Pokušajte da zamislite verziju Brežnjev & Honeker “Poljupca”, samo umjesto Brežnjeva i Honekera, zamislite Andriju Mandića i Ervina Ibrahimovića.
Dogovor je pao i jezik se sreo sa jezikom. Trnci su prošli kroz tijelo. Ako ste uspjeli, eto, to je taj ružni miks osjećanja koji imam povodom nove vlade i silnih novih ministarstava. Srećom shvatila sam da nam u ovakvim slučajevima može pomoći jedino vještina masturbacije i jedino kolektivna masturbacija.
Ne znam da li ste nekada mislili o mastrubaciji kao vještini, ali ako stvarno zagrebete malo dublje shvatićete da je u pitanju filozofija ili makar vježba kreativnosti. Masturbiranje je trenutak u kom vas mašta poziva da u morima svakodnevice odaberete detalj - način na koji neko veže kosu ili povlači žilet niz bradu, veš koji se urezao na bokovima, pokret ruku, miris nečije kože, miris nečijeg znoja - sve same esencije, sve suštinske, a sve potpuno nevažne stvari. Dalje, mašta onanije tjera te da gradiš priču u kojoj je svaka fantazija i fetiš dozvoljen i u kojoj sve to čak i ne mora pripadati jednoj osobi. Prošlost, sadašnjost i budućnost spojene su u ovim trenucima koji mogu značiti sve, a i ne moraju značiti ništa. Možda najljepše kod snova i masturbiranja jeste to što u taj prostor svako svakome može da zaluta bez puno koraka i pitanja.
Umjetnost nije mnogo drugačija. Kad se zapitaš šta nekoga natjera da napiše pjesmu ili naslika sliku, u većini slučajeva odgovor je isti. Taj umjetnik ili umjetnica samo je češće vježbao nerv koji ga tjera da se napali malo više i onda u toj kreativnoj napaljenosti izmisli sebi baš ono što mu je trebalo - prostor za iskrenost, za fetiš ili tugu, za kritiku ili samokažnjavanje, štagod.
Međutim, lako je napaliti se na nešto što miriše i što je samo po sebi privlačno, a teško je govoriti o bolnim ili sramotnim stvarima. Pogoni su tu drugačiji od seksualnih, pa ne bih mogla zamisliti da neko tako lako i strastveno obrađuje bilo koju temu povezanu sa našim skupštinarima i vladaocima. Ipak, takav neko mi je jako potreban.
Čitala sam nedavno roman “Kandže”, Marka Vidojkovića. Tu Vidojković govori o Miloševićevom padu, studentskim protestima, borbi protiv režima i to govori na takav način da imaš osjećaj kako sve oko glavnog lika konstatno smrdi na govna, znoj, krv i spermu. Međutim pošto u sve to Vidojković uvodi lik demonski privlačne žene Nade, glavni lik “Đubreta” i mi zajedno sa njim vozimo se kroz govna i đubre sa fantomskom čarobnicom Nadom zbog koje i teški srpski život nekako lakše pada. Pišući o sranjima o kojima se nikome više ne sluša, Vidojković kao i mnogi drugi umjetnici izmišlja sebi nadu, pakuje je u ono što on želi i hoće - ženu demona.
Film Radua Žude “Don’t expect too much from the end of the world”, sa druge strane, ima Angelicu. Od početka do kraja filma toliko si blizu tom liku da na kraju znaš i kako miriše ili gdje joj misao odluta. Angelica te vozi i drži kroz govna Rumunije. Ako se sve i raspadne kao što hoće, makar si bio sa njom i nije ti krivo, pa ćeš možda poželjeti i da spasiš nešto od preostalog svijeta.
Na slici Endrua Vajeta, “Kristinin svijet” jedini razlog da ne osjećaš svu samoću ovog svijeta jeste što je Kristina tu, prisutna, iako ti je okrenuta leđima sa svim svojim složenim mislima i osjećanjima koja ne vidiš. One ili oni (nedostatak muških likova je ovdje potpuna slučajnost) postoje uprkos govnima i jedino zbog njihove svjetlosti, šljokica i mirisa vrijedi pričati o sranjima svijeta i boriti se protiv istih.
Kristinin svijet, foto: moma.org
Zato u ovom trenutku u kom me je sramota, bijesna sam i gadi mi se što mi zemlju vode 32 guzice, nalazim spas u kreativnosti mastrubacije, umjetničke mastrubacije, pa zamišljam da je svako od nas postalo neka svoja i svačija nada. Zamišljam da je svako od nas sjeo i napisao jednu apstraktnu pjesmu inspirisanu glupim izjavama Milojka Spajića. Zamišljam recimo izložbu naslovljenu užasno pretenciozno tipa “Dokazi o nekompetentnosti Ervina Ibrahimovića” i slike na kojima umjetnik ili umjetnica tematizuje isključivo određene facijalne ekspresije. Zamišljam da slušam čitav jedan goth album inspirisan radom i životom Andrije Mandića. Takav jedan niz umjetničkih djela pomogao bi mi da budem malo manje ljuta, a oni koji bi to vidjeli i čuli odlučili bi da ne glasaju za njih, makar u mojim maštanjima.
Takvo maštarenje, malo je čudno ponekad, ali mi puno pomaže, jer dok lavina uvreda šiba po interenetu na račun čitavog Bošnjačkog naroda zbog gluposti i korpumpiranosti stranke koja se zove Bošnjačka stranka, mene to više ne nervira. Ne zanima me da li ministar prostornog planiranja i urbanizma Slaven Radunović i dalje ostaje pri svojoj izjavi iz 2017. da postoje vrlo prosti mehanizmi da natjeramo NATO da nas zamoli da izađemo. Samo me zanima o koliko prostim mehanizmima se radi i kako da takav jednog lika kao šta je čika Slaven napišem što bolje i što prije. Dok Potpredsjednik Vlade za međunarodne odnose i ministar vanjskih poslova Ervin Ibrahimović otplaćuje kredit od 40.000 eura uzet od Vlade Crne Gore sa obavezom da za dvadeset godina vrati 8.000 eura, ja mislim samo o tuposti njegovog potrošenog pogleda na slici.
Ne mislim više o tome da li potpredsjednik Vlade za obrazovanje i odnose sa vjerskim zajednicama Budimir Aleksić i dalje misli da Crnogorci i Egipćani treba da osnuju svoje nacionalne savjete. Zabolje me kojom naftom i kojim gasom ima da upravlja naš novi ministar, Ministastva rudarstva, nafte i gasa Admir Šahmanović i kako će Ministar (ovako se svuda potpisuje kao Ministar, ne Ministarka) turizma Simonida Kordić sada da djela kad je bila pravna konsultantkinja u Timu odbrane i zastupanja optuženih pred Međunarodnim sudom za ratne zločinu u Hagu. A prelijepo me zabolje i što je Nikola Zirojević toliko neduhovit i nepristojan da u Skupštini, u službi glupe fore izgovara Fatihu, najsvetiju molitvu muslimana.
@graforidza
Iznad svega zabolje me što su formirali vladu koju bi suštinski trebalo da vodi krimi duo Milorad Dodik i Aleksandar Vučić, jer sva trideset i dva člana nove Vlade nisu dorasla zadatku ili bilo kakvom društvenom angažmanu. Samo mi eto, ideja o tome da par muslimana u takvoj Vladi trebaju predstavljati nekakav štit pred talasom psihopatskog uticaja Vučića i fekalnog Milorada Dodika, pomalo vrijeđa inteligenciju i dušu.
To što je kao da sjutra ne postoji taj “ljudski bošnjački štit” ušao u vladu sa strankama koje se zalažu za ukidanje sankcija Rusiji zbog agresije na Ukrajinu, ne priznaju nezavisnost Kosova, protivnici su NATO članstva Crne Gore, negiraju genocid u Srebrenici, podržavaju u Hagu osuđene zločince Radovana Karadžića i Ratka Mladića, nije me začudilo, jer i nije ništa neoičekivano od jedne pragmatične nacionalne stranke kakva je BS. Samo bih voljela da svakome postane jasno da svi oni zajedno nisu predstavnici niti jednog naroda, da sve što rade i misle jeste nauštrb svih naroda koji u Crnoj Goru žive i da je pitanje da li smiju ostati u Skupštini, a tek u Vladi.
Ipak, sve to što nam više i nije neobično, nije normalno i mi nikada ne bismo smjeli da ga prihvatimo kao takvo. Zato je trenutno jedino do čega mi jeste stalo reakcija u vidu jednoglasnog odjeba kroz društveni i umjetnički angažman kako se umije i zna. Kroz produktivnu mastrubaciju, naravno.