Kada se dogodio moj prvi odlazak kod ginekologa imala sam devetnaest ili dvadeset godina, nisam sigurna. Sjećam se da sam bila jako ponosna na sebe što počinjem sa redovnim ginekološkim kontrolama i vodim brigu o svom zdravlju. Tada mi nije smetalo ni što sam znala da ću dugo čekati pred vratima. Ponijela sam  knjigu - studiju Huga Klajna „Osnovni problemi režije“. Učinila mi se kao  najbitnije štivo na svijetu, jer mi jedini problem i jeste bila režija. Udubljivala sam se u materiju dok se nije nakupilo nekih četrdeset minuta čekanja. Neka teta je pored svih trudnica i starijih žena ušla preko reda, sa kesom i dvije čokolade koje bi, ako bi se spojile imale pola metra. Dobro je imati pola metra čokolade. Drugim ženama je pregled trajao kraće nego tetin, a onda je došao red na mene i moj prvi susret sa spekulumom. 

Ta sprava mi liči na hvataljku za kugle sladoleda. O tome mislim dok gola, raširenih nogu sjedim na stolici na koju sam se jedva popela, a doktorica bira koji će spekulum iskoristiti za mene. Iznenada u prostoriju ulazi medicinska sestra koju prvi put vidim. Ne gleda me u oči,  gleda me u vaginu onako izdaleka i komentariše da se opustim, da spekulum nije ništa strašno i da je doktorica za mene izabrala  najmanji mogući. Imam osjećaj da je konstatacija mišljena kao kompliment. To mi je bizarno. 

Sestra još neko vrijeme ostaje u prostoriji u razgovoru sa doktoricom koji se ne tiče mene. Nisam stidljiva, ali to je i dalje moj prvi ginekološki pregled, za koji me nisu pripremile kakvim uvodom ili edukativnim ohrabrenjem. I dalje mogu da osjetim neprijatnost od toga da me potpuno nepoznata osoba gleda i komentariše golu, pa makar to bilo i u medicinske svrhe. Srećom nakon odlaska medicinske sestre, pregled se završava, a doktorica i ja sijedamo za njen radni sto. 

Gomila pitanja odnosi se na lične podatke o menstrualnom ciklusu, potencijalnim promjenama i seksualnoj aktivnosti. Nisam sigurna, da li  otvorenost na bilo koji način pomaže u tim situacijama da se ne osjetiš kao da si iz nekog razloga ugrožen. Kako god okreneš uvijek je čudno kad te neko tako hladno pita da li si seksualno aktivan, od kada, da li koristiš zaštitu ili ne, a naročito je čudno ako te pita koliko si imao/la partnera. Ipak, odgovaram na to pitanje doktorici, bez prigovora, jer su me i prethodna pitanja išamarala, ni sama ne znam zašto. Hoću reći, uplašena sam. Bilo mi je neprijatno dok me pregledala, kad je iskoristila spekulum, bilo mi je neprijatno kad je sestra ušla, dok me ispitivala. Sve vrijeme mi je neprijatno, a pravim se da nije, jer sam velika đevojka, još i studentkinja režije. Čitam “Osnovne probleme režije”, profesora Huga Klajna. Čitam Brehtovu “Dijelektitku u teatru” i Joneskovog “Nosoroga.” Ubijeđujem se da je sve u redu, da me nije sramota, da nema razloga da me bude sramota, da ne budem zatucana ćurka, ali nakon mog odgovora na  pitanje  koliko sam partnera imala do sada, doktorica  zaključuje: “Znači više dečaka imaš, Hana.”

Za potrebe razumijevanja apsurdnosti situacije navešću poptuno nevažan i krajnje intiman podatak. *Body count* je bio 2. Neprijatno mi je što to sada pišem, ali tada mi je bilo gore.Vi shvatite kako hoćete, ali ja sam doktorkin zaključak i ton kojim ga je izgovorila shvatila kao opomenu.  Od tog trenutka ne odlazim kod ginekologa naredne dvije godine. Osjećam se užasno posramljeno. 

Nakon dvije godine, znajući za moj strah, par starijih drugarica počinje da me nagovora da odem kod ginekologa. Navodim njihovu starosnu dob samo zato što većina drugarica mog godišta u tom trenutku nikada nije ni bilo kod  ginekologa. U međuvremenu mijenjam izabranu doktoricu. Odaberem po preporuci jedne od starijih prijateljica i stvarno djeluje super! Mlada je, prijatna, ljubazna, sve pet! Opet stolica, opet spekulum, ali ovaj put i ranica na grliću materice. Na licu mjesta (dok sam još gola na stolici), pita me koliko sam puta imala nezaštićene odnose. 
Kažem - jednom, ali onda se ispravim i kažem da sam mislila - više puta ali sa jednim partnerom. Gospođa i dalje gleda u grlić moje materice i govori: “Meni se čini da nije bilo samo jednom, nego mnogo više puta.” Dodaje lekciju da svaki put kada imamo nezaštićene odnose sa nekim, to je kao da imamo odnos sa svim osobama sa kojim je taj partner imao odnose i sa svim osobama sa kojima su njegovi partneri imali odnose i sa svim partnerima sa kojima su partneri našeg partnera imali odnose. Moje nježno srce eksplodira na ginekološkoj stolici. 

Kako se sad računa moj *body count*? Doktorica zaključuje da se radi o milimetarskoj ranici, ali da su one obično prouzrokovane HPV-om. Da bi me umirila, valjda, dodaje još i to da je većina djevojaka ispod dvadeset i pete pod HPV-om, jer isuviše vjeruju svojim partnerima. Komentariše i kako se djevojke u Podgorici ne mogu naučit da koriste kondom, a onda poslije kukaju.

Pošto je odrađena kolposkopija i uzet bris, odlazim sa staklenom pločicom na kojoj se nalazi uzorak ćelija sa grlića moje materice i nosim ga negdje, ne sjećam se gdje. Ne sjećam se jer sam od onog trenutka na stolici osjećam kao da mi je glava pod vodom. Znam samo da nalaze treba  pokupiti u Institutu za javno zdravlje, da tamo treba doći što ranije, ogromne su gužve, jer tu po nalaze dolaze ljudi iz cijele Crne Gore. Sjetim se da sam i ja jednom čekala tu, da je bio ogroman red, da sam došla u sedam, da su unutra bile neke digitalne tabele sa tasterima i da sam se i tad zbunila i nisam uzela šta je trebalo da uzmem. Čim sam izašla na vazduh, pločica sa uzorkom ćelija grlića moje materice mi je ispala i razbila se. 

U međuvremenu, pomirim se sa tim da imam HPV iako zapravo nikada nisam dobila dokaz (laboratorijski nalaz) da ga imam. Prolaze tri godine dok se opet ne ohrabrim da odem kod ginekologa, jer mi postaje draže da umrem od HPV-a nego da odem na pregled. Misao o ranici raste u mojoj glavi kao tiha opasnost, toliko velika da ponekad sanjam košmare o njoj, ali već tri godine ne radim ništa u vezi toga. Samo da napomenem - u najvećem broju slučajeva rak grlića materice je prouzrokovan HPV-om, tako da realna opasnost postoji. Nisam umislila.

