Klinton, Ontario je, posmatrano iz Toronta, zabačen. Nemoguće je do njega doći evropskim metodom – dakle, vozom ili biciklom. (Doduše i Cetinje, gdje sam odrasla, ima sličnu sudbinu.) Mora se imati auto da bi se došlo do gradića u kojem živi prva kanadska dobitnica Nobelove nagrade za književnost, Alice Munro.
Previše je prostora u Kanadi, praznog, nepotrebnog, koji nas dijeli (populaciju jedne Poljske), po regionalnim, urbano-ruralnim, klimatskim, ekonomskim osnovama. Rusija je pretpostavljam slična, i Munro je često poređena sa Čehovom. Junaci njene proze su geografsko i istorijski specifični kao što su Čehovljevi. Paradoksalno, jer on nije naš savremenik, Čehovljeva menažerija bila mi je bliža kad sam prvi put čitala Munro. Ona je uvijek bila na oltaru američkih pisaca. Johnatan Franzen je fan, a prestižni magazin Njujorker najčešći novinarski izdavač.
Na vijesti o Nobelu, koja je iznenadila mnoge od nas što smo se radovali naznakama da će Margaret Atwood biti prva kanadska dobitnica, uz talas pohvala dva kritička eseja otvorila su prostor za neslaganje. Spisateljica Lydia Millet i kritičar Christian Lorentzen objavili su tekstove u kojima autorki zamjeraju uski fokus i reduktivni, nepolitički pristup ljubavnim peripetijama sitne buržoazije u malim gradovima Kanade.
Zašto bi nas ovi ljudi interesovali, pitala se kritika, a ja sam čitala i potvrdno klimala glavom. Uzmimo Mavis Gallant, drugu kanadsku spisateljicu, govorila sam sebi, i ona je pisala samo kratke priče, ali koliko je bila drugačija! Koliko je vidjela svijeta i koliko pisala o njemu; tu je opseg, razumijevanje, cinizam prema međuljudskim odnosima i ulozi novca… Ona je živjela u Parizu, pobogu! (snobizam stigne i najpažljivije među nama, pazimo.)
Godine prođu, život se dešava, doživim ja dvadesetu godinu emigracije u Kanadi i neki kasni proces oneobičavanja ove zemlje kojoj sam, bila sam sigurna, nekomplikovano i rado pripala od prvog dana. Prošlo je dvadeset godina, objašnjavam sebi, upoznala si i mapirala gdje su zaključana vrata, što je normalno - u prvim godinama boravka pretpostavlja se da su sva vrata otključana. A tu je i kriza srednjih godina, koja se emigrantima javlja drugačije. (“Palo mi je na pamet juče da sam pogriješio u svemu, potpuno u krivu od samog početka, iako ne znam šta je bio početak, i početak čega… U jednom neodređenom momentu u magli prošlosti, odlučio sam da je netačna propozicija istinita i napravio pogrešnu odluku,” piše bosansko-američki pisac Aleksandar Hemon u knjizi Ovo ne pripada tebi, a kao da citira Talking Heads: “I pitaš se, kako sam dospio ovdje, u ovu kuću, u ovaj brak? Kako u ovaj život a ne neki drugi, i zašto?)
Kako god, nedavno naletim na dvije priče Alice Munro koje nekim čudom imaju crnogorsku sadržinu i konačno ih pažljivo pročitam. Dakle, ne sadržinu srpsku, hrvatsku ili bosansku – balkanske regije koju anglofonci obično poznaju – nego baš crnogorsku. Antologiju sa pričom “Albanska virdžina” držala sam u ličnoj biblioteci već duže – nepročitanu – a zbirku priča iz 2004. Bjegunac sam kupila kako bih konačno pročitala Trikove, priču sa junakom po imenu Danilo Adžić.
Trikovi počinju scenom u kojoj se mlada junakinja po imenu Robin u malom neimenovanom mjestu u Ontariju sprema za put u Stratford, grad poznat po pozorišnom festivalu. Njena sestra i komšija, koji igraju karte dok Robin čeka da joj se zelena haljina dostavi sa čiščenja, ne razumiju čemu gužva i nervoza. Robin je medicinska sestra i živi sa sestrom koja ima zdravstvene probleme i treba staranje. Čitaocu je postepeno prikazano da Robin ponavlja put od prošle godine, kad je nosila zelenu haljinu na matine predstave “Antonije i Kleopatra”, izgubila tašnu sa dokumentima, novcem i voznom kartom, i kad je stranac na ulici, koji je šetao dobermana, upitao je li sve u redu. Stranac, po imenu Danilo (Daniel) Adžić, je iz Crne Gore – tada još dio Jugoslavije, ali precizira se više puta da je baš iz Crne Gore. Živi sam u Stratfordu i ima časovničarsku radnju. Mlada mu žena ukazuje povjerenje i prihvati da ga prati do kuće kako bi joj pozajmio novac za povratak i spremio večeru za dvoje.
"Trikovi" u produkciji Bremenskog teatra lutaka
Kroz slobodni, indirektni stil naracije, Danilo je opisan kako ga vidi naivna Robin koja nije vidjela svijeta, djevojka bez iskustva ljubavnih veza ali koja je upravo odgledala “Antonija i Kleopatru”, sklona fantazijama što ih teatar pothranjuje. I mi zajedno sa njom vjerujemo Danilu. To je slika crnogorske muškosti kako bi je zamislila/idealizovala upravo takva djevojka, baš pod tim uslovima. Pretpostavljam da je Munro znala za crnogorski priručnik folk etike, pa se nekako i čojstvo tu potkralo, čojstvo kao briga i kuvanje za gosta. Da skratim, Danilo je sasvim okej i pouzdan, mi to naprosto znamo, zajedno sa Robin.
Razgovor među njima teče prirodno, pa zajedno sa Robin saznamo da se Danilo uskoro vraća u Crnu Goru da završi neka porodična posla i da ne zna kad će moći da se vrati. Na željezničkoj stanici, oni se filmski poljube (skoro da čitalac može čuti violine), Danilo joj traži obećanje da, umjesto pisama, sljedeće godine dođe u isto vrijeme u Stratford u istoj zelenoj haljini, odgleda svoju predstavu, i zakuca na njegova vrata. Tada će se njihova veza nastaviti.
Robin potom provede čitavu godinu u znaku Crne Gore, proučavajući geografiju i istoriju u mjesnoj biblioteci. Kad se priča vrati u sadašnjost, Robinina prošlogodišnja haljina nije spremna i ona odluči da kupi sličnu zelenu, sa ‘modernijim’ krojem. Predstava je, jer ništa u pričama Alice Munro nije slučajno, Šekspirova “Kako vam drago”, u kojoj Rozalind, prerušena u momka, traži u magičnoj šumi Arden svog vjerenika Orlanda. Nakon predstave Robin pokuca na Danilova vrata, on prekida rad na nekom satu i bijesno ih otvara, odmahne rukom i zalupi ih.
Prvi put slomljeno srce je prelaz u novu fazu života, u fazu kad je djevojka malo vidjela svijeta i počinje da ga mapira, premda iz svog rodnog grada koji nije mrdnula. Ljeto prelazi u zimu, Robin je u četrdesetima, efikasna glavna sestra u psihijatrijskoj bolnici, živi sama (sestra je, očekivano, umrla mlada), živi kako hoće, ima afere ali ne duge veze. Kod Alice Munro likovi su često žene van bračne formule, koje se nikad nisu udale, koje su se pokajale po udaji, ili su udovice. U ovome Munro nastavlja dugu tradiciju spisateljki na engleskom jeziku koje su centrirale upravo takve karaktere, uključujući Jane Ostin (čiji se romani završe po sklapanju braka), George Eliot (šta reći o braku Doroteje i Kazaubona?), ili sestre Bronte.
Munro (92) je generacija u kojoj su neudate žene čitane kao ekscentrične, što je svakako slučaj u mnogim drugim kulturama i danas – ali za Munro one su veoma ‘centrične’, dakle u centru priče. Jednog dana nekoliko starijih pacijenata na putu za drugu bolnicu nađu se privremeno u Robininoj bolnici, i jedan od njih, nemušt, slab, čini joj se… mora biti Danilo. “Aleksandar Adžić,” Robin čita u kartonu pacijenta, rođen u Bjelojevićima, Crna Gora, Jugoslavija, emigrirao te i te godine kako bi se pridružio bratu-blizancu Danilu koji je emigrirao prije njega… gluvo-nijem od malih nogu… demencija… Živio sa bratom do bratovljeve smrti 1995…
Nemoguće. Odbijam, misli Robin. Blizanci! Apsurdno. Loše napisano. Nemoguće za povjerovati (kaže Robin sebi, kao što će čitalac reći Munro. Robin: čitateljka vlastitog života). Mora biti da je Danilo bio negdje trenutno izašao kad sam mu pokucala na vrata? Ali kod Šekspira zabune oko identiteta dovode do potrebnih intriga i razrješavanja, a ne cementiranja problema! Kasnije, Robin razmišlja da bi njihova veza, sve i da se nastavila, bila teško održiva – kako bi živjeli, on sa bratom kome treba pažnja, ona sa sestrom kojoj treba njega? (Kao kod Šekspira, kreiran je dvo-ženski i dvo-muški par, ovdje sestra-sestra i brat-brat, ali su im date peripetije koje sprečavaju a ne oslobođaju.)
