Misao na webu
CRNA GORA,
peripetije

Pozorišni Popaj & kaznena ekspedicija

Radunović, Printscreen: Teatrovizija/FDU
U ime tinejdžera u sebi kojem je Popaj nekad bio kul lik, pozivam ga kolegijalno da se ne opterećuje kritikama i nastavi da radi svoj posao kako zna i umije, a po spisku nagrada koje navodi u svoju odbranu vidim da je uvjeren da zna, i da umije

Sigurno svi već znate – opet se crnogorska pozorišna čaršija uznemirila zbog oštre kritike. Niste za to čuli? Naravno da niste, koga briga za pozorište, ali neka, ispričaću. Ovako, kritičarka Maja Mrđenović na sajtu „Peripetija“ objavila je negativnu kritiku predstave „Stub soli“ Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“, po tekstu Aleksandra Radunovića, u režiji Javora Gardeva.

Predstavu nisam gledao, iako hoću prvom prilikom kad se zateknem u Crnoj Gori. Pogledaću „Stub soli“ ne razmišljajući o kritikama, ali ne razmišljajući ni o entuzijazmu autorske ekipe kojoj se sviđa to što je urađeno. Ni jedno ni drugo ne bi trebalo da se tiče publike. Kritičari ionako nisu „normalni gledaoci“, niti u Crnoj Gori od njih zavisi da li će predstava imati publiku ili neće.

Sa druge strane, ko god je preko grbače i jetre prevalio makar jedan pozorišni proces, zna da se ekipa, ako je dobra i posvećena, na kraju skoro uvijek zaljubi u svoju predstavu, bila ona dobra ili loša. Tako je to od kad je svijeta i pozorišta, ta kratkoročna pozorišna povezanost prelijepa je i strašna, i tu se krije jedan poseban đavo. Pa kad neko, a taj neko su uglavnom kritičari i kritičarke, poslije velikog posla udari na to zajedništvo, na rad i trud, taj pozorišni đavo učini da eksplodiraju redom sujete, zabole želuci i žuljevi, zapeče čovjeka sve i dođe mu da pljune u vazduh, što ponekad i uradi. E tada mu se to uglavnom vrati nazad, posred čela.

Ne bih pisao ovaj tekst i život bi bio lakši meni, mom uredniku i dragoj publici, da ovog puta pljuvačina na jedine tri aktivne pozorišne kritičarke u Crnoj Gori nije stigla sa zaista vidljive adrese. Pa da pređem na stvar: kritičarku Maju Mrđenović prilično neukusno je okarakterisao pisac Aleksandar Radunović. Ne znate ko je pisac Aleksandar Radunović? Popaj. Iz Buksovaca. Sad sigurno znate. Reagovanje u formi nereagovanja na kritiku Aleksandar Radunović je objavio na svojoj facebook stranici „Popaj“, koju prati 8,6 hiljada ljudi, pred kojima je kritičarku Maju Mrđenović olako proglasio ne samo za mrziteljku njega i njegovog djela, nego i za mrziteljku, a time valjda i neprijatelja svekolikog pozorišta i svih pravih pozorišnih autora koji, tvrdi Popaj, od kritičarke Mrđenović i njenih koleginica nikad nisu dobili pozitivnu kritiku, ali jesu traumu, jer te tri „dame“ (tako to džentlmen Popaj), jednostavno ne vole pozorište, uz to o njemu ništa i ne znaju.

I eto ga. To je dovoljno. Ko ima želudac neka ode na stranicu „Popaj“, da onjuši pljuvaonicu koja se širi u komentarima. Sad je sve džaba. Popaj iz Buksovaca je svoje rekao, fanovi neka potvrde da je on majstor i legenda, a u Popajevom reagovanju mogu naći ime i prezime kritičarke, pa neka je lociraju na fejzbuku i direktno joj kažu što misle o svima kojima se ne sviđa ono što radi njihov omiljeni dramski pisac.

Neprijatno je sve to pratiti. Pogotovo kad reagovanja dolaze s takvih pozicija, kad se navodno ne brani sopstveni tekst (bilo bi divno jednom pročitati iskrenu odbranu sopstvene genijalnosti, ali za to treba biti zaista lud), nego nekakav viši cilj, u ovom slučaju pozorište i svi pozorišni stvaraoci ugroženi baukom kritike. Uz to etablirani dramski pisac i profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti u svom nereagovanju napominje kako mu je posebno žao mladih stvaralaca, koji su već toliko istraumirani kritikom, da se više i ne usuđuju da stvaraju. Na to se kritičarkama nema što reći, osim jedno ljudsko – hvala. Jer mladi autor ili autorka koji odustanu od svoje umjetnosti zbog par loših kritika, zaista možda i trebaju da potraže drugo zanimanje. Možda da se oprobaju u kritici?

