Kada se dogodio moj prvi odlazak kod ginekologa imala sam devetnaest ili dvadeset godina, nisam sigurna. Sjećam se da sam bila jako ponosna na sebe što počinjem sa redovnim ginekološkim kontrolama i vodim brigu o svom zdravlju. Tada mi nije smetalo ni što sam znala da ću dugo čekati pred vratima. Ponijela sam knjigu - studiju Huga Klajna „Osnovni problemi režije“. Učinila mi se kao najbitnije štivo na svijetu, jer mi jedini problem i jeste bila režija. Udubljivala sam se u materiju dok se nije nakupilo nekih četrdeset minuta čekanja. Neka teta je pored svih trudnica i starijih žena ušla preko reda, sa kesom i dvije čokolade koje bi, ako bi se spojile imale pola metra. Dobro je imati pola metra čokolade. Drugim ženama je pregled trajao kraće nego tetin, a onda je došao red na mene i moj prvi susret sa spekulumom.
Ta sprava mi liči na hvataljku za kugle sladoleda. O tome mislim dok gola, raširenih nogu sjedim na stolici na koju sam se jedva popela, a doktorica bira koji će spekulum iskoristiti za mene. Iznenada u prostoriju ulazi medicinska sestra koju prvi put vidim. Ne gleda me u oči, gleda me u vaginu onako izdaleka i komentariše da se opustim, da spekulum nije ništa strašno i da je doktorica za mene izabrala najmanji mogući. Imam osjećaj da je konstatacija mišljena kao kompliment. To mi je bizarno.
Sestra još neko vrijeme ostaje u prostoriji u razgovoru sa doktoricom koji se ne tiče mene. Nisam stidljiva, ali to je i dalje moj prvi ginekološki pregled, za koji me nisu pripremile kakvim uvodom ili edukativnim ohrabrenjem. I dalje mogu da osjetim neprijatnost od toga da me potpuno nepoznata osoba gleda i komentariše golu, pa makar to bilo i u medicinske svrhe. Srećom nakon odlaska medicinske sestre, pregled se završava, a doktorica i ja sijedamo za njen radni sto.
Gomila pitanja odnosi se na lične podatke o menstrualnom ciklusu, potencijalnim promjenama i seksualnoj aktivnosti. Nisam sigurna, da li otvorenost na bilo koji način pomaže u tim situacijama da se ne osjetiš kao da si iz nekog razloga ugrožen. Kako god okreneš uvijek je čudno kad te neko tako hladno pita da li si seksualno aktivan, od kada, da li koristiš zaštitu ili ne, a naročito je čudno ako te pita koliko si imao/la partnera. Ipak, odgovaram na to pitanje doktorici, bez prigovora, jer su me i prethodna pitanja išamarala, ni sama ne znam zašto. Hoću reći, uplašena sam. Bilo mi je neprijatno dok me pregledala, kad je iskoristila spekulum, bilo mi je neprijatno kad je sestra ušla, dok me ispitivala. Sve vrijeme mi je neprijatno, a pravim se da nije, jer sam velika đevojka, još i studentkinja režije. Čitam “Osnovne probleme režije”, profesora Huga Klajna. Čitam Brehtovu “Dijelektitku u teatru” i Joneskovog “Nosoroga.” Ubijeđujem se da je sve u redu, da me nije sramota, da nema razloga da me bude sramota, da ne budem zatucana ćurka, ali nakon mog odgovora na pitanje koliko sam partnera imala do sada, doktorica zaključuje: “Znači više dečaka imaš, Hana.”
Za potrebe razumijevanja apsurdnosti situacije navešću poptuno nevažan i krajnje intiman podatak. Body count je bio 2. Neprijatno mi je što to sada pišem, ali tada mi je bilo gore.Vi shvatite kako hoćete, ali ja sam doktorkin zaključak i ton kojim ga je izgovorila shvatila kao opomenu. Od tog trenutka ne odlazim kod ginekologa naredne dvije godine. Osjećam se užasno posramljeno.
Nakon dvije godine, znajući za moj strah, par starijih drugarica počinje da me nagovora da odem kod ginekologa. Navodim njihovu starosnu dob samo zato što većina drugarica mog godišta u tom trenutku nikada nije ni bilo kod ginekologa. U međuvremenu mijenjam izabranu doktoricu. Odaberem po preporuci jedne od starijih prijateljica i stvarno djeluje super! Mlada je, prijatna, ljubazna, sve pet! Opet stolica, opet spekulum, ali ovaj put i ranica na grliću materice. Na licu mjesta (dok sam još gola na stolici), pita me koliko sam puta imala nezaštićene odnose. Kažem - jednom, ali onda se ispravim i kažem da sam mislila - više puta ali sa jednim partnerom. Gospođa i dalje gleda u grlić moje materice i govori: “Meni se čini da nije bilo samo jednom, nego mnogo više puta.” Dodaje lekciju da svaki put kada imamo nezaštićene odnose sa nekim, to je kao da imamo odnos sa svim osobama sa kojim je taj partner imao odnose i sa svim osobama sa kojima su njegovi partneri imali odnose i sa svim partnerima sa kojima su partneri našeg partnera imali odnose. Moje nježno srce eksplodira na ginekološkoj stolici.
Kako se sad računa moj body count? Doktorica zaključuje da se radi o milimetarskoj ranici, ali da su one obično prouzrokovane HPV-om. Da bi me umirila, valjda, dodaje još i to da je većina djevojaka ispod dvadeset i pete pod HPV-om, jer isuviše vjeruju svojim partnerima. Komentariše i kako se djevojke u Podgorici ne mogu naučit da koriste kondom, a onda poslije kukaju.
Pošto je odrađena kolposkopija i uzet bris, odlazim sa staklenom pločicom na kojoj se nalazi uzorak ćelija sa grlića moje materice i nosim ga negdje, ne sjećam se gdje. Ne sjećam se jer sam od onog trenutka na stolici osjećam kao da mi je glava pod vodom. Znam samo da nalaze treba pokupiti u Institutu za javno zdravlje, da tamo treba doći što ranije, ogromne su gužve, jer tu po nalaze dolaze ljudi iz cijele Crne Gore. Sjetim se da sam i ja jednom čekala tu, da je bio ogroman red, da sam došla u sedam, da su unutra bile neke digitalne tabele sa tasterima i da sam se i tad zbunila i nisam uzela šta je trebalo da uzmem. Čim sam izašla na vazduh, pločica sa uzorkom ćelija grlića moje materice mi je ispala i razbila se.
U međuvremenu, pomirim se sa tim da imam HPV iako zapravo nikada nisam dobila dokaz (laboratorijski nalaz) da ga imam. Prolaze tri godine dok se opet ne ohrabrim da odem kod ginekologa, jer mi postaje draže da umrem od HPV-a nego da odem na pregled. Misao o ranici raste u mojoj glavi kao tiha opasnost, toliko velika da ponekad sanjam košmare o njoj, ali već tri godine ne radim ništa u vezi toga. Samo da napomenem - u najvećem broju slučajeva rak grlića materice je prouzrokovan HPV-om, tako da realna opasnost postoji. Nisam umislila.
Ovaj put odlazim kod privatne doktorke u privatnu kliniku gdje su svi tako ljubazni i mirišljavi. Samo je spekulum jednako odvratan. Doktorica se blaženo smješka dok me pregleda, a onda nakon par minuta još blaženije zaključuje: “Hana draga, pa ovo nije ništa!” Insisitram na tome da se urade testovi, jer sam ubijeđena da mora biti nešto. Što sam u suprotnom bila ubijeđena da imam HPV prethodne tri godine? Ona sipa na moju vaginu nekakvu tečnost koja bi trebala da promijeni boju ukoliko postoje bilo kakvi virusi ili infekcije. To se ne dešava, ali užasno peče, toliko da jedva ustajem i oblačim se. Doktorica se i dalje blaženo smješka dok mi saopštava da sa papirima odem na šalter. Zvaće kad budu gotovi testovi. Pohvaljuje moj odgovoran odnos prema zdravlju i dodaje da pretpostavlja da se radi o ranici koja je nastala mehaničkim putem što nije ništa neuobičajeno. Tečnost je pokazala da nema ničega, ali će za svaki slučaj provjeriti.
Zbunjena, novootkrivenim stanjem, odlazim do šaltera gdje mi djevojka koja tu radi saopštava da pregled košta sedamdeset eura, a testovi četrdeset i pet. U tom trenutku imam sedamdeset eura studentskog kredita, koji se dobija na svaka dva mjeseca i pedeset eura ušteđevine koje sam predvidjela za ovo. Srećom ostaje za taksi, jer ne mogu da hodam od one magične tečnosti. Nakon dvije nedjelje stižu testovi, pokazuju da nema ničega, da sam zdrava, ali ja sam u tom trenutku isuviše zbunjena da bih se radovala. Zbunjena sam, ali sigurna da ću od sada ići kod ginekologa samo kada budem imala novca.
Uprkos svemu, postoji u meni beskonačno obnovljivo razumijevanje za ljekare. Mogu da zamislim da se jednom ginekologu ili ginekološkinji, što se u svojoj karijeri nagledao/la bolesti, ogade seks, trudnoća, trudnice, porođaji. Mogu da zamislim da je grubost, okutnost i zajedljivost mehnizam odbrane. Mogu da zamislim da se platom koja se dobija u državnoj bolnici ne nadoknađuju živci i da uslovi uopšte nisu povoljni. Možda ponekad fali i osnovnih, a ne magičnih tečnosti, sprava, aparata... Sve mi to ipak nije značilo ništa kad sam sačekala prvo dvije, a onda i tri godine između ginekoloških pregleda. I sve mi to, opet, neće značiti ništa kada budem otišla kod privatnog ljekara ili ljekarke i dala minimum stotinu eura na pregled. Razlog tome jeste to što najveći dio iskustava žena kod ginekologa u Crnoj Gori jeste sličan mome, a češće i mnogo mnogo gori.
Čini mi se da su mnoga loša iskustva sa ginokolozima i ginekološkinjama u Crnoj Gori opisana u rečenici moje prijateljice: “Osjećam se kao krava.” Ona je ovo izgovorila nakon što je jedna doktorica u Barskoj bolnici opsovala, jer je strecala zbog straha od bola. Doktorica joj je u tom trenutku vršila čišćenje materice nakon porođaja. Na doktoricino “ćuti, jebo te...”, nikakva tužba međutim, već samo pomirenje sa tim da se osjećaš kao životinja, jer si se porodila, jer rađaš i jer “nisi tako vrištala kad si ga pravila”. Doktoricu je porodica moje prijateljice kasnije i častila novcem, zbog uspješnog porođaja na kom je ona zamalo iskrvarila na smrt. Kasnije mi je rekla da su je ubijedili da je i to bila njena krivica, da je suviše nježna i slaba, da joj koža puca. Ipak, ni ona više nikada nije otišla na kontrolu kod dotične doktorice u Barsku bolnicu. Nastavila je ići u privatne klinike, sa velikim pauzama između pregleda.