Jedna od najpoznatijih fraza na svijetu kaže: Prvo sredi svoje dvorište / One must cultivate One’s own garden ili Il faut cultiver notre jardin. Kako svaka fraza ipak nije oduvijek bila narodna umotovorina, smatra se da ova potiče iz pera francuskog filozofa XVIII vijeka, Voltera i da se prvi put pojavila na kraju njegovog novele “Kandid ili o optimizmu”. Poznatom novelom pisanom tri dana u nekoj piščevoj euforiji ili maniji, želio se suprotstaviti optimizmu svog doba, optimizmu koji se ticao vjere u nauku, ljubav, tehnički progres i razum. Nasuprot svim dokazima, Volter je bio ogorčen i razočaran. Bio je uvjeren da nauka neće učiniti svijet boljim mjestom, samo će tiranima uvećati moć. Filozofija nikada neće moći da objasni problem zla, samo će istaći ljudsku taštinu. Ljubav je iluzija. Prevrtljivost je neuništivi dio ljudske prirode. Nestalnost i nestabilnost su jedina konstanta. Nada je bolest, pa stoga nameće sebi cilj da nas izliječi od iste.
SVE NAŠE OAZE
Nakon rajskog života u bogatstvu, glavni lik Volterove novele - Kandid i njegova ekipa kreću u sopstveno istraživanje svijeta u kom bivaju surovo suočeni sa ubistvima, brodolomima, silovanjima, zemljotresima, epidemijama, glađu i mučenjem. Na kraju ipak većina ekipe preživljava i završava u malom predgrađu Istanbula što će biti njihovo posljednje prebivalište u priči. Jednog dana saznaju da je nekoliko vezira na Sultanovom dvoru pobijeno i da je zavladala opšta panika zbog prijetnje životu samog Sultana. U želji da saznaju više o događaju raspituju se naokolo, a onda u toj pometnji nailaze na mirnog, potpuno nezainteresovanog starca koji sjedi pod svojim drvetom narandže i kulira.
Pokušavaju da saznaju nešto više o ubistvima vezira od njega, ali im starac odgovara da ne zna ništa o tome i da ga inače uopšte ne zanima šta se dešava u Konstantinopolju. Važan mu je samo tok i ishod prodaje voća koje uzgaja i prodaje tamo. Starac ih zatim poziva u svoj dom gdje ih njegovi sinovi služe šerbetom, voćem, pistaćima, sokovima od citrusa koje sami uzgajaju, itd. Prije odlaska njegove ćerke im parfemišu brade mirisnim uljima koje same prave od biljaka koje same uzgajaju, poneka ćerka se nekome od gostiju i svidi, neko se u nekoga zaljubi, itd. Nakon gozbe, Kandid zaključuje da starac i njegova djeca žive mnogo bolje nego sam sultan, što ga dalje navodi na misao o tome kako je nemoguće ispraviti sve nepravde ovog svijeta, te se time ne treba ni opterećivati. Svako mora obrađivati svoj vrt.
Svako mora obrađivati svoj vrt da bi mu brada uvijek mirisala na šerbet i citruse. Nisam sigurna je li Volter do kraja želio da se podsmijava ljudskom optimizmu, iako mi kraj priče sa tom frazom ne zvuči drugačije nego kao glupa, samozadovoljna fraza i Volterov podsmijeh. Takođe, sigurna sam kako odluka da priču završi u citrusnom vrtu u predgrađu Konstantinopolja nije bila slučajna. Imao je i sam fascinacije Orijentom, a važan dio islamske kulture čini izgradnja i održavanje vrtova.
Širom svijeta koji je živio pod uticajem ove kulture postoje vrtovi uglavnom sličnih propozicija - sa jednim ili više bazena u kojima se reflektuje drveće voća, centralni izvor tekuće vode, simetrični cvjetni kreveti i mjesta za sjedjenje. Namjera je bio pokušaj oponašanja dženetskih vrtova koji se opisuju kao vječno zeleni, puni plodova i nepresušnih izvora vode. U svijetu koji će uvijek biti natopljen grijehom, takvi vrtovi su trebali predstavljati oaze i odmorišta mira i ljepote.
U jednoj od podgoričkih oaza ljepote kraj vode saznala sam kako je Palestinsko Ministarstvo zdravlja još u februaru 2024. godine saopštilo da je od 7. oktobra 2023. godine skoro trideset hiljada ljudi ubijeno i još sedamdeset hiljada ranjeno u pojasu Gaze. Danas znam da je broj mrtvih veći od trideset i četiri hiljade i da je među njima petnaest hiljada djece. Dana 8. marta 2024. godine saopšteno je da oko šezdeset hiljada trudnih žena pati od neuhranjenosti, dehidratacije i nedostatka odgovarajuće njege, te da se oko pet hiljada žena porodilo u teškim, nebezbjednim i nezdravim uslovima. Po posljednjim podacima četrdeset i sedam porodica (plemena) u Gazi ne postoji više.
