Dvadeset i tri godine ne djeluje kao predug vremenski interval u vremenskoj beskonačnosti, ali je sasvim dovoljan za jednu epizodu autorefleksije na pređašnje životno „iskustvo“. Takozvane formativne godine, a u suštini period hormonskog džumbusa i razvijanja sekundardnih polnih karakteristika, nije bio lak, ali nije bio ni primać kolektivnom ludilu društva u kome sam odrasla.
Istina je da taj period nije bio bog zna kakav, daleko od lošeg koliko su prilike dozvoljavale, a još dalje od toga da je bio ikako unikatan i originalan, nasuprot tadašnjoj misli. Socijalni aspekat se pronalazio u samoj činjenici da se pohađa tamo neka (jedina) gimnazija u Podgorici, a kulturni je bio samoutješni spektar filmova, serija i predstava koje smo gledali u privatno vrijeme. Zabava se pronalazila najčešće u alkoholu, jer tuđa pijana faca i tvoj pijani um ne može da te ostavi ravnodušnim.
Sa 16 se upoznaš sa čarima prožimanja jeftinog vina ili domaće brlje ispred gimnazije, jer nismo znali đe ćemo drugo sa pet eura u džepu. Već sa 18-19 počneš da radiš, sjediš u lokalnim pabovima i piješ sad-već-malo-skuplje pivo. Sa 21, i najgore vino i pivo postaju skupi, a pabovi se polako pretvaraju u noćne klubove, nargila barove i „bistroe“.
Nerijetko se lokalo pod zvjezdanim nebom, do kad je ko mogao, uz propratnu žalbu kako u Podgoricu nema đe ni da se izađe više, što bi aludiralo da je navodno nekad davno i bilo neke kvalitetne zabave. Istine radi, ona se nije previsoko kotirala na listi prioriteta, na čijem je vrhu bila jednačina da se unesena količina alkohola mora najbolje moguće uskladiti sa tankim budžetom.
PROHUJALO S PROMILIMA
Promili mi sada sa 23 nijesu presudna mjerna jedinica zabave, ali sadržaj za mlade i dalje ostaje štura kategorija, bez obzira na pokušaje estetskog maskiranja Podgorice u moderne evropske okvire.
Underground prostori jedva da postoje, a za razliku od Ljubljane, Tirane ili Prištine, Podgorica i dalje nema nijedan jasno definisan a opet kultni dio grada ili objekat gdje bi se okupljali mladi. Formativne godine generacija što dolaze prepuštene su milosti bokeških lokala, jezivih šiša tamnica, ali i pokojoj privatnoj produkciji koja s vremena na vrijeme organizuje žurku relativno dostojnu regionalnih tehno epicentara, poput Beograda.
Nedavno sam saznala kako je nakon Prištine, Tetova, Tirane i Sarajeva u Podgoricu stigla belgijska neprofitna organizacija Toestand i pokrenula inicijativu rekonstrukcije i adaptacije dotrajalih građevina, kako bi se pretvarile u omladinske centre. Grupa entuzijasta okupljena pod jednim imenom - Social Cultural Space Podgorica - obišla je više trošnih lokacija koje je moguće srediti u cilju da se nađe ona prava. Plan je da zajedno sa grupom volontera Toestanda ovog ljeta izađu na teren i počnu da šaluju, šegaju, kreče i poliraju, kako bi neka napuštena zgradurina iz perioda socijalizma sinula u svojoj novoj funkciji.
Foto: Pavle Korać
Bila sam zainteresovana za priču, pa mi je jedan od ljudi iz ekipe, filmski režiser Nikola Nikolić, rekao je da je godinama živjela fantazija o nekom mjestu u gradu koje bi moglo da se koristi za okupljanje i provod. Nikolu sam srela na prezentaciji u Kulturnom centru 201, takođe jednom neformalnom kulturnom centru, gdje su se okupili svi koje ova tema zove na akciju.
„Svi glavni gradovi bivše Jugoslavije imaju razvijene omladinske sadržaje, Ljubljana čak ima cijelu četvrt Metelkova, koja je posvećena tome. Cilj je da spojimo mlade ljude, mi smo kao društvo i kao ekipa o tome pričali godinama, a dolazak ljudi iz Toestanda je zaista bio njihov izbor. Ovaj projekat nam je došao kao slučajnost“, rekao mi je Nikola i pokazao fotografije potencijalnih lokacija za „upad“.
Od zapuštenih prostora kasarne Morača do prizemnih objekata u centru Podgorice koje ni u prolazu ne zapazim – sve su to neke su od lokacija koje su pod budnim okom ekipe. Neke su u privatnom, neke u državnom vlasništvu, pa se gleda ona od koje će i pravno i građevinski najmanje da boli glava. Potragu, kako kaže Nikola, nastavljaju i dalje, a nisu isključene ni pojedine na gradskoj periferiji, uglavnom Zabjelu, Zagoriču ili Koniku.
BALKANSKA BIROKRATIJA
Slučajnost ili ne, pred projektom je veliki put ka realizaciji, prvi razgovori sa lokalnim političarima nisu još donijeli ništa konkretno. Iskustva kažu da dosta stvari treba da se poklopi i da omladinski centri ne nastaju na silu. Nekad se ruina obnovi, prostor bude spreman za rad, ali kad stranci odu, ostane da zjapi, prosto ne zaživi.
Termokiss, Priština, foto: kosovotwopointzero.com
Godine 2016. volonteri iz Belgije i Švajcarske su se uputili u Prištinu, kako bi sa lokalnom ekipom adaptirali objekat. Nakon njihovog odlaska, prošla je puna godina ilegalnog korišćenja, organizovanja događaja, rasprava sa policijom i vlašću kako bi se zvanično potpisao ugovor. Vlasti su htjele investicije, lokalna zajednica je bila sumnjičava, nije bilo lako izboriti se za urbani kulturni centar, sad već poznat kao prištinski Termokiss. Malo južnije, u Makedoniji nisu imali toliko sreće, pa je na primjer Skejt-park u Tetovu preko noći polupan, baš kao što je nedavno u Banjalici istu sudbu doživio DKC Incel.
URBANA KULTURA
Uprkos stranim projektima i fondacijama, pitam se šta je to urbani crnogorski đetić? Urbano je pitanje stanja duha, a ne ogromnih iscijepanih gaća koje svako može naći u ćaćinom starom ormaru. Urbano je pluralitet, prihvatanje i blagonaklonost, i sušta je suprotnost svemu što zadešava crnogorsko podneblje.
Uvoz ovakvog značenja urbanog u crnogorsko dvorište može da ima tri ishoda: 1) primi se jer je to nova verzija “kul” i svi se na neki period foliraju da im se sviđa, 2) primi se zato što zaista postoji plodnoga tla, koje ne mora da bude većina, da pusti jake korijene, i 3) ne primi se i išćera se naglavačke. Sva tri ishoda su potpuno legitimna, dok nisu nastala kao produkt nečije prisile. E da, treba li da kažem na kraju, pitanje kulture mladih generacija je i pitanje kulturnog opstanka cijele zajednice.
Objava članka podržana od Ministarstva kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija