Misao na webu
CRNA GORA,
PODRUČJE BORBE

Krnja demokratija je doživjela poraz

Vjerujem da borba za ljudska prava bilo koje marginalizovane grupe nema budućnosti ukoliko se vodi isključivo u okviru identitetskih okvira

Godina 2022. za Crnu Goru predstavlja jubilej – decenija je pregovora u okviru procesa pristupanja EU, ali i decenija organizovanja crnogorske Povorke ponosa. Sasvim slučajno, i meni je značajan ovaj jubilej – decenija je od kad sam podijelio sa svojim okruženjem činjenicu da sam transrodni muškarac.

Dok gledamo „odbranu porodičnih vrijednosti“ i korišćenje Europride-a u Srbiji za skretanje pažnje sa važnih spoljnjih i unutrašnjih političkih problema, pravi je trenutak da se zapitamo šta o društvu govori način na koji se razgovara o LGBTIQ osobama?

Pozitivna je činjenica da je usvojen Zakon o životnom partnerstvu lica istog pola , ali ono sto nam zakon nije donio je suštinsko prihvatanje LGBTIQ osoba zbog osjećaja solidarnosti i vrijednosti koje zastupamo kao društvo, već odluke donosilaca odluka da bi se dobio štrik na evropskoj mapi obaveza. Upravo takav pristup osnažuje narativ poštovanja ljudskih prava kao moranja u procesu evropskih integracija, a ne kao jednu demokratsku zrelost društva koje je svjesno da je dobro i produktivno samo onda kad je dobro prema svim svojim članovima.

Potrebni su nam narativi koji povezuju građanske borbe i prepoznaju da nas u osnovi more iste muke

Crna Gora je od „lidera u regionu“ u odnosu na ljudska prava LGBTIQ osoba – mada nijesam siguran u kvalitet regionalne konkurencije – vrlo brzo došla do zemlje u kojoj je za devet mjeseci ubijeno najmanje pet žena, organizovana debata o pravu na abortus na Javnom servisu, u kojoj je bilo uvaženo mišljenje Srpske pravoslavne crkve, ministar ekonomije je tražio konsultacije od mitropolita SPC povodom kreiranja politika nataliteta, dok je govor mržnje, zastupljen i u Skupštini Crne Gore, na svim osnovama porastao, naročito targetirajući žene, LGBTIQ osobe i osobe sa invaliditetom.

Visok stepen tolerancije i oklijevanje u osuđivanju ovakvih stavova, osnažilo je jednu nasilnu atmosferu, u kojoj se poslanici i ne izvinjavaju za izgovorenu riječ. „Ovo je najava biološkog rata protiv našeg naroda i protiv pravoslavne vjere“, kazala je poslanica Demokratskog fronta Jelena Božović, tokom debate o usklađivanju Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti sa Zakonom o životnom partnerstvu lica istog pola.

Jovan Vučurović, jedan od lidera iste političke grupacije, navedene izmjene okarakterisao je kao „udar na svetinje, u ovom slučaju na porodicu“. Osim otvorenih napada, zastupljena je i instrumentalizacija ljudskih prava LGBTI osoba, poznata kao pinkwashing.

Tako je, npr. Javni servis RTCG, pokušao da instrumentalizuje Povorku ponosa, kako bi opravdao prenos ustoličenja mitropolita SPC Joanikija na Parlamentarnom kanalu. Sve navedeno je knjiški primjer strategija anti-rodnog pokreta, koji je dao rezultate širom svijeta, unazađujući demokratiju, a dovodeći na pozicije moći desne, klerikalne struje, koje instrumentalizuju narušavanje ljudskih prava žena i LGBTIQ osoba za politički, ali i materijalni profit.

Kako kvir (i) feministički, demokratski pokreti odgovaraju na ove zabrinjavajuće trendove? Neumorno, ali bojim se nedovoljno efikasno, iako istraživanja pokazuju da je podrška LGBTIQ osobama u mnogim segmentima porasla. Vjerujem da borba za ljudska prava bilo koje marginalizovane grupe nema budućnosti ukoliko se vodi isključivo u okviru identitetskih okvira.

Ovo stavlja teret na sve manjine, da uprkos svim izazovima, budu aktivno građanstvo, u situaciji u kojoj ni većinsko stanovništvo ne pokazuje zavidan stepen aktivnosti i građanske neposlušnosti. Potrebni su nam narativi koji povezuju građanske borbe i prepoznaju da nas u osnovi more iste muke, ali i da bez ukazivanja na specifičnosti sa kojima se susrijeću neki među nama, nema suštinske borbe za opstanak demokratije.

U jeku ratova, klimatskih katastrofa, ekstremnog siromaštva i rasplamsane mržnje, nemamo privilegiju da budemo umorni, niti svedeni na jedan identitet.

Nemamo privilegiju niti da čekamo na solidarnost da bismo je pružili. Na kraju, kako društvo tretira LGBTIQ osobe, pokazuje kako tretira sebe i kakvu viziju imamo (i da li je imamo) kako društvo treba da izgleda. Krnja demokratija je doživjela poraz. Pitanje je da li je to i naš poraz, ili, uprkos svemu, možemo da živimo solidarnost i stvaramo neko drugačije sjutra.

Okruženje