Opereta “Vesela udovica” (u originalu *Die lustige Witwe*) postigla je ogromni uspjeh neplanski i neočekivano. Niko od angažovanih koji su radili na komadu za bečko pozorište *Theater an der Wien* nije sanjao da će upravo ovim djelom najaviti novo, “Srebrno doba” bečke operete (“Zlatno doba” se desilo u kasnom devetnaestom vijeku, a ako ste gledali Bečke novogodišnje koncerte sjetićete se operete “Slijepi miš” kralja valcera Johanna Straussa II iz 1874. godine.).  

Libretto “Udovice” je, kako je to često bio običaj, prerađen i adaptiran od jednog ranijeg komada i njegove njemačke adaptacije. “Ataše iz ambasade”, komični komad francuskog pozorišnog pisca Henri Meilhaca poslužio je kao osnova i nije imao nikakve veze sa Crnom Gorom. U njemu, baron Scharpf, ambasador u Parizu ispred male osiromašene njemačke državice, pokušava da provodadžiše brak između bogate udovice sunarodnice koja je tu u posjeti i grofa koji je ranije napustio zemlju, kako udovičin novac ne bi otišao stranom drzavljaninu. 

Država je mala —  komad je pisan prije njemačke unifikacije 1870. —  nasljednica enormno bogata i na turneji po Evropi, a grof lezilebović i plejboj kojeg treba usmjeravati. Ta se polazna struktura zadržala u “Udovici". U međuvremenu se mnogo što promijenilo u Evropi, geopolitički i ekonomski, Njemačka se ujedinila, i te 1905, kad su libretisti Leo Stein i Viktor Leon počeli da rade na bečkoj “Udovici”, mnogo toga je trebalo ažurirati, počev od države iz koje bogata nasljednica dolazi.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/25231459-8e3a-495f-8dcd-21a09d06d2bd)
Originalna bečka postavka iz 1905. {.caption}

Nijesam uspjela naći, a nastaviću da tražim, kako su Stein i Leon, i kasnije sam kompozitor, austrougarski Slovak Franz Lehar, došli do dogovora oko Crne Gore. Da li ime Montenegro zvuči muzički, zaokruženo, ili je ono što bi se kasnije u dvadesetom vijeku opisalo kao filmično? Je li neko od njih boravio u Crnoj Gori i tako pronašao inspiraciju? Koliko je Crna Gora i njena knjaževska, a onda kraljevska dinastija, bila u bečkim novinama prvih godina vijeka, te još uvijek *belle epoque*? 

Koji god da je razlog, Hanna Glawari, glavni lik “Vesela udovice”, i njena ljubavna komplikacija, grof Danilo Danilovitsch, prvi sekretar ambasade, su iz male siromašne države po imenu Montenegro - tj. bili su sve dok zvanični cenzor, anticipirajuci diplomatski skandal, nije naložio promjenu imena države u nešto više operetski. “Pontevedro” je kompromis kojim je problem riješen. Međutim, bilo je kasno da se promijene već napravljeni kostimi, koji su na premijeri prepoznatljivo crnogorski, što je i komentarisano u novinskim kritikama. Niko nije prevaren novokovanicom “Pontevedrini”.

Ambasador u opereti se i dalje zove baron Mirko Zeta, sekretar ambasade je i dalje Njeguš, karakter po imenu Bogdanovitch je konzul, Pritschitsch, njegova žena Praskowia, Kromow i njegova žena Olga, su i dalje među sporednim ulogama. Radnja je smještena u Pariz, najglamurozniji grad devetnaestog vijeka, a osobito su naglašeni noćni život, *Chez Maxim*, i kan-kan. Pariz je urban i kosmopolitski, dok su “Pontevedrinci” više patrijarhalnog, parohijalnog, komunitarnog pogleda na svijet. Takva je, djelimično, i podjela muzičkog materijala među karakterima.

Ništa od ovoga međutim nije uvredljivo kako su nekad recimo određene jugoslovenske, čitaj beogradske kulturne kreacije uvredljivo satirizovale vječno ruralne Crnogorce. Postoji duga tradicija u operi i opereti (a i drugim umjetnostima) da se “drugi”, naizgled varvarin, zapravo pokaže kvalitetnijim ljudskim bićem od našinaca, sugrađana i rodbine. Meni je u “Udovici” svaki karakter drag, a omiljeni muzički brojevi pripadaju Pontevedrincima: sopranska arija o šumskoj vili, “Vilja” koju Hanna pjeva obučena u tradicionalnu nošnju i uz hor njenih sunarodnika, i šaljivi duet zavođenja izmedju Danila i nje koji koristi konjsko klackanje kao motiv, “Heia, Mädel aufgeschaut”. Ne smijem zaboraviti ni romantični “Lippen Schweigen”, duet koji pređe u ritam valcera kad i sopran i bariton pjevaju zajedno. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/b904e3f0-0247-4c3f-9e01-dec2ea5747c0)
Režija: Manuela Kloibmüller, foto: sommeroperette.at{.caption}

Ako unesete “Vilja” u YouTube ili na internetsko pretraživanje, pokazaće vam se opseg reprezentacija Pontevedrinaca tokom decenija u različitim produkcijama, pod različitim rediteljima. Kako je “Udovica” postajala popularnija i njeno izvođenje sve češće i međunarodnije, prepoznatljiva veza sa crnogorskim folklorom i istorijom je naravno oslabljena. Ima produkcija u kojoj Pontevedrinci ne pripadaju nekoj prepoznatljivoj kulturi, ili su neka futuristička, ili su mješavina više njih, ili su ‘pogrešna’ balkanska kultura – prepoznatljivo turska ili Lale ili bokeljska-mletačka ili albanska ili bliskoistočna ili čak sa elementima indijskog. Ali svako malo naide reditelj koji ozbiljno pogleda u porijeklo ovoga izmišljenog naroda i odluči da uvede malo istorije u priču. Srce mi je preskočilo kad sam naletjela na slike iz produkcije Clausa Gutha u Frankfurtu od prije nekoliko godina, koja kao da je najmila kostime iz Narodnog muzeja Crne Gore. 

Bar pet filmskih verzija “Udovice” je napravljeno od tog prvog izvođenja 1905. u Beču koje se ponovilo više od 400 puta. Muzički motivi iz ove operete se pojavljuju u više djela pozorišnih i filmskih. Libreto na engleskom, uz razne adaptacije, popularan je na engleskom govornom području, a koristila ga je i njujorška Metropolitan Opera u njihovoj najnovijoj “Udovici” (sa Renee Fleming i Susan Graham, zvijezdama Meta). 

U Beču pred Prvi svjetski rat, “Udovica” je bila toliko popularna da je prgavi, pametni, antinacionalistički novinar Karl Kraus, kojemu je bilo preko glave, izjavio “I kad dođe smak svijeta, svi orkestri u ovom gradu će nastaviti da sviraju ‘Veselu udovicu’”. Naravno izjava je danas zastarjela; kroz smak svijeta će se čuti neke omni-prisutne pop zvijezde i to ne uživo nego na telefonskim aplikacijama, ali ako neki evropski orkestar u nekom ćosku tom prilikom počne “Vilju”, čujte, ne bih se žalila. 


Svake godine, pa skoro bez izuzetka, bar nekoliko operskih kuća u Evropi i na američkom kontinentu izvode bečku operetu čiji glavni junaci dolaze iz fantazmične belle-epoque Crne Gore. “Vesela udovica” je vjerovatno najpopularnija austrougarska opereta na repertoaru danas, popularnija i od “Slijepog miša”. U čemu je tajna njene popularnosti? I odakle Crna Gora u njoj?

muzičke integracije

Najpoznatija crnogorska udovica na svijetu

Klinton, Ontario je, posmatrano iz Toronta, zabačen. Nemoguće je do njega doći evropskim metodom – dakle, vozom ili biciklom. (Doduše i Cetinje, gdje sam odrasla, ima sličnu sudbinu.) Mora se imati auto da bi se došlo do gradića u kojem živi prva kanadska dobitnica Nobelove nagrade za književnost, Alice Munro. 

Previše je prostora u Kanadi, praznog, nepotrebnog, koji nas dijeli (populaciju jedne Poljske), po regionalnim, urbano-ruralnim, klimatskim, ekonomskim osnovama. Rusija je pretpostavljam slična, i Munro je često poređena sa Čehovom. Junaci njene proze su geografsko i istorijski specifični kao što su Čehovljevi. Paradoksalno, jer on nije naš savremenik, Čehovljeva menažerija bila mi je bliža kad sam prvi put čitala Munro. Ona je uvijek bila na oltaru američkih pisaca. Johnatan Franzen je fan, a prestižni magazin Njujorker najčešći novinarski izdavač. 