Ovaj put odlazim kod privatne doktorke u privatnu kliniku gdje su svi tako ljubazni i mirišljavi. Samo je spekulum jednako odvratan. Doktorica se blaženo smješka dok me pregleda, a onda nakon par minuta još blaženije zaključuje: “Hana draga, pa ovo nije ništa!” Insisitram na tome da se urade testovi, jer sam ubijeđena da mora biti nešto. Što sam u suprotnom  bila ubijeđena da imam HPV prethodne tri godine? Ona sipa na moju vaginu nekakvu tečnost koja bi trebala da promijeni boju ukoliko postoje bilo kakvi virusi ili infekcije. To se ne dešava, ali užasno peče, toliko da jedva ustajem i oblačim se. Doktorica se i dalje blaženo smješka dok mi saopštava da sa papirima odem na šalter. Zvaće kad budu gotovi testovi. Pohvaljuje moj odgovoran odnos prema zdravlju i dodaje da pretpostavlja da se radi o ranici koja je nastala mehaničkim putem što nije ništa neuobičajeno. Tečnost je pokazala da nema ničega, ali će za svaki slučaj provjeriti. 

Zbunjena, novootkrivenim stanjem, odlazim do šaltera gdje mi djevojka koja tu radi saopštava da  pregled košta sedamdeset eura, a testovi četrdeset i pet. U tom trenutku imam sedamdeset eura studentskog kredita, koji se dobija na svaka dva mjeseca i pedeset eura ušteđevine koje sam predvidjela za ovo. Srećom ostaje za taksi, jer ne mogu da hodam od one magične tečnosti. Nakon dvije nedjelje stižu testovi, pokazuju  da nema ničega, da sam zdrava, ali ja sam u tom trenutku isuviše zbunjena da bih se radovala. Zbunjena sam, ali sigurna da ću od sada ići kod ginekologa samo kada budem imala novca. 

Uprkos svemu, postoji u meni beskonačno obnovljivo razumijevanje za ljekare. Mogu da zamislim da se jednom ginekologu ili ginekološkinji, što se u svojoj karijeri  nagledao/la bolesti, ogade seks, trudnoća, trudnice, porođaji. Mogu da zamislim da je grubost, okutnost i zajedljivost mehnizam odbrane.  Mogu da zamislim da se platom koja se dobija u državnoj bolnici ne nadoknađuju živci i da uslovi uopšte nisu povoljni. Možda ponekad fali i osnovnih, a ne magičnih tečnosti, sprava, aparata... Sve mi to ipak nije značilo ništa kad sam sačekala prvo dvije, a onda i tri godine između ginekoloških pregleda. I sve mi to, opet, neće značiti ništa kada budem otišla kod privatnog ljekara ili ljekarke i dala minimum stotinu eura na pregled. Razlog tome jeste to što najveći dio iskustava žena kod ginekologa u Crnoj Gori jeste sličan mome, a češće i mnogo mnogo gori.

Čini mi se da su mnoga loša iskustva sa ginokolozima i ginekološkinjama u Crnoj Gori opisana u rečenici moje prijateljice: “Osjećam se kao krava.” Ona je ovo izgovorila nakon što je jedna doktorica u Barskoj bolnici opsovala, jer je strecala zbog straha od bola. Doktorica joj je u tom trenutku vršila čišćenje materice nakon porođaja. Na doktoricino “ćuti, jebo te...”, nikakva tužba međutim, već samo pomirenje sa tim da se osjećaš kao životinja, jer si se porodila, jer rađaš i jer “nisi tako vrištala kad si ga pravila”. Doktoricu je porodica moje prijateljice  kasnije i častila novcem, zbog uspješnog porođaja na kom je ona zamalo iskrvarila na smrt. Kasnije mi je rekla da su je ubijedili da je i to bila njena krivica, da je suviše nježna i slaba, da joj koža puca. Ipak, ni ona više nikada nije otišla na kontrolu kod dotične doktorice u Barsku bolnicu. Nastavila je ići u privatne klinike, sa velikim pauzama između pregleda. 


Čini mi se da su mnoga loša iskustva sa ginekolozima u Crnoj Gori opisana u rečenici: “Osjećam se kao krava".

priča sa stola

Moj strah od ginekologa

Pokušajte da zamislite  verziju Brežnjev & Honeker “Poljupca”, samo umjesto Brežnjeva i Honekera, zamislite Andriju Mandića i Ervina Ibrahimovića. 

Dogovor je pao i jezik se sreo sa jezikom. Trnci su prošli kroz tijelo. Ako ste uspjeli, eto, to je taj ružni miks osjećanja koji imam povodom nove vlade i silnih novih ministarstava. Srećom shvatila sam da nam u ovakvim slučajevima može pomoći jedino vještina masturbacije i jedino kolektivna masturbacija. 

Ne znam da li ste nekada mislili o mastrubaciji kao vještini, ali ako stvarno zagrebete malo dublje shvatićete da je u pitanju filozofija ili makar vježba kreativnosti. Masturbiranje je trenutak u kom vas mašta poziva da u morima svakodnevice odaberete detalj - način na koji neko veže kosu ili povlači žilet niz bradu, veš koji se urezao na bokovima, pokret ruku, miris nečije kože, miris nečijeg znoja - sve same esencije, sve suštinske, a sve potpuno nevažne stvari. Dalje, mašta onanije tjera te da gradiš priču u kojoj je svaka fantazija i fetiš dozvoljen i u kojoj sve to čak i ne mora pripadati jednoj osobi. Prošlost, sadašnjost i budućnost spojene su u ovim trenucima koji mogu značiti sve, a i ne moraju značiti ništa. Možda najljepše kod snova i masturbiranja jeste to što u taj prostor svako svakome može da zaluta bez puno koraka i pitanja.

Umjetnost nije mnogo drugačija. Kad se zapitaš šta nekoga natjera da napiše pjesmu ili naslika sliku, u većini slučajeva odgovor je isti. Taj umjetnik ili umjetnica samo je češće vježbao nerv koji ga tjera da se *napali* malo više i onda u toj kreativnoj napaljenosti izmisli sebi baš ono što mu je trebalo - prostor za iskrenost, za fetiš ili tugu, za kritiku ili samokažnjavanje, štagod. 

Međutim, lako je napaliti se na nešto što miriše i što je samo po sebi privlačno, a teško je govoriti o bolnim ili sramotnim stvarima. Pogoni su tu drugačiji od seksualnih, pa ne bih mogla zamisliti da neko tako lako i strastveno obrađuje bilo koju temu povezanu sa našim skupštinarima i vladaocima. Ipak, takav neko mi je jako potreban. 