Prosto da čovjek poželi da svaka umjetnička scena u Crnoj Gori ima po jednu „kaznenu ekspediciju“, po mogućnosti žensku, jer zaista malo što na površinu iznosi sve naše gadosti i želju za jednoglasnim veličanjem lika i djela, kao kad se mala grupa ujedini i odluči da skenira naš rad, pa još ta grupa i ima što da kaže, i zna kako to da napiše. Zbog toga je skandalčić koji upravo potresa pozorišnu scenu na jednom fejzbuk zidu tako zahvalan za posmatranje, iako je samo jedan od takvih slučajeva posljednjih godina.

Nikad kanalizacija sujete ne ispliva i pokaže nam se trodimenzionalno u eteru kao u trenucima kad autore, direktore i umjetnike, zaboli nekakav kritički tekst koji jedva do kraja pročita pedesetak ljudi. Ali i da ga je pročitalo dvoje, i dalje bi jednako boljelo. Jednostavno, ljepše je kad je kritika pozitivna. Priznajem. Jeste. I sâm sam od kritičarki o kojima piše Popaj (nazivajući ih „Kaznena ekspedicija“ jer tako ih, valjda, zovu svi istinski pozorišni autori u Crnoj Gori) dobijao oštre kritike. Osjećaj nije baš najprijatniji. Ponekad i ja pomislim da moju genijalnost kritičarke nisu shvatile. Ali što da se radi. I kritičari su ljudi. Kritičarke isto, pogotovo ta naša „kaznena ekspedicija“ koja ponekad zaista reže najhladnijim, tankim sječivima, od kojih osjetljivog autora prvo prođu prijatni trnci, a onda osjeti bol u solarnom pleksusu iz kojeg se, kažu znalci, rađaju velike predstave.

E sad, kad smo kod kritičarki koje su prozvane u Popajevom reagovanju, kao redovni čitalac tekstova objavljenih na sajtu „Peripetija“, i kao ljubitelj pozorišta, usuđujem se da tvrdim da je ozloglašena „kaznena ekspedicija“ što se tiče pozorišne pismenosti, obrazovanja i poznavanja određenih elemenata scenske umjetnosti, čak i u najslabije napisanim kritikama na višem nivou od većine pozorišnih stvaralaca u Crnoj Gori, makar onih koje sam imao priliku da slušam kako govore o pozorišnoj umjetnosti. Pa ako već Popaj smatra da kritičarke ne umiju s ljubavlju da pišu o pozorištu jer nisu napravile nijednu predstavu, onda očekujem od pozorišnih radnika da se teorijski obrazuju i naoružaju ozbiljnim kritičarskim aparatom, pa da krenu u pozorišne ekspedicije, tako potkovani teorijskim znanjem i raskošnom praksom. Ko to preživi, pričaće o pozorištu i praviti predstave.

Autorskoj ekipi predstave „Stub soli“, u kojoj ima ljudi koje cijenim i volim, želim da poručim kako uprkos kritikama navijam za to da kritičarke ovog puta nisu bile u pravu. U to ću, nadam se, imati prilike da se uvjerim uskoro. Ali ne moram pogledati predstavu „Stub soli“ da bih mogao poručiti kolegama i koleginicama da nije baš lijepo javno kukumavčiti ako se nekome naše djelo ne dopada, a još je ružnije diskvalifikovati nekog argumentima koji, jednostavno, ne idu dalje od internih kavgi i trača. Ali koga briga jesu li kvalifikacije argumentovane. Bitno je samo to sa koje adrese stižu, i koliko je ta adresa vidljiva i glasna. A ova sa koje je stigla posljednja pljuvačina na crnogorske kritičarke vrlo je glasna, i vrlo vidljiva, što stvar čini dodatno neukusnom.

Zbog toga, u ime tinejdžera u sebi kojem je Popaj nekad bio kul lik, pozivam ga kolegijalno da se ne opterećuje kritikama i nastavi da radi svoj posao kako zna i umije, a po spisku nagrada koje navodi u svoju odbranu vidim da je uvjeren da zna, i da umije. To je valjda dovoljno za autorski spokoj. Nas ostale pozorišne radnike i radnice zaista ne mora ovako hrabro da brani od kaznenih ekspedicija, pa kad zakucaju i na naša vrata, valja nam se odbraniti dobrim predstavama.