Samo činjenica da u današnjem društvu protesti postaju sve frekventniji, govori o tome koliko je aktuelni sistem loše dizajniran za većinu. Zašto bi ljudi morali da se okupljaju u hiljadama, stotinama hiljada, kako bi nekolicini političkih aktera dali na znanje da nešto treba da se uradi ili da nešto ne treba da se uradi? Ovo jasno pokazuje da ne postoji adekvatan, direktan i efikasan način uticaja na donosioce odluka, tj. na ljude koji nas predstavljaju u političkim tijelima.
Ukratko, naš spas se nalazi u decentralizaciji, tj. vraćanju ingerencija i vlasti manjim zajednicama i lokalitetima kako bi upravo one donosile odluke na temelju svojih lokalnih potreba. Međutim, trenutno se nalazimo više političkih kilometara daleko od takvog cilja. Naši prvi koraci ka redizajnu sistema moraju početi od uspostavljanja manjih mehanizama direktnog uticaja. Neki od njih su i (rangirani po logici prioriteta uspostavljanja):
1 ) Mogućnost da ljudi direktno biraju svoje predstavnike imenom i prezimenom, umjesto da glasaju za političke etitete kao što su stranke, i pokreti — to uključuje nezavisne kandidature.
Ovo je u suštini koncept otvorenih lista koji bi se trebao primjeniti i na nivou gradova i na nivou države. Znači, ljudi direktno biraju odbornike, gradonačelnike, poslanike, premijera, a ne samo predsjednika. Koncept otvorenih lista je već uveliko pristuan širom svijeta.
2 ) Izborno finansiranje političkih subjekata bi trebalo biti ukinuto, jer ono ugrožava poziciju lokalno prepoznatih individua, tako što artificijalno ističe anonimuse koji jako često pribjegavaju populizmu kako bi u što kraće vrijeme okupili neki vid popularne podrške.
3 ) Takođe, mora se omogućiti građanima da mogu efikasno i direktno, uz prethodno definisan broj potpisa, anulirati zakonske akte ili ih proglasiti važećim, bez potrebe da ih politički akteri razmatraju i vijećaju.
Ovakav mehanizam konačne peticije treba da zamjeni potrebu za protestima. Ako građani nešto žele u većem broju, tu više nema prostora za čekanje. Broj potpisa se može definisati ustavno i može na primjer zavisiti od nekog smislenog procenta generalne izlaznosti na izborima.
Mehanizam koji predlažem ima uporište u postojećim praksama direktne demokratije u svijetu. Na primjer, u Švajcarskoj postoji sistem fakultativnog referenduma, koji građanima omogućava da ponište zakon usvojen u parlamentu ukoliko prikupe 50.000 potpisa u roku od 100 dana, nakon čega slijedi glasanje na referendumu.
Slično tome, u Italiji građani mogu inicirati abrogativni referendum kako bi ukinuli zakon, što zahtijeva podršku 500.000 birača ili pet regionalnih savjeta. U Kaliforniji, SAD, postoji sistem poznat kao ballot initiatives, koji omogućava građanima da predlože, izmijene ili ukinu zakone prikupljanjem potpisa koji predstavljaju 5–8% glasova s prethodnih izbora za guvernera.
Ono što naš predlog čini jedinstvenim jeste njegov automatski karakter — zakon bi se ukidao ili usvajao čim građani prikupe potreban broj potpisa, bez potrebe za dodatnim političkim odlukama ili referendumom. Ovaj pristup bi značajno ubrzao proces i dao građanima neposrednu zakonodavnu moć, čime bi se eliminisala potreba za protestima i osnažila njihova politička agencija.
4 ) Dodatno, i uvezano za prethodnom tačkom, poluga građanske moći koju treba omogućiti jeste da, ukoliko građani žele da smijene nekog od svojih predstavnika vlasti tokom mandata — bez obzira da li je biran direktno ili od strane političkih aktera — to takođe mogu učiniti ako skupe dovoljan broj potpisa. Svi znamo da je izuzetno lako uticati na individuu prijetnjama, mitom i sličnim sredstvima, i to mora biti prepoznato kao stvarnost sa kojoj ćemo se kontinuirano suočavati. Kao društvo treba da prihvatimo da će uvijek biti pokušaja malignog uticaja na pojedinca, koji će biti pod velikim pritiskom da donese odluku protiv svoje volje, ne bi li zaštitio sebe i svoje najbliže.
Upravo zbog toga moramo imati mehanizme da takvu osobu možemo ukloniti i postaviti nekog drugog na njeno mjesto — čime zadajemo jak udarac isplativosti takvih manipulacija.
Mehanizam za opoziv političara prisutan je u različitim oblicima širom svijeta. U Evropskoj uniji, mehanizmi opoziva su ograničeniji, ali postoje značajni primjeri na lokalnom nivou. U Slovačkoj, građani mogu inicirati opoziv gradonačelnika ili drugih lokalnih zvaničnika prikupljanjem potpisa od 30% registrovanih birača u dotičnoj opštini, nakon čega slijedi lokalni referendum. U pojedinim kantonima Švajcarske građani mogu tražiti opoziv izabranih zvaničnika kroz direktno glasanje. Van Evrope, Kalifornija, SAD, omogućava opoziv na državnom nivou, dok u Latinskoj Americi Venecuela i Kolumbija nude mehanizme opoziva lokalnih i nacionalnih zvaničnika nakon prikupljanja dovoljnog broja potpisa.
Nakon što uspostavimo ovako direktne uticaje građana na moć, tek tada možemo pričati o planskoj decentralizaciji, raspodjeli odgovornosti na lokalne institucije, kao i boljoj organizaciji odgovornosti unutar tih institucija.
Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je sam dizajn sistema ključan za oblikovanje društva. U sistemu obrazovanja na primjer, ocjena je postavljena kao glavni pokazatelj uspjeha. Shodno tome, gro studenta će se fokusirati na načine kako da postignu što bolje rezultate sa što manjim naporom, zanemarujući stvarne vještine i znanje. Slično tome, u svijetu u kojem se centraliziraju moć i sredstva, novac postaje glavna metrika života, a sama umjetnost i ljepota življenja postaju sekundarni.
Kada ne postoji mogućnost direktnog uticaja građana na vlast, onda se krivično-pravni sistem jednostavno pretvara u instrument zaštite privatne svojine i interesa kapitala, a ne u zaštitu zajednice, i to sve na račun te iste zajednice. A ako jedan sistem ne služi većini koja u njemu živi, nema apsolutno nikakvog razloga zbog čega bi takav sistem trebao i da postoji.
Temeljne i duboke promjene nemoguće je ostvariti, a još teže održati, pod teretom malignih pritisaka koji su se ukorijenili do te mjere da je osjećaj značaja individualnog glasa gotovo nestao, približavajući se opasnom nihilizmu.
Ovakav sistem neumoljivo gura ljude prema granici gdje im jedino preostaje fizička samoodbrana kao posljednje utočište. Zbog toga je od presudne važnosti postaviti jasan i odlučan ultimatum: građanima se mora hitno omogućiti pristup direktnim instrumentima za uticanje na odluke i kontrolu vlasti. Ukoliko se to ne dogodi, društvu ne preostaje ništa drugo osim da se suoči s neizbježnom eskalacijom — gdje fizička samoodbrana više nije izbor, već neminovnost.
Cijeli tekst pročitajte ovdje.