Čitala sam nedavno roman “Kandže”, Marka Vidojkovića. Tu Vidojković govori o Miloševićevom padu, studentskim protestima, borbi protiv režima i to govori na takav način da imaš osjećaj kako sve oko glavnog lika konstatno smrdi na govna, znoj, krv i spermu. Međutim pošto u sve to Vidojković uvodi lik demonski privlačne žene Nade, glavni lik “Đubreta” i mi zajedno sa njim vozimo se kroz govna i đubre sa fantomskom čarobnicom Nadom zbog koje i teški srpski život nekako lakše pada. Pišući o sranjima o kojima se nikome više ne sluša, Vidojković kao i mnogi drugi umjetnici izmišlja sebi nadu, pakuje je u ono što on želi i hoće - ženu demona. 

Film Radua Žude “[Don’t expect too much from the end of the world](https://normalizuj.me/kultivator/lakse-je-zamisliti-kraj-svijeta-nego-kraj-kapitalizma)”, sa druge strane, ima Angelicu. Od početka do kraja filma toliko si blizu tom liku da na kraju znaš i kako miriše ili gdje joj misao odluta. Angelica te vozi i drži kroz govna Rumunije. Ako se sve i raspadne kao što hoće, makar si bio sa njom i nije ti krivo, pa ćeš možda poželjeti i da spasiš nešto od preostalog svijeta. 

Na slici Endrua Vajeta, “Kristinin svijet” jedini razlog da ne osjećaš svu samoću ovog svijeta jeste što je Kristina tu, prisutna, iako ti je okrenuta leđima sa svim svojim složenim mislima i osjećanjima koja ne vidiš. One ili oni (nedostatak muških likova je ovdje potpuna slučajnost) postoje uprkos govnima i jedino zbog njihove svjetlosti, šljokica i mirisa vrijedi pričati o sranjima svijeta i boriti se protiv istih. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/b7d5c57d-4680-4e75-b0c0-a0ee54cce9d3)
Kristinin svijet, foto: moma.org{.caption} 

Zato u ovom trenutku u kom me je sramota, bijesna sam i gadi mi se što mi zemlju vode 32 guzice,  nalazim spas u kreativnosti mastrubacije, umjetničke mastrubacije, pa zamišljam da je svako od nas postalo neka svoja i svačija nada. Zamišljam da je svako od nas sjeo i napisao jednu apstraktnu pjesmu inspirisanu glupim izjavama Milojka Spajića. Zamišljam recimo izložbu naslovljenu užasno pretenciozno tipa “Dokazi o nekompetentnosti Ervina Ibrahimovića” i slike na kojima umjetnik ili umjetnica tematizuje isključivo određene facijalne ekspresije. Zamišljam da slušam čitav jedan *goth* album inspirisan radom i životom Andrije Mandića. Takav jedan niz umjetničkih djela pomogao bi mi da budem malo manje ljuta, a oni koji bi to vidjeli i čuli odlučili bi da ne glasaju za njih, makar u mojim maštanjima.

Takvo maštarenje, malo je čudno ponekad, ali mi puno pomaže, jer dok lavina uvreda šiba po interenetu na račun čitavog Bošnjačkog naroda zbog gluposti i korpumpiranosti stranke koja se zove Bošnjačka stranka, mene to više ne nervira. Ne zanima me da li ministar prostornog planiranja i urbanizma Slaven Radunović i dalje ostaje pri svojoj izjavi iz 2017. da  postoje vrlo prosti mehanizmi da natjeramo NATO da nas zamoli da izađemo. Samo me zanima o koliko prostim mehanizmima se radi i kako da takav jednog lika kao šta je čika Slaven napišem što bolje i što prije. Dok Potpredsjednik Vlade za međunarodne odnose i ministar vanjskih poslova Ervin Ibrahimović otplaćuje kredit od 40.000 eura uzet od Vlade Crne Gore sa obavezom da za dvadeset godina vrati 8.000 eura, ja mislim samo o tuposti njegovog potrošenog pogleda na slici. 

Ne mislim više o tome da li potpredsjednik Vlade za obrazovanje i odnose sa vjerskim zajednicama Budimir Aleksić i dalje misli da Crnogorci i Egipćani treba da osnuju svoje nacionalne savjete. Zabolje me kojom naftom i kojim gasom ima da upravlja naš novi ministar, Ministastva rudarstva, nafte i gasa Admir Šahmanović i kako će Ministar (ovako se svuda potpisuje kao *Ministar*, ne *Ministarka*)  turizma Simonida Kordić sada da djela kad je bila pravna konsultantkinja u Timu odbrane i zastupanja optuženih pred Međunarodnim sudom za ratne zločinu u Hagu. A prelijepo me zabolje i što je Nikola Zirojević toliko neduhovit i nepristojan da u Skupštini, u službi glupe fore izgovara Fatihu, najsvetiju molitvu muslimana. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/6aa286bb-db42-4921-abe9-2a0b55060190)
@graforidza{.caption}

Iznad svega zabolje me što su formirali vladu koju bi suštinski trebalo da vodi krimi duo Milorad Dodik i Aleksandar Vučić, jer sva trideset i dva člana nove Vlade nisu dorasla zadatku ili bilo kakvom  društvenom angažmanu. Samo mi eto, ideja o tome da par muslimana u takvoj Vladi trebaju predstavljati nekakav štit pred talasom psihopatskog uticaja Vučića i fekalnog Milorada Dodika, pomalo vrijeđa inteligenciju i dušu. 

To što je kao da sjutra ne postoji taj “ljudski bošnjački  štit” ušao u vladu sa strankama koje se zalažu za ukidanje sankcija Rusiji zbog agresije na Ukrajinu, ne priznaju nezavisnost Kosova, protivnici su NATO članstva Crne Gore, negiraju genocid u Srebrenici, podržavaju u Hagu osuđene zločince Radovana Karadžića i Ratka Mladića, nije me začudilo, jer i nije ništa neoičekivano od jedne pragmatične nacionalne stranke kakva je BS. Samo bih voljela da svakome postane jasno da svi oni zajedno nisu predstavnici niti jednog naroda, da sve što rade i misle jeste nauštrb svih naroda koji u Crnoj Goru žive i da je pitanje da li smiju ostati u Skupštini, a tek u Vladi. 

Ipak, sve to što nam više i nije neobično, nije normalno i mi nikada ne bismo smjeli da ga prihvatimo kao takvo. Zato je trenutno jedino do čega mi jeste stalo reakcija u vidu jednoglasnog odjeba kroz društveni i umjetnički angažman kako se umije i zna. Kroz produktivnu mastrubaciju, naravno. 




To što je “ljudski bošnjački štit” ušao u vladu nije me začudilo, samo bih voljela da svakome postane jasno da svi oni zajedno nisu predstavnici niti jednog naroda...

suvi angažman

Vlada & masturbacija

Jedna od najpoznatijih fraza na svijetu kaže: *Prvo sredi svoje dvorište* / *One must cultivate One’s own* garden ili  *Il faut cultiver notre jardin*. Kako svaka fraza ipak nije oduvijek bila narodna umotovorina, smatra se da ova potiče iz pera francuskog filozofa XVIII vijeka, Voltera i da se prvi put pojavila na kraju  njegovog novele  “Kandid ili o optimizmu”. Poznatom novelom pisanom tri dana u nekoj piščevoj euforiji ili maniji, želio se suprotstaviti optimizmu svog doba, optimizmu koji se ticao vjere u nauku, ljubav, tehnički progres i razum. Nasuprot svim dokazima, Volter je bio ogorčen i razočaran. Bio je uvjeren da nauka neće učiniti svijet boljim mjestom, samo će tiranima uvećati moć. Filozofija nikada neće moći da objasni problem zla, samo će istaći ljudsku taštinu. Ljubav je iluzija. Prevrtljivost je neuništivi dio ljudske prirode. Nestalnost i nestabilnost su jedina konstanta. Nada je bolest, pa stoga nameće sebi cilj da nas izliječi od iste. 

**SVE NAŠE OAZE**

Nakon rajskog života u bogatstvu, glavni lik Volterove novele - Kandid i njegova ekipa kreću u sopstveno istraživanje svijeta u kom bivaju surovo suočeni sa ubistvima, brodolomima, silovanjima, zemljotresima, epidemijama, glađu i mučenjem. Na kraju ipak većina ekipe preživljava i završava u malom predgrađu Istanbula što će biti njihovo posljednje prebivalište u priči. Jednog dana saznaju da je nekoliko vezira na Sultanovom dvoru pobijeno i da je zavladala opšta panika zbog prijetnje životu samog Sultana. U želji da saznaju više o događaju raspituju se naokolo, a onda u toj pometnji nailaze na mirnog, potpuno nezainteresovanog starca koji sjedi pod svojim drvetom narandže i kulira. 

Pokušavaju da saznaju nešto više o ubistvima vezira od njega, ali im starac odgovara da ne zna ništa o tome i da ga inače uopšte ne zanima šta se dešava u Konstantinopolju. Važan mu je samo tok i ishod prodaje voća koje uzgaja i prodaje tamo. Starac ih zatim poziva u svoj dom gdje  ih njegovi sinovi služe šerbetom, voćem,  pistaćima, sokovima od citrusa koje sami uzgajaju, itd. Prije odlaska njegove ćerke im parfemišu brade mirisnim uljima koje same prave od biljaka koje same uzgajaju, poneka ćerka se nekome od gostiju i svidi, neko se u nekoga zaljubi, itd. Nakon gozbe, Kandid zaključuje da starac i njegova djeca žive  mnogo bolje nego sam sultan, što ga dalje navodi na misao o tome kako je  nemoguće  ispraviti sve nepravde ovog svijeta, te se time ne treba ni opterećivati. Svako mora obrađivati svoj vrt.

Svako mora obrađivati svoj vrt da bi mu brada uvijek mirisala na šerbet i citruse. Nisam sigurna je li Volter do kraja želio da se podsmijava ljudskom optimizmu, iako mi kraj priče sa tom frazom ne zvuči drugačije nego kao glupa, samozadovoljna fraza i Volterov podsmijeh. Takođe, sigurna sam kako odluka da priču završi u citrusnom vrtu u  predgrađu Konstantinopolja nije bila slučajna. Imao je i sam fascinacije Orijentom, a važan dio islamske kulture čini izgradnja i održavanje vrtova. 

Širom svijeta koji je živio pod uticajem ove kulture postoje vrtovi uglavnom sličnih propozicija - sa jednim ili više bazena u kojima se reflektuje drveće voća,  centralni izvor tekuće vode, simetrični cvjetni kreveti i mjesta za sjedjenje. Namjera je bio pokušaj oponašanja dženetskih vrtova koji se opisuju kao vječno zeleni, puni plodova i nepresušnih izvora vode. U svijetu koji će uvijek biti natopljen grijehom, takvi vrtovi su trebali predstavljati oaze i odmorišta mira i ljepote. 

U jednoj od podgoričkih oaza ljepote kraj vode saznala sam kako je Palestinsko Ministarstvo  zdravlja još u februaru 2024. godine saopštilo da je od 7. oktobra 2023. godine skoro trideset hiljada ljudi  ubijeno i još sedamdeset hiljada ranjeno u pojasu Gaze. Danas znam da je broj mrtvih veći od trideset i četiri hiljade i da je među njima petnaest hiljada djece. Dana 8. marta 2024. godine saopšteno je da oko šezdeset hiljada trudnih žena pati od neuhranjenosti, dehidratacije i nedostatka odgovarajuće njege, te da se oko pet hiljada žena porodilo u teškim, nebezbjednim i nezdravim uslovima. Po posljednjim podacima četrdeset i sedam porodica (plemena) u Gazi ne postoji više. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/02ac2fb6-8217-4b8b-86d1-0860fc165c65)
Vet Dovlat-Abad u Iranu{.caption} 

I dalje u svojoj oazi, ipak uspijevam da koliko toliko povežem brojke sa slikom, jer osim informacija o broju mrtvih i povrijeđenih koje su stizale od Palestinskog ministarstva zdravlja, algoritam mog instagrama svakodnevno nudi snimke za čije bi mi gledanje u  nekim zdravijim uslovima vjerovatno trebala ozbiljna priprema. Takve pripeme naravno nikad nije bilo, pa sam mislila da sam do sad oguglala na gledanje užasa, ali onda su objavljene vijesti da je nakon prvog Izraleskog napada na kamp u gradu Rafa poginulo četrdeset i petoro ljudi, da su ljudi gorjeli živi, da je jedno dijete izgubilo glavu ([bukvalno]( https://www.democracynow.org/2024/5/28/shrouq_aila_rafah_gaza?jwsource=cl)) i da je dan nakon toga bivša ambasadorka UN-a, američka političarka Nikki Haley, potpisala bombe namijenjene bombardovanju Gaze uz [poruku](https://www.timesnownews.com/world/us/us-news/nikki-haley-signs-finish-them-on-israeli-bomb-days-after-rafah-massacre-article-110511620) *Finish them. America <3 Israel*.  Pišem srce jer je tako i napisala, tj. nacrtala srce na bombi. Ubrzo je uslijedio i novi napad na kamp. 

Moje dramatične reakcije nisu ništa  rijetko, ali izgleda da je ovaj događaj (jedan u nizu ratnih zločina cionista nad Palestincima) na trenutak izazvao malo duži lanac reakcija duž mnogih svjetskih oaza . 

**ALL EYES ON RAFAH** 

Kad god nismo nastavili da skrolamo dalje kroz dan, mogli smo sklapati parčiće velike slike svih silovanih, trudnih djevojčica i žena, gladne djece, muškaraca koji svakodnevno kopaju po smeću kako bi prehranili svoje porodice. Onda su se u nekom trenutku Instagram, TikTok i Fejsbuk potrudili da nam ukinu laku dostupnost svih političkih sadržaja u šta spadaju i slike krvi, povrijeđenih i mrtvih. Ipak, postoji opcija da u podešavanjima dozvoliš pristup takvim sadržajima. Bilo kako bilo snimci su curili kroz sito i rešeto metasvijeta, pa je u tom svijetu nastala  i AI fotografija kampa u Rafi. Neko je dakle u AI formatu opisao jedno od  posljednjih utočišta Palestinaca - gomilu šatora koji u pustinji sakrivaju bespomoćne ljude i djecu. Opisao ga je nekako mirnog, onakvog kakav je mogao biti par sekundi prije nego što će biti zapaljen zajedno sa djecom čiji broj više ne želim da zapisujem. Ako iz određenog ugla pogledate tu sliku izgledaće i kao da gledate u fliper u kom su umjesto loptica ipak ljudi. Za loptice ili ljude, ni iz flipera ni iz Rafe nema napolje. 

Htio ili ne, taj ko je napravio tj. opisao, pokrenuo je milionski niz repostovanja ove fotografije koju je moguće objaviti bez ikakvih prijava nepoželjnog sadržaja. Tom nizu se priključilo mnogo poznatih, uticajnih ličnosti koje se do sada uopšte nisu oglašavale. Čitav niz ljudi shvatio je, dakle, da su u šatorima koje je na slici nacrtao AI gorjela živa djeca i da su baš njihove snimke, njihova stvarna lica još juče gledali na snimcima? 

Sve to navelo me da pomislim kako možda više i nismo/nisam sposobna da gledam u lica palestinske djece ni preko snimaka. Možda je AI format jedino za što sam spremna sada. Dok god i dalje svakodnevno gledam realne snimke osjećam kako se kolektivno primičemo jednom od stadijuma psihičkog stanja logoraša o kojima govori psihijatar Viktor Frankl opisujući svoje logoraško iskustvo u fašističkoj, nacističkoj Njemačkoj. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/5f9ac950-1c88-4438-8f40-5acc5bca15e6)
AI fotografija kampa u Rafi{.caption} 

U tom stadijumu, kako govori Frankl, logoraš otupi toliko da izgubi svaku inače normalnu reakciju na užase kojima svjedoči. Svijest o sopstvenom identitetu i ljudskosti ugušena je dovoljno da postane sposoban jesti, raditi i spavati u najgorim mogućim uslovima bez ikakvog gađenja, sažaljenja ili bunta. Srušeni sistem vrijednosti donosi surovost, surovost ubija ljudskost, a bez ljudskosti teško da se logoraš može sjetiti smisla svog života. Par sekundi nakon što pojede oteto parče hljeba, stomak je puniji, ali paradoksalno nije hrana ono što mu na duže staze može spasiti život. 

**CRNE RUPE**

Psihijatar Frankl svjedoči da nisu najsnažniji oni koji su najduže izdržali u logoru, već oni čiji je unutrašnji život bio dovoljno bogat da su se u svakom trenutku ipak mogli sjetiti smisla svog života - nekog korisnog, lično značajnog rada ili čuda ljubavi. 

Kad skrenem pogled sa te crne rupe u koju upadnem čim uđem na društvene mreže sramota me, jer vidim da je naša stvarnost postala nešto opasno i bizarno. Njihova stvarnost je mučenička smrt, a naša je kao neki udobni logor. U udobnom logoru sasvim je normalno i poželjno svakodnevno  se prežderavati, piti, rintati i spavati uz vijesti, slike i snimke mučenja, umiranja i silovanja. Tijelo je ušuškano, debelo i pošteđeno udaraca, a stvarnost je previše stvarna, možda. 

Biram ipak da vjerujem Viktoru Franklu koji je preživo fašistički teror nacističke Njemačke. Iako me sama pomisao o protoku novca za humanitarnu pomoć vodi na još hiljadu pitanja o tome gdje sav taj novac završava, užasno mi je potrebna bilo kakva oaza, tj. ne bilo kakva nego unutrašnja - neka od onih što ih opisuje Frankl. Potrebno mi je djelo, makar ono bilo i ta žuta, crvena ili plava uplatnica, kako bih pomireno kao Kandid rekla da sam svoj vrt sredila. 



U udobnom logoru sasvim je normalno i poželjno svakodnevno  se prežderavati, piti, rintati i spavati uz vijesti, slike i snimke mučenja, umiranja i silovanja

TEMPIRANA SAVJEST

Njihova stvarnost je smrt, a naša udobni logor

**Vrijeme je za  pravdu.**

Kad je u decembru prošle godine organizovan protest u ime revolta zbog niske kazne za smrt Zimrite Nerde zamišljala sam redom sve povrede na njenom tijelu – dvadeset i četiri ožiljka, povrede glave, izliv krvi na mozgu, nagnječenje lobanje, prelome kostiju na rukama i nogama, fetus u njenom stomaku. Zamišljala sam čovjeka koji pravi sve te povrede bez namjere da je ubije i posebno trenutak u kom se isti taj sjeti da preko *video call*-a pozove majku kako bi svjedočila činu i valjda navijala za njega. Taj trenutak vjerovatno nije bio najgori u životu Zimrite Nerde. Meni će ostati urezan u glavi kao jedna od preciznijih slika moje zemlje, vječno me opominjući na bizarni *majka – sin* odnos kojim se još i ponosimo kao dijelom nacionalnog identiteta. 

Svaka druga žena koju poznajem imala je iskustva sa jednom takvom majkom - bezuslovnom zaštitinicom svoga sina. Možda sinčić psihički i fizički povređuje nedužne, ali kad ne gledaš ili kad se najmanje nadaš mama će smisliti srceparajuće opravdanje za njega. Svjesno i nesvjesno podržaće ga da zauvijek ostane njen mali, emotivno nezreli dječak, jer niko kao ona ne zažmuri na gluposti svog destruktivnog čeda i niko tako lako ne sruči planinu svog prezira na onog ko se usudi da protiv njega podigne ruku ili glas. 

Bezuslovno pravdanje i iracionalna nježnost ove mame možda jesu malo strašne, ali ona tako betonira status najvažnije žene u životu svog ponekad agresivnog Petra Pana. Publika je većinski podržava, voli je i pravda majčinskom slabošću i žrtvom, jer kakav je da je, njen je. Ali njen je i samo njen, jer niko nikada neće znati da mu udovolji, oprosti i razumije ga kao ona. Niko nikad neće uspjeti da poništi sebe zarad njega, kao što je to uradila ona i na kraju, izgleda da niko nikada neće moći da ga rodi opet. Crnogorska majka je zato najvažnija žena u životu svog sina, a on je najbolji, najljepši i najpametniji muškarac u njenom životu. U većini slučajeva on je jedini muškarac za kog je sigurna da je voli iskreno ili makar najbolje što umije. 

Kad se na osmomartovskom maršu, 2024. godine u Podgorici, vikalo da je vrijeme za pravdu, mislila sam samo o tome kako pravo i pravda nikad nisu isto, pa nisu to bili ni za Zimritu Nerdu i njenog muža i ubicu. Jedini spas vidjela sam u gore opisanoj majki. Pomislila sam kako bi lijepo bilo da nam se tog dana na binu popela ona, pa iskreno priznala svim zaljubljenim djevojčicama, djevojkama, ženama da njihova ljubav neće pretvoriti u ljubav ono što se zove iskorištavanje, laganje, emotivna manipulacija, nasilje. 

Sve to ni malo ne liči na ljubav. Voljela bih da nam se onako otmena i gorda kakvom je uvijek zamišljam obratila i održala lekciju o tome kako se vaspitavaju dječaci. Ali jasno mi je da to nije moguće ni u jednom univerzumu, jer ona nije kraljica marševa i bina već kraljica krpljenja porodičnih iluzija, umorna ratnica koja svoj dom godinama brani od siromaštva i nedostatka ljubavi. Dok je posmatram sa strane, nacifrana i načitana, lako mi je da je optužim i zamrzim što nešto ipak nije uspjela. Velika majka svih sinova u konfuziji uloga od prinčeva do ratnika; sinova koji u tim ulogama gube susret sa sopstvom koje majka nije stigla da skuva, opere, počisti, opegla. Zbog toga su, valjda, ponekad  destruktivni, manipulativni, nasilni, bez ikakve kontrole i dodira sa svojim emocijama, ali nema druge mame koja bi mogla da se igra psihologa sa njima, a ni oni više nisu dječaci.
  
**Vrijeme je za istinu.**

Statistika govori da svaka druga žena u mojoj zemlji poznaje ženu koja jeste ili je bila žrtva nasilja. Po statistikama, oko sedamnaest posto žena u mojoj zemlji čine žrtve seksualnog uznemiravanja. 
 
Za početak postoji pogled koji uhvatiš prije ili kasnije. I ma koliko pametan, mudar, brižan, kulturan bio onaj sa kojim imaš posla taj pogled se pojavi kad tad. Nekad prija, a nekad je odvratan, ali tu je makar granica uvijek veoma jasna. U drugim aspketima i ne baš, jer to može biti pogled zaljubljenog čovjeka, manijaka, ljubavnika ili ubice u isto vrijeme. Nekad čini da se osjećaš kao parče mesa, nekad kao božanstvo, ali nikad ne ukida doživljaj makar sekundarnog straha da će nešto sa druge strane kvrcnuti, pa će možda da kvrce i tvoj vrat. Ne znaš kako, ali uvijek postoji mogućnost da će se iscrtati neka nevidljiva granica igre, strasti, nasilja i stvoriti žrtvu od tebe, onda kad se tome uopšte nisi nadala. 

Recimo, nikada neću zaboriviti da sam jednom zaspala u međugradskom autobusu, a probudila se tako što je nepoznati čovjek počeo da mi ljubi rame i priča o tome kakve bih helanke trebalo da nosim. Od straha nisam smjela da ga pogledam u lice, ali sam sigurna da mogu prepoznati njegov pogled. Samo sam čekala sljedeću stanicu i molila se da neko reaguje, ali zašto bi? Moja haljina je bila na bretele. Moja je bila odluka da sjednem na zadnje sjedište i zaspim na njemu. Moj me kukavičluk u tom trenutku spriječio da vrištim, požalim se ili štagod. Tako fino pritisnuta od strane njegovog debelog tijela u ćošku na zadnjem sjedištu autobusa, ne pamtim da sam sebi izgledala gluplje što sam uopšte ušla u autobus.       

![](https://cms.normalizuj.me/assets/3f9b4f8f-b7c2-4c4c-b260-8882bbfb5d21)
Lesli Lebovic, performans Suzan Lejs, 1977.{.caption}
 
Kad se na osmomartovskom maršu vikalo da je vrijeme za istinu mislila sam o predatorskim pogledima znanih i neznanih i kako me često sramota da se požalim i kažem da mi smeta. Učini mi se da znam, ali kao da ne smijem da kažem šta je istina. Ako kažem naći će se neko da me ubjeđuje da iskuliram, tripujem, umišljam, a jedan dio mene krenuće da prespituje sopstvene odluke, ponašanje, hod i konačno prestaću da se smijem. Onda sam se sjetila da sam taj pogled vidjela prvi put kad sam imala možda jedanaest godina. 

U školi smo radili Andrićevu priču „Aska i vuk“. Nastavnica nam je objašnjavala da se radi o personifikaciji dobra i zla, čistoće i nečega divljeg i prljavog. Meni je tada jedan dječak iz odjeljenja poslao cjeduljicu na kojoj smo bili nacrtani on i ja kao Aska i vuk, samo na crtežu Aska nije plesala, nego joj je vrat bio u ustima vuka. Tih dana mi je stalno pokazivao zube kao da će da me ujede i meni je nekako bilo jasno da ga vrlo malo dijeli od toga da to i uradi. Iako, ipak nije, lijepo mi je objasnio gdje se na lancu ishrane nalazi on, a gdje ja. Naravno, njemu niko nije rekao ništa, a mene je bilo strah dok nisam prihvatila da je sve to prosto tako i da nema nikakve veze sa mnom, mojom odjećom i mojim ponašanjem. 

Za početak postoji taj pogled, onda zagrljaj, poljubac ili ponuda koje ne želiš, zatim navaljivanje, manipulacija, ucjena, prijetnja. Postoji osjećaj da uvijek moraš biti na oprezu, uvijek mudra, uvijek pametna, ponekad toliko pametna da se napraviš glupa. Postoji osjećaj zbog kog želiš da budeš ružnija, tiša tako da te vidi samo ko mora i postoji osjećaj zbog kog ti je često draže da ostaneš u kući. 

**Vrijeme je za hrabrost. Vrijeme je za srčanost.**

Istraživanja kažu da se u Crnoj Gori prostitucijom bavi oko dvjesta žena. 

Pored moje kuće prolazi magistrala. Ovu magistralu pretrčavala sam često da bih stigla do pumpe na kojoj sam kupovala cigarete. U blizini pumpe ili ispred kase često sam srijetala njih. Dvije ih je. Starija i mlađa, ali nikada nisu obje tu. Ako priđeš kasi, pomjeriće ti se iako su prve stigle. Reći će ti da si lijepa, ako si žena. Spustiće majicu da im se vide ramena. Neko auto će se zaustaviti, one će tražiti da im vozač kupi neki slatkiš, ući će i nestati na par sati ili možda zauvijek. 

Već neko vrijeme ne viđam te dvije žene i često se pitam gdje su nestale. Možda baš zbog tih misli o njima u posljednja dva mjeseca kola su se zaustavila na magistrali čak tri puta zbog mene. Prvi put mi nije bilo jasno zbog čega staju, onda sam shvatila i krenula da bježim. Drugi put je gospodin odmah pitao koliko koštam, dok je bio nepropisno parkiran, a treći put se radilo o bračnom paru koji me je pratio. Stigli su me kad sam došla do autobuske stanice u blizini, a onda me pitali da li poznajem njihovu ćerku, jer ona često boravi tu, sa druge strane magistrale. 

Dakle, radi se o troje kola i vremenskom periodu koji se broji u minutima koliko mi je trebalo da pretrčim magistralu. U tim minutima nisam bila ni lijepa, ni zgodna, ni sređena, ni gola, ali jesam izgledala kao žensko koje nešto čeka pored magistrale, a to je bilo sasvim dovoljno. 

Voljela bih da znam da se one žene koje sam srijetala, nalaze na drugoj strani magistrale jer tako vole, ali ni jedna ni druga nisu izgledale tako. Kad se vikalo na osmomartovskom maršu da je vrijeme za srčanost mislila sam na njih. Znam da je njihova srčanost dok otkrivaju golo rame i smješkaju se još jednom, izazvana istim onim uzrokom zbog kojeg traže da im se kupi slatkiš prije usluge oralnog, vaginalnog ili analnog zadovoljavanja mušterija. 

**Dosta nam je smrti, nasilja i straha!** 

**Dosta nam je gladi, neznanja i mraka!**

**Vrijeme je za nadu.** 

Eto tako se nekad probudiš i shvatiš da si žensko i da baš ništa ne možeš da uradiš po tom pitanju, ali nije ni to tako loše. Na osmomartovskom maršu vikalo se da je vrijeme za iskrenost, a ja imam vremena na pretek da svoju kopam i glancam. Vikalo se da je vrijeme za ljubav, a ja još uvijek imam strpljenja da je učim i proizvodim na tone. Vikalo se da je vrijeme za humanost, a ja i dalje smijem da obećam sebi da ću slomit glavu svakom ko proba da je uzme onima koje volim. 

Moja zemlja, ipak, nema više vremena, pa mora koliko je danas početi da prevaspitava svoje dječake kako bi ih konačno naučila da su nešto mnogo više, ljepše, duhovitije od razmaženih prinčeva i agresivnih ratnika. Možda onda svaki dječak sazna šta da radi sa svojom dosadom, tugom, ljutnjom, sramotom i ljubomorom pa ne bude nikada više lagao, manipulisao, nasrtao ili pravio masnice. Velika podrška za takve dječake, a za sve ostale ide jedno veliko „Mrš!“, Mimi Mercedes i pjesma – „Voli ili ostavi na miru.“

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/x_iXDruU0aI?si=7nMG99OK5qSv3xWh" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>


Svaka druga žena u mojoj zemlji poznaje ženu koja jeste ili je bila žrtva nasilja. Oko sedamnaest posto žena u mojoj zemlji čine žrtve seksualnog uznemiravanja

ženska borba

Vrijeme je za pravdu, istinu i hrabrost

Dana 27. februara 2024. probudila sam se oko jedanaest sati i krenula da se pripremam za polazak u Bijelo Polje gdje je dogovoreno igranje predstave „671 –LOV“, koju sam režirala i za koju sam napisala tekst. Tema predstave je otmica u Štrpcima, koja se dogodila na dan kad je našu predstavu trebalo da odigramo u Bijelom Polju.

Za mene je jednom bilo važnije od života da to bude moja prva predstava. Sad, nakon što sam je napravila, za mene je ona najljepša i najgora, najhrabrija i najplašljivija, a to je baš lijep osjećaj. O tome sam razmišljala spremajući se za predstavu, o potezima koji je te večeri mogu učiniti boljom, kad mi je na instagramu stigao snimak dočeka Milorada Dodika u Skupštini Crne Gore. 

Zaboravila sam na trenutak na pozorište, a nešto me gadno pomazilo po naivnoj pjesničkoj dušici. Sigurno treba biti ozbiljan psihopata ili ipak teško uhranjena svinja da bi se Miloradu Dodiku iskreno pružila ruka uz srdačan osmjeh i koji sočni poljubac u lojani obraz, pomislila sam. Treba biti  teški psihopata da bi se ista kreatura srdačno dočekala u Crnu Goru na dan kad se obilježava trideset i jedna godina od zločina u kom je pod vođstvom Milana Lukića, paravojna formacija „Osvetnici“ Vojske Republike Srpske pobila dvadeset civila, mučila ih, opljačkala, pa njihove leševe bacila u Drinu, kako se njihovi ostaci nikada ne bi pronašli i za sve to dobila po 100 DM i sat. 

Treba biti ozbiljno lud da bi se tog dana teški Milorad Dodik ugostio na crvenom tepihu pred Skupštinom Crne Gore iz koje su se na zadnja vrata izbacivale porodice žrtava zločina u Štrpcima, kada su od Momira Bulatovića i Mila Đukanovića zahtijevale informacije o sudbini svojih otetih. Na kraju treba imati potencijal monstruma da bi se uz bolesni osmijeh izjavilo kako je sve to bila slučajnost, kako kao predsjednik Skuštine nisi znao da se baš tog dana desio stravičan zločin, a da ti ni jednog trenutka ne padne na pamet da makar zatražiš oprost. 

Samo dva sata prije te nenadane posjete, nekolicina ljudi okupila se po ko zna koji put da položi cvijeće na spomen obilježje žrtvama rata devedesetih. Nema drugog groba na koji oni mogu položiti cvijeće. Postoji još jedino spomenik žrtvama ovog zločina u Bijelom Polju, ali nema groba za njihove otete i neće ga ni biti, jer bi proces isušivanja i ekshumacije jezera Perućac u kom se nalaze njihovi ostaci trajao tri mjeseca (mjesec dana više nego uobičajeni pozorišni proces), a njihovi apeli da se pronađu ostaci otetih  traju pedeset i sedam dana i trideset godina.

Toj nekolicini ljudi već godinama se povremeno pridružuju i predstanici političkih stranaka, obećavaju intezivne pretrage, osuđuju oštro, opominju blago, da se ne zaboravi, da se ne ponovi, ali kome? Zbilja, kome? Ipak, ovog 27. februara času o Štrpcima je pristustvovao samo „dežurni“, tj Bošnjačka stranka. Ali tako je sa časovima na kojim uvijek nešto mora da se odgovara. Dođe samo ko mora, a oni koji lekciju treba da održe iscrpljeni od svake volje da je predaju onima koje pouka ne zanima, ispričaju šta imaju i odu kući svjesniji užasa. 

Bertold Breht govorio je da je politička nepismenost najgora od svih nepismenosti. „Politički nepismena osoba ne čuje, ne govori, ne učestvuje u političkim dešavanjima. Ona ne zna da troškovi života, cijena pasulja, ribe, brašna, stanarine, cipela, ljekova, zavise od političkih odluka. Politički nepismena osoba je toliko glupa da je ponosna i busa se u grudi govoreći da mrzi politiku. Taj imbecil ne zna da se iz njegovog političkog neznanja rađa prostitucija, napuštena djeca i najgori od svih lopova: loši političari, korumpirani i potkupljeni od strane lokalnih i multinacionalnih kompanija.“

![](https://cms.normalizuj.me/assets/538c47fa-8e0a-4092-a05f-5520ae7a280a)
Mandić i Dodik,  foto: Boris Pejović, Vijesti{.caption}

Andrija Mandić teško se može okarakterisati kao politički nepismen čovjek. Zato se bez trunke paranoje može reći da datum Dodikove posjete Mandićevoj Crnoj Gori u kojoj se zaboravljaju datumi zločina, odvratnost same posjete diže na novi spektakularno svinjski nivo, bila ona slučajna ili ne. 

