Samo činjenica da u današnjem društvu protesti postaju sve frekventniji, govori o tome koliko je aktuelni sistem loše dizajniran za većinu. Zašto bi ljudi morali da se okupljaju u hiljadama, stotinama hiljada, kako bi nekolicini političkih aktera dali na znanje da nešto treba da se uradi ili da nešto ne treba da se uradi? Ovo jasno pokazuje da ne postoji adekvatan, direktan i efikasan način uticaja na donosioce odluka, tj. na ljude koji nas predstavljaju u političkim tijelima.

Ukratko, naš spas se nalazi u decentralizaciji, tj. vraćanju ingerencija i vlasti manjim zajednicama i lokalitetima kako bi upravo one donosile odluke na temelju svojih lokalnih potreba. Međutim, trenutno se nalazimo više političkih kilometara daleko od takvog cilja. Naši prvi koraci ka redizajnu sistema moraju početi od uspostavljanja manjih mehanizama direktnog uticaja. Neki od njih su i (rangirani po logici prioriteta uspostavljanja):

1 )  Mogućnost da ljudi direktno biraju svoje predstavnike imenom i prezimenom, umjesto da glasaju za političke etitete kao što su stranke, i pokreti — to uključuje nezavisne kandidature. 

Ovo je u suštini koncept otvorenih lista koji bi se trebao primjeniti i na nivou gradova i na nivou države. Znači, ljudi direktno biraju odbornike, gradonačelnike, poslanike, premijera, a ne samo predsjednika. Koncept otvorenih lista je već uveliko pristuan širom svijeta.

2 ) Izborno finansiranje političkih subjekata bi trebalo biti ukinuto, jer ono ugrožava poziciju lokalno prepoznatih individua, tako što artificijalno ističe anonimuse koji jako često pribjegavaju populizmu kako bi u što kraće vrijeme okupili neki vid popularne podrške.

3 ) Takođe, mora se omogućiti građanima da mogu efikasno i direktno, uz prethodno definisan broj potpisa, anulirati zakonske akte ili ih proglasiti važećim, bez potrebe da ih politički akteri razmatraju i vijećaju. 

Ovakav mehanizam konačne peticije treba da zamjeni potrebu za protestima. Ako građani nešto žele u većem broju, tu više nema prostora za čekanje. Broj potpisa se može definisati ustavno i može na primjer zavisiti od nekog smislenog procenta generalne izlaznosti na izborima.

Mehanizam koji predlažem ima uporište u postojećim praksama direktne demokratije u svijetu. Na primjer, u Švajcarskoj postoji sistem fakultativnog referenduma, koji građanima omogućava da ponište zakon usvojen u parlamentu ukoliko prikupe 50.000 potpisa u roku od 100 dana, nakon čega slijedi glasanje na [referendumu](https://www.ch.ch/en/political-system/political-rights/referendum#cantonal-and-communal-referendums). 

Slično tome, u Italiji građani mogu inicirati [abrogativni referendum](https://www.britannica.com/place/Italy/Political-process#ref318138) kako bi ukinuli zakon, što zahtijeva podršku 500.000 birača ili pet regionalnih savjeta. U Kaliforniji, SAD, postoji sistem poznat kao [ballot initiatives](https://oag.ca.gov/initiatives), koji omogućava građanima da predlože, izmijene ili ukinu zakone prikupljanjem potpisa koji predstavljaju 5–8% glasova s prethodnih izbora za guvernera.

Ono što naš predlog čini jedinstvenim jeste njegov automatski karakter — zakon bi se ukidao ili usvajao čim građani prikupe potreban broj potpisa, bez potrebe za dodatnim političkim odlukama ili referendumom. Ovaj pristup bi značajno ubrzao proces i dao građanima neposrednu zakonodavnu moć, čime bi se eliminisala potreba za protestima i osnažila njihova politička agencija.

4 ) Dodatno, i uvezano za prethodnom tačkom, poluga građanske moći koju treba omogućiti jeste da, ukoliko građani žele da smijene nekog od svojih predstavnika vlasti tokom mandata — bez obzira da li je biran direktno ili od strane političkih aktera — to takođe mogu učiniti ako skupe dovoljan broj potpisa. Svi znamo da je izuzetno lako uticati na individuu prijetnjama, mitom i sličnim sredstvima, i to mora biti prepoznato kao stvarnost sa kojoj ćemo se kontinuirano suočavati. Kao društvo treba da prihvatimo da će uvijek biti pokušaja malignog uticaja na pojedinca, koji će biti pod velikim pritiskom da donese odluku protiv svoje volje, ne bi li zaštitio sebe i svoje najbliže. 

Upravo zbog toga moramo imati mehanizme da takvu osobu možemo ukloniti i postaviti nekog drugog na njeno mjesto — čime zadajemo jak udarac isplativosti takvih manipulacija.

Mehanizam za opoziv političara prisutan je u različitim oblicima širom svijeta. U Evropskoj uniji, mehanizmi opoziva su ograničeniji, ali postoje značajni primjeri na lokalnom nivou. U Slovačkoj, građani mogu inicirati [opoziv gradonačelnika ](https://www.te.gob.mx/vota_elections/media/files/760a32fa2394afc.pdf)ili drugih lokalnih zvaničnika prikupljanjem potpisa od 30% registrovanih birača u dotičnoj opštini, nakon čega slijedi lokalni referendum. U pojedinim kantonima Švajcarske građani mogu tražiti opoziv izabranih zvaničnika kroz [direktno glasanje](https://www.te.gob.mx/vota_elections/media/files/760a32fa2394afc.pdf). Van Evrope, Kalifornija, SAD, omogućava opoziv na državnom nivou, dok u Latinskoj Americi Venecuela i Kolumbija nude mehanizme opoziva lokalnih i nacionalnih zvaničnika nakon prikupljanja dovoljnog broja potpisa.

Nakon što uspostavimo ovako direktne uticaje građana na moć, tek tada možemo pričati o planskoj decentralizaciji, raspodjeli odgovornosti na lokalne institucije, kao i boljoj organizaciji odgovornosti unutar tih institucija.

Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je sam dizajn sistema ključan za oblikovanje društva. U sistemu obrazovanja na primjer, ocjena je postavljena kao glavni pokazatelj uspjeha. Shodno tome, gro studenta će se fokusirati na načine kako da postignu što bolje rezultate sa što manjim naporom, zanemarujući stvarne vještine i znanje. Slično tome, u svijetu u kojem se centraliziraju moć i sredstva, novac postaje glavna metrika života, a sama umjetnost i ljepota življenja postaju sekundarni.

Kada ne postoji mogućnost direktnog uticaja građana na vlast, onda se krivično-pravni sistem jednostavno pretvara u instrument zaštite privatne svojine i interesa kapitala, a ne u zaštitu zajednice, i to sve na račun te iste zajednice. A ako jedan sistem ne služi većini koja u njemu živi, nema apsolutno nikakvog razloga zbog čega bi takav sistem trebao i da postoji.

Temeljne i duboke promjene nemoguće je ostvariti, a još teže održati, pod teretom malignih pritisaka koji su se ukorijenili do te mjere da je osjećaj značaja individualnog glasa gotovo nestao, približavajući se opasnom nihilizmu. 

Ovakav sistem neumoljivo gura ljude prema granici gdje im jedino preostaje fizička samoodbrana kao posljednje utočište. Zbog toga je od presudne važnosti postaviti jasan i odlučan ultimatum: građanima se mora hitno omogućiti pristup direktnim instrumentima za uticanje na odluke i kontrolu vlasti. Ukoliko se to ne dogodi, društvu ne preostaje ništa drugo osim da se suoči s neizbježnom eskalacijom — gdje fizička samoodbrana više nije izbor, već neminovnost.

*Cijeli tekst pročitajte* [ovdje.](https://medium.com/@3MinutesToMidnight/inteligentni-dizajn-fb448a9509dd) 

Mehanizam za opoziv političara prisutan je u različitim oblicima širom svijeta, treba ga samo prilagoditi na lokalu

inteligentni dizajn

Kako brže i lakše smijeniti funkcionera

Čini mi se kao da je situacija sve jasnija i jasnija. Ogoljena retrogradna struktura koja gura ovaj narod u koflikt, strah, bijes i iracionalnost na točkovima nacionalizma bez ikakve vizije za budućnost koju stvaramo, i religijskih opredjeljenja bez ikakve empatije i osjećaja za onog drugog. Priča o čojstvu i junaštvu opstaje kao priča sa sve manjim korijenima u realnosti. Kako je moguće da ga više nema… pa nisu valjda svi proponenti istog bili i otišli na onaj svijet iz prvih redova oštrica i baruta. Pa nije valjda da smo smi vi potomci onih iz zadnjih redova koji su našli skloništa i izbjegli vatru okupatora?

Ali više nije ni bitno. Iskreno. Najiskrenije. Nije bitno. Našu tradiciju je nekad neko stvarao, i došlo je vrijeme da mi sada gradimo neku novu tradiciju onima koji dolaze. Vrijeme je da pustimo mitove prošlosti koji nam pune pluća kad nema za šta više da se uhvatimo, i da ustanemo za život, naš, naših mladih, i budućih mladih. Vrijeme je počnemo da pišemo našu priču.

Možda je Crna Gora izbjegla nasilje i nivo indoktrinacije kroz koje Srbija trenutno prolazi, ali možda smo izbjegli i onaj živi buntovni duh koji narod u Srbiji sve učestalije i intezivnije pokazuje. Možda ga sistemski odavno nema, možda su obrazovne institucije kompletno okupirane plastelinskim karakterom, i možda su mladi dovoljno gaženi strahom od kazne da je realno da očekujemo da je studentska žila kucavica odavno već u komi. Jebiga, možda je baš tako.

Ali ok, ako su nam to polazne tačke, dobijamo vrlo lako odgovor na pitanje “Ko je danas kadar da nam zada pravac?”. To su slučajni ljudi, i mlađi i stariji, ove ili one opredjeljenosti, čiji duh opstaje nezatrovan stanjem - slučajni ljudi, individualci koji prihvataju odgovornost da ustanu i povedu, ljudi koji se osjećaju usamljeno u svojim zajednicama, u kojima gube vjeru u svoje bliske sugrađane. Takvi ljudi treba da se okupe. A njihovo okupljanje će biti rezultat samo dobro definisanih mikroakcija.

Ne možemo očekivati da će samo neko odjednom uspjeti pokrenuti i održati protest koji nam treba da se pokrenemo. To nismo mi… još uvijek. Moramo ići manjim koracima i graditi ljudima povjerenje u organizaciju. Takođe, ne možemo ići sa dugim i kompleksnim zahtjevima, jer će neispunjavanje istih samo jače da nam ugasi vjeru u mogućnost promjena i da nas defokusira, kada nećemo znati od čega da krenemo prije. Nemamo mi tu pažnju, a i vrlo lako ćemo onda uskočiti u ono naše autodestruktivno razmišljane “a nema ovo šanse da će proći, džabe se lomiš”. Treba da kroz jedan jako jasan zahtjev emitujemo svu našu energiju koja se krije iza svih naših plašljivih nagona koji hoće da je sputaju. 

**Kako ja lično smatram da treba da krenemo:**

Iskoristiti društvene medije za opipavanje pulsa oko pomenutog jasnog zahtjeva, tako što ćemo dijeliti vizual koji komunicira onaj pomenuti zahtjev.

Kada evidentiramo da ga je dovoljno ljudi podjelilo, i kada vidimo da nas ima dovoljno koji bi stali iza same poruke vrijeme je za drugi korak - organizacija okupljanja u cilju diskusije u kojima je pomoć ključnih eksperata, što pravnih to i institucionalnih, neophodna.

Kada zajedno rafinišemo inicijalan zahtjev vrijeme je za akciju. Akcija može obuhvatati i protestno okupljanje, ali i obećanje da ćemo zajedno formirati građanski pokret u susret nedostatku institucionalnog odgovora - to ćemo takođe zajedno odlučiti, kako bismo osigurali da naša energija neće otići u zaborav ukoliko prva akcija ne bude imala efekta. Tada kreće prava borba. 

Znam da bi bilo idealno da ovo neko za nas organizuje i da možemo samo da podržimo. Ali tog nekog nema. Lično odbijam da čekam tog nekog. Želim da moje ime stoji na strani onih proaktivnih koji nisu čekali - da dam moj lični maksimum koji sam spreman da pružim.

Vizual je ispod - ajmo prvo njime zatrpati mreže do kraja godine da vidimo koliko nas je koji ne prihvataju trenutnu situaciju.

Na čijoj si ti strani? Hoćemo li da krenemo?

![](https://cms.normalizuj.me/assets/71aa05cb-efd4-41cd-81e9-3f29611aa490)


Znam da bi bilo idealno da ovo neko za nas organizuje i da možemo samo da podržimo. Ali tog nekog nema. Lično odbijam da čekam tog nekog. Želim da moje ime stoji na strani onih proaktivnih koji nisu čekalI

ODOZDO

Vrijeme je za akciju

Proći će rezolucije o Srebrenici i Jasenovcu, i sve one rezolucije koje tek treba da budu stavljene na dnevni red. Sve će to da prođe. Ali nekako vjerujem da će nemir ostati. Taj nemir će nastaviti da traži naredne bitke, nacionalna nadmetanja, vjerska moralisanja, nove prilike da se isuče mač i štit, a zaborave lične rane. 

Dok svuda okolo zgrade niču i rastu, ljudi postaju sve manji,  pogotovo oni koji nose sumnjivo breme ratnika. To su oni što biraju da posvete život “velikim idejama” - ako treba da ginu, ta smrt će biti velika, a samim tim i život koji su vodili do toga momenta. Nevažno je kako tretiraju familiju i sugrađane, dokle god se bore za vanvremenske ideale, sve im je prosto. Žig verbalizovane i tetovirane vjere, ratničkoga bijesa i tlačiteljskih tradicionalnih vrijednosti nosiće kao ordenje. Oni su tu da brane.

Nekada sam mislio da su to samo vrijednosti u koje smo urasli dok smo bili djeca, jer kako kažu, 95% našeg djelovanja ustvari dolazi iz podsvijesti, tj. modela koje smo usvojili u svojim prvim godinama. Struka ih naziva ograničavajućim uvjerenjima, a mi tradicionalnim vrijednostima, ali to je manje bitno. Dok smo djeca, verujemo u sve što vidimo i čujemo. Ništa se ne dovodi u pitanje. Samo upijamo kao sunđer. I onda  postanemo „prosto takvi“. Iako to ima smisla i zasigurno je dio priče, ne vjerujem da je to centar pikado kruga. Danas smatram da su problem ogromne količine neproživljenih emocija, odbrambenih mehanizama, i trauma koje uzimamo zdravo za gotovo. Dakle, ne vidim ih više kao vrijednosti i uvjerenja već kao manifestovane neproživljenosti koje su se ubuđale.

Svaka emocija je energija za sebe, a naši interni mehanizmi utiču na to u kojoj će se formi ta emocija, tj. energija ispoljiti. I kao što automobil sagorijevanjem konvertuje hemijsku energiju u mehaničku, tako i mi našom podsviješću biramo hoće li nešto na kraju izaći kroz osmijeh, bijes, apatiju, radost ili nešto sasvim drugo ako odlučimo da tu energiju zatvorimo u teglu i ne ispoljimo je uopšte. U slučaju da biramo da punimo tegle i ne procesuiramo svoje afektirane reakcije, pod pritiskom, te će tegle u nekom trenutku pući i ta će energija naći nekoga ko će je ispoljiti. Svaka suza koja ne vidi svijetlo dana kod nas, kroz naše iracionalne reakcije i afekat će vjerovatno naći žrtvu koja će je na kraju pustiti. Svaki zapostavljeni strah i trauma će vjerovatno u nekom trenutku, u vidu nekanalisanog bijesa ili agresije, pronaći novo ili nova tijela, nove domaćine, u nadi da će biti proživljeni - ili će samo nastaviti da preskaču dok ne dođu do onog tijela koje će stati na kraj tom emotivnom iskustvu tako što će ga uvažiti, isprocesuirati, i nadjačati svojim unutrašnjim mirom. 

Trenutno stanje na Balkanu je samo jako dobra refleksija svih tih, većinski muških, začepljenih tegli koje pucaju, koje pucaju i čije neproživljene traume traže novu žrtvu. A koliko toga stvarno ima, govore sve češće pojave nasilja, sve neartikulisaniji nedostaci poštovanja, sve angažovaniji navijački bijes okupljanja, sve veća zadrtost, i krajnje, sve intezivnija gluvoća ka svim onima van našeg kruga istomišljenika. Stoga, mislim da je vrijeme da priznamo - hronično smo loši u stvaranju zrelih muškaraca, i to ko zna od kada. Ne, to nisu muškarci od tradicije, to su roboti neproživljenih emocija koji pucaju po šarafima. 

Pitanje je koliko je njih u stanju da im se pomogne, i koliko priče je potrebno ne bi li se samoodčepili. I pitanje je ima li tu koga da priča sa njima, da priča dok se usta ne osuše hiljadu puta, jer ko zna koliko toga ima tu. 

Mi ne patimo od kolektivne traume, mi patimo od stotine hiljada individualnih trauma i neproživljenih života. Stoga, koliko god to zvučalo loše, ne mislim da je rezolucija o Srebrenici velika pobjeda, mislim da je samo potreban zaključak na kraju jako tužne priče koji je svakako bio potreban mnogima. Ali ne, nikako velika pobjeda, jer niko nije pobijeđen. Sav taj nemir je i dalje tu. 

Povrh svega, tu su politika i političari, a i religija i njeni činovnici, koji opstaju hodajući po svim tim jako zategnutim teglama, i koji svojim djelovanjem nastavljaju da popločavaju put pred sobom novim teglama i novim mladim životima.

Ratnici, borci, oslobodioci, čuvari, na mjestu voljno. Dosta ste bili pioni ratišta livada i asfalta za one koji vam ni ime ne znaju, a nude ruke da ih ljubite. Pustite mačeve i štitove, niko ne napada, to je samo film ovih iza kulisa koji ga puštaju u krug ne bi li vam oživjeli nepostojeće memorije poraza prošlosti i osjećaj žrtve koja mora da se digne i suprotstavi. To nije vojnik koji trči ka vama, to ste vi koji prilazite ogledalu. Zastanite, pogledajte ga, pustite taj mač, a onda pustite i tu suzu junačku… dosta je.

Na mjestu voljno prijatelju, razlaz.



Mislim da je vrijeme da priznamo - hronično smo loši u stvaranju zrelih muškaraca. To nisu muškarci od tradicije, to su roboti neproživljenih emocija koji pucaju po šarafima. 

Kako brže i lakše smijeniti funkcionera

Vrijeme je za akciju

Na mjestu voljno, razlaz