“Napad gomile” je novi fenomen u radnim životima pisaca i novinara, što je iskusio svako ko piše sa integritetom, a ne za popularnost u svom političkom ili estetskom plemenu. (Većina piše upravo za takvu vrstu popularnosti, baj d vej.) Dok je u vremenu prije dominacije društvenih mreža razjareni čitalac morao da piše mejl ili pismo uredniku, koje ovaj obično ne bi proslijedio autoru, posljednjih godina reakcije na napisanu riječ su instant, često anonimne, direktno usmjerene na autora – i mogu trajati danima.
Listovi i magazini u anglosferi zatvaraju komentare ispod tekstova ili ih čine dostupnim samo pretplatnicima (većina ih funkcioniše po principu paywall-a, „pretplatnog zida“, jer su shvatili da besplatno „davanje“ novinarstva nije dobar poslovni plan), a mnogi su poslije deset godina pažljivog (i pretjeranog) praćenja reakcija na društvenim mrežama, počeli na to manje da obraćaju pažnju. Botovanje, trolovanje, lažni profili, inostrano miješanje, politički akteri, akteri konkurencije, samo su neki od razloga. Etablirane medijske kuće koje su preživjele prelaz u digitalnu epohu polako shvataju da onlajn gomila ne uređuje novine, već to čine profesionalci zaposleni baš u tu svrhu.
Ova promjena djelimično koincidira sa napuštanjem nade da će reklame i oglasi biti glavni izvor prihoda onlajn medija, kao što je bilo u doba štampane novine. “Saobraćaj” – kako se broj pregleda zove u medijima – nije spasio štampu. Poslije decenije viralnih videa i saradnje npr. sa Facebook-om na kreiranju sadržaja, Buzzfeed, Vice, Huffington Post i Gawker su gotovi. Stari mediji koji su rano, već oko 2009/10. uveli „pretplatne zidove“, danas se pokazuju kao pametni. Pretplate su trenutno jedini održivi poslovni plan za medije, čemu je doprinio razvoj onlajn bankovne tehnologije. A za pretplate je potreban kvalitet sadržaja.
Kao da smo svi prošli dvije decenije ludila kako bismo se vratili na glavno i staro: kvalitet pisanja, nezavisnost, hrabrost. To će donijeti pretplate. Viralna videa o haljinama neodređenih boja i kućnim ljubimcima odlaze u zasluženu penziju.
Zašto pišem o novijoj istoriji novinarstva u anglo-sferi: zato što se tokom ovog perioda i posao kritike i posao pisca o kulturi i umjetnosti znatno promijenio. Prvo, ove rubrike su obično prve na meti kad treba otpuštati radnu snagu da bi se operacioni troškovi smanjili, i prve su bile desetkovane kad su masovna otpuštanja počela. (Ona i dalje traju, u svim rubrikama u većini starih medijskih kuća, uključujući televiziju. Ali o tome nekom drugom, depresivnijom prilikom…)
Drugo, specijalizacija je postala rijetka, dok je nekad bila sasvim normalna. U dvadesetom vijeku, puno radno mjesto muzičkog ili pozorišnog kritičara bilo je sasvim obična pojava. Godine 2024. možete na prstima jedne ruke nabrojati takve specijalizovane kritičare u medijskim kućama u Americi i Kanadi (Ujedinjeno Kraljevstvo ih ima malo više trenutno, makar je to moj utisak).
Ranije bi se nezavisnost kritičara uglavnom čuvala tako što on ili ona nisu dobijali regularne novinarske zadatke izvještavanja i intervjuisanja; danas su u većini slučajeva kritika i izvještaj spojeni u jedan posao i jednu platu. Ipak, češći je slučaj da je posao jednostavno ukinut, i da se slobodnjaci angažuju ili ne, zavisno od uredničkih preferencija i toga koliko rubrika dobije prostora za vikend.
Ponekad se objavi više onlajn nego u štampi, ali ne mnogo više. Sve se manje kritike, o bilo čemu, objavljuje. Manje književne kritike – američki sadržaji i tu dominiraju – manje filmske i TV kritike (opet pogledajte pod: američki sadržaji), manje pozorišne kritike, i mnogo manje muzičke kritike. Kritike digitalnih sadržaja, CD-a i DVD/Blu-Ray snimaka (operskih produkcija, recimo) skoro su nepostojeći van specijalističkih magazina, mada londonski Tajms, zapažam, i dalje povremeno ponudi osvrt na albume klasične muzike, uz ostale kritike. Ako ste kompozitor, vođa orkestra ili pjevač koji je puno posla uložio u album i konačno ga šaljete u svijet, nijedan mejnstrim list, američki ili kanadski, neće pisati o tome. Možete slobodno računati na tišinu.
Još jedna bitna promjena desila se u domenu kritike posljednjih godina: porast „fan kulture“ i „fan moći“ na društvenim mrežama. Pop zvijezde sa višemilionskim praćenjem ne oklijevaju da se žale na svojim platformama na kritiku objavljenu u „tom i tom“ mediju, i mada će to da donese “saobraćaj” prozvanom magazinu, u isto vrijeme će zagorčati život kritičaru u nekoliko sljedećih dana. Producenti u filmskoj industriji, tako, često pozovu fanove i influensere na premijere filmova i stave „blackout“ na kritike profesionalaca do određenog datuma. Nisu ljudi naivni...
Moj prvi napad na gomilu desio se otprilike prije osam godina, kad je većina moje spisateljske zarade dolazila od operskog novinarstva: kritike, intervjua, članaka vezanih za operu i klasičnu muziku. Međunardna zvijezda, sopranistkinja koja je vrlo popularna, meni se nije dopala u jednoj ulozi (dok je, recimo, u Verdijevoj „Aidi“ nekoliko godina ranije bila savršena), niti sam mislila da je Donicetijeva opera u kojoj je imala glavnu ulogu ozbiljno umjetničko djelo, pa sam pokušala da objasnim zašto, u magazinu „Opera Canada“ za koji sam pisala kritiku. Ukratko, halabuka je trajala nekih nedjelju-dvije (jedan kolega me je uporedio sa Trampom… jedan čitalac opisao kao “bitchy”... standardne stvari), a onda se gomila smirila i našla druge zanimacije. A ja sam saznala da „bel canto“ ima ozbiljne fanatike.
Slična ali opet drugačija situacija desila se kad sam bila jedina koja je branila “regie” pristup reditelja Dimitrija Tcherniakova Mocartovoj operi Don Đovani, koji je radnju smjestio u palati oligarha čiji zet, neobrijani hipik srednih godina Don Đovani, prosto voli svaku ženu koja dođe u posjetu. Uvijek je lakše, bar meni, naći se kao jedina koja brani nešto oko čega postoji konsenzus da nije dobro, nego biti jedina koja kritikuje nešto što se svakome svidja, ali i u jednom i drugom slučaju morate razraditi dobre, ne-emotivne argumente.
Don Đovani, foto: Toronto star
Od tada sam više puta slušala graju oko nečega što sam napisala ili rekla u emisiji, pa sad imam protokole za sebe kako da prođem kroz takve situacije, a da ne utiču previše na moje pisanje. „Gomila“ je sad, for better or for worse, dio posla. Ako uzimate riječ javno, i ako to radite sa integritetom, biće reakcija. Vaš posao nije da se dopadnete, nego da kažete istinu kako je vidite i objasnite je drugima najbolje što možete.
O svemu ovome sam razmišljala kad sam čitala neki dan o aferi “Stub soli” Zetskog doma, mog lokalnog crnogorskog pozorišta u koje idem kad god sam na Cetinju. Jedan kritičarski portal je poslao dvije kritičarke da pišu o predstavi po tekstu Aleksandra Radunovića, i obje su se vratile iz pozorišta bez entuzijazma. Autor se žalio na kritiku na svojoj društvenoj stranici. Fanovi i kolege su branili autora. Tango umjetnik-kritičar se zapetljao.
Evo što sam za deceniju i kusur naučila o sličnim situacijama objavljivujući kritike – operske, književne, a odnedavno na mom „Substacku“ pišem o čemu god mi se piše, za moje pretplatnike – ali i kao autor tri knjige koje su bile zapažene i kritikovane. Dakle, bila sam i na strani kreatora i na strani kritičara.
-
Umjetnik nikad ne treba da komentariše kritiku. Ne postoji scenario u kojem umjetnik ostavlja dobar utisak kad se žali na kritiku, kako i gdje god javno se žalio. Umjetnički rad vidite kao plemenit, možda i plemenitiji od kritike (mada ako je kritika dobra, i ona može postati umjetnička disciplina). Kritika na kritiku nije umjetnikov posao. Ona ili on ima svoj posao, kritičar svoj. Žalite se članu porodice, prijatelju, hejt-pregledajte kritičarev fejsbuk i drugo pisanje, podsmijte se u sebi na njihove selfije na instagramu, smatrajte ih čudacima privatno. Ali ako mislite da kritika treba da postoji (a treba, u zdravoj umjetničkoj sredini) i ako vjerujete u slobodu misli i pisane riječi, izbjegnite dramu komentarisanja na društvenim mrežama. Nedostojno je. A najmudriji među stvaraocima će se zapitati: je li išta ovdje fer, i što mogu od ovoga da iskoristim? Ako vam se ne čitaju kritike sopstvenog rada, ni dobre ni loše (a ja sam u ovoj fazi), delegirajte čitanje članu porodice, partneru ili najboljem prijatelju. Koji će znati da prenesu dobro i prećute loše.
-
Kritika se ne piše za umjetnike ili prijatelje; kritika se piše za publiku i potencijalnu publiku koja će platiti kartu, naći nekog da pričuva djecu, voziti iz Budve ili Podgorice, da bi došla u pozoriste. Kritika se piše – dozvolite mi trenutak pompeznosti – za potomke, za istoriju. Novinarstvo je prvi nacrt istorije, i kritika je prvi nacrt kulture: što je, i što znači. I vaš je posao plemenit; drzite ga plemenitim. Ne pišite za kolege ili bivše profesore. Pišite za čitaoca. Ovo je vrlo teško u Crnoj Gori, gdje nijedan mejnstrim medij nema kritičara na platnom spisku, bilo koje vrste. Hoćemo li vidjeti ijednoga za naših života? Kritičara koji bi pisao za regularnog čitaoca, ne za magistre teatrologije ili doktore filmske semiotike. Ako to ne radimo, ne radimo svoj posao. Ovo će vas mozda šokirati, kolege, ali: kritika je i obrazovna i populistička forma. Naš je posao da regrutujemo mušterije za umjetničku disciplinu o kojoj pišemo, čak i kada kritikujemo nečiju kreaciju.
-
Nezgodno je kad je kritika, kao što je slučaj u Crnoj Gori, delegirana na svoj profesionalni portal. U takvim slučajevima često, nesvjesno, počnemo da pišemo za stručnu publiku i za svoje kolege i za ljude koji već rade u sektoru (znam kako ovo ide, jer više godina pišem za dva specijalistička muzička magazina u mom gradu). Ponekad navratim na portal crnogorskih pozorišnih kritičarki i mada se često složim, ponekad se pitam da li smo vidjeli istu predstavu. Kad sam prije nekoliko godina gledala “Kučku” u Zetskom domu, pričala sam svakome o tom komadu danima. To je bio komad kakav bi se lako mogao naći na bilo kojoj evropskoj pozorišnoj sceni, a suštinski su teme crnogorske. A onda sam pogledala kakve je kritike dobio. Vox kritičarskog portala nije mogao da podnese “Kučku” i našao je u istoj mnoge probleme. Pokušavala sam da razumijem odakle nezadovoljstvo dolazi i pretpostavljam možda iz opšteg nezadovoljstva pozorišnom scenom u Crnoj Gori? Kad sve počne da izgleda loše na isti način? Ili možda, ovo ponekad radimo kao kritičari, bas želimo da pojedemo biftek a nama su dali dimljenog lososa, i naša je kritika o našem nezadovoljstvu glede nedostatka bifteka na tanjiru. (Uvijek treba pisati kako je ono što je na tanjiru pred nama napravljeno, ma koliko se nama konzumira nešto drugo, napravljeno na drugačiji način.) Ne znam. S druge strane, dvije kritike “Stuba soli”, predstave koju nijesam gledala a hoću čim se nađem na Cetinju, zvuče meni, kao udaljenom čitaocu, fer. Ukus i sud su komplikovani. Jedno znam, kritičarev je posao da nas ubijedi u njegovu viziju, a umjetnikov da nas ubijedi u svoju.
Dakle – da sumiram jugokomunistički – svako na svoj radni zadatak. A dva zadatka su veoma različita. Pozorišni trudbenik će gledati u pravcu Harolda Pintera, Martina McDonagh, Pine Bausch, whatever. Kritičar će gledati u pravcu Susan Sontag ili Janet Malcolm. Često neće moći da podnesu jedni druge. A na ovom raskolu, kultura će rasti i razvijati se.