Da prevedem, slučajno ili ne 27. februara 2024. onima koji su pedeset i sedam dana i trideset godina obilježeni  otmicom, mučenjem i ubistvom svojih najbližih, Andrija Mandić je rekao da ga boli dupe za to. Rekao im je to i Dodik, simpatično kako samo on to zna, pozdravljajući ljude koji su protestvovali ispred Skupštine sa svoja tri ćevapčića. To znači da dvadeset ubijenih, opljačkanih i mučenih civila, uništeni životi stotina članova njihovih porodica koji svih ovih godina zahtijevaju, mole i preklinju da se ekshumira jezero Perućac nijesu vrijedni jednog grama zadnjice Andrije Mandića i ni jednog grama zadnjice Milorada Dodika. Onome kome su se životi uništavali da bi se gradile te masivne zadnjice ne preostaje ništa drugo nego da se zapita koliko još ljudi treba da proguta ta ista rupa da bi joj stvarno bilo dosta? 

Srećom, kad sam stigla do misli o crnim rupama, bilo je vrijeme da krenem, pa sam se zaputila prema pozorištu. Ali baš u trenutku kad sam prilazila skupštini nova povorka crnih automobila je prošla pored mene. Opsovala sam ih sočno i nastavila da ciljam jednog od policajca koji ih je čekao kraj skupštine. Bila je to lijepa scena. Ja, đevojka od 158 cm za koju ni izbliza ne mogu  da odrede ima li dvanaest ili petnaest godina, marširam ka policajcu da se zakucam u njega, izvučem nož ili bacim bombu. Sigurno sam mu izgledala kao potpuna ludača, pa je napravio korak nazad, ali  kad sam se približila na taj jedan korak do njega samo sam naglo skrenula nadesno ka Pozorištu i krenula da se previjam od smijeha. I smijala sam se dugo. 

Poželjela sam da napišem nešto dostojanstveno o tome koliko me zapravo zaboljeo stomak i život i kako mi uopšte nije bilo do smijeha. Poželjela sam da uradim nešto dostojanstvno što ne pršti od mržnje i gađenja. Ali ja nemam to strpljenje, jer me osim najobičnijeg osjećaja za nepravdu i neukus, strah da ne pripadam zemlji koju može voditi bilo koji zaboravni političar. Dozvoliću sebi da polažem istorijsko pravo na taj strah koji su mi sistematično instalirale sve bošnjačke, srpske i crnogorske političke stranke u Crnoj Gori. Polagaću pravo na taj strah kad ja hoću i kako ja hoću  i ponoviću to sebi i drugima dovoljno puta dok me opet ne dovede do povraćanja. 

Manje lijep detalj jeste da sam povratila nakon prolaska pored Mandićeve skupštine i Dodikovog tepiha, a malo prije pozorišta. U tom mom osjetljivom želucu zasmrdjelo je do neba. Ne pripadam zemlji koju može voditi zaboravni političar, jer je takva zemlja sposobna da zaboravi sopstveni doprinos smrti svojih državljana, kao i to da je zemljama saveznicama pomogla u takvoj egzekuciji. Zašto onda ne bi ubila i mene? Zašto je recimo nemoguće zarad veće guzice ubijediti ljude da je nužno očistiti malecku Crnu Goru od šačice nekakvog naroda, kao što se upravo sistematično trijebi Gaza od tih gamadi i njihove djece? 5 000 pobijene djece nedjeljno = 2 grama debele guzice. Potrebna je samo odluka, moćno savezništvo i strast. 

Naravno, čula sam i ja mnogo puta da je svaki Srbin ipak pomalo četnik, da će Srbija zauvijek sanjati o Velikoj Srbiji, da ima rijetko dobrih muslimana, da su podgoričkim muslimanima nadimci koji kriju mnogo zvučnija imena tipa Hamza, Šefkija, Ibrahim dodijeljeni od milošte i da uvijek možemo biti prijatelji, ali teško momak i đevojka, skoro nikad muž i žena. U svojim blagorodnim nacionalizmima saglasni su muslimani i pravoslavci, Bošnjaci, Srbi i Crnogorci Crne Gore, ne bez razloga i recimo da nije zakasnio XXI vijek, nego je sveta islamsko - pravoslavna tradicija. Suština je ista, niko nema ništa ni protiv koga, ali su se mnogi latili svojih uloga već jednom, pa će se možda instalirati opet u nekim novim ulogama, jer ništa ljepše od svete tradicije, a ni svetih ratova. Zaborav i strah na sve to dođu besplatno. 

Moje mišljenje o svemu ovome nema nikakvu važnost, ali je zapisano iz najobičnije ljudske potrebe da se na velike gadosti reaguje burno. Zamisliću ipak da makar jedno biće neće preći preko njega smijući se komičnoj trontavosti Dodika i voštanoj faci Mandića. Sve i da debilizam tih potencijala, monstruma i njima sličnih nikad ne dobije razmjere ponovnog međusobnog istrjebljivanja na kom će se opet gojiti debele guzice, dovoljno je držati ljude u strahu i poniženosti bola svih njihovih trauma. Dovoljno je. Dovoljno je. Dovoljno je. Dovoljno je da povratiš jednom, pa da shvatiš da nešto nije kako treba u tvom stomaku, u tvom životu možda.  

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9686d4d3-97bb-4648-8d52-2d8461bd3223)
Predstava "671- LOV",  foto: Duško Miljanić, CNP{.caption}

Moj 27. februar završio se izvođenjem predstave o Štrpcima u Bijelom Polju. Neki su izašli zbog scena sa sa seksualnim sadržjem koje su ih uvrijedile, jer ih bog nadovodno ne odabrava, neki su iskreno bili potrešeni, ali zahvalni, a neki za koje su mi kasnije rekli da su članovi porodica žrtava izašli su, jer im je valjda bilo teško. Jedna najobičnija predstava mogla je da im nanovo ozlijedi rane i meni je iskreno žao zbog toga. 

Ne mogu ni da zamislim kako njih tek boli život u Crnoj Gori u kojoj predsjednik skupštine zaboravlja šta se desilo 27. februara i u kojoj pojedinci koji se predstavljaju kao islamski vjernici povremeno prijete istim užasima hraneći mržnju i želju za osvetom. Ali o njihovim predstavama tek će se praviti predstave, obećavam. Porodice žrtava ne mogu zaboraviti 27. februar sve i da hoće, ali zbog budalastih Bošnjaka, Crnogoraca i Srba mogu da razmišljalju o tome da li će se njihova nesreća ponoviti i kome. 

Datum Dodikove posjete Mandićevoj Crnoj Gori u kojoj se zaboravljaju datumi zločina, odvratnost same posjete diže na novi spektakularno svinjski nivo

Moj strah od ginekologa

Vlada & masturbacija

Njihova stvarnost je smrt, a naša udobni logor

Vrijeme je za pravdu, istinu i hrabrost

Dan kad sam povratila strah