Nešto mi je posljednjih mjeseci Daša Drndić u mislima kad hodam po Torontu. Godine 2018/19, američki kulturni mediji su bili odlučili da polude za njenim pisanjem i dubinske kritike, sve odreda pozitivne, pljuštale su na sve strane. (Ona je propustila većinu te slave, umirući u junu 2018.) Na tom talasu sam i ja objavila analizu za Los Angeles Review of Books o njenom radu i mjestu koje u njemu zauzima Jugoslavija. Provela sam mjesece uz njene knjige, debele, prgave, opsjednute, povrijeđene i naljućene, dokumentarističke, i uvijek, uvijek, direktno ili posredno, pisane o Hrvatskoj u kojoj je živjela, o Hrvatskoj koja je htjela da revidira Drugi svjetski rat, te njeno mjesto u njemu, a kojom je efikasno vladala njena (tada) hegemonska etno-desnica.
Zasto je Drndić bila opsjednuta fašizmima? Zbog Hrvatske.
Prekasno sam otkrila njene knjige, praktično iste godine kad je umrla. Tada sam i saznala za njen mali (anti)kanadski opus, Umiranje u Torontu, i Canzone di guerra, napisane o njenoj i ćerkinoj izbjegličkoj emigraciji u Kanadi koja nije potrajala. Ove su knjige najmanje poznate u anglosvijetu — jer su o Kanadi, što ne zanima Amerikance — i samo je jedna od njih, Canzone di guerra, prevedena (u Britaniji, za malog ali Balkanu i Srednjoj Evropi važnog izdavača Istros Books).
U njenim poznatijim knjigama poneki kanadski flashback se potkrade, ali rijetko. Čini mi se da sam upravo tako saznala, čitajući roman EEG, za njenog prijatelja iz Toronta koji je sa porodicom izbjegao iz Sarajeva tokom rata i ostao. U Sarajevu je radio kao novinar, pozorišni teoretičar. Njemu je “uspjelo” da ostane. Ali ni on, kao Daša, nije radio u profesiji, saznala sam pošto smo se upoznali na kafi. Potražila sam na internetu, našla mu email i nekoliko dana kasnije smo pričali o Daši i postjugoslovenskim glavoboljama. On je tada prolazio kroz terapiju citostatiscima. Bio je to početak prijateljstva, ali prekasni. Godinu dana kasnije, javljeno mi je da je umro. Pepeo mu je supruga nosila u Sarajevo, po njegovoj želji.
Onda sam naslijedila njegovu suprugu kao prijatelja. To je malo manje glatko išlo, ali je bilo vrijedno truda. Nažalost i ona je umrla poslije godine-dvije. Vrijeme kosi bez milosti. Rekla mi je da su se njene tinejdžerke podijelile kad su došle u Toronto iz Sarajeva devedesetih. Jedna se odmah odomaćila, dok je druga odmah shvatila da tu nema ničega za nju, čak ni prijatelja. Jedna je i dalje u Torontu, podiže djecu sa mužem iranskog porijekla. Druga se vratila u Sarajevo prvom prilikom.
Drndić je pisala na više mjesta da kad su se njena ćerka i ona morale preseliti iz Beograda, njihovog višedecenijskog doma, u Dašinu očevinu u Rijeku, ranih devedesetih, da je ta migracija bila jednako šokantna kao njihova docnija migracija u Toronto. Ali evidentno je da je Kanada šokirala na drugačiji način. Obje su knjige napisane po povratku, kad nije bilo potrebe pregovarati geokulturnu pripadnost: Kanada je u Drndićevim knjigama zemlja koja je rekla Ne i kojoj smo rekli Ne.
Autofikcija je nezgodna forma za analizirati: u okviru prepoznatljivih realističnih karaktera i situacija koje odgovaraju piščevom životu, pisac može izmisliti bukvalno sve. Nemoguće je razdijeliti istinu od fikcije u njenim knjigama o Torontu, ali se bojim da su neke od najgorih stvari istinite. U Canzone di guerra naratorka ide kasno noću van grada, sa nekoliko drugih balkanskih iseljenika u potrazi za kešom, da rade smjenu u marketinškoj firmi čiji je vlasnik Indijac Sikh, da pakuju više stotine brošura u više stotina koverata, po velikoj brzini, za male pare.
To zvuči istinito, iako su detalji biće pretjerani. Scena u kojoj naratorka aplicira za socijalnu pomoć takođe zvuče istinito, kao i one u kojima ona i ćerka apliciraju da usvoje mačku. Drndić je odmah zapazila proceduralnost kanadskih socijalnih i državnih institucija, što često prelazi u kontraproduktivnost. Vrlo je moguće da joj je mlada službenica udruženja za udomljavanje napuštenih kućnih ljubimaca rekla da ne mogu da usvoje mačku jer su rekli da ne namjeravaju da je kastriraju, a na to je Drndić dodala humorne i apsurdne efekte koje čine njeno pisanje prepoznatljivim. Poslije dužih pregovora, mačka se konačno dovodi u stan...