Vet Dovlat-Abad u Iranu
I dalje u svojoj oazi, ipak uspijevam da koliko toliko povežem brojke sa slikom, jer osim informacija o broju mrtvih i povrijeđenih koje su stizale od Palestinskog ministarstva zdravlja, algoritam mog instagrama svakodnevno nudi snimke za čije bi mi gledanje u nekim zdravijim uslovima vjerovatno trebala ozbiljna priprema. Takve pripeme naravno nikad nije bilo, pa sam mislila da sam do sad oguglala na gledanje užasa, ali onda su objavljene vijesti da je nakon prvog Izraleskog napada na kamp u gradu Rafa poginulo četrdeset i petoro ljudi, da su ljudi gorjeli živi, da je jedno dijete izgubilo glavu (bukvalno) i da je dan nakon toga bivša ambasadorka UN-a, američka političarka Nikki Haley, potpisala bombe namijenjene bombardovanju Gaze uz poruku Finish them. America <3 Israel. Pišem srce jer je tako i napisala, tj. nacrtala srce na bombi. Ubrzo je uslijedio i novi napad na kamp.
Moje dramatične reakcije nisu ništa rijetko, ali izgleda da je ovaj događaj (jedan u nizu ratnih zločina cionista nad Palestincima) na trenutak izazvao malo duži lanac reakcija duž mnogih svjetskih oaza .
ALL EYES ON RAFAH
Kad god nismo nastavili da skrolamo dalje kroz dan, mogli smo sklapati parčiće velike slike svih silovanih, trudnih djevojčica i žena, gladne djece, muškaraca koji svakodnevno kopaju po smeću kako bi prehranili svoje porodice. Onda su se u nekom trenutku Instagram, TikTok i Fejsbuk potrudili da nam ukinu laku dostupnost svih političkih sadržaja u šta spadaju i slike krvi, povrijeđenih i mrtvih. Ipak, postoji opcija da u podešavanjima dozvoliš pristup takvim sadržajima. Bilo kako bilo snimci su curili kroz sito i rešeto metasvijeta, pa je u tom svijetu nastala i AI fotografija kampa u Rafi. Neko je dakle u AI formatu opisao jedno od posljednjih utočišta Palestinaca - gomilu šatora koji u pustinji sakrivaju bespomoćne ljude i djecu. Opisao ga je nekako mirnog, onakvog kakav je mogao biti par sekundi prije nego što će biti zapaljen zajedno sa djecom čiji broj više ne želim da zapisujem. Ako iz određenog ugla pogledate tu sliku izgledaće i kao da gledate u fliper u kom su umjesto loptica ipak ljudi. Za loptice ili ljude, ni iz flipera ni iz Rafe nema napolje.
Htio ili ne, taj ko je napravio tj. opisao, pokrenuo je milionski niz repostovanja ove fotografije koju je moguće objaviti bez ikakvih prijava nepoželjnog sadržaja. Tom nizu se priključilo mnogo poznatih, uticajnih ličnosti koje se do sada uopšte nisu oglašavale. Čitav niz ljudi shvatio je, dakle, da su u šatorima koje je na slici nacrtao AI gorjela živa djeca i da su baš njihove snimke, njihova stvarna lica još juče gledali na snimcima?
Sve to navelo me da pomislim kako možda više i nismo/nisam sposobna da gledam u lica palestinske djece ni preko snimaka. Možda je AI format jedino za što sam spremna sada. Dok god i dalje svakodnevno gledam realne snimke osjećam kako se kolektivno primičemo jednom od stadijuma psihičkog stanja logoraša o kojima govori psihijatar Viktor Frankl opisujući svoje logoraško iskustvo u fašističkoj, nacističkoj Njemačkoj.
AI fotografija kampa u Rafi
U tom stadijumu, kako govori Frankl, logoraš otupi toliko da izgubi svaku inače normalnu reakciju na užase kojima svjedoči. Svijest o sopstvenom identitetu i ljudskosti ugušena je dovoljno da postane sposoban jesti, raditi i spavati u najgorim mogućim uslovima bez ikakvog gađenja, sažaljenja ili bunta. Srušeni sistem vrijednosti donosi surovost, surovost ubija ljudskost, a bez ljudskosti teško da se logoraš može sjetiti smisla svog života. Par sekundi nakon što pojede oteto parče hljeba, stomak je puniji, ali paradoksalno nije hrana ono što mu na duže staze može spasiti život.
CRNE RUPE
Psihijatar Frankl svjedoči da nisu najsnažniji oni koji su najduže izdržali u logoru, već oni čiji je unutrašnji život bio dovoljno bogat da su se u svakom trenutku ipak mogli sjetiti smisla svog života - nekog korisnog, lično značajnog rada ili čuda ljubavi.
Kad skrenem pogled sa te crne rupe u koju upadnem čim uđem na društvene mreže sramota me, jer vidim da je naša stvarnost postala nešto opasno i bizarno. Njihova stvarnost je mučenička smrt, a naša je kao neki udobni logor. U udobnom logoru sasvim je normalno i poželjno svakodnevno se prežderavati, piti, rintati i spavati uz vijesti, slike i snimke mučenja, umiranja i silovanja. Tijelo je ušuškano, debelo i pošteđeno udaraca, a stvarnost je previše stvarna, možda.
Biram ipak da vjerujem Viktoru Franklu koji je preživo fašistički teror nacističke Njemačke. Iako me sama pomisao o protoku novca za humanitarnu pomoć vodi na još hiljadu pitanja o tome gdje sav taj novac završava, užasno mi je potrebna bilo kakva oaza, tj. ne bilo kakva nego unutrašnja - neka od onih što ih opisuje Frankl. Potrebno mi je djelo, makar ono bilo i ta žuta, crvena ili plava uplatnica, kako bih pomireno kao Kandid rekla da sam svoj vrt sredila.