Cijeli godinu sam planirala, štedjela i taktizirala, samo da bih 7. avgusta osvanula u Beču. Konačno, u komforu jednog preplaćenog stana, vijest je bljesnula kao sijalica kad pregori. Koncert je otkazan.
Nadala sam se da je vijest lažna. Nadala sam se čak i kad se uzbuna prelila na društvene mreže. Taylor Swift, najveća pop senzacija na planeti, prvi put u karijeri, nakon 120 koncerata The Eras turneje, otkazala je tri nastupa na stadionu Ernst Happel u Beču, zbog prijetnje povezane sa ISIS.
Odjednom se u moj telefon sjurila bujica gnusnih detalja. Oko 150 hiljada fanova je na pametnim ekranima čitalo rekonstrukciju pokolja koji se nije desio. Terorista u pokušaju je devetnaestogodišnjak, angažovan kao obezbjeđenje stadiona, naoštrio je mačete, ugradio hemijske bombe udno bine... Povrh svega, ludak je htio da se autom zakuca među publiku koja kampuje ispred stadiona, među one krotke duše bez karte što koncert prate s one strane zida.
Policija je brzo uhapsila glavnog osumnjičenog i još dvoje saučesnika. Mediji širom Evrope izvještavali su bez pauze, dok se dolje na zapadnom Balkanu skovalo tek par naslova. Kao da nikog nije bilo briga što je više stotina, ako ne i hiljada ljudi iz regiona pristiglo u Beč da čuju i vide Swift na istorijskoj turneji. Crnogorski građani čitali su detalje planiranog napada, ali i popis poznatih koji su na instagramu izrazili svoje razočaranje. Za potrebe nacionalističke orgije, srpski tabloidi su kriknuli da je terorista porijeklom Albanac iz Makedonije. Beogradski Kurir zaključio je da bi fanove, moćne i složne swifties, valjalo poslati da vrate Kosovo.
LOVE STORY
Pored svega što se (nije) desilo, tri dana u Beču prošla su mi u osjećaju sigurnosti kakav ne pamtim na masovnim okupljanjima u Crnoj Gori. Fanovi su osvojili centar grada, svaka ulica je postala svojevrsna Cornelia Street, razmjenjivane su narukvice prijateljstva i pokazivani ručno šiveni kostimi različitih Taylor Swift era (albuma), na kojima je i bazirana The Eras Tour, jedna od najvećih u istoriji muzičke industrije. Ono što je trebalo da bude tri i po sata na stadionu pretvorilo se u trodnevni đir bečkim ulicama. Tako se pokušala preboljeti činjenica da se koncerti neće održati, ali i da su bačene pare za ulaznice, avionske karte i smještaj, koji su za ove datume bili i duplo skuplji.
Bečki dnevnik Kurier, foto: Jelena Radulović
Kafići, suvenirnice i prodajni lanci uhvatili su talas, svuda su nudili specijalne akcije, besplatne kafe i krofne, tematska okupljanja. Policijske patrole kružile su naokolo ali nisu smetale. Parovi su se uz taktove Love Story spuštali na jedno koljeno, vjenčavali se u katedralama, grad je okićen tonama sitnih perli sa nazivima ili akronimima pjesama… Beč je časom postao središte đevojačkog i strah je prošao. Jedino što je preostalo bilo je prepustiti se, a tugu i razočaranje konzumirati po povratku kući, gdje ću otvoriti Pandorinu kutiju tmurnih misli o novom talasu nasilja.
MRŽNJA SA EKRANA
Svega petnaestak dana ranije, u britanskom Southportu, nožem su ubijene tri djevojčice od devet, sedam i šest godina, koje su prisustvovale tematskoj Swiftie žurki. U sred bijela dana sedamnaestogodišnji napadač pokušao je da ubije još deset djevojčica koje su prisustvovale okupljanju, a teško je povrijeđena i instruktorka joge koja ih je branila.
Višegodišnja internet mržnja bez kontrole, stigmatizacija fanova, a sada već i likovanje zbog pokušaja smaknuća, jasno je dovela do radikalizacije najčešće mladih muškaraca, potaknutih željom da dominiraju i pregaze sve što prijeti njihovoj apsolutnoj društvenoj prevlasti. Prostije rečeno, sila iskonske mržnje obuzima mlade muškarce i okreće ih ne samo protiv onog elementarnog feminističkog, već ka krajnjem desnom i ekstremnom. Muškocentrična mržnja usmjerena prema Taylor Swift i njenim fanovima najčešće nije nikakva kritika bazirana na subjektivnim ocjenama muzičkog stvaralaštva, nego većinski prezir i otvaranje puta nasilja prema ženama, kao većinskoj bazi obožavalaca. U krajnjem, to je oštar pokušaj da se zatomi sve ono što se u javnosti percipira kao „ženskasto“ (girly), a zapravo je emancipatorsko i samospoznajuće.
Pitate li se kao što se i ja pitam, odakle sve to dolazi, i zašto baš u slučaju Taylor Swift? Istorijski gledano, lako je uočiti razliku između fenomena swifties i ostalih fandoma, jer nijedan do sad u istoriji nije doveo do toga da ogromna količina žena podržava i božanstvo pravi od jedne žene. Dok su djevojke i djevojčice balavile za boy bendovima i muškim izvođačima, a time sebe stavljale u submisivni položaj cike, dreke i onesvješćivanja pred pojavom uzvišenog mužjaka, nije bilo potrebe za reakciju. Sada, kad se onesvješćuju pred ženom koja u stihove pretapa sve svoje (ženske) životne događaje, od ljubavnih boli do prebolijevanja smrti, a ujedno bez imalo ustručavanja šalje jasne feminističke poruke – stvara se energija koju je, da ne bi došlo do promjene balansa u dvopolnom univerzumu, potrebno uništiti.
Ne čudim se što se mržnja pretvara u fizičke napade, a u krajnjem i u (pokušaje) oduzimanja prava na život. Od hiljadu tvitova, možda se njih 999 internet ratnika „šalilo“, ali će jedan zaista biti spreman da „šalu“ o zločinu sprovede u djelo.
NASTAVAK TURNEJE
Turneja se nastavlja, a nastupima na Vembliju u Londonu se završava evropski dio; ipak ono što bode oči je ćutanje Taylor Swift nakon dešavanja u Beču. Da li je odsustvo javne podrške i razumijevanja pitanje sigurnosnog protokola, ili pokušaja da se ova tri otkazana nastupa bace pod tepih, vidjećemo uskoro.
Nastupi na Vembliju su pod oklopom: utrostručen je broj policijskih službenika, nije dozvoljen tzv. taygating odnosno okupljanje fanova kako bi slušali ispred stadiona, a u toku su i rigorozne provjere zaposlenih u obezbjeđenju.
Ono što je za fanove bilo sigurno mjesto postaje tvrđava koju, zarad opšte bezbjednosti, moraju čuvati do zuba naoružane grdosije. Nakon Londona, Swift turneju završava nastupima u Americi i Kanadi, i čini se da će povratkom preko bare spustiti zavjesu na pokušaj terorizma.
Beč će ostati lijepa priča o jedinstvu protiv straha. Način na koji se grad brinuo da se na svakom koraku osjeti saosjećanje i gostoprimstvo svojstveno je uređenim sistemima, gdje i same institucije umiju da prepoznaju značaj nečeg ili nekog tako velikog, uticajnog i važnog za veliki broj ljudi. Meni ostaje priča o jednom baksuznom danu, naravno, ali i slika solidarnosti, kakvu u mojoj zemlji nikad nisam vidjela.