Sigurno je istinita njena duga lista bivših Jugoslovena koji su prešli sa poslova srednje i više srednje klase u lumpenproleterske poslove i poslove radničke klase prelaskom u Kanadu. I dan-danas redovno upoznajem ljude sa Zapadnog Balkana koji se šokiraju, nakon što ih je Kanada specijalno odabrala zbog elitnih kvalifikacija, da ne mogu da nađu posao u struci — odmah, sljedeće godine, ili čak više godina kasnije. Posebno ako rade u tzv. kreativnim industrijama, ili novinarstvu, ili nevladinom sektoru, ili imaju diplome društvenih nauka, sociologije, istorije. I posebno ako su odrasli u komunističkim ekonomijama gdje su se poslovi zadržavali do kraja života, bez potrebe da se mnogo mijenja.
Malo što destabilizuje srednje klase, pa i srednje klase iz komunističkih zemalja, kao emigracija u neku stranu zemlju, gdje će morati da rade radničke poslove. Mao Cetungova kulturna revolucija je nasilno selila kineske intelektualce na farme da obrađuju zemlju; zahvaljujući globalnim migracionim i demografskim trendovima, obrazovane srednje klase iz nestabilnih zemalja popunjavaju rangove radničke klase u ekonomski stabilnijim, koje se ne obnavljaju demografski.
Ova nemogućnost da se bude intelektualac u novoj zemlji je markirala gotovo sve naše pisce u egzilu. Pekić je živio u Londonu a pisao na maternjem, ne na engleskom; njegova supruga arhitekta je izdržavala porodicu. Vjerujem da je i Kiš imao sličnu situaciju u Francuskoj. Partneri/ke su ključne figure u južnoslovenskoj književnosti dijaspore; to, i akademsko zapošljavanje, ako imate sreće. Ne znam kako je Dubravka Ugrešić rješavala pitanje plaćanja računa u Amsterdamu, ali ni ona nije pisala na engleskom ili holandskom. David Albahari je živio u Kanadi, u kanadskoj verziji Teksasa (provincija Alberta) ali nije imao nikakvog interesovanja za kanadska književna gibanja. (Jedan pisac koga znam u Ontariju mi je rekao da su sve njegove pozivnice Albahariju da se angažuje bile učtivo odbijene.) Na koncu se i on vratio nazad u Beograd, pretpostavljam prezadovoljan da ostavi ovu komplikovanu, nejasnu, evropskim očima varvarsku zemlju iza sebe.
Dolazim iz gorštačko-seljačke i sitno buržoaske linije i moja je pripadnost srednjoj klasi nesigurna, nestabilna i lično neuvjerljiva. Po kulturnom kapitalu (obrazovanju) jesam srednja klasa; pa zaradi, generacijskom nasljedstvu, vezama, i nekretninama, apsolutno ne. Na zapadu na sve to dolazi dodatni izbor: između slobode i sigurnosti. Jer je ekonomija kreativnih industrija u digitalnoj eri takva kakva je, mi koji odlučimo da pišemo, ili slikamo, ili pravimo muziku, svjesno odabiramo loše finansije… Tu sabijemo pisanje, razne manje poslove da bi se zarada stabilizovala, predavanje engleskoga kao stranoga jezika, predavanje kreativnog pisanja, marketing, PR, tutoring, admin, ili neki zanat...
Američki pisac David Sedaris uz pisanje je dugo vremena čistio kuće (i sad kad je slavan i bogat, izlazi u duge šetnje da kupi smeće po Sussexu, zašto da ne). Da sam nastavila da radim u administraciji Umjetničkog savjeta grada Toronta te 2009. kad sam dala otkaz na moj poslednji posao punog radnoga vremena, kako bih pokušala da pišem, sad bih sigurno otplaćivala sopstveni (mali) stan. Ali bih bila nezadovoljna. A opet finansijski obezbijeđena. Svaki izbor košta. Moguće da se ljudi dijele na one koji preferiraju stabilnost i one koje prefiraju slobodu, bili emigranti ili ne. Oba izbora koštaju. Niko ne dobije kompletnu lutriju.
Malo se toga Daši Drndić po povratku u Hrvatsku, sviđalo u Kanadi, ali ima i tu zapisanih izuzetaka. Odlazak na veliki horski koncert klasične muzike u katedrali u centru. Činjenica da svi čitaju knjige u podzemnoj željeznici (ovo je bilo prije telefona, NB). Skulpture Inuita (koje smo nekad zvali Eskimi). Istočni dio grada koji se zove Plaža, gdje se blokovi i blokovih lijepih, istorijskih kućica i zgrada nižu sve do parka i plaže, bukvalno — plaže na jezeru Ontario koja je dostupna pješke, bez prepreka industrijskih građevina i poslovnih i stambenih tornjeva. Ovoga ljeta sam često išla u Plažu da ležim na plaži i čitam, i često eto i Daše, njen duh u obilasku njenog omiljenog naselja. U alternativnom životu, u kojem ostaje u Kanadi, ona se i seli u Plažu, eventualno. U ovom životu, it was not meant to be.
Za nas čitaoce je bolje što se Daša vratila u Hrvatsku i nastavila da piše na maternjem jeziku. Kad, kao pisac, napustite maternji jezik, on onda napusti vas: vaša kultura vas zaboravi. Više godina sam pokušavala da uspostavim neke, bilo kakve, kulturne i spisateljske veze sa Crnom Gorom, i pokazalo se nemogućim. Niko nije prorok u sopstvenom selu (a posebno ako ga napuste, i rade kao prorok u drugom, dalekom selu). Niko nije zainteresovan u Crnoj Gori za pisanje ovog crnogorskog emigranta. To jest, nije bio, dok nijesam naišla na Normalizuj. To što čitate ove redove na crnogorskom portalu daje mi nadu.