Sjećam se kao da je juče bilo - upisujem se na fakultet, moja draga bakuta pošla sa mnom, ponosno da me isprati, ruku na srce i da iskontroliše malo proces. Sjela i čeka da predam dokumenta. Vraćaju me, kažu, fali mi uplatnica, siđi dolje, imaš u holu fakulteta da uplatiš. 

Silazim, kilometarski red studenata koji čekaju, jer samo jedan šalter radi. Čekam i ja. Poslije nekog vremena, silazi baba ljuto, de si bre više ti, šta radiš tu, čekam baba, što ću činjetdrugo, ma bježi bre budalo jedna, šta čekaš, daj mi to, pomeriteee see, molim vas, molim vas, moram da prođem, izvinite molim vas, samo da predam nešto. Zemljo otvori se, molim ja tebe, dok mi vena na čelu bubri od srama. Budalo jedna, nikad ništa nećeš završiti ovako čekajući u redu, kaže mi ona dok mi daje uplatnicu. 

Deset godina kasnije, i dalje čekam u redu. Ovog puta na aerodromu. Prešišala su me već dva momka, jedna žena zrelih godina sa starom majkom, jedna majka sa đetetom, mladi zaljubljeni par. Neke sam propustio, a neki su se besramno ugurali. Meni pored nogu jedna žena gura svoju torbu. Opet mi vena bubri na čelu, ovog puta od ljutnje, na nepristojnost, gramzivost, nestrpljenje, nesolidarnost. Volim ja moju babu mnogo. Volio bih da kažem i da mi je žao što me nije naučila da ne budem budala, ali nije. Nemam to u sebi. Što da se radi.

Dajem sebi za pravo da se zovem ljevičarem, pa samim tim i da mislim, pričam i pišem o nekakvoj pravdi, ravnomjernoj raspodjeli resursa, društvenom dobru. Solidarnost mi je omiljena tema, ipak. Bez nje nema ničega od navedenog. A solidarnosti nema u guranju i grabljenju koje živi od iluzije da će više imati ako nekome uskrati novac, hranu, vodu ili mjesto u redu. Neđe sam pročitao da je korijen svih opresija u iluziji o ograničenosti resursa. Dakle, svega ima dovoljno i u izobilju. Problem je što je kod nekoga izobilje, a kod nekoga pustinja. Jer se neko laktao u redu. 

Paradoksalno, posmatrajući one koji nam kroje živote, ipak mi se čini da kod njih solidarnosti ne manjka. Ali među sobom, ne sa cijelim društvom. Brat bratu *bracki*. Čudno, kako se oni s najviše resursa najlakše mogu dogovorit kako da raspodijele moć. Parče kolača tebi, parče kolača meni. 

Mogli bismo glasati da ima više kolača za nas i naše? Može brate, završeno ti je to. Nema guranja, stiže svako na red. Možda Marija Antoaneta nikad nije rekla “Nema hljeba, dajte im kolača”, ali sigurno je tu laž koristio neki laktaroš da se duhovito smije svima koji zahtijevaju “i hljeb i ruže i prava”, dok neko trpa u sebe alavo gadno, bez mjere, siromašnog duha, ali bogate trpeze, vulgarno tumačeći osnovne principe evolucije kao borbu najjačih. A to nam i nije čudno, jer smo prihvatili da nema drugog života do životarenja u kapitalizmu. Kaže fino Marks Engelsu u pismima: 

„Zanimljivo je kako Darvin među zvijerima i biljkama prepoznaje svoje englesko društvo s njegovom podjelom rada, konkurencijom, otvaranjem novih tržišta, pronalaskom i maltuzijanskom borbom za postojanje.”

U prevodu - ko preživi pričaće. Tako da nam nije problem takvo bitisanje, no bi sve bilo OK kad bi samo pohlepni bili manje pohlepni u jednom trulom sistemu koji ohrabruje samo i isključivo pohlepu. Onda nam bode oči, ne što nemaju svi, no što nemamo mi ka’ oni. E to nas žulja, ka’ drača u patiku, jeba nam majku. Od toga nam svima bubri vena na čelu, zaboravljajući da većina nas, bez greške, kad ima priliku da ne uzme nekom mjesto u redu, ili da propusti nekoga kome je više potrebno da stigne prije nas, ipak bira svoju guzicu i guzicu svojih. 

Zato sljedeći put kad budeš u red, budi budala i budi ponosan na to. U tom redu, ti mirno stojiš, ili se pomjeraš nekome ko je star, bolestan, ko nosi dijete, prkoseći svoj gramzivosti, bahatosti i bezobzirnosti ovog društva. 

