Volim riječi. Napisane, izgovorene, pomišljene, u svim oblicima i formama. Volim njihova bezbrojna značenja izvajana od najrazličitijih materijala koji postoje u našim glavama, njihovu ljepljivost za naše unutrašnje svjetove, njihovu snagu da te svjetove održavaju u životu kao produžetke naših umnih utroba.
Volim oštricu riječi koja raskrinkava sakriveno, a naročitom me toplinom ispunjava blagost riječi koje brinu, grle i povezuju. Volim i kako se nekih riječi gadim kada u društvu drugih prave zajednicu moćnika koji pokušavaju držati druge nemoćnima. Volim i kako se neke riječi mogu izlizati, iako su nekad poput ognjišta grijale sve zajednice okupljene oko njih. Takve riječi zapravo najviše volim, možda baš zato što osjećam, možda pomalo narcisoidno, moralnu obavezu da budem jedan od ljudi koji će ih unutar zajedničkih radionica, brusiti sve do ponovnog sjaja bezbroj puta obrađenog starog drveta.
MOJ DŽEPNI VOKABULAR
Jedna od takvih riječi je solidarnost, još jedna je briga. Volim ih do kosti. Nekad ih i mrzim. Nekad ih se gadim. Zavisi od toga ko ih i zašto izgovara, čak i kad sam to ja. Kakve to vrijednosti nose ove riječi?
Slušam i čitam o antifašizmu, o istorijskom nasljeđu ovog krša i drače u kojima sam i ja nikao, sazdan od istog tog krša i drače. Slušam i čitam o feminizmu, o ljevici, o pravdi, o idejama. Slušam, da je važno voditi dijalog, argumentovano razgovarati, važno je poštovati civilizacijske vrijednosti, slušam kako je neophodno umrežavati se. Sve je to važno da zapišemo i kažemo, pretvorimo u vrijedne riječi, jedra nositelje ideja. Važno je da kritikujemo. Aktivni građanin je građanin kritičar. Važno je i da praksa prati teoriju. Ne želimo samo mislioce, jer ništa ne rade u životu osim što misle. Ne želimo ni samo djelatnike, jer se za sekunda pretvore u poslušnike.
Riječi, a ne djela. Ili bješe djela, a ne riječi? A jesu li riječi djela? Ili su djela možda riječi?
U svemu tome, je li važno što osjećamo? Možda čak i što osjećamo dok definišemo sve to… Ili nam to muti racionalno djelovanje i otpisuje nas kao neuračunjive. Na cijeli ovaj paket pitanja, pokušao bih da odgovorim onako kako najbolje i znam, djelujući riječju o osjećaju, u ovom slučaju o osjećaju solidarnosti koji iznova učim da definišem, pa taman kad je uklešem u svoj džepni vokabular, desi se događaj koji me protrese, utirući put novog načina življenja.
PROMJENA DNK
Prošlog mjeseca imao sam priliku da po prvi put budem dio Mreže Žena u crnom, beskrajno važnih, beskompromisnih, malo je reći hrabrih aktivistkinja, osnovanih 1991. godine, kao feministkinje i antimilitaristikinje, koje već 30 godina stoje protiv rata, primaju udarce za sve nas, neumorno daju svoje riječi za našu budućnost, znajući da je vrijeme koncept i da bez uranjanja u prošlost, nema ni izranjanja u budućnosti.
Slušao sam o sjećanjima, odavanju počasti mnogima koji više ne dišu, ali čija će djela dovijeka kucati, slušao sam o bogatstvu dijeljenja i to malih resursa što jedan kolektiv ili pojedinac može da ima. I pričao sam, u kolektivu u kojem svakoga zanima šta imaš da kažeš ili pitaš.
Žene u crnom, Beograd, 9. novembar, 2019
Možda još važnije, osjećao sam, možda kao nikad do tada, koliku snagu njegovanje kolektiva može da ulije u jednog čovjeka, mijenjajući mu DNK za vijek vjekova. Baš u takvom prostoru, promišljao sam, ali i osjećao solidarnost i brigu, brigu za kolektiv, kolektivnu brigu za svaku osobu, prkoseći individualističkom shvatanju brige o sebi i za sebe.
Kad se pitam, šta je antifašizam, šta je ljevica, šta je feminizam, dolazim do samo jednog odgovora, koji mi je zapravo dala jedna, meni naročito posebna, Žena u crnom – solidarnost na djelu – ni manje, ni više. Sasvim dovoljno. Taj odgovor je značio izostanak elitizma i priznanje da se ne zna sve i da se sluša i pita neko s drugačijim iskustvom.
PUSTI SVOJ GLAS
Tako su, na primjer, Žene u crnom slušale transrodne osobe, ne dovodeći u pitanje moje i mjesto mojih trans saboraca/kinja unutar feminističkog i mirovnog pokreta. Pokazale su mi da je solidarna praksa zaustavit se u riječi, kako bi drugi imali prostora da nešto kažu. Vidio sam da je u redu ne znati sve, nemati odgovore, čak i sukobiti se i razviti veliko prijateljstvo iz toga. Vidio sam da solidarnost postoji i đe ne postoji savršenost, čak i kad se sudari ego sa egom, i kad se bunimo protiv visokih očekivanja kolektiva.
Počinuo od stalnog njegovanja sebe samoga, misleći da sve moram sam, sam da naučim, da radim, da vodim borbe koje su često jako usamljena mjesta
Vidio sam da nekad ne moraš da pitaš je li potrebna podrška, da možeš samo da je pružiš, bezrezervno. Da se brzo spakuješ i zaputiš u drugu zemlju kad je nekome loše, samo da kažeš – tu sam za tebe i ne znam za daljinu i granicu. Da pokažeš da nije sramota nemati, i da znaš da ne otkidaš od sebe kad podijeliš to malo što imaš dok dovodiš u pitanje sistem koji nekima daje malo, a pušta druge da uzimaju mnogo.
Naučile su me da je važno buntovno pustiti svoj glas, čak i kad misliš da to ništa neće promijeniti. Da je neprospavana noć mala cijena za pustiti glas protiv nasilja i rata. Njegovale su me i počinuo sam. U tom trenutku, počinuo od stalnog njegovanja sebe samoga, misleći da sve moram sam, sam da naučim, da radim, da vodim borbe koje su često jako usamljena mjesta. Ili se bar tako čine.
Sjećanje na žrtve zločina u Štrpcima
Drznuo sam se da napišem ponešto o solidarnosti i kolektivnoj brizi, riječima i vrijednostima o kojima znamo toliko mnogo… A što ne bismo znali još više? U solidarnosti nema granica, bedema, pasoša i kontrolora. Oni su samo u našim unutrašnjostima, unutar kojih se bojimo prelaska zamišljenih linija. Solidarnost je ranjivost, rizik da se neće imati ko pobrinuti za nas kad se izložimo. Jednom sam pročitao da je korijen svih opresija iluzija o ograničenosti resursa. I solidarnost je resurs. Iluzija je da je ograničena. Zato volim tu predivnu, ishabanu riječ – solidarnost. Na kraju, šta je solidarnost, ako ne, jedna beskrajna želja za povezanošću.