Na vijesti o Nobelu, koja je iznenadila mnoge od nas što smo se radovali naznakama da će Margaret Atwood biti prva kanadska dobitnica, uz talas pohvala dva kritička eseja otvorila su prostor za neslaganje. Spisateljica Lydia Millet i kritičar Christian Lorentzen objavili su tekstove u kojima autorki zamjeraju uski fokus i reduktivni, nepolitički pristup ljubavnim peripetijama sitne buržoazije u malim gradovima Kanade.

Zašto bi nas ovi ljudi interesovali, pitala se kritika, a ja sam čitala i potvrdno klimala glavom. Uzmimo Mavis Gallant, drugu kanadsku spisateljicu, govorila sam sebi, i ona je pisala samo kratke priče, ali koliko je bila drugačija! Koliko je vidjela svijeta i koliko pisala o njemu; tu je opseg, razumijevanje, cinizam prema međuljudskim odnosima i ulozi novca… Ona je živjela u Parizu, pobogu! (snobizam stigne i najpažljivije među nama, pazimo.)  

Godine prođu, život se dešava, doživim ja dvadesetu godinu emigracije u Kanadi i neki kasni proces oneobičavanja ove zemlje kojoj sam, bila sam sigurna, nekomplikovano i rado pripala od prvog dana. Prošlo je dvadeset godina, objašnjavam sebi, upoznala si i mapirala gdje su zaključana vrata, što je normalno - u prvim godinama boravka pretpostavlja se da su sva vrata otključana. A tu je i kriza srednjih godina, koja se emigrantima javlja drugačije. (“Palo mi je na pamet juče da sam pogriješio u svemu, potpuno u krivu od samog početka, iako ne znam šta je bio početak, i početak čega… U jednom neodređenom momentu u magli prošlosti, odlučio sam da je netačna propozicija istinita i napravio pogrešnu odluku,” piše bosansko-američki pisac Aleksandar Hemon u knjizi *Ovo ne pripada tebi*, a kao da citira Talking Heads: “I pitaš se, kako sam dospio ovdje, u ovu kuću, u ovaj brak? Kako u ovaj život a ne neki drugi, i zašto?)

Kako god, nedavno naletim na dvije priče Alice Munro koje nekim čudom imaju crnogorsku sadržinu i konačno ih pažljivo pročitam. Dakle, ne sadržinu srpsku, hrvatsku ili bosansku  –  balkanske regije koju anglofonci obično poznaju – nego baš crnogorsku. Antologiju sa pričom “Albanska virdžina” držala sam u ličnoj biblioteci već duže – nepročitanu – a zbirku priča iz 2004. Bjegunac sam kupila kako bih konačno pročitala *Trikove*, priču sa junakom po imenu Danilo Adžić. 

*Trikovi* počinju scenom u kojoj se mlada junakinja po imenu Robin u malom neimenovanom mjestu u Ontariju sprema za put u Stratford, grad poznat po pozorišnom festivalu. Njena sestra i komšija, koji igraju karte dok Robin čeka da joj se zelena haljina dostavi sa čiščenja, ne razumiju čemu gužva i nervoza. Robin je medicinska sestra i živi sa sestrom koja ima zdravstvene probleme i treba staranje. Čitaocu je postepeno prikazano da Robin ponavlja put od prošle godine, kad je nosila zelenu haljinu na matine predstave “Antonije i Kleopatra”, izgubila tašnu sa dokumentima, novcem i voznom kartom, i kad je stranac na ulici, koji je šetao dobermana, upitao je li sve u redu. Stranac, po imenu Danilo (Daniel) Adžić, je iz Crne Gore – tada još dio Jugoslavije, ali precizira se više puta da je baš iz Crne Gore. Živi sam u Stratfordu i ima časovničarsku radnju. Mlada mu žena ukazuje povjerenje i prihvati da ga prati do kuće kako bi joj pozajmio novac za povratak i spremio večeru za dvoje. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/a3e8915d-73aa-4e27-8d3d-f317dd478e2b)
"Trikovi" u produkciji Bremenskog teatra lutaka{.caption}

Kroz slobodni, indirektni stil naracije, Danilo je opisan kako ga vidi naivna Robin koja nije vidjela svijeta, djevojka bez iskustva ljubavnih veza ali koja je upravo odgledala “Antonija i Kleopatru”, sklona fantazijama što ih teatar pothranjuje. I mi zajedno sa njom vjerujemo Danilu. To je slika crnogorske muškosti kako bi je zamislila/idealizovala upravo takva djevojka, baš pod tim uslovima. Pretpostavljam da je Munro znala za crnogorski priručnik folk etike, pa se nekako i čojstvo tu potkralo, čojstvo kao briga i kuvanje za gosta. Da skratim, Danilo je sasvim okej i pouzdan, mi to naprosto znamo, zajedno sa Robin. 

Razgovor među njima teče prirodno, pa zajedno sa Robin saznamo da se Danilo uskoro vraća u Crnu Goru da završi neka porodična posla i da ne zna kad će moći da se vrati. Na željezničkoj stanici, oni se filmski poljube (skoro da čitalac može čuti violine), Danilo joj traži obećanje da, umjesto pisama, sljedeće godine dođe u isto vrijeme u Stratford u istoj zelenoj haljini, odgleda svoju predstavu, i zakuca na njegova vrata. Tada će se njihova veza nastaviti. 

Robin potom provede čitavu godinu u znaku Crne Gore, proučavajući geografiju i istoriju u mjesnoj biblioteci. Kad se priča vrati u sadašnjost, Robinina prošlogodišnja haljina nije spremna i ona odluči da kupi sličnu zelenu, sa ‘modernijim’ krojem. Predstava je, jer ništa u pričama Alice Munro nije slučajno, Šekspirova “Kako vam drago”, u kojoj Rozalind, prerušena u momka, traži u magičnoj šumi Arden svog vjerenika Orlanda. Nakon predstave Robin pokuca na Danilova vrata, on prekida rad na nekom satu i bijesno ih otvara, odmahne rukom i zalupi ih. 

Prvi put slomljeno srce je prelaz u novu fazu života, u fazu kad je djevojka malo vidjela svijeta i počinje da ga mapira, premda iz svog rodnog grada koji nije mrdnula. Ljeto prelazi u zimu, Robin je u četrdesetima, efikasna glavna sestra u psihijatrijskoj bolnici, živi sama (sestra je, očekivano, umrla mlada), živi kako hoće, ima afere ali ne duge veze. Kod Alice Munro likovi su često žene van bračne formule, koje se nikad nisu udale, koje su se pokajale po udaji, ili su udovice. U ovome Munro nastavlja dugu tradiciju spisateljki na engleskom jeziku koje su centrirale upravo takve karaktere, uključujući Jane Ostin (čiji se romani završe po sklapanju braka), George Eliot (šta reći o braku Doroteje i Kazaubona?), ili sestre Bronte. 

Munro (92) je generacija u kojoj su neudate žene čitane kao ekscentrične, što je svakako slučaj u mnogim drugim kulturama i danas – ali za Munro one su veoma ‘centrične’, dakle u centru priče. Jednog dana nekoliko starijih pacijenata na putu za drugu bolnicu nađu se privremeno u Robininoj bolnici, i jedan od njih, nemušt, slab, čini joj se… mora biti Danilo. “Aleksandar Adžić,” Robin čita u kartonu pacijenta, rođen u Bjelojevićima, Crna Gora, Jugoslavija, emigrirao te i te godine kako bi se pridružio bratu-blizancu Danilu koji je emigrirao prije njega…  gluvo-nijem od malih nogu… demencija… Živio sa bratom do bratovljeve smrti 1995…

Nemoguće. Odbijam, misli Robin. Blizanci! Apsurdno. Loše napisano. Nemoguće za povjerovati (kaže Robin sebi, kao što će čitalac reći Munro. Robin: čitateljka vlastitog života). 
Mora biti da je Danilo bio negdje trenutno izašao kad sam mu pokucala na vrata? Ali kod Šekspira zabune oko identiteta dovode do potrebnih intriga i razrješavanja, a ne cementiranja problema! Kasnije, Robin razmišlja da bi njihova veza, sve i da se nastavila, bila teško održiva – kako bi živjeli, on sa bratom kome treba pažnja, ona sa sestrom kojoj treba njega? (Kao kod Šekspira, kreiran je dvo-ženski i dvo-muški par, ovdje sestra-sestra i brat-brat, ali su im date peripetije koje sprečavaju a ne oslobođaju.) 

Možda je i bolje ovako, po prvi put u životu Robin proba tu misao – bolje brutalni kratki rez, nego sporo višegodisnje odvajanje. Među njenim pacijentima postoje ljudi koji vjeruju da češljevi i četkice za zube moraju uvijek da su složeni po striktnom redu, cipele da su okrenute na pravu stranu, svi koraci prebrojani, ili će se desiti katastrofa. Možda je, Robin razmišlja, za sve kriv njen odabir pogrešne zelene haljine. Htjela bi da podijeli s nekim ovu misao. Sa njim. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d3d1cf6e-ad12-4b4b-9848-d9428441ff1f)
Foto: AFP{.caption}

Šta je neizbježno a šta slučajno, šta nam nametnuto a šta smo sami sebi odabrali: to je pitanje kome se Alice Munro često vraća. Često se njeni karakteri boje slobode, ili se objeručke bace u priliku koja daje iluziju slobode... ili je to sloboda koja baš ne pjeva kao sto su sužnji pjevali o njoj. U “Albanskoj virdžini”, Munro kreira edvardijansku figuru poput Edit Duhram, dobrostojeću putnicu Balkanom prije prvog svjetskog rata, ženu po imenu Lotar koja jeste iz Kanade ali zapravo dolazi iz Britanskog carstva. Ona bude kidnapovana na granici Albanije i Crne Gore, negdje na Skadarskom jezeru, njen vodič je ubijen – plemenska krvna osveta – a ona odvedena u sjevernu Albaniju kao neočekivani plijen. Jedini način da se spase od udaje koju je porodica otmičara za nju ugovorila u razmjenu za novac je da postane virdžina. To joj savjetuje franjevac koji posjećuje lokalna plemena, i ona to postane – preseli se u kulu, gdje živi sama kao muškarac, vodi ovce na ispašu i stara se o stadu za pleme, što oni tolerišu neko vrijeme. 

Pred početak zime, franjevac načuje da se opet priča o prodaji neudate strankinje, dakle došlo je vrijeme za bjekstvo. Poslije dugog hoda kroz šumske puteve koje samo franjevac poznaje, par stiže u Skadar, gdje Lotar nalazi britanski konzulat. Prije puta brodom u domovinu, moraće da se ponovo navikne da priča engleski, sjedi na stolici, jede nožem i viljuškom. 

Ali priča je dvostruka: priča o Lotar je ispričana naratorki, novoj vlasnici knjižare u Viktoriji, najzapadnijem gradu Kanade. Njena ekscentrična (ovoga puta udata) poznanica Šarlota priča ovu povijest sa bolesničkog kreveta, kao “ideju za film”. Dok pratimo Lotar, paralelno saznajemo o životu naratorke koja se (naravno) preselila iz maloga grada u Ontariju poslije afere kojom je prekratila sopstveni brak. Umjesto da ostane u novoj vezi, otputovala je što dalje može i od bivšeg muža i od ljubavnika. Šarlota, koja je izmislila Lotar, preživi svoju bolest, ali nestane iz grada, zajedno sa mužem, pa dvije žene izgube kontakt. Dani prolaze, naratorka razmišlja kakav bi život bio da su ljubavnik i ona ostali zajedno (topao-hladan, ali trajan brak, odlučuje). Gledajući kako se grad brzo mijenja, ona razmišlja: “Zar ne bismo radije imali sudbinu da joj se podredimo? Nešto, bilo što, što nas preuzme, umjesto ovih slabašnih odluka koje donosimo, ovih proizvoljno potrošenih dana?” 

Crna Gora se javlja ranije u priči, kao mjesto gdje je Lotar planirala da ide ali ne uspijeva. “Nikad neće vidjeti Cetinje, prijestonicu Crne Gore – rekli su joj da to ne bi bilo mudro. Nikad neće vidjeti zvonik gdje su turske glave nekada visile, niti platan pod kojim se pjesnik-knjaz obraćao svom narodu.” U noći u kojoj je kidnapovana, Lotar ne može da spava i odlučuje da malo prošeta uzbrdo, iza grada, “samo da vidi ruševine za koje zna da su tamo, među maslinama, i austrijsku tvrđavu na stijeni, i tamno lice planine Lovćen.”

*Poglavlje iz knjige eseja Lost in Canada: An Immigrant’s Second Thoughts (Sutherland House, Toronto, 2022) Lidije Perović. Prevod sa engleskog je autorkin.* 


Kako kanadska dobitnica Nobelove nagrade za književnost u svoje dvije antologijske priče dotiče granice Balkana

sjever-jug

Crna Gora u pričama Alice Munro

“Napad gomile” je novi fenomen u radnim životima pisaca i novinara, što je iskusio svako ko piše sa integritetom, a ne za popularnost u svom političkom ili estetskom plemenu. (Većina piše upravo za takvu vrstu popularnosti, *baj d vej*.) Dok je u vremenu prije dominacije društvenih mreža razjareni čitalac morao da piše mejl ili pismo uredniku, koje ovaj obično ne bi proslijedio autoru, posljednjih godina reakcije na napisanu riječ su instant, često anonimne, direktno usmjerene na autora – i mogu trajati danima. 

Listovi i magazini u anglosferi zatvaraju komentare ispod tekstova ili ih čine dostupnim samo pretplatnicima (većina ih funkcioniše po principu *paywall*-a, „pretplatnog zida“, jer su shvatili da besplatno „davanje“ novinarstva nije dobar poslovni plan), a mnogi su poslije deset godina pažljivog (i pretjeranog) praćenja reakcija na društvenim mrežama, počeli na to manje da obraćaju pažnju. Botovanje, trolovanje, lažni profili, inostrano miješanje, politički akteri, akteri konkurencije, samo su neki od razloga. Etablirane medijske kuće koje su preživjele prelaz u digitalnu epohu polako shvataju da onlajn gomila ne uređuje novine, već to čine profesionalci zaposleni baš u tu svrhu.

Ova promjena djelimično koincidira sa napuštanjem nade da će reklame i oglasi biti glavni izvor prihoda onlajn medija, kao što je bilo u doba štampane novine. “Saobraćaj” – kako se broj pregleda zove u medijima – nije spasio štampu. Poslije decenije viralnih videa i saradnje npr. sa Facebook-om na kreiranju sadržaja, Buzzfeed, Vice, Huffington Post i Gawker su gotovi. Stari mediji koji su rano, već oko 2009/10. uveli „pretplatne zidove“, danas se pokazuju kao pametni. Pretplate su trenutno jedini  održivi poslovni plan za medije, čemu je doprinio razvoj onlajn bankovne tehnologije. A za pretplate je potreban kvalitet sadržaja. 

Kao da smo svi prošli dvije decenije ludila kako bismo se vratili na glavno i staro: kvalitet pisanja, nezavisnost, hrabrost. To će donijeti pretplate. Viralna videa o haljinama neodređenih boja i kućnim ljubimcima odlaze u zasluženu penziju. 

Zašto pišem o novijoj istoriji novinarstva u anglo-sferi: zato što se tokom ovog perioda i posao kritike i posao pisca o kulturi i umjetnosti znatno promijenio. Prvo, ove rubrike su obično prve na meti kad treba otpuštati radnu snagu da bi se operacioni troškovi smanjili, i prve su bile desetkovane kad su masovna otpuštanja počela. (Ona i dalje traju, u svim rubrikama u većini starih medijskih kuća, uključujući televiziju. Ali o tome nekom drugom, depresivnijom prilikom…) 

Drugo, specijalizacija je postala rijetka, dok je nekad bila sasvim normalna. U dvadesetom vijeku, puno radno mjesto muzičkog ili pozorišnog kritičara bilo je sasvim obična pojava. Godine 2024. možete na prstima jedne ruke nabrojati takve specijalizovane kritičare u medijskim kućama u Americi i Kanadi (Ujedinjeno Kraljevstvo ih ima malo više trenutno, makar je to moj utisak). 

Ranije bi se nezavisnost kritičara uglavnom čuvala tako što on ili ona nisu dobijali regularne novinarske zadatke izvještavanja i intervjuisanja; danas su u većini slučajeva kritika i izvještaj spojeni u jedan posao i jednu platu. Ipak, češći je slučaj da je posao jednostavno ukinut, i da se slobodnjaci angažuju ili ne, zavisno od uredničkih preferencija i toga koliko rubrika dobije prostora za vikend. 

Ponekad se objavi više onlajn nego u štampi, ali ne mnogo više. Sve se manje kritike, o bilo čemu, objavljuje. Manje književne kritike – američki sadržaji i tu dominiraju – manje filmske i TV kritike (opet pogledajte pod: američki sadržaji), manje pozorišne kritike, i mnogo manje muzičke kritike. Kritike digitalnih sadržaja, CD-a i DVD/Blu-Ray snimaka (operskih produkcija, recimo) skoro su nepostojeći van specijalističkih magazina, mada londonski Tajms, zapažam, i dalje povremeno ponudi osvrt na albume klasične muzike, uz ostale kritike. Ako ste kompozitor, vođa orkestra ili pjevač koji je puno posla uložio u album i konačno ga šaljete u svijet, nijedan mejnstrim list, američki ili kanadski, neće pisati o tome. Možete slobodno računati na tišinu. 

Još jedna bitna promjena desila se u domenu kritike posljednjih godina: porast „fan kulture“ i „fan moći“ na društvenim mrežama. Pop zvijezde sa višemilionskim praćenjem ne oklijevaju da se žale na svojim platformama na kritiku objavljenu u „tom i tom“ mediju, i mada će to da donese “saobraćaj” prozvanom magazinu, u isto vrijeme će zagorčati život kritičaru u nekoliko sljedećih dana. Producenti u filmskoj industriji, tako, često pozovu fanove i influensere na premijere filmova i stave „blackout“ na kritike profesionalaca do određenog datuma. Nisu ljudi naivni... 

Moj prvi napad na gomilu desio se otprilike prije osam godina, kad je većina moje spisateljske zarade dolazila od operskog novinarstva: kritike, intervjua, članaka vezanih za operu i klasičnu muziku. Međunardna zvijezda, sopranistkinja koja je vrlo popularna, meni se nije dopala u jednoj ulozi (dok je, recimo, u Verdijevoj „Aidi“ nekoliko godina ranije bila savršena), niti sam mislila da je Donicetijeva opera u kojoj je imala glavnu ulogu ozbiljno umjetničko djelo, pa sam pokušala da objasnim zašto, u magazinu „Opera Canada“ za koji sam pisala kritiku. Ukratko, halabuka je trajala nekih nedjelju-dvije (jedan kolega me je uporedio sa Trampom… jedan čitalac opisao kao “bitchy”... standardne stvari), a onda se gomila smirila i našla druge zanimacije. A ja sam saznala da „bel canto“ ima ozbiljne fanatike. 

Slična ali opet drugačija situacija desila se kad sam bila jedina koja je branila “*regie*” pristup reditelja Dimitrija Tcherniakova Mocartovoj operi Don Đovani, koji je radnju smjestio u palati oligarha čiji zet, neobrijani hipik srednih godina Don Đovani, prosto voli svaku ženu koja dođe u posjetu. Uvijek je lakše, bar meni, naći se kao jedina koja brani nešto oko čega postoji konsenzus da nije dobro, nego biti jedina koja kritikuje nešto što se svakome svidja, ali i u jednom i drugom slučaju morate razraditi dobre, ne-emotivne argumente. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/428134a3-7f25-4eec-98fd-76f62cb34c21)
Don Đovani, foto: Toronto star{.caption}

Od tada sam više puta slušala graju oko nečega što sam napisala ili rekla u emisiji, pa sad imam protokole za sebe kako da prođem kroz takve situacije, a da ne utiču previše na moje pisanje. „Gomila“ je sad, *for better or for worse*, dio posla. Ako uzimate riječ javno, i ako to radite sa integritetom, biće reakcija. Vaš posao nije da se dopadnete, nego da kažete istinu kako je vidite i objasnite je drugima najbolje što možete.

O svemu ovome sam razmišljala kad sam [čitala neki dan o aferi](https://normalizuj.me/kultivator/pozorisni-popaj-and-kaznena-ekspedicija) “Stub soli” Zetskog doma, mog lokalnog crnogorskog pozorišta u koje idem kad god sam na Cetinju. Jedan kritičarski portal je poslao dvije kritičarke da pišu o predstavi po tekstu Aleksandra Radunovića, i obje su se vratile iz pozorišta bez entuzijazma. Autor se žalio na kritiku na svojoj društvenoj stranici. Fanovi i kolege su branili autora. Tango umjetnik-kritičar se zapetljao.

Evo što sam za deceniju i kusur naučila o sličnim situacijama objavljivujući kritike – operske, književne, a odnedavno na mom „Substacku“ pišem o čemu god mi se piše, za moje pretplatnike – ali i kao autor tri knjige koje su bile zapažene i kritikovane. Dakle, bila sam i na strani kreatora i na strani kritičara.

- Umjetnik nikad ne treba da komentariše kritiku. Ne postoji scenario u kojem umjetnik ostavlja dobar utisak kad se žali na kritiku, kako i gdje god javno se žalio. Umjetnički rad vidite kao plemenit, možda i plemenitiji od kritike (mada ako je kritika dobra, i ona može postati umjetnička disciplina). Kritika na kritiku nije umjetnikov posao. Ona ili on ima svoj posao, kritičar svoj. Žalite se članu porodice, prijatelju, hejt-pregledajte kritičarev fejsbuk i drugo pisanje, podsmijte se u sebi na njihove selfije na instagramu, smatrajte ih čudacima privatno. Ali ako mislite da kritika treba da postoji (a treba, u zdravoj umjetničkoj sredini) i ako vjerujete u slobodu misli i pisane riječi, izbjegnite dramu komentarisanja na društvenim mrežama. Nedostojno je. A najmudriji među stvaraocima će se zapitati: je li išta ovdje fer, i što mogu od ovoga da iskoristim? Ako vam se ne čitaju kritike sopstvenog rada, ni dobre ni loše (a ja sam u ovoj fazi), delegirajte čitanje članu porodice, partneru ili najboljem prijatelju. Koji će znati da prenesu dobro i prećute loše.

