Opereta “Vesela udovica” (u originalu Die lustige Witwe) postigla je ogromni uspjeh neplanski i neočekivano. Niko od angažovanih koji su radili na komadu za bečko pozorište Theater an der Wien nije sanjao da će upravo ovim djelom najaviti novo, “Srebrno doba” bečke operete (“Zlatno doba” se desilo u kasnom devetnaestom vijeku, a ako ste gledali Bečke novogodišnje koncerte sjetićete se operete “Slijepi miš” kralja valcera Johanna Straussa II iz 1874. godine.).
Libretto “Udovice” je, kako je to često bio običaj, prerađen i adaptiran od jednog ranijeg komada i njegove njemačke adaptacije. “Ataše iz ambasade”, komični komad francuskog pozorišnog pisca Henri Meilhaca poslužio je kao osnova i nije imao nikakve veze sa Crnom Gorom. U njemu, baron Scharpf, ambasador u Parizu ispred male osiromašene njemačke državice, pokušava da provodadžiše brak između bogate udovice sunarodnice koja je tu u posjeti i grofa koji je ranije napustio zemlju, kako udovičin novac ne bi otišao stranom drzavljaninu.
Država je mala — komad je pisan prije njemačke unifikacije 1870. — nasljednica enormno bogata i na turneji po Evropi, a grof lezilebović i plejboj kojeg treba usmjeravati. Ta se polazna struktura zadržala u “Udovici". U međuvremenu se mnogo što promijenilo u Evropi, geopolitički i ekonomski, Njemačka se ujedinila, i te 1905, kad su libretisti Leo Stein i Viktor Leon počeli da rade na bečkoj “Udovici”, mnogo toga je trebalo ažurirati, počev od države iz koje bogata nasljednica dolazi.
Originalna bečka postavka iz 1905.
Nijesam uspjela naći, a nastaviću da tražim, kako su Stein i Leon, i kasnije sam kompozitor, austrougarski Slovak Franz Lehar, došli do dogovora oko Crne Gore. Da li ime Montenegro zvuči muzički, zaokruženo, ili je ono što bi se kasnije u dvadesetom vijeku opisalo kao filmično? Je li neko od njih boravio u Crnoj Gori i tako pronašao inspiraciju? Koliko je Crna Gora i njena knjaževska, a onda kraljevska dinastija, bila u bečkim novinama prvih godina vijeka, te još uvijek belle epoque?
Koji god da je razlog, Hanna Glawari, glavni lik “Vesela udovice”, i njena ljubavna komplikacija, grof Danilo Danilovitsch, prvi sekretar ambasade, su iz male siromašne države po imenu Montenegro - tj. bili su sve dok zvanični cenzor, anticipirajuci diplomatski skandal, nije naložio promjenu imena države u nešto više operetski. “Pontevedro” je kompromis kojim je problem riješen. Međutim, bilo je kasno da se promijene već napravljeni kostimi, koji su na premijeri prepoznatljivo crnogorski, što je i komentarisano u novinskim kritikama. Niko nije prevaren novokovanicom “Pontevedrini”.
Ambasador u opereti se i dalje zove baron Mirko Zeta, sekretar ambasade je i dalje Njeguš, karakter po imenu Bogdanovitch je konzul, Pritschitsch, njegova žena Praskowia, Kromow i njegova žena Olga, su i dalje među sporednim ulogama. Radnja je smještena u Pariz, najglamurozniji grad devetnaestog vijeka, a osobito su naglašeni noćni život, Chez Maxim, i kan-kan. Pariz je urban i kosmopolitski, dok su “Pontevedrinci” više patrijarhalnog, parohijalnog, komunitarnog pogleda na svijet. Takva je, djelimično, i podjela muzičkog materijala među karakterima.
Ništa od ovoga međutim nije uvredljivo kako su nekad recimo određene jugoslovenske, čitaj beogradske kulturne kreacije uvredljivo satirizovale vječno ruralne Crnogorce. Postoji duga tradicija u operi i opereti (a i drugim umjetnostima) da se “drugi”, naizgled varvarin, zapravo pokaže kvalitetnijim ljudskim bićem od našinaca, sugrađana i rodbine. Meni je u “Udovici” svaki karakter drag, a omiljeni muzički brojevi pripadaju Pontevedrincima: sopranska arija o šumskoj vili, “Vilja” koju Hanna pjeva obučena u tradicionalnu nošnju i uz hor njenih sunarodnika, i šaljivi duet zavođenja izmedju Danila i nje koji koristi konjsko klackanje kao motiv, “Heia, Mädel aufgeschaut”. Ne smijem zaboraviti ni romantični “Lippen Schweigen”, duet koji pređe u ritam valcera kad i sopran i bariton pjevaju zajedno.
Režija: Manuela Kloibmüller, foto: sommeroperette.at
Ako unesete “Vilja” u YouTube ili na internetsko pretraživanje, pokazaće vam se opseg reprezentacija Pontevedrinaca tokom decenija u različitim produkcijama, pod različitim rediteljima. Kako je “Udovica” postajala popularnija i njeno izvođenje sve češće i međunarodnije, prepoznatljiva veza sa crnogorskim folklorom i istorijom je naravno oslabljena. Ima produkcija u kojoj Pontevedrinci ne pripadaju nekoj prepoznatljivoj kulturi, ili su neka futuristička, ili su mješavina više njih, ili su ‘pogrešna’ balkanska kultura – prepoznatljivo turska ili Lale ili bokeljska-mletačka ili albanska ili bliskoistočna ili čak sa elementima indijskog. Ali svako malo naide reditelj koji ozbiljno pogleda u porijeklo ovoga izmišljenog naroda i odluči da uvede malo istorije u priču. Srce mi je preskočilo kad sam naletjela na slike iz produkcije Clausa Gutha u Frankfurtu od prije nekoliko godina, koja kao da je najmila kostime iz Narodnog muzeja Crne Gore.
Bar pet filmskih verzija “Udovice” je napravljeno od tog prvog izvođenja 1905. u Beču koje se ponovilo više od 400 puta. Muzički motivi iz ove operete se pojavljuju u više djela pozorišnih i filmskih. Libreto na engleskom, uz razne adaptacije, popularan je na engleskom govornom području, a koristila ga je i njujorška Metropolitan Opera u njihovoj najnovijoj “Udovici” (sa Renee Fleming i Susan Graham, zvijezdama Meta).
U Beču pred Prvi svjetski rat, “Udovica” je bila toliko popularna da je prgavi, pametni, antinacionalistički novinar Karl Kraus, kojemu je bilo preko glave, izjavio “I kad dođe smak svijeta, svi orkestri u ovom gradu će nastaviti da sviraju ‘Veselu udovicu’”. Naravno izjava je danas zastarjela; kroz smak svijeta će se čuti neke omni-prisutne pop zvijezde i to ne uživo nego na telefonskim aplikacijama, ali ako neki evropski orkestar u nekom ćosku tom prilikom počne “Vilju”, čujte, ne bih se žalila.