Možda je i bolje ovako, po prvi put u životu Robin proba tu misao – bolje brutalni kratki rez, nego sporo višegodisnje odvajanje. Među njenim pacijentima postoje ljudi koji vjeruju da češljevi i četkice za zube moraju uvijek da su složeni po striktnom redu, cipele da su okrenute na pravu stranu, svi koraci prebrojani, ili će se desiti katastrofa. Možda je, Robin razmišlja, za sve kriv njen odabir pogrešne zelene haljine. Htjela bi da podijeli s nekim ovu misao. Sa njim.
Foto: AFP
Šta je neizbježno a šta slučajno, šta nam nametnuto a šta smo sami sebi odabrali: to je pitanje kome se Alice Munro često vraća. Često se njeni karakteri boje slobode, ili se objeručke bace u priliku koja daje iluziju slobode... ili je to sloboda koja baš ne pjeva kao sto su sužnji pjevali o njoj. U “Albanskoj virdžini”, Munro kreira edvardijansku figuru poput Edit Duhram, dobrostojeću putnicu Balkanom prije prvog svjetskog rata, ženu po imenu Lotar koja jeste iz Kanade ali zapravo dolazi iz Britanskog carstva. Ona bude kidnapovana na granici Albanije i Crne Gore, negdje na Skadarskom jezeru, njen vodič je ubijen – plemenska krvna osveta – a ona odvedena u sjevernu Albaniju kao neočekivani plijen. Jedini način da se spase od udaje koju je porodica otmičara za nju ugovorila u razmjenu za novac je da postane virdžina. To joj savjetuje franjevac koji posjećuje lokalna plemena, i ona to postane – preseli se u kulu, gdje živi sama kao muškarac, vodi ovce na ispašu i stara se o stadu za pleme, što oni tolerišu neko vrijeme.
Pred početak zime, franjevac načuje da se opet priča o prodaji neudate strankinje, dakle došlo je vrijeme za bjekstvo. Poslije dugog hoda kroz šumske puteve koje samo franjevac poznaje, par stiže u Skadar, gdje Lotar nalazi britanski konzulat. Prije puta brodom u domovinu, moraće da se ponovo navikne da priča engleski, sjedi na stolici, jede nožem i viljuškom.
Ali priča je dvostruka: priča o Lotar je ispričana naratorki, novoj vlasnici knjižare u Viktoriji, najzapadnijem gradu Kanade. Njena ekscentrična (ovoga puta udata) poznanica Šarlota priča ovu povijest sa bolesničkog kreveta, kao “ideju za film”. Dok pratimo Lotar, paralelno saznajemo o životu naratorke koja se (naravno) preselila iz maloga grada u Ontariju poslije afere kojom je prekratila sopstveni brak. Umjesto da ostane u novoj vezi, otputovala je što dalje može i od bivšeg muža i od ljubavnika. Šarlota, koja je izmislila Lotar, preživi svoju bolest, ali nestane iz grada, zajedno sa mužem, pa dvije žene izgube kontakt. Dani prolaze, naratorka razmišlja kakav bi život bio da su ljubavnik i ona ostali zajedno (topao-hladan, ali trajan brak, odlučuje). Gledajući kako se grad brzo mijenja, ona razmišlja: “Zar ne bismo radije imali sudbinu da joj se podredimo? Nešto, bilo što, što nas preuzme, umjesto ovih slabašnih odluka koje donosimo, ovih proizvoljno potrošenih dana?”
Crna Gora se javlja ranije u priči, kao mjesto gdje je Lotar planirala da ide ali ne uspijeva. “Nikad neće vidjeti Cetinje, prijestonicu Crne Gore – rekli su joj da to ne bi bilo mudro. Nikad neće vidjeti zvonik gdje su turske glave nekada visile, niti platan pod kojim se pjesnik-knjaz obraćao svom narodu.” U noći u kojoj je kidnapovana, Lotar ne može da spava i odlučuje da malo prošeta uzbrdo, iza grada, “samo da vidi ruševine za koje zna da su tamo, među maslinama, i austrijsku tvrđavu na stijeni, i tamno lice planine Lovćen.”
Poglavlje iz knjige eseja Lost in Canada: An Immigrant’s Second Thoughts (Sutherland House, Toronto, 2022) Lidije Perović. Prevod sa engleskog je autorkin.