- Kritika se ne piše za umjetnike ili prijatelje; kritika se piše za publiku i potencijalnu publiku koja će platiti kartu, naći nekog da pričuva djecu, voziti iz Budve ili Podgorice, da bi došla u pozoriste. Kritika se piše – dozvolite mi trenutak pompeznosti – za potomke, za istoriju. Novinarstvo je prvi nacrt istorije, i kritika je prvi nacrt kulture: što je, i što znači. I vaš je posao plemenit; drzite ga plemenitim. Ne pišite za kolege ili bivše profesore. Pišite za čitaoca. Ovo je vrlo teško u Crnoj Gori, gdje nijedan mejnstrim medij nema kritičara na platnom spisku, bilo koje vrste. Hoćemo li vidjeti ijednoga za naših života? Kritičara koji bi pisao za regularnog čitaoca, ne za magistre teatrologije ili doktore filmske semiotike. Ako to ne radimo, ne radimo svoj posao. Ovo će vas mozda šokirati, kolege, ali: kritika je i obrazovna i populistička forma. Naš je posao da regrutujemo mušterije za umjetničku disciplinu o kojoj pišemo, čak i kada kritikujemo nečiju kreaciju.
 
- Nezgodno je kad je kritika, kao što je slučaj u Crnoj Gori, delegirana na svoj profesionalni portal. U takvim slučajevima često, nesvjesno, počnemo da pišemo za stručnu publiku i za svoje kolege i za ljude koji već rade u sektoru (znam kako ovo ide, jer više godina pišem za dva specijalistička muzička magazina u mom gradu). Ponekad navratim na portal crnogorskih pozorišnih kritičarki i mada se često složim, ponekad se pitam da li smo vidjeli istu predstavu. Kad sam prije nekoliko godina gledala “Kučku” u Zetskom domu, pričala sam svakome o tom komadu danima. To je bio komad kakav bi se lako mogao naći na bilo kojoj evropskoj pozorišnoj sceni, a suštinski su teme crnogorske. A onda sam pogledala kakve je kritike dobio. Vox kritičarskog portala nije mogao da podnese “Kučku” i našao je u istoj mnoge probleme. Pokušavala sam da razumijem odakle nezadovoljstvo dolazi i pretpostavljam možda iz opšteg nezadovoljstva pozorišnom scenom u Crnoj Gori? Kad sve počne da izgleda loše na isti način? Ili možda, ovo ponekad radimo kao kritičari, bas želimo da pojedemo biftek a nama su dali dimljenog lososa, i naša je kritika o našem nezadovoljstvu glede nedostatka bifteka na tanjiru. (Uvijek treba pisati kako je ono što je na tanjiru pred nama napravljeno, ma koliko se nama konzumira nešto drugo, napravljeno na drugačiji način.) Ne znam. S druge strane, dvije kritike “Stuba soli”, predstave koju nijesam gledala a hoću čim se nađem na Cetinju, zvuče meni, kao udaljenom čitaocu, fer. Ukus i sud su komplikovani. Jedno znam, kritičarev je posao da nas ubijedi u njegovu viziju, a umjetnikov da nas ubijedi u svoju.

Dakle – da sumiram jugokomunistički – svako na svoj radni zadatak. A dva zadatka su veoma različita. Pozorišni trudbenik će gledati u pravcu Harolda Pintera, Martina McDonagh, Pine Bausch, *whatever*. Kritičar će gledati u pravcu Susan Sontag ili Janet Malcolm. Često neće moći da podnesu jedni druge. A na ovom raskolu, kultura će rasti i razvijati se.




Pozorišni trudbenik će gledati u pravcu Harolda Pintera, Martina McDonagha, Pine Bausch... Kritičar će gledati u pravcu Susan Sontag ili Janet Malcolm. Često neće moći da podnesu jedni druge... 

Najpoznatija crnogorska udovica na svijetu

Crna Gora u pričama Alice Munro

Raskol na kojem se kultura razvija