A možda čak… Veliko možda - budeš najveća budala, pa prkosno odlučiš da ne trpiš samo stoiči i propuštaš one kojima je potrebno i one kojima nije, kao npr ja danas, nego napraviš pukotinu u prostoru i vremenu, otcijepiš jednu stvarnost praveći paralelnu, promijeniš tok svjetskog poretka, ispružiš ruku i iskoristiš kao prepreku rečenicu: “Molim Vas, sačekajte svoj red.” 

Nije sramota bit takva budala. Sramota je nešto drugo.

Sve bi bilo OK kad bi samo pohlepni bili manje pohlepni u jednom trulom sistemu koji ohrabruje samo i isključivo pohlepu

borba neprestana

Budala koja čeka red

Godina 2022. za Crnu Goru predstavlja jubilej – decenija je pregovora u okviru procesa pristupanja EU, ali i decenija organizovanja crnogorske Povorke ponosa. Sasvim slučajno, i meni je značajan ovaj jubilej – decenija je od kad sam podijelio sa svojim okruženjem činjenicu da sam transrodni muškarac. 

Dok gledamo „odbranu porodičnih vrijednosti“ i korišćenje Europride-a u Srbiji za skretanje pažnje sa važnih spoljnjih i unutrašnjih političkih problema, pravi je trenutak da se zapitamo šta o društvu govori način na koji se razgovara o LGBTIQ osobama?

Pozitivna je činjenica da je usvojen Zakon o životnom partnerstvu lica istog pola , ali ono sto nam zakon nije donio je suštinsko prihvatanje LGBTIQ osoba zbog osjećaja solidarnosti i vrijednosti koje zastupamo kao društvo, već odluke donosilaca odluka da bi se dobio štrik na evropskoj mapi obaveza. Upravo takav pristup osnažuje narativ poštovanja ljudskih prava kao moranja u procesu evropskih integracija, a ne kao jednu demokratsku zrelost društva koje je svjesno da je dobro i produktivno samo onda kad je dobro prema svim svojim članovima.

> Potrebni su nam narativi koji povezuju građanske borbe i prepoznaju da nas u osnovi more iste muke

Crna Gora je od „lidera u regionu“ u odnosu na ljudska prava LGBTIQ osoba – mada nijesam siguran u kvalitet regionalne konkurencije – vrlo brzo došla do zemlje u kojoj je za devet mjeseci ubijeno najmanje pet žena, organizovana debata o pravu na abortus na Javnom servisu, u kojoj je bilo uvaženo mišljenje Srpske pravoslavne crkve, ministar ekonomije je tražio konsultacije od mitropolita SPC povodom kreiranja politika nataliteta, dok je govor mržnje, zastupljen i u Skupštini Crne Gore, na svim osnovama porastao, naročito targetirajući žene, LGBTIQ osobe i osobe sa invaliditetom. 

Visok stepen tolerancije i oklijevanje u osuđivanju ovakvih stavova, osnažilo je jednu nasilnu atmosferu, u kojoj se poslanici i ne izvinjavaju za izgovorenu riječ. „Ovo je najava biološkog rata protiv našeg naroda i protiv pravoslavne vjere“, kazala je poslanica Demokratskog fronta Jelena Božović, tokom debate o usklađivanju Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti sa Zakonom o životnom partnerstvu lica istog pola. 

Jovan Vučurović, jedan od lidera iste političke grupacije, navedene izmjene okarakterisao je kao „udar na svetinje, u ovom slučaju na porodicu“. Osim otvorenih napada, zastupljena je i instrumentalizacija ljudskih prava LGBTI osoba, poznata kao pinkwashing. 

Tako je, npr. Javni servis RTCG, pokušao da instrumentalizuje Povorku ponosa, kako bi opravdao prenos ustoličenja mitropolita SPC Joanikija na Parlamentarnom kanalu. Sve navedeno je knjiški primjer strategija anti-rodnog pokreta, koji je dao rezultate širom svijeta, unazađujući demokratiju, a dovodeći na pozicije moći desne, klerikalne struje, koje instrumentalizuju narušavanje ljudskih prava žena i LGBTIQ osoba za politički, ali i materijalni profit.

Kako kvir (i) feministički, demokratski pokreti odgovaraju na ove zabrinjavajuće trendove? Neumorno, ali bojim se nedovoljno efikasno, iako istraživanja pokazuju da je podrška LGBTIQ osobama u mnogim segmentima porasla. Vjerujem da borba za ljudska prava bilo koje marginalizovane grupe nema budućnosti ukoliko se vodi isključivo u okviru identitetskih okvira. 

Ovo stavlja teret na sve manjine, da uprkos svim izazovima, budu aktivno građanstvo, u situaciji u kojoj ni većinsko stanovništvo ne pokazuje zavidan stepen aktivnosti i građanske neposlušnosti. Potrebni su nam narativi koji povezuju građanske borbe i prepoznaju da nas u osnovi more iste muke, ali i da bez ukazivanja na specifičnosti sa kojima se susrijeću neki među nama, nema suštinske borbe za opstanak demokratije.

U jeku ratova, klimatskih katastrofa, ekstremnog siromaštva i rasplamsane mržnje, nemamo privilegiju da budemo umorni, niti svedeni na jedan identitet.

Nemamo privilegiju niti da čekamo na solidarnost da bismo je pružili. Na kraju, kako društvo tretira LGBTIQ osobe, pokazuje kako tretira sebe i kakvu viziju imamo (i da li je imamo) kako društvo treba da izgleda. Krnja demokratija je doživjela poraz. Pitanje je da li je to i naš poraz, ili, uprkos svemu, možemo da živimo solidarnost i stvaramo neko drugačije sjutra.

[Okruženje](https://okruzenje.com/hronika-okruzenja/jovan-ulicevic-podgorica-lgbtiq-nije-strik-na-evropskoj-mapi-obaveza/)

Vjerujem da borba za ljudska prava bilo koje marginalizovane grupe nema budućnosti ukoliko se vodi isključivo u okviru identitetskih okvira

PODRUČJE BORBE

Krnja demokratija je doživjela poraz

Volim riječi. Napisane, izgovorene, pomišljene, u svim oblicima i formama. Volim njihova bezbrojna značenja izvajana od najrazličitijih materijala koji postoje u našim glavama, njihovu ljepljivost za naše unutrašnje svjetove, njihovu snagu da te svjetove održavaju u životu kao produžetke naših umnih utroba. 

Volim oštricu riječi koja raskrinkava sakriveno, a naročitom me toplinom ispunjava blagost riječi koje brinu, grle i povezuju. Volim i kako se nekih riječi gadim kada u društvu drugih prave zajednicu moćnika koji pokušavaju držati druge nemoćnima. Volim i kako se neke riječi mogu izlizati, iako su nekad poput ognjišta grijale sve zajednice okupljene oko njih. Takve riječi zapravo najviše volim, možda baš zato što osjećam, možda pomalo narcisoidno, moralnu obavezu da budem jedan od ljudi koji će ih unutar zajedničkih radionica, brusiti sve do ponovnog sjaja bezbroj puta obrađenog starog drveta. 

**MOJ DŽEPNI VOKABULAR**

Jedna od takvih riječi je solidarnost, još jedna je briga. Volim ih do kosti. Nekad ih i mrzim. Nekad ih se gadim. Zavisi od toga ko ih i zašto izgovara, čak i kad sam to ja. Kakve to vrijednosti nose ove riječi?

Slušam  i čitam o antifašizmu, o istorijskom nasljeđu ovog krša i drače u kojima sam i ja nikao, sazdan od istog tog krša i drače. Slušam i čitam o feminizmu, o ljevici, o pravdi, o idejama. Slušam, da je važno voditi dijalog, argumentovano razgovarati, važno je poštovati civilizacijske vrijednosti, slušam kako je neophodno umrežavati se. Sve je to važno da zapišemo i kažemo, pretvorimo u vrijedne riječi, jedra nositelje ideja. Važno je da kritikujemo. Aktivni građanin je građanin kritičar. Važno je i da praksa prati teoriju. Ne želimo samo mislioce, jer ništa ne rade u životu osim što misle. Ne želimo ni samo djelatnike, jer se za sekunda pretvore u poslušnike. 

Riječi, a ne djela. Ili bješe djela, a ne riječi? A jesu li riječi djela? Ili su djela možda riječi? 

U svemu tome, je li važno što osjećamo? Možda čak i što osjećamo dok definišemo sve to… Ili nam to muti racionalno djelovanje i otpisuje nas kao neuračunjive. Na cijeli ovaj paket pitanja, pokušao bih da odgovorim onako kako najbolje i znam, djelujući riječju o osjećaju, u ovom slučaju o osjećaju solidarnosti koji iznova učim da definišem, pa taman kad je uklešem u svoj džepni vokabular, desi se događaj koji me protrese, utirući put novog načina življenja.

**PROMJENA DNK**

Prošlog mjeseca imao sam priliku da po prvi put budem dio [Mreže Žena u crnom](https://zeneucrnom.org/), beskrajno važnih, beskompromisnih, malo je reći hrabrih aktivistkinja, osnovanih 1991. godine, kao feministkinje i antimilitaristikinje, koje već 30 godina stoje protiv rata, primaju udarce za sve nas, neumorno daju svoje riječi za našu budućnost, znajući da je vrijeme koncept i da bez uranjanja u prošlost, nema ni izranjanja u budućnosti. 

Slušao sam o sjećanjima, odavanju počasti mnogima koji više ne dišu, ali čija će djela dovijeka kucati, slušao sam o bogatstvu dijeljenja i to malih resursa što jedan kolektiv ili pojedinac može da ima. I pričao sam, u kolektivu u kojem svakoga zanima šta imaš da kažeš ili pitaš. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/a7a9dcfc-45f3-40d9-8814-35bf0ab97863)
Žene u crnom, Beograd, 9. novembar, 2019{.caption}

Možda još važnije, osjećao sam, možda kao nikad do tada, koliku snagu njegovanje kolektiva može da ulije u jednog čovjeka, mijenjajući mu DNK za vijek vjekova. Baš u takvom prostoru, promišljao sam, ali i osjećao solidarnost i brigu, brigu za kolektiv, kolektivnu brigu za svaku osobu, prkoseći individualističkom shvatanju brige o sebi i za sebe. 

Kad se pitam, šta je antifašizam, šta je ljevica, šta je feminizam, dolazim do samo jednog odgovora, koji mi je zapravo dala jedna, meni naročito posebna, Žena u crnom – solidarnost na djelu – ni manje, ni više. Sasvim dovoljno. Taj odgovor je značio izostanak elitizma i priznanje da se ne zna sve i da se sluša i pita neko s drugačijim iskustvom. 

**PUSTI SVOJ GLAS**

Tako su, na primjer, Žene u crnom slušale transrodne osobe, ne dovodeći u pitanje moje i mjesto mojih trans saboraca/kinja unutar feminističkog i mirovnog pokreta. Pokazale su mi da je solidarna praksa zaustavit se u riječi, kako bi drugi imali prostora da nešto kažu. Vidio sam da je u redu ne znati sve, nemati odgovore, čak i sukobiti se i razviti veliko prijateljstvo iz toga. Vidio sam da solidarnost postoji i đe ne postoji savršenost, čak i kad se sudari ego sa egom, i kad se bunimo protiv visokih očekivanja kolektiva. 

> Počinuo od stalnog njegovanja sebe samoga, misleći da sve moram sam, sam da naučim, da radim, da vodim borbe koje su često jako usamljena mjesta

Vidio sam da nekad ne moraš da pitaš je li potrebna podrška, da možeš samo da je pružiš, bezrezervno. Da se brzo spakuješ i zaputiš u drugu zemlju kad je nekome loše, samo da kažeš – tu sam za tebe i ne znam za daljinu i granicu. Da pokažeš da nije sramota nemati, i da znaš da ne otkidaš od sebe kad podijeliš to malo što imaš dok dovodiš u pitanje sistem koji nekima daje malo, a pušta druge da uzimaju mnogo. 

Naučile su me da je važno buntovno pustiti svoj glas, čak i kad misliš da to ništa neće promijeniti. Da je neprospavana noć mala cijena za pustiti glas protiv nasilja i rata. Njegovale su me i počinuo sam. U tom trenutku, počinuo od stalnog njegovanja sebe samoga, misleći da sve moram sam, sam da naučim, da radim, da vodim borbe koje su često jako usamljena mjesta. Ili se bar tako čine. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/83b9866a-4dc0-46d8-88fa-757292ce5a2e)
Sjećanje na žrtve zločina u Štrpcima{.caption}

Drznuo sam se da napišem ponešto o solidarnosti i kolektivnoj brizi, riječima i vrijednostima o kojima znamo toliko mnogo… A što ne bismo znali još više? U solidarnosti nema granica, bedema, pasoša i kontrolora. Oni su samo u našim unutrašnjostima, unutar kojih se bojimo prelaska zamišljenih linija. Solidarnost je ranjivost, rizik da se neće imati ko pobrinuti za nas kad se izložimo. Jednom sam pročitao da je korijen svih opresija iluzija o ograničenosti resursa. I solidarnost je resurs. Iluzija je da je ograničena. Zato volim tu predivnu, ishabanu riječ – solidarnost. Na kraju, šta je solidarnost, ako ne, jedna beskrajna želja za povezanošću. 



Ne želimo samo mislioce, jer ništa ne rade u životu osim što misle. Ne želimo ni samo djelatnike, jer se za sekunda pretvore u poslušnike


Budala koja čeka red

Krnja demokratija je doživjela poraz

Ta predivna ishabana riječ - solidarnost