi se zato što zaista postoji plodnoga tla, koje ne mora da bude većina, da pusti jake korijene, i 3) ne primi se i išćera se naglavačke. Sva tri ishoda su potpuno legitimna, dok nisu nastala kao produkt nečije prisile.
E da, treba li da kažem na kraju, pitanje kulture mladih generacija je i pitanje kulturnog opstanka cijele zajednice.

Objava članka podržana od Ministarstva kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}



Nedavno sam saznala kako je nakon Prištine, Tetova, Tirane i Sarajeva u Podgoricu stigla belgijska neprofitna organizacija Toestand i pokrenula inicijativu rekonstrukcije i adaptacije dotrajalih građevina, kako bi se pretvarile u omladinske centre.

KULTURA GRADA

Potraga za urbanim srcem Podgorice

Najmanje šanse da vas zapadne da radite spomenik u Crnoj Gori imate ako ste mladi ili žena. Stariji muškarci, odreda sa vješto fazoniranim bradama i zamišljenim pogledima, vedete akademske scene iz osamdesetih, još suvereno vladaju spomeničkom scenom Crne Gore.

Od referenduma na ovamo, mahom u tajnosti ili makar bez dovoljno javnih procedura, mimo valjanih konkursa i šire rasprave, podignuto je na desetine spomenika, uglavnom po sistemu dogovora, a koji su često i raskidani, sporeni, ili izazivali podsmijeh javnosti.

Centar za demokratsku tranziciju (CDT) [objavio je analizu](https://www.cdtmn.org/analize/spomenici-u-crnoj-gori-2006-2022/) crnogorskih spomenika u periodu 2006-2022 koja je pokazala da se ova uzvišena a lukrativna oblast mora što prije urediti. Da je rasipanje novca nezaobilazna norma lijepo se vidi na primjeru biste u Danilovgradu koja je koštala 4.500 eura, ali pošto je autor Mitar Živković od lika Ljuba Čupića napravio karikaturu dostojnu samo mimova po Tviteru, spomenik je hitno uklonjen uz protest istih onih koji su ga i platili – građana Danilovgrada. 

Primjera je mnogo, samo jedan spomenik vajara Zlatka Glamočaka koštao je 16.000 eura, a posljednji koji je napravio na Cetinju radio je godinama, u više navrata nudeći neprihvatljiva rješenja. 

Novac jeste važna kategorija, ali način na koji su se kultura i politika spajale na svečanim otvaranjima samo je dio tužne slike ovog kičerskog dila u kome su nerijetko poniženi i baština i javni prostor. Spomenici raznih veličina su uklanjani, premještani, stavljani na kružne tokove, kradeni, a skupocjena rješenja su lomljena. 

Takođe, publikacija CDT-a je pokazala da su spomenici u pojedinim slučajevima u opštinskoj dokumentaciji kategorisani kao privremeni i pomoćni objekti. Time se u bukvalnom značenju spomenik izjednačava sa garažama, septičkim jamama, pristupnim rampama i drugim objektima koji se, prema važećem Zakonu o planiranju prostora i izgradnji objekata, definišu kao neki od privremenih ili pomoćnih objekata.

**KULT LIČNOSTI I REVIZIONIZAM**

Sve što je moglo da se radi spomenicima, rađeno je – bacan je na njih dinamit, kao na obelisk u Tuđemilima kod Bara, mijenjani su natpisi i dodavani krstovi, kao na spomeniku na Bojnoj njivi kod Mojkovca. Po nikšićkom spomeniku Ljubu Čupiću pijani vandal je urinirao, Grguru barskom u Baru su ucrtani kukasti krstevi, a nakon prijetnji da će završiti u moru, bista Veljka Vlahovića sklonjena je i odložena ispred radničke menze brodogradilišta u Bijeloj.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/48be8e5a-870e-49c0-98eb-78382175771a)
Koprivica, foto: CDT{.caption}

Istoričarka umjetnosti Tatjana Koprivica kaže da je analiza CDT-a pokazala manjak zakonske obaveze, neplanski rad u javnom prostoru, te da su mnoga rješenja vrijednosno i estetski sporna. Sistem je bez dugoročne vizije i služi da se zadovolje trenutne potrebe i interesi. A pošto interesa ima raznih, tako po Crnoj Gori niču spomenici kvislinzima i osuđenim ratnim zločincima, dok je bista narodnog heroja Save Kovačevića završila na smetlištu u Grahovu, da bi na inicijativu mještana prenešena u porodičnu kuću Kovačevića u Nudolu.

Ne čudi nalaz CDT-a da je najveći broj spomenika u Crnoj Gori posvećen istorijskim ličnostima, odnosno vladarima. Veliki broj odnosi se na kult istorijskih bitki i događaja crnogorske istorije. Analiza je pokazala i da su samo dvije žene, princeze Jelena Savojska i Ksenija Petrović, zavrijedile skulpturu u posljednjih šesnaest godina. 

A da je važno prevazići isključiv odabir tema koje slave kult ličnosti smatra arhitektica i izvršna direktorka Expeditio Biljana Gligorić. Dodaje da je to dokaz stagnacije i razumijevanja uloge spomenika, ali i da je cilj dati omaž i materijalizovati teme koje slave univerzalna ljudska dostignuća.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/3136c0df-31cb-4192-86fe-210918051d96)
Spomenik V. Visockom u Podgorici,  foto: Relja Brković{.caption}

Tematika spomenika zajedno sa neplanskim postavljanjem dovodi do opšteg odsustva konsenzusa i šireg dijaloga, a sve kako bi se ciljano izbjegao konflikt mišljenja. Gligorić smatra da je upravo odsustvo kulture dijaloga i komunikacije izvor mnogih sukoba.

„Zašto u ovom, kao i skoro većini drugih procesa i oblasti, mi kao društvo potcjenjujemo moć učešća šire i stručne javnosti, je nešto što već dugo ne mogu da odgonetnem. Ovo je posebno važno kada imate društvo koje je malo po svojoj veličini, gdje se svi manje više skoro poznajemo...  Mislim da se zanemaruje snaga procesa, uređenosti, procedura, kriterijuma, konstruktivne diskusije”, rekla je Gligorić.

**KONKURSI I RJEŠENJA**

Da se u Crnoj Gori sa spomenicima radi bez reda i po internim dogovorima prva je nedavno upozorila Svetlana Racanović, predavačica na Fakultetu likovnih umjetnosti, koja je na otvaranju Crnogorskog likovnog salona lokalnim funkcionerima poručila da je nedopustivo to što se događa na Cetinju. Na Cetinju se dešava ono što je trend u cijeloj državi, pa su dva ubjedljivo najuposlenija autora, Dimitrije Popović i Zlatko Glamočak, nedavno izašli sa svojim novim djelima, spomenicima Princezi Kseniji i pjesniku Lesu Ivanoviću.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/11711fec-ea00-4f47-8ddf-6eba60629dc5)
Umjetnik Dimitrije Popović, autor "Ksenije"{.caption}

Narudžba, cijena, način na koji se bira idejno rješenje, sve je to u drugom planu, obavijeno velom tajne, baš kao što je bez ikakvog javnog konkursa ili debate na ulaz u Cetinja stavljeno slovo O, spomenik na kružnom toku koji je djelo mašinskog inžinjera Veska Pejovića, svojevrsnog spomeničkog entuzijaste i preduzetnika koji se pojavljuje kao idejni tvorac većine novih cetinjskih spomenika.

CDT napominje da su upravo te skulpture kao pokloni opštinama često postavljane uz nedovoljno transparentne procedure, što se može reći za sporno slovo O i još dva rada Dimirtrija Popovića iz 2013 – U slavu Njegoševe misli,  i Crnogorkin bunar želja. Kao primjer poklona i narodne izreke da mu se ne gleda u zube, primjera je mnogo, a jedan od najnovijih je spomenik Ivana Crnojevića ispred podgoričke gimnazije.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/799a5576-eb24-45b2-b998-77afdf08e36a)
Ivan Crnojević, foto Relja Brković{.caption}

Neki konkursi za spomenike su raspisani kako bi se legalizovalo već postojeće rješenje i favorizovao određeni umjetnik, napominju iz CDT-a. Sastavi komisija i žirija za idejna rješenja nerijetko su tajni i nijesu sastavni dio dokumentacije, a sporna rješenja su birana čak i kada su u sastavu komisija bili članovi akademske zajednice ili umjetnici koji formalno ispunjavaju potrebne kriterijume.

**PARE I MUZIKA**

Da je situacija od reda podređena narodnoj poštapalici o količinskom odnosu para i muzike dokazuje i podatak da se od obnove nezavisnosti nijedan spomenik nije podigao u čak šest opština na sjeveru Crne Gore. Jug države je u pomenutom periodu pretrpio neznačajan broj novih obilježja, dok je glavni fokus stavljen na Podgoricu, Cetinje, Nikšić i Tuzi.

Da bi haotična slika bila potpuna, vjerske organizacije poput Srpske pravoslavne crkve (SPC) bez dozvole podižu spomenike u blizini svojih vjerskih objekata. Tako je, prema analizi CDT-a, SPC najviše spomenika postavila u Podgorici bez dozvole Glavnog grada. Spomenici Nikoli Tesli i 1700. godišnjici Milanskog edikta pored Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici nalaze se na Evidenciji bespravno podignutih objekata kao spomen-obilježja. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c10b47d6-877d-4aea-ac36-5e896f933901)
Spomenik Tesli, podignut bez dozvole, Foto: Normalizuj{.caption}

Bespravna gradnja bez opštinske dozvole nije spriječila predsjednika opštine Kolašin Vladimira Martinovića da amandmanskim djelovanjem iz budžeta izdvoji [pedeset hiljada eura za gradnju spomenika mitropolitu Amfilohiju Radoviću](https://www.vijesti.me/vijesti/drustvo/640870/za-spomenik-amfilohiju-50000-eura-joanikije-i-martinovic-potpisali-ugovor). Novac Kolašinaca otišao je na račun SPC, a Martinović je tom prilikom kazao da to „nije samo spomenik jednom vjerskom poglavaru“ već i kulturni spomenik, jer je pokojni mitropolit bio „kulturni djelatelj i član Udruženja književnika Crne Gore.“

Nedostupni i neprecizni izvori finansiranja i ugovori za izradu spomenika nastavak su tajnovite priče. Analiza CDT-a pokazala je i da su nerijetki donatori bili neimenovani građani i dijaspora, kao što je iznos od 25.000 za podizanje spomenika komitama u Nikšiću. Don Krsto Ivanović čekao je više od deceniju da izađe iz podruma u Budvi, što nije spriječilo opštinu da nacrtom Programa investicija za 2018. godinu izdvoji 20 hiljada eura za „izgradnju“ Ivanovićevog spomenika.

**NEKAD I SAD**

Spomenici građeni u doba bivše SFRJ odaju utisak umjetničke grandioznosti, poduprijeti istorijskim narodno-oslobodilačkim motivima. Socijalistički epitet društva i potenciranje veličine državne zajednice, uz činjenicu da je rijetko što bilo privatno vlasništvo kao danas, umnogome su olakšali i strukturu i planiranje kulturnih obilježja, ali i njihovo sprovođenje u djelo.
Gligorić smatra da je SFRJ bilo lakše planirati, te da su slomom jednog sistema i smanjenjem države neke njene bivše republike platile drastičnim deficitom kapaciteta u oblasti planiranja prostora, ali i velikim pritiscima raznih sila razvoja, koji se na kraju izvitoperio i postao „sve samo ne to“.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d1a5cebe-78dc-4df2-b6c4-22082ac685f2)
Gligorić, foto: Privatna arhiva{.caption}

“Kultura je jedan od najvažnijih segmenta kvalitentog razvoja jednog društva, i nikako ne smije da bude žrtva ekonomske situacije, neobrazovanih i partijski vođenih donosioca odluka, revizionističkih ideja vezanih za istorijske činjenice, niti podilaženju nekim dnevno političkim ciljevima ili nečijoj sujeti. Javni prostor pripada svima nama i javnost ima vlasništvo nad njegovim korišćenjem, planiranje i uređenjem”, ističe Gligorić.

Dodaje da spomenici predstavljaju okamenjene stavove političkih elita i način njihove komunikacije sa nama, te da je nemoguće da taj segment ne bude direktno korišćen za slanje poruka.

“Kao i kod svih poruka, ne znači da su sve pametne, dobronamjerne, korisne, neutralne i da nisu manipulativne“, navodi Gligorić i zaključuje da tek kada se budemo sredili i umirili kao društvo možemo očekivati približavanje najboljim praksama iz EU i svijeta.

Objava članka podržana od Ministarstva kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}





Kako su od referenduma do danas u Crnoj Gori monumenti podizani bez reda, računa i okvirne strategije

Nakon otkazanog koncerta Taylor Swift, vidjela sam solidarnost i podršku

Čojstvo, junaštvo & jedna bradavica

Vlada: Umjetnicima će biti uvećane zarade

Potraga za urbanim srcem Podgorice

Spomenici koji javljaju haos