Čini mi se kao da je situacija sve jasnija i jasnija. Ogoljena retrogradna struktura koja gura ovaj narod u koflikt, strah, bijes i iracionalnost na točkovima nacionalizma bez ikakve vizije za budućnost koju stvaramo, i religijskih opredjeljenja bez ikakve empatije i osjećaja za onog drugog. Priča o čojstvu i junaštvu opstaje kao priča sa sve manjim korijenima u realnosti. Kako je moguće da ga više nema… pa nisu valjda svi proponenti istog bili i otišli na onaj svijet iz prvih redova oštrica i baruta. Pa nije valjda da smo smi vi potomci onih iz zadnjih redova koji su našli skloništa i izbjegli vatru okupatora?
Ali više nije ni bitno. Iskreno. Najiskrenije. Nije bitno. Našu tradiciju je nekad neko stvarao, i došlo je vrijeme da mi sada gradimo neku novu tradiciju onima koji dolaze. Vrijeme je da pustimo mitove prošlosti koji nam pune pluća kad nema za šta više da se uhvatimo, i da ustanemo za život, naš, naših mladih, i budućih mladih. Vrijeme je počnemo da pišemo našu priču.
Možda je Crna Gora izbjegla nasilje i nivo indoktrinacije kroz koje Srbija trenutno prolazi, ali možda smo izbjegli i onaj živi buntovni duh koji narod u Srbiji sve učestalije i intezivnije pokazuje. Možda ga sistemski odavno nema, možda su obrazovne institucije kompletno okupirane plastelinskim karakterom, i možda su mladi dovoljno gaženi strahom od kazne da je realno da očekujemo da je studentska žila kucavica odavno već u komi. Jebiga, možda je baš tako.
Ali ok, ako su nam to polazne tačke, dobijamo vrlo lako odgovor na pitanje “Ko je danas kadar da nam zada pravac?”. To su slučajni ljudi, i mlađi i stariji, ove ili one opredjeljenosti, čiji duh opstaje nezatrovan stanjem - slučajni ljudi, individualci koji prihvataju odgovornost da ustanu i povedu, ljudi koji se osjećaju usamljeno u svojim zajednicama, u kojima gube vjeru u svoje bliske sugrađane. Takvi ljudi treba da se okupe. A njihovo okupljanje će biti rezultat samo dobro definisanih mikroakcija.
Ne možemo očekivati da će samo neko odjednom uspjeti pokrenuti i održati protest koji nam treba da se pokrenemo. To nismo mi… još uvijek. Moramo ići manjim koracima i graditi ljudima povjerenje u organizaciju. Takođe, ne možemo ići sa dugim i kompleksnim zahtjevima, jer će neispunjavanje istih samo jače da nam ugasi vjeru u mogućnost promjena i da nas defokusira, kada nećemo znati od čega da krenemo prije. Nemamo mi tu pažnju, a i vrlo lako ćemo onda uskočiti u ono naše autodestruktivno razmišljane “a nema ovo šanse da će proći, džabe se lomiš”. Treba da kroz jedan jako jasan zahtjev emitujemo svu našu energiju koja se krije iza svih naših plašljivih nagona koji hoće da je sputaju.
Kako ja lično smatram da treba da krenemo:
Iskoristiti društvene medije za opipavanje pulsa oko pomenutog jasnog zahtjeva, tako što ćemo dijeliti vizual koji komunicira onaj pomenuti zahtjev.
Kada evidentiramo da ga je dovoljno ljudi podjelilo, i kada vidimo da nas ima dovoljno koji bi stali iza same poruke vrijeme je za drugi korak - organizacija okupljanja u cilju diskusije u kojima je pomoć ključnih eksperata, što pravnih to i institucionalnih, neophodna.
Kada zajedno rafinišemo inicijalan zahtjev vrijeme je za akciju. Akcija može obuhvatati i protestno okupljanje, ali i obećanje da ćemo zajedno formirati građanski pokret u susret nedostatku institucionalnog odgovora - to ćemo takođe zajedno odlučiti, kako bismo osigurali da naša energija neće otići u zaborav ukoliko prva akcija ne bude imala efekta. Tada kreće prava borba.
Znam da bi bilo idealno da ovo neko za nas organizuje i da možemo samo da podržimo. Ali tog nekog nema. Lično odbijam da čekam tog nekog. Želim da moje ime stoji na strani onih proaktivnih koji nisu čekali - da dam moj lični maksimum koji sam spreman da pružim.
Vizual je ispod - ajmo prvo njime zatrpati mreže do kraja godine da vidimo koliko nas je koji ne prihvataju trenutnu situaciju.
Na čijoj si ti strani? Hoćemo